ostavit

Ne mogu, imam curu.”- rekao je.
Znala sam ga, znala sam da nikad ne bi mogao prevarit curu,
jer to je on.
Može ju ostavit preko poruke, ne odgovarat joj na poruke,
ali ne i prevarit.
Ali nisam nikad ni očekivala da ju prevari, samo me zanimao odgovor.
Hoće li bit “ne mogu” ili “neću” ili “ne želim”.
I sad znam sve.
Sad mi nada i dalje gori.
“ne mogu
—  pricam ti o njemu
A bio je on previše hladan, nije mario za one prave prijatelje koji su bili uz njega, više je davao pažnju onima koji su ga iskorištavali i ponižavali. Takvi će ti se ljudi najviše uvuć pod kožu, ostavit će dubok trag, ožiljak koji će zarast, ali će se i dalje jasno vidjeti. Teško da ćeš to sve pustiti i zaboraviti, ne, to tako ne ide. On će i dalje biti sa onima koji ga iskorištavaju, i dalje će ignorirati svaki tvog trag koji se pojavi vezano za njega, i dalje se neće sjetiti tebe. A ti? Ti ćeš sastrane u tišini sama razmišljati o njemu, svaka pjesma će tvoje oči napuniti sa suzama,a ti ćeš uzaludno razbijati glavu zbog njega, ne možes protiv sebe, tvoje sjebano srce neće zacjeliti, ne još tako ubrzo, ne potpuno. To je sad tvoj život, navikni se na to, potrajat će.
—  ne-moze-bolje
Usadila bih te u svoje srce
Ali se bojim
šta ako odeš
I ostaviš prazninu
Kako da popunim prazninu u srcu?
I ove postojeće jedva izdržavam
Malo ih popunim riječima
Malo suzama
Malo sjajem tvojih očiju
Zato se i bojim
Bojim se tebe
Toliko osjećanja izazivaš u meni
Da ako te usadim u svoje srce
A ti odeš
Ono ce postati crna rupa
I neće biti mjesta za ikoga više
A ako se ne vratiš
Ja ću nestati
I ostavit ću trag
Mali trag na bijelom papiru
I na njemu će da piše
Idem da uzmem nazad ono što je moje
I naći ću te
Biće to momenat u kojem svijet stane
Njegovo trajanje se ne mjeri u minutama
Nego u treptajima
Okolo sijevaju varnice
A čuje se samo ona praznina
U nama
Ubrzano kuca
Osjeti blizinu svog nestalog dijela
Šutimo
Oči pričaju jedno
Usne govore drugo
A tijela
Ona kao da ih gura neka nezamislivo jaka sila
Jača i od gravitacije
Ignorišu naredbe mozga
Ignorišu riječi koje klize sa usana
Ignorišu razum
Samo ne ignorišu
Prazninu
—  propali-hemicar.tumblr.com

anonymous asked:

Jel ikad razmišljaš o odlasku u inozemstvo? Nekad imam dojam da me stanje uma na Balkanu guši, ali nemam hrabrost otic vani 😕 je li bolja tjeskoba i nesigurnost odlaska ili besciljnost ostanka...

Razmišljam, u zadnje vrijeme intenzivnije, dečko i ja često razgovaramo o tome. Ne bih rekla da me guši stanje uma, ne volim na taj način etiketirati ljude, jer meni nisu toliko krivi ljudi koliko ekonomska situacija. Baš sam gledala neki dokumentarac o Španjolskoj, jedan lik je izjavio kako je sistem u kojem oni žive sistem postupnog osiromašenja naroda, uzimaju ti malo po malo, da ni ne primjetiš, sve dok ne ostaneš bez ičega. Mislim da se i naš sustav polagano pretvara u to. Plaši me kamo sve ovo vodi jer ne vidim kraja cijeloj situaciji, da se ljudi s dva fakulteta ne mogu zaposlit u struci, da se državni dugovi vraćaju otkidanjem sirotinji iz usta, da se ne gleda sposobnost i kvalificiranost, već jel ti ujak u kradezeu. Da se zbog velikih igrača donose novi zakoni da bi ih izvukli iz govana, a običnim ljudima se oduzimaju osnovna ljudska prava poput prava na rad i dom.
Isto se nalazim između dvije vatre, u jednu ruku ne želim van iz čistog inata, jer mislim da to i je njihova politika, zemlja kradezeovaca i sirotinje, u kojoj jedni imaju previše a drugi ništa, u kojoj nema mjesta za mlade ljude, željne posla i dokazivanja, koji nisu slijepe ovce, koji ne klimaju glavom na sve što im se kaže i žele bolju budućnost za sebe, svoju djecu i svoju državu. I žele to napravit tu, u zemlji kojoj pripadaju, a ne negdje gdje će do kraja života bit samo stranci. A opet u drugu ruku, teško vidim tu bolju budućnost ovdje. Možda sam još zelena pa razmišljam više sentimentalno, al za mene je jedini profit preseljenja u inozemstvo novac. A materijalist nikad nisam bila.
Ipak, imam još dvije godine faksa da razmišljam o tome. Ne boj(im) se promjena, jer iz svake strašne promjene koju napraviš uglavnom slijedi nešto dobro. Ja svim srcem ne želim otić, ali vidjet ćemo kamo će me život odvest.
Na kraju krajeva, tko će ostat ako svi odemo? Kome ćemo ostavit ovu državu, ljudima koji ju uništavaju već 20 godina? Ako nešto o sebi znam, onda je to da ja nikad ne odustajem od nečega do čega mi je stalo, pogotovo onda kad se od mene očekuje da odustanem. I toplo se nadam da ima još takvih ljudi, jer dokle god ima, postoji mali tračak nade da se pronađe način da se stvari (p)okrenu na bolje.

(Milenko)

Moja Jagoda…
Zaboravio sam juče nešto da ti kažem, ne znam kako, al’ nisam ti rekao. Hteo sam, al’ nisam. Primetio sam da se rode ne vraćaju u naš kraj. Proleće je, vreme je za rode, a njih nema. Znaš, Jagoda, otkako si ti otišla, ja sam se bavio malo rodama. One su čudne životinjke. Kad su one otišle i neće da se vrate, to je upozorenje da je u našem selu nešto loše.

Vidiš, moja Jagoda, rode su čudna bića. One izaberu jednog partnera, sa njim žive, izrode mlade, prave sa njim gnezda, putuju, i ako slučajno, a to nije retkost, neko od partnera ugine ili strada tokom tih selidbi, rode ne traže drugog. Rode, moja Jagoda, ostanu same i tuguju, i tuguju za svojim partnerom, i bez obzira kolika je ta tuga, one lete i trpe. Trpe, moja Jagoda.

Jagoda, ja računam da je tebi tamo bolje. Svako ide tamo gde misli da će mu biti bolje, i rode su sigurno tamo gde im je bolje. Gde su rode, tu je dobro. Rode, draga, moja Jagoda, kad im neko otme stan ili kad im uđe tamo gde je njima dobro, one se tuku do krvi, ne daju. I ljudi idu tamo gde im je bolje. Još sam sinoć, ti bi rekla, zaludan posao radio, al’ ja kažem nadam se došli su neki ljudi, neko će doći, i rode valjda. Ovako više ne može, propadosmo.

Nisam ti danas došao, roda još nema. I znaš, možda ja o rodama ne znam dovoljno, nisam ni o tebi znao dovoljno, ti si otišla. Ne zameram ti, odlazak ti ne zamaram. Ti znaš šta je tebi zameram. Ove godine smo zaboravljeni. Roda nema, ni Boga ne vidim.

Gledam nebo, nebo gleda mene, nema ih. I ljudi odlaze, mnogi su se preselili ovde na groblje, a neki su otišli ko zna gde. Bojim se sa ću da ostanem sam. A zamisli, odjednom počeli da dolaze neki ljudi, pa dolaze, prolaze, planiraju nešto. Ja sam pomislio da i ti tako možeš iznenada da se pojaviš. A i ovako celo selo priča da nisi umrla nego da si me napustila. Ma pusti selo, neka priča šta hoćeš, znam ja da ti mene nikada ne bi mogla da napustiš. Jagoda, ja sam tebe sahranio, a voleo bih da si živa i zdrava, i da se tako iznenada pojaviš, da mi se nasmeješ. Kada bi ti došla sve bi procvetalo, i ja i Baranda. Pa da.

Čovek ne vidi kod očiju. Gleda, a ne vidi. Tako i ja, tek sam sada shvatio, tolike godine živim u Barandi, oko mene zemlja, pred kućom i blato, a ja tek sad shvatam. Još kad sam bio mali video sam da rane kada ih ne operem vodom, a na njima ostane blato, brze zacele. Ovo je lekovita zemlja, odneću ovu zemlju u Beograd da oni ispitaju, možda će da se smeju, al’ uvek se smeju. Nek se i smeju i sada, pa da. Izvini, uzeo sam ovaj tvoj lep lonac iz Italije i doneo ga. Eh, kako si ti bila radosna kada si trebala da ideš u Italiju na tih sedam dana. Kako si sijala od sreće pre nego što si otputovala, a onda kada si se vratila sve je krenulo naopako. Sećaš se?

E, moja Jagoda, sve bih da učinim, ali ne znam kako da tebi pošaljem poruku. Još ne znam kako, moja Jagoda.

Jagoda, ja te molim da me slučajno ne odgovaraš. Niko živ ne vidi kakva nam se nesreća sprema. Pa gde ima selo bez roda? Gde ima? Pa nigde. Pa idem, ljudima objašnjavam, čekam priliku pa im kažem, niko neće, niko se ne obazire, pa sam odlučio, saću da udarim na sva zvona, pa sam polepio plakate, objaviću i novinama, celom svetu, ko god želi da čuje i vidi da je naše selo ostalo bez roda. Nema ni jedne jedine, a selo Sakule puno roda. Moraću otići do njih da pitam da li su naše rode do njih otišle.
Eto, sada sve znaš. Nemoj da me zadrzavaš, molim te, nemoj da me zadrzavaš. E, sada da ti objasnim. Neko me vreme neće biti dok ono ne rešim. Jagoda, ja imam samo dve ljubavi - tebe i Barandu. Tebe sam izgubio. Ako izgubim i Barandu onda mi ne vredi živeti. Ako umrem kako ću da te volim? Zato te molim da me ne sprečavaš. Kako ću ne znam, ali moram da pokušam, oprosti. Ćuti, ćuti…

Neke stvari se pričaju noću, nisu za dan. Noću se muke otvaraju lakše. Tako ću ti ja, moja Jagoda, reći šta sam načuo; seoske babe pričaju da si išla u Opovo kod doktora i da si bila u drugom stanju. Valjda posle više nisi bila u drugom stanju. Pričaju, pričaju, kad bi se zidovi otvorili i njihove tajne osvetlile, sve bi se treslo od onoga što oni kriju i čega se plaše. Svoja dvorišta da čuvate i pazite, a moju Jagodu da ostavite na miru. Tako ja kažem, tako ja kažem…

Jagoda, sad još i ovo hoću da ti kažem. Nekada sam bio tvoj muž, a bio i još i učitelj Milenko. Sada znam zasigurno da više nisam tvoj muž, a nisam više ni učitelj. Sada sam samo Milenko. I to je možda previše.
Svuda sam te tražio, dugo i uporno. Najzad, kada sam shvatio, onda sam te ovde i sahranio. U školu se od sramote, što me nije bilo, nisam ni vraćao, a sad čujem da nema dovljno ni đaka za moj razred. Ne idem da pitam, pisma sam ti pisao i ostavljao tu na grobu, kasnije ih nisam nalazio. Ne znam, možda ih je vetar oduvao, možda ih je neko uzeo, sada puno ljudi dolazi u Barandu. Možda ti je neko i predao, tetka Ruža koja često dolazi na groblje nije ništa o tome rekla. Jagoda, čitam tvoje ime na krstu, a pored vidim moje prezime, to prezime nikom više nije potrebno. Ti si samo Jagoda, ja samo samo Milenko. Nismo više Miletin, valjda. Ipak, probaću još nešto, probaću da ćutim, možda ćeš me čuti. I više ti neću dolaziti.

(Jagoda)

Milenko, evo me, tu sam. Tu negde, blizu, daleko, svejedno. Čitam tvoje pismo, a stižu, ne znam ni kako, niko mi ih ne donosi, a ona ipak stižu. Ne pitam više za objašnjenje, samo slušam i gledam, ne zanimam me ni kako ni zašto. Ti si ovde sa mnom, čujem tvoj glas, prepoznajem tvoje reči, znam ih i onda kada ih ne vidim, i onda kada ih nema. U kojem to trenutku čovek reši da ode? Kad je dosta, šta prelije čašu? Može li se uopšte odrediti taj trenutak, ili si radi o nagomilavanju trenutaka? Kako ništa ne vidimo dok nam se događa? Uvek smo pametni naknadno. Prolazimo koz život slepi, gluvi, progledamo i pročujemo onda kada je gotovo. Rode su već davno otišle. Neće se vratiti, nikad.

Ništa više nisam znala. Nisam znala ko sam, nisam znala ko sam… Morala sam to saznati, morala, i ti moraš. I to se može samo kad si sam. Šta sam čekala, da se desi čudo? Nema čuda, Milenko. Možda ih ima, ali to nikada ne budu ona koja smo tako željno čekali, sve uvek bude drugačije. Možda se neće vratit rode, možda će se vratiti neke druge ptice, a mi ih nećemo primetiti jer čekamo rode.

Jesam li te volela? Jesmo li mogli ostati zajedno? Šta bi bilo da je došlo dete? Hoće li se rode ikada vratiti? To nisu prava pitanja, odgovor ne znači ništa. Molim te, pokušaj izbaciti iz glave sve te misli, svu tu buku, sve te priče. Ja pokušavam svakondnevno, sedim pored mora i ono me leči. Neki put zamišljam da si tu, pored mene , da držim tvoju ruku u svojoj. Onda se setim one buke u tvojoj glavi koju sam sve vreme tako jasno čula, od koje sam morala pobeći da bih ostala živa.

Nemoj me čekati. Tek kad me prestaneš čekati ja ću možda doći. Možda to je jedino što čovek može da obeća, jer obećanja mogu dati samo bogovi.
Šta je to puklo u tebi Milenko? Šta je to umrlo? Nisam ja ta koja je umrla, ti si taj, ja sam živa, želim biti živa, ne mogu više sa tobom. Vidiš li šta se oko tebe događa? Čuješ li jauk, plač? Osećaš li nepravdu, izdaju? Dopire li do tebe zlo, ili si se zatvorio, zaključao, navukao zavese, zaćutao, zatvorio oči, pokrio uši, je l’ to mudrost, ili samo strah?

A ne, ne optužujem te, nikad. Hteo si najbolje. Ja sam ta koja je pobegla, uvek sam bežala. Pobegla sam od sebe, tebe, onda od tebe nekud. Možda sam se samo vratila sebi. Vrtim se u krug, vrtim se u mestu, znam da nikuda neću stići.

Ovde sam, a ne znam ni sama ko sam. Molim te, poslednji put zamišljam, da se sva svetla sastanu. Uvek sam bežala. Čekam, čekam da ostaneš. Znam da te se sećam, čula sam, morala sam. Od čega da pođem? Nema spasa.

—  Vratiće se rode

Nismo se dugo vidjeli, previse dugo zaboravio sam kako izgleda, zaboravio sam i da ima najljepsi osmijeh. Vrijeme je proslo a ja nista nisam cuo o svojoj malenoj, neznam da li je sretna, neznam da li je tuzna, neznam da li me se sjeti. Znam da sam je volio, i ona je mene ali druze valjda nam nije bilo sudeno, nije nam se dalo.
Druze ta mala luda je znala da bez obzira na sve ja nju necu nikada ostavit, znala je da ce uvijek postojat onaj dio mene koji pripada njoj. Vrijeme prolazi, ali ona ne. I ako nisam zelio priznat ni sebi ni drugima, otjerao sam je iz zivota ali iz srca nikada druze.

Novi_neko
Crime Butchers Innocence (Part 5)

Title: Crime Butchers Innocence (Part 5)
Summary: Reader/AU Castiel. Reader is a hired assassin for an important Italian mafia family along with her partner, Darius. At a party, she catches the eye of a certain Russian crime lord. And against Darius’ warning, entices the man further.
Words: 2,418
Warnings: Language

Part 4 || Part 6 || Masterpost list

@deascheck @supernatural508 @klaineaholic

Keep reading

The Path Between: An Unexpected Friend (Chapter 1)

Y'N’s POV

2007 London
I was on babysitting duty due to not listening to the council’s opinion on how I should work my op. I groaned babysitting a prince, who was twenty eight years old, was not how I wanted to spend my week. He was a player who insisted on hitting on me.

“Come on I thought you American babes loved foreign guys.” He said wiggling his eyebrows at me.

I kept a stone mask on my face. “Well I thought you foreign guys had brains. I guess we were both wrong.” I say in a dead pan voice.

He pouted.

Seriously when I was done I was going to have words with Fury over this. Watching this guy was like watching a five year old who’s parents never told him no.

He stood up and headed for the door. “I’m getting food.”

I inwardly groaned. “I guess I’m coming with.” Truth be told it would be nice and we couldn’t get in trouble because there was no threat to the spoiled brat, sorry his highness. I sneered to myself.

As we headed down the street I felt goose bumps climb up and down my arm. Shit. We had company. I casually looked around spotting a few Russian’s. Definitely big trouble. I casually linked our hands together making the prince smirk at me.

“Awe babe I knew you would fall for me.” He said smirking not knowing the danger we were potentially in.

I plastered a smile on my face and spoke in a flirty tone. “Listen carefully we are be followed.” I stopped pulling him to a halt put my hand on his cheek to stop him from looking around and hoped to would come off as PDA. “We are going to go to turn around and you are going to say ‘shit I forgot my phone.’”I say still acting like the precious prince’s lover.

He nodded and started to pat his jeans.

I quirked an eyebrow at him and hoped to god he was going to play along.

“Awe babe I left my phone.”

I smirked inwardly he may be a pain in the ass but at least he was a pain in the ass who could act mature given the situation. I pretended to pout. “But wh-“

He pretended to drag me back the direction we came from. “Come on we can get pizza after I get my phone.”

The whole block back I pretended to sulk as I took inventory definitely a clean-up crew. No one approached us though. I felt the hairs on my neck go up.

“Remember what I told you?” I said.

He nodded.

“Good go to the point use the phone in the glove box. Dial eight nine four six. A team will be there in five minutes.” I said reaching behind me for my gun and let my hand graze the one of the knives I kept hidden.

“Wait what?” He said almost stopping.

“Don’t stop.” I said through clenched teeth as we approached the hotel. “I have to deal with them.”

He gulped and nodded. “I’m sorry for being a dick.”

I nodded one minute before hell was going to break loose. “It’s okay I enjoyed it.” I said smirking.

He smiled weakly at me. “Good to know.”

“Count to ten in your head then run the route.”

He nodded.

As soon as he nodded I noticed..Holy shit. He’s real. I thought. Before removing my gun.

The prince broke off in a run and I followed making sure he got to the place we discussed. Thankfully whoever sent him wouldn’t know where we were going since I came up with the plan alone… Someone definitely told them we were here.

I heard a voice shout in Russian. “Ubedites’, chto prints ne meshayet. U menya yest’  devushka.”1

Thankfully Natasha was one of my best friends so I knew Russian pretty well. I felt relief knowing the prince was definitely going to make it. Me on the other hand well that was a different story.

I stopped and waited for the man with the voice of sin. I traded my gun for both my knives. Hand to hand combat was something I was much better with especially when it was a surprise attack

As he rounded the corner I stabbed the knife into his right arm. I couldn’t see his face but I could tell by his body language he was shocked. Apparently no one told him I could speak Russian. Good to know.

I smiled grimly and moved to attack his face he however was faster and a hell of a lot stronger. He grabbed my arm and twisted it behind me and forced me against the wall. I felt cold metal against my arm and back. This dude had a metal arm. I stomped on his foot to give me some space he moved a fraction of an inch giving me my opening to turn slightly and kneed him in the balls. He loosened his hold on me enough for me to go. I ran down the hall and reached for my gun only to realize the man with the metal arm and sinful voice had it.

“Son of a bitch.” I grumbled running down the hall to the parking garage.

I glanced over my shoulder to see the man get up. Definitely pissed off. I quickly ran down the three flights of stairs  to the underground parking garage and saw the valet getting on a motorcycle I ran up to him and yanked him away. “Sorry dude emergency.” I yelled taking off on the bike.

I felt my phone buzzing. I pulled it out as I weaved through the London streets. Fury the caller ID Splashed on the screen. “A little busy.”

“What in the hell is going on? All you had to do was watch him.” Fury screamed.

I growled. “They aren’t after him. They want me.”

Fury stopped his mutterings about how I was getting out of control. “What? Repeat that one more time Agent.“

"The guy said ‘make sure the prince doesn’t intefere’, and judging by this phone call he is being escorted to safety. However,-“ I said stopping to glance behind me to see a land rover heading my way. “Shit. He also said’ he’s got the girl’”.

“Look Agen-“

“Look he’s Russian. Fury, that’s all I have. I have to go.” I said chucking my phone behind me encase it was being monitored.

I turned the corner only to be met by traffic. Shit. I hopped off the bike and began to run again. This day could not get any worse. As I headed into an alley I was grabbed and thrown to the ground. Son of a bitch was this guy fast.

I smirked up at him. “Roughs not really my style sweetheart.” I said kicking him in the face and sending his face mask flying off. Shit. Even his face was gorgeous.

“Zatknis’!”2 The man shouted.

“Now, now didn’t your mother tell you it was impolite to yell at a woman.”

The man came towards you even faster ripping off his eye mask. He picked me up by the throat.

Holy shit. He looked familiar. I grabbed my knife attached to my leg. “Do I know you?” I questioned. Giving myself some extra time. Where the hell did I know his face from?

He stopped squeezing my neck. “What?” He asked in a raspy American voice.

Shit. This guy was American. “Do I know you?” I repeated the question as I felt his hand loosen around my throat.

The guy looked lost, angry, and confused. “I don’t know.”

A guy rounded the corner as the bionic guy set me down on the ground. I was about to run when the guy began shooting, at the man who was trying to kill me. Who was shouting at him.

“Kto ona?”3 He kept repeating over and over.

“Ostavit’ yeye . My berem yego nazad, chtoby byt’ unichtozheny.”4 The man said to two other men coming towards us in the alley.

“Shit.” I mumbled grabbing the soldiers arm. “I don’t know what the hell wiping is but I’m pretty sure it’s painful.” I say dragging the bionic man with me.

I can’t believe I am now helping the guy who tried to kill me, but I needed to figure out how I knew him.

He looked lost as we ran through the back streets before happening upon a hotel. “Don’t say anything.” I grumbled before approaching the hot hotel boy. “One room.” I said whipping out five hundred euro’s and placing them on the desk. I smiled seductively at him he nodded and quickly handed me a room key. “Thanks handsome.” I said winking at him.

I headed towards whoever the hell this guy was and nodded towards the elevators. When we got to the room.

"Why?” His voice said as I checked the windows to make sure we lost them.

“Why what?” I asked checking the room for all exit and access points.

“Help me.”

I bit back a laugh. “Do you only speak in two words?” I asked sighing seeing his human arm was bleeding pretty terribly. “Let me see your arm.”

He glared at me before stepping further away. “Who are you?”

I groaned stepping to him. “I’m Y/N. I work for S.H.I.E.L.D. Now let me see your arm.” I said through clenched teeth and stepping closer to him.

He continued to glare at me but made no move to move away again. “Why help me?”

I shrugged. “I want answers. What’s your name?”

“I don’t know. They call me the Winter Soldier.”

I gulped. Holy shit. He was just a ghost story told, well not anymore. I stepped back this whole thing must’ve been a ploy.

He seemed to sense my change in attitude. “Do I know you? Have we meet before?”

Oh shit. He’s not supposed to be real. I stepped back into the bathroom. In thirty seconds I could be out the window and never see him again.

He was on me in seconds. Wrapping his arm around my waist and hauling me back into the room. “Don’t look at me like that.”

I glared at him before squeezing my hand on the knife wound I gave him.

He howled in pain and tightened his grip on my body. “Ya ne prichinyu tebe vreda. Ya prosto khochu, chtoby poluchit’ otvety.”5

I swallowed and told him what I knew. “You’re a ghost story in the spy and assassin world. Well at least you were supposed to be.”

He slightly loosened his grip on me. “Have we meet before.”

“I don’t know. You seem familiar that’s all I can tell you.” I say glancing up into his blue eyes.

He nods and steps away. I noticed his arm wasn’t as bad as I first thought. He must heal extremely fast. “Why help me?”

I stared at him thinking of an answer. “Because what I saw in that alley was the look of someone who lost themselves.”

He nods and releases me.

"You need to bind that.” I say before heading to the opposite side of the room.

He grunts in response but is already working on it.

We lapse into silence as we await whatever fate we are set for.


Russian Translations
1“Ubedites’, chto prints ne meshayet. U menya yest’ devushka.” (Make sure the prince does not interfere. I have the girl.
2“Zatknis’!” (Shut up!)
3 “Kto ona?” (Who is she?)
4 "Ostav’ yeye . My berem yego nazad, chtoby byt’ unichtozheny .” (Leave her. We take it back to be wiped.)
5 “YA ne prichinyu tebe vreda . YA prosto khochu , chtoby poluchit’ otvety.” (I will not hurt you. I just want to get answers.)

Odavno ništa bolje nisam pročitala

Jedan čovek bez posla se prijavio na konkurs u Microsoftu za radno mesto ‘čistač kupatila’.
Direktor za ljudske resurse ga je primio na razgovor i posle kratkog testa mu objavi:

“Primljeni ste. Ostavite mi vaš e-mail, tako da vam mogu poslati ugovor i spisak vaših dužnosti.”

On jadnik, zbunjen, odgovori da nema računar, pa samim tim ni e-mail. Direktor će na to:

“E pa onda, žao mi je, ako nemate e-mail, virtualno znači da ne postojite, tako da vas ja ne mogu primiti…”

Očajan sirotan izađe iz sedišta Microsofta, bez predstave šta bi mogao raditi i sa samo deset dolara u džepu. Uputi se prema supermarketu i tamo kupi gajbicu sa deset kg jagoda. Za kratko vreme, proda sve jagode na komad idući od vrata do vrata i do podne duplira početni kapital. Iznenađen i s entuzijazmom, ponovi istu stvar tri puta i vrati se kući sa 60 dolara.
Brzo je shvatio da bi mu taj sistem omogućio da preživi pa ga je počeo primenjivati u kontinuitetu, izlazeći uvek rano ujutro i vraćajući se kući uvek kasno naveče. Radeći tako, svakodnevno je oplođavao kapital. Za kratko vreme kupi ručna kolica da bi mogao povećati obim posla, a kasnije ih zameni sa jednim kamiončićem. Radeći tako, u roku od jedne godine, postade vlasnik male flote vlastitiih motornih vozila. Za pet godina je postao vlasnik jedne od najvećih mreža za distribuciju namirnica u SAD.

I tako, misleći na budućnost svoje porodice, odluči osigurati svoj život. Pozvao je brokera kako bi potpisao polisu osiguranja. Broker ga na kraju razgovora pita za njegov e-mail da bi mu poslao prospekt osiguranja. Junak ove priče mu odgovori da nema e-mail.

“Baš čudno” prokomentisao je broker

“Nemate e-mail, a uspeli ste napraviti imperiju. A zamislite gde biste bili, da ste ga imali!”.

Čovek se zamisli, pa odgovori: “… u Microsoft-u čisteći wc šolje!”

Život je satkan od sastanaka i rastanaka. Taman kada se navikneš da nekog nema, on dođe i oživi uspomene, a čim se navikneš da je neko uvek tu pored tebe, on ode i ostavite da ga čekaš da se vrati.