ostatak

Kako voljeti samoću i zašto

Bila je neka svirka u Anderu, do zla Boga dosadna. Bend neuvježban, basista p'jan a u publici muškarci sa onim „izbrijan sa strane, žbun na vrh’ glave“  frizurama, poneki stariji tip koji je tu zalutao samo da popije koju, i djevojke svih tipova i profila vulgarnosti. Šta se kog vraga dešava sa ljudima?

Već sam se davno pomirio s tim da ne spadam u kategoriju muškaraca koje djevojke danas smatraju privlačnim, čak bih se usudio reći da te spodobe nemaju pravo da se zovu muškarci ali bolje da ne počinjem o tome, odužit ću.. Nemam ja pojma o modernom vremenu i modi, ja sam staromodan jer mislim da treba da opet uvedu vojsku, nauče muškarce da se briju britvama ili ne briju nikako i zakonom zabrane uske farmerke, ananas frizure i selfije iz kupatila.

Helem, u toj gomili koja kao da je probrana samo da meni ide na živce, uhvatim djevojku u crnoj potkošulji kako gleda u mom smjeru. Crnoj potkošulji, ne zajebavam se. Prvo – stvarno nije toliko vruće, a drugo – izgleda da sam propustio trenutak kad je postalo normalno oblačiti iste stvari u krevetu i u centru Sarajeva. Ortak me gura laktom i pokretom glave sugeriše da ta crna još uvijek gleda prema našem stolu a ja pravim face u stilu Dr. House kad mu kažu da je Lupus.

 

-Odoh po Paulaner, ‘oćeš ti šta?

-Ma jok. Nego svrati kod nje za stol tamo, ne budi pička.

-Nemoj da me zajebavaš majke ti.

-Što bolan, šta fali? Dugo si cmizdrio za vješticom, ona ti sad po Njemačkoj ganja plavušane a ti?

-E jest’ se i usrećila, nema dalje. Nego odoh po pivu, pusti gluposti.

-Ajd’, i razmisli šta sam ti rek'o.

 

Možda nekad zvuči prosto ali Dado je stvarno dobar momak, uvijek mi je čuvao leđa. Uz to dobro zna da ja nisam taj „uleti zgodnoj curi u kafani“ tip i samo voli da zeza u nadi da će me nasmijati jer, kako kaže, postao sam još veći patetičar nakon tog famoznog prekida. I ostatak ekipe se počeo slično ponašati. Plaćaju mi piće, tjeraju da igram na svirkama i uvijek me ostavljaju nasamo sa curama. Mora ih čovjek voljeti.

Probijem se nekako do šanka i naručim dva Paulanera. Dok čekam, razmišljam o djevojci u potkošulji. Zamišljam kako bi bilo da je tu došla u nekim crvenim starkama, farmericama i majici sa nekim zajebancija natpisom. Da je vezala kosu, preskočila sav taj maskembal od šminke i došla da nasmijana skače i možda inspiriše taj katastrofalni bend da bar nešto uradi kako treba… Razmišljam kako ona sad sigurno misli kako je opasno dobra, kako čitava kafana gleda samo u nju i kako može imati koga god poželi. Možda je i u pravu, šta ja uopšte znam o današnjim djevojkama i muškarcima.

 Odnesem Paulanere za naš stol, Dado galami da nisam trebao dok ja oblačim kaput i ignorišem ga jer me više sramota da pijem na njegov račun.

 

-Ćuti i popij pivo, jedno je tebi a drugo onom krkanu – ako se ikad odvoji od plavke za stolom pored. Moram sad da idem, izvini što kratim noć. Javi se sutra kad odmamuraš.

-Ajde onda, ako baš moraš. Znaš šta ja mislim o tome ali neću da navaljujem. Čuvaj se, baci esemes kad stigneš da znam da te nisu izboli.

-‘oću, a ti pripazi na krkana. Sutra Brew?

-Sutra Brew, čućemo se.

 

Proguram se kroz rulju, izađem na Titovu i krenem prema Skenderiji. Nikad se ne vraćam taksijem. Ti naši petkovni izlasci završe u tri – četiri ujutro i grad, sem taksija koji prolaze svako par minuta, bude pust i miriše na tišinu a pisci su u mraku i tišini kao riba u vodi.

Pošetam glavnom ulicom, pređem most na Skenderiji i krenem obalom rijeke do Suadinog mosta, pa na Vilsonovo. Tu negdje zapalim cigaretu i sitnim korakom puštam misli da slobodno lutaju. Kraj mene Miljacka galami kako je previše kasno da bih u ova doba tuda prolazio ali valjda je već navikla na mene sve ove godine. Ako nešto treba da mi se desi, desit će se ma koliko se ja od toga krio. U daljini poneki mahniti vozač malo previše nagazi na gas, par minuta kasnije odjekne sirena policije ili hitne pomoći – nikad ih nisam znao razlikovati, a onda opet moja omiljena stvar u Sarajevu: u tišini jedino zvuk Miljacke i ulice osvijetljene gradskim lampama oblikovanim po uzoru na Mjesec.

I šta bih to ja ovakav mogao da ponudim djevojci u potkošulji? Za nju je jedan udoban automobil koji će je odvesti u stan sa dobrim grijanjem i neki tip koji puno više priča pa ne primjećuje njenu usamljenost preko koje je razmazala taj kliše lake djevojke… Nisu za nju šetnje, smrzla bi se, a moje bi joj pjesme sve zvučale isto. Zna to Dado, znaju i svi moji drugovi ali nikako da prihvate da to nije nešto što mogu da promijene. Nikad neću reći „jebiga“ i pronaći pijanu djevojku kojoj ću smišljati laži samo da je odvedem u krevet… Takve bi me noći pokrale ovog osjećaja kojeg nosim i iako me nekad žulja - ne dozvoljavam da ga ubiju.

Šta tačno one žele, i šta dobijaju od takvih života? Malo je, zaboga.

Dajte mi sanjarku kojoj ću pričati o noćima kraj Miljacke, dajte mi neurednu i prljavu dušu koja će u trideset sekudi doći od sreće do plača, jer je pomislila na nešto čega se nije željela sjećati. 

Dajte mi jednu koja je živa, umoran sam od golih tijela koja služe samo kao sanduk za skrivanje mrtve duše.

Volio bih znati da li si dobro, da li se budiš s onim istim osmijehom, i oblačiš li se istim redoslijedom kao svako jutro kad sam te promatrao dok se pripremaš za posao. Zanima me da li i dalje prvo navučeš rukave, pa ostatak majice i da li još uvijek oblačiš prvo desnu čarapu. Da li si i dalje svako jutro ljuta na svoju frćkavu kosu, i da li još uvijek stisneš palac desne ruke dok peres zube. Zanima me i da li poravnavaš patike za nekim drugim kao za mnom? Govoriš li još nekome one dvije tri riječi koje niko nije razumio osim nas dvoje, pa, kad se tako oslovimo u društvu, ljudi nas zbunjeno gledaju. Ostavljaš li još nekom one blesave poruke ? Kupuješ li drugima kinder jaje i čekaš da vidiš igračku. Da li ikome onako hladne noge prisloniš uz njegove u pola noći, pa se onako slatko nasmiješ da ti nemam srca ništa zamjeriti. Zanima me da li još piješ onaj svoj sok od ananasa, i gurneš li još uvijek slamku unutra kad popiješ sve. Zanima me da li si išta od ovog “našeg” što sam naveo ostavila da i bude samo naše, pa makar i u prošlosti, ili si svakome prodala istu priču… Zanima me….da li je zbilja sve bilo uzalud…..

Sarajevski John Doe - dio prvi

Imao sam četiri godine, možda pet. Rat bješe tek završio i mi smo živjeli u nekoj staroj kući na periferiji Sarajeva. Nisam siguran šta je moj otac radio u tom periodu nakon rata, nikad ga nisam pitao a on sam nikad o tome nije govorio. Ujutro je negdje odlazio, a navečer se vraćao sa dovoljno novca da nas četvoro možemo sastavljati kraj sa krajem.

Mama je bila klasična kućanica. Vrijedna žena sa sela odgojena da prije svega štiti porodicu pa tek onda sebe. Često je bila stroga prema nama kad otac nije bio tu, pa bi brat i ja znali dobiti batine i zabrane da izlazimo iz kuće. Zabrane su bile najgore. Osim u tim trenucima kad nešto zabrljamo, mama je bila mirna žena pitomih očiju i nježnog dodira. Rijetko je izlazila iz kuće a i kad bi išla negdje, radila je to zato što je u kući nešto trebalo – nikad za vlastiti užitak. Tek sam kasnije saznao da to nije kod svakog tako i da je na svijetu jako malo žena koje su spremne odreći se i najsitnijeg zadovoljstva kako njenoj porodici ništa ne bi zafalilo.

Tu je naviku pokupila od njene majke, moje bake. Za sve godine koliko sam je poznavao, dakle nekih dvadesetak, ta žena nikad nije povisila ton. Niti jedan jedini put. Rodila je petoro djece, živjela teškim životom na selu sve do rata a nakon rata morala preseliti u Sarajevo i ostatak svog života skupa sa dedom, živjeti kao podstanar u pet-šest različitih kuća. Tuđih. Uprkos svemu, nana je uvijek bila anđeo koji je pazio na naša djetinjstva ma koliko njen život bio težak. Nije nas često posjećivala niti smo mi imali kad da idemo kod nje. Vrijeme nakon rata je prosto bilo takvo, svako se zabavio svojom mukom i nastojanjima da život učini podnošljivim. Valjda se zato rijetko išlo u goste ikom osim prvim komšijama.

Brat i ja smo obično trčkarali okolo i šutali ispuhanu loptu. Nismo imali bicikla niti neko posebno dvorište pa smo se igrali na ulici. On je pet godina stariji od mene i još toliko puta bolji čovjek. Srce od pamuka, duša čistija od planinskog izvora. Takav je od mog prvog sjećanja.

Helem, imao sam par godina kad smo živjeli u toj staroj kućerdi. Prva prodavnica je bila udaljena dvadesetak minuta i brat i ja smo tog jesenjeg dana išli po jabuke. Ne sjećam se da li je neko trebao da dođe u goste ili je otac bio bolestan pa je mati mislila da bi mu jabuke godile. Kako god, odnekud su se iskopali novci za dvije kile jabuka i naš je zadatak bio da ih donesemo. Ja sam vodio do prodavnice, brat je trebalo da nosi kesu u povratku.

Nekih par mjeseci ranije mati je primijetila da nešto nije uredu s njegovim vidom pa su ga odveli u najbiži dom zdravlja. Doktori su rekli da ima povećanu dioptriju i dali mu neke goleme naočale sa smeđim okvirom. Bile su prevelike za njegovu glavu i stare sigurno pet-šest godina ali u to vrijeme je pronalazak naočala koje uz to odgovaraju njegovoj dioptriji bio čista lutrija. Nisu mu vid učinile savršenim ali su ga popravile dovoljno da mi je mogao čitati knjige i slikovnice, raditi sve što treba oko kuće i sa mnom igrati nogomet ili ići u kupovinu.

Došli smo do prodavnice, kupili jabuke i krenuli nazad. Eh sad, pošto sam ja već od prvog puzanja bio baksuz i nikad nisam umio da mirno sjedim ili normalno hodam, trčao sam nazad. Brat me pratio koliko je mogao ali je imao bar deset kilograma viška i još uz to nosio kesu sa jabukama, pa je bilo nemoguće da me sustigne. Dok se meni nije izmakao kamen ispod stopala. Zaplivao sam kroz prašinu, tresnuo o tvrdu cestu i krvavih koljena počeo da plačem. Brat je dotrčao do mene, ispustio kesu u želji da mi pomogne a jabuke se rasule i zakotrljale oko nas. Podigao me kao u američkim filmovima i tako u naručju plačući cijelim putem, nosio me kući.

Majku je moglo strefit’ srce kad smo se tako pojavili pred vratima. Stariji sin do grla u suzama nosi krvavog mlađeg sina u rukama. Scena za infarkt. Tek kad je vidjela da su to obične ogrebotine i da se ništa strašno nije desilo, uz par sočnih psovki mi je obećala dobre batine kad se oporavim a zatim otišla da sakupi jabuke koje smo usput pogubili. Brata nikad nije kudila. Pitao sam se zašto.

Par sedmica kasnije smo pokupili neko čudno kožno oboljenje. Pod „mi“ mislim ja, naravno. U toj istoj ulici par kuća dalje živio je dječak kojeg su zvali Mine. Nikad nisam saznao njegovo pravo ime. Taj dječak je imao svoj mali svijet. Stalno je odlazio daleko niz ulicu do srušene kuće u čijem dvorištu je bilo par stabala bukve. Sa sobom je nosio malu sjekiricu i po cijeli dan udarao stabla i odsijecao grane. Majka me uvijek savjetovala da se ne družim s njim jer je čudan ali ja nisam razumio zašto. Mine je za mene bio samo dobar drug koji voli da se igra sjekirom i ni na sekund mi nije bilo čudno zašto mu roditelji to dozvoljavaju. Ja sam bio njegov jedini drug.

Tog dana sam i ja otišao s njim u to čudno dvorište i tamo smo igrali nogomet. Kasnije smo se ganjali oko kuće, puzali kroz grmove kupina i ogrebali se na bar deset mjesta smijući se sve vrijeme. Mine nikad nije puno pričao. Uglavnom je galamio neke čudne tonove koje je bilo nemoguće razumjeti i kad bih ga pitao da mi nešto objasni, on bi se hvatao za kosu i čudno me gledao. Tek kasnije, kad sam malo porastao i u školi učio biologiju i bolesti čovjeka, prepoznao sam simptome mog druga Mineta. Autizam.

Nisam ga dugo viđao nakon tog dana kad smo se u kupinjaku igrali. Iz tog dvorišta sam ponio par novih uspomena i neodoljivu želju da se konstantno češem. Par dana kasnije, i moj brat je pokupio moju naviku. Sjećam se da smo imali i neke čudne crvene plikove po rukama, koji su se kasnije proširili na cijelo tijelo. Vrlo brzo je taj čudni osip počeo da peče.

Mati više nije znala šta da radi s nama. Iz jednog problema smo upadali u drugi i sve to ne bi bilo toliko strašno da život nije bio toliko težak u tim godinama. Ni sami ne znamo kako je to uspjela nabaviti, ali nakon što par dana naše češanje nije prestalo, pojavila se sa nekom čudnom smeđom bocom i prvo odvela mene u kupatilo.

Skinula mi je odjeću, rekla da uđem u kadu a zatim na svaki od tih plikova namazala malo te čudne bezbojne kreme. To čudo je peklo k'o sam đavo i ja sve to vrijeme nisam prestajao da vrištim. Mamine oči su se punile suzama ali je nastavila da nanosi lijek i da mi strogim tonom ponavlja kako će me čuti komšije i prodati me ciganima. Nije me bilo briga, nisam mogao da se suzdržim.

Kad je završila sa mnom, izvela me za ruku iz kupatila, obukla na mene golemu majicu mog oca i rekla mi da se ni slučajno ne češem i ne pomjeram s kauča. Zatim je odvela brata u kupatilo.

Ni jedan jedini ton se nije čuo. Nije bilo galame, nije bilo vrištanja. Ništa. Zadržali su se nekih petnaest minuta a onda je i njega izvela u sobu obučenog u majicu jednako veliku kao što je bila i moja. Samo što je njemu ta veličina odgovarala. Brat je sjeo kraj mene a mama otišla da sprema ručak. Mislim da je to prvi put u životu da sam se postidio. Od tog dana, uz par sitnih izuzetaka sa suzama radosnicama i jednim ili dva smrtna slučaja, više nikad nisam zaplakao. Želio sam postati poput mog brata.

……………………………………………………………………………………………

Imao sam dvanaest godina kad sam saznao. Nije on imao samo povećanu dioptriju – njegov vid je progresivno slabio. Sa petnaest sam već bio duboko u depresiji a sa dvadeset uveliko mrzio čitav svijet i sve što hoda i postoji.

Njegov put u toj neobičnoj bolesti je bio jednosmjeran, a moj na mjestu suvozača turoban i obojen u paranoju. Kad sam tek saznao da će s vremenom potpuno da ostane bez vida, podnio sam to bolje od očekivanog. Tiho, bez velikih suza ili straha kako će sve to da izgleda. Vjerovatno tada nisam ni bio svjestan da će se to desiti i prije nego što mislim. Par godina je prošlo i dok sam trepnuo, čovjek koji mi je donosio knjige iz gradske biblioteke postao je član udruženja za slijepe. Tad me udarilo i više se nikad nisam oporavio.

Svijet je surovo mjesto. Loše stvari se iz godine u godinu dešavaju nedužnima, dobre stvari ostaju za one koji već imaju ugodan život. Zar ne izgleda tako?

Negdje u tom neredu sam počeo da pišem i negdje u tom neredu sam se zaljubio u ideju da postanem pisac. U Bosni. Tada su moji roditelji vjerovali da imam bolje šanse da postanem astronaut i možda su bili u pravu. Ne zato što je s ovih prostora teško postati ime u bilo kojoj vrsti umjetnosti, ne zato što sam premlad ili nedovoljno ambiciozan – već zato što jednostavno nisam dovoljno dobar.

Sve to međutim nije bilo važno. Pisanje je bilo jedini svijet u kojem sam se mogao nositi sa životom kojeg sam tada živio i s vremenom je to postalo moja ovisnost. Papir, olovka i osamljenost. Svijet u kojem nije bilo mjesta ni za kog drugog postao je moj zatvor i moj spas u isto vrijeme.

Jedno sam vrijeme istraživao religiju, probao u njoj naći objašnjenje za stvari koje su se dešavale mom bratu i jedno vrijeme je djelovalo ali… ne znam. Teško je to objasniti. Jedno je vjerovati u Boga, a drugo razumjeti njegove postupke jednom kada počneš vjerovati. Ja nikad nisam imao problem sa konceptom postojanja vrhovnog bića ali jedno vrijeme sam se iskreno pitao koliko je pošten način na koji nam dijeli karte. Kasnije sam shvatio apsurdnost gubljenja vremena na pokušaje da shvatim nešto tako apstraktno kao što je religija i vlastito vjerovanje, pa sam se tiho povukao iz tog svijeta i upao ravno u cigarete, travu i alkohol.

Tamo sam otkrio da je pisanje dublje i konkretnije jednom kad svoj mozak potopim u nešto što otupi savjest i polako počinjao da uživam u vlastitim riječima. Ni taj svijet, međutim, nije potrajao. Ubrzo su me stigla mamurna jutra i prokleta muška savjest o tome na koji način trošim novac kojeg moj otac zarađuje i kako sam u kafani onih dana kada bih trebao da budem tu za svog brata koji živi u mraku. I s tim sam prestao. I tako, eto. Našao sam se na nekoj goleti vlastitog života, u svijetu koji nema ni smjer ni odredište. Poput statue sam stajao na magistrali po kojoj životi drugih ljudi prolaze pored mene. Bilo je stotinu smjerova kojima se može poći ali ni na jedan od njih ne mogu njega povesti. Nisam imao kuda da krenem.

A onda se pojavila ona.

THEY TRIED TO MAKE ME GO, I SAID NO

Već par dana mi se u glavi vrti jedna riječ – depresija. Što mi zapravo znamo o depresiji? Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Ne mogu navesti niti jednu osobu koja u životu nije imala jedan depresivan dan. Što ako su depresivni dani naša svakodnevnica? Been here, done that.

Depresija mi je dijagnozirana dok sam imala samo 14 godina. Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla (nazvat ću je rehabilitacija) u rehabilitaciju. U ured Crvenokose, uz pratnju majke. Tipkala je po tipkovnici, dok je u monitoru upisivala nešto. Čekala sam da mi se obrati. Bila sam zbunjena.

“Jesi li ikad pokušala počiniti samoubojstvo?” – nakon dugog tipkanja, upitala me, smirenim tonom, koji mi je godio.  

Mama je odmah počela odgovarati umjesto mene, i negirati na njezino pitanje.  

“Jesam!"– uzviknula sam da ušutkam majku. Ne. Ne znaš ti puno toga. Nisam ti sve stvari rekla. U tome trenutku nisam mogla pogledati u nju. Bila sam užasno posramljena. Ne mogu si ni zamisliti kako se tek ona osjećala.

„Jednom ili više puta?“ – ponovno me upitala, ignorirajući majku.

„Više puta.“

Ne znam što je mene tada puklo da budem skroz iskrena. Bez dlake na jeziku. Nisam imala potrebe više ništa skrivati. Dvije godine je dugo vremena. Bila sam spremna ispričati toj nepoznatoj ženi svaki sitan detalj iz svojeg života. Bez obzira na to što ju znam samo par minuta.

Vraćamo se na moju najveću tajnu. Pakao zvan depresija.
Ne sjećam se kad sam točno prvi puta primjetila siptome depresije kod sebe, ali se sjećam da sam se u petome razredu osnovne škole počela naglo mijenjati. Od pričljive, vedre, pomalo hiperaktivne djevojčice, postala sam sramežljiva i povučena u sebe. Sjećam se da sam prije bila toliko željna razgovora s ljudima, mogla svojim vršnjacima priči na ulici i započeti razgovor s njima. Nakon promjene, nisam se više usudila. Dapače, ne mora nužno značiti da se počela depresija razvijati, nego može biti i pubertet u pitanju. Kad se to dvoje spoji u jedno, to je jedna jako loša i opasna kombinacija.
Trajalo je neko vrijeme. Uvijek sam se nadala povratku na staro, i trudila sam se vratiti na staro, ali jednostavno mi nešto nije dopuštalo. U šestome razredu osnovne škole, počelo mi se formirati ono, što ljudi misle o meni? Prije mi uopće nije bilo stalo do toga. Znala sam kada se netko želi družiti sa mnom, a kada ne želi. Ustvari, družila sam se sa svima, bez obzira na to. Tada sam u glavi formirala tuđa mišljenja o sebi. Bilo je onih negativnih uglavnom.
Sigurno misle da sam debela, da sam ružna, da imam veliko dupe, da sam previše dlakava za jednu djevojčicu, da ne mogu ništa raditi sama pošto imam oštečenje sluha, da sam previsoka i da ne vide ništa od mene prepisati na ploči pošto sjedim u prvome redu. Genetski od oca imam osjetljivu kožu, i imala sam problema s kožom, pogotovo po dlanovima. Zbog toga sam mislila da me ljudi prije svega gledaju kao čudovište koje nitko ne želi dirati. Bolest nije bila zarazna, ali je bilo gadno za vidjeti takve dlanove. Skrivala sam to kako sam god mogla. Navlačenje rukava do dlanova, rukavice bez prstiju, narukvice koje bi povukla malo više prema dlanovima, marame, imala sam svojih načina. Stres je donio proširenje na cijele dlanove i prste. Nije bilo lako, pogotovo jer djeca znaju biti okrutna.
Uskoro su demoni u glavi ta tuđa mišljenja formirala u realnost, odnosno pomislila sam da ljudi stvarno tako misle o meni. Što je uzrokovalo skroz povlačenje u sebe.
Nadala sam se da mogu biti poput duha. Nevidljiva i neprimjetna. Iako sam obožavala šarene kombinacije, što je samo izazivalo veću pažnju od drugih.
Ne mogu na prste nabrojati koliko puta sam znala čuti „Danas ti nisu maškare.“ u školi dok sam prolazila hodnikom. Dodatna nesigurnost i kompleksi, ali nije mi palo na pamet da promjenim stil. Od svega na sebi, obožavala sam svoj stil.

Sedmi razred osnovne škole. Mediji su odvratni. Misle da mogu pomoći informacijam, ali kad se te informacije stave u krive ruke, napravi se više štete nego koristi. Otkrila sam za značenje riječi „Emo“. Ne želim da informacija dođe u krive ruke, pa ću samo reći da sam se pronašla u svemu tome. Odlučila sam da sam ja Emo, odnosno i bila sam psihički. Zatim sam polako počela odbacivati svoj šareni stil i zamjeniti ga sa crnom nijansom. Kosa mi je bila prirodno tamno-smeđa, samo su šiške falile. Šiške su i došle na svoj red. Prema karakteristikama, samo su mi dvije stvari falile da budem kompletni emo – samoozljeđivanje i depresija. Depresiju sam već imala iako nisam znala. Gadi mi se takvo razmišljanje. Što mediji mogu napraviti od male djevojčice, da dobije želju da ima depresiju i da se samoozljeđuje? Prvi puta sam pod nastavom odlučila isprobati sa šestarom umjesto flomastera nacrtati nešto po koži. No, nisam ni pomišljala da će mi to biti prva ovisnost.

Ne sjećam se svojeg drugog poteza crte, ali se sjećam da nije mogao proći ni jedan loš dan od toga, a da ne povucem crtu na unutrašnjosti podlaktice. Rane su dan danas zarasle, osim jedne koja će zauvijek biti ovdje. Bilo je dana i kada sam se htjela skidati s toga, pa bi samo noktima grebala po koži, samo da osjetim nešto ali nije bilo dovoljno. Godinama je to bila moja mala tajna. Rane bi znale trajati po tjedan, dva, onda se polako povlačiti. Do tada bi koristila sve metode skrivanja. Jedino sam u kadi bila potpuno slobodna.  

Što se škole tiče, uvijek sam morala biti odlikaš. Svi su mi govorili da imam dobre ocjene, a i imala sam. Grabila petice samo tako, ali ne. Nisam prolazila sa 5.0. nego sa 4,5 što je bila užasna ocjena i prosjek za mene. U sedmome razredu sam skroz odustala od učenja, odnosno takvozvanog grijanja stolice. Ritual mi je bio – doći doma iz škole, pojesti nešto ako bi mi se dalo, ako ne trk u sobu koja je morala biti zamračena, užasan dan u školi dvije tri crte po ruci, i provesti ostatak večeri i dana na mobitelu. Ne znam kako sam prošla sedmi razred. Dan danas se čudim samoj sebi. Možda mogu zahvaliti svojem slušanju na satu i statusu odlikaša? Nebitno.

Osmi razred je bio najgori do sad. Depresija je dosegla svoj vrhunac i čekala je dan kada će biti otkrivena u potpunosti. Sjećam se da nekad nisam mogla izdržati i napravila par crtica pod satom, par puta su me uhvatili, izveli u hodnik na razgovor, na što bi im ja tvrdila da je sve dobro sa mnom i da to radim iz dosade/zajebancije. Imala sam dobre argumente. Povjerovali su mi. Ili ih nije bilo briga? Ne znam. Od učenja i slušanja na satu sam potpuno odustala, samo sam čekala da prođe dan i da mogu otići u sobu. Iako sam u društvu imala jako dobru masku. Uvijek bi sve oko sebe nasmijavala, bila sam vrckasta, izvodila bi neke pizdarije samo da meni ni mojoj okolini ne bude dosadno. Sjećam se da se tada i nesanica počela razvijati. Par puta sam znala zaspati u školi, neki su reagirali, neki učitelji su me pustili da odspavam. Moje ponašanje je doslovno vrištalo – pomozite mi. No, nitko nije čuo. Došli su topliji dani i drugo polugodište. Dani su bili dovoljno topli da se skinemo u kratke rukave. Ne. Ovisnost je izmaknula kontroli, iako sam bila svjesna da ne mogu vječito nositi hoodicu s dugim rukavima na sebi jer se i samo ljeto počelo bližiti, a i sam kraj osnovne škole.

„A, skini se čovječe, zar ti nije vruće?“ Rekla je učiteljica iz geografije, prije nego što je započela s predavanjem. Znojila sam se kao svinja.

„Ma nije. Ugodno mi je.“ – Huh. Još jedna laž. Nisam mogla dopustiti da moja bude tajna otkrivena.

Što se samog kraja škole tiče, već sam imala zacrtano u glavi da padnem razred i da imam još jednu godinu u osnovnoj. Nisam još bila spremna za veliki korak zvan srednja škola. Znala sam da to znači odlazak u novi grad, nova okolina, drugačije okruženje od onoga što sam navikla do sada. Čekala sam sam kraj, i početak. A isto tako sam htjela imati barem dobre ocjene iz svojih najdražih predmeta, čisto da sebi dokažem da još uvijek mogu.

Sredina tjedana. Obukla sam bijeli sako čiji su rukavi bili na pola podlaktice, rane sam sakrila puderom, čak je i djelovalo. Sako je bio dosta lagan, tako da sam se riješila problema zvan vrućina, a tajna je ostala na sigurnome. Win-win situacija. Biologija mi je bila jedna od najdražih predmeta.Testovi su iz petica spali na trojike i četvorke. Bila sam uvjerena da ću barem iz biologije 4 imati zaključeno.

„Ne, A. Imati ćeš 3 za kraj.“

MOLIM?!? Tri. Iz biologije? Samo sam uzvratila sa kratkim "Okej”. Ali ne, nije bilo okej. Potreba me uhvatila. Zbog činjenice da nisam dokazala samoj sebi da još uvijek mogu. Osjećala sam se kao najveće govno tada.
Sljedeći sat, matematika. Imali smo tehnički taj dan, pa smo nosili i pribor sa sobom. Prije sata sam samo uletila na wc sa torbom i priborom. Izvadila skalpel, i povukla najdublju crtu do sada. Trebalo mi je to. Nisam mogla čekati još par sati da napokon dođem doma. Nagnula sam glavu, zatvorila oči i uživala u toj slatkoj boli. Nisam uspijela okusiti ih par sekudni užitka, već čula kucanje na vrata. „A? Ajmo na nastavu.“ – rekla mi je tadašnja najbolja frendica. Uzvratila sam joj da ću doći i da ode u razred bez mene. Pogledala sam natrag na pribor i ranu. Iz rane se počela širiti krv.  Istrgnula sam komadić wc papira i obrisala. Pospremila pribor i vratila se u razred.  Još minuta do početka sata. Pričala sam s frendicom. U jednome trenutku su joj se oči raširile i pogledala je u moju desnu podlakticu. Na njezinu rekaciju sam podlakticu povukla prema sebi da ju sakrijem. Mislila sam da je primjetila stare rane, i da će joj moje skrivanje odmaknuti pažnju od toga. „Ti. Krvariš.“ – Rekla je u šoku.
Bacila sam pogled na podlakticu. Kroz rukav sakoa se proširila crvena boja. Sranje! Tajna otkrivena. U tome trenutku sam doživjela ogroman šok. Pogledala sam ispred sebe i nisam govorila ništa. Suze su htjele odraditi svoj posao. Ne, sada. Ne, ovdje. Učiteljica je došla u razred. Zamolila je učiteljicu da me pusti van i odmah je nazvala moju mamu. Sjećam se da smo bile ispred škole. U tišini. Pazila me. Poduzela je nešto. Na tome ću joj biti vječito zahvalna.

Pozdravila sam se s njme i ušla u auto.
„Kakve pizdarije izvodiš?“ – bilo je njezino prvo pitanje. Nisam imala snage odgovoriti joj. Šok me polako počeo puštati. Osjećala sam se tako mirno i spokojno. Na putu do kuće počela je plakati. Osjećala se krivom što nije prije primjetila to. Eh. Pohvala za moju metodu skrivanja. Nitko ni nije.

Došle smo kući. Odmah je uzela zavoje i zamotala mi ranu koja mi je promjenila život.  

„Jel te boli?“ – upitala me nakon što mi je stavila tekućinu, da ne dobijem infekciju.
„Ne.“ – prva istina koju sam izgovorila nakon toliko dugo vremena. Nije me boljelo, nimalo. Friška rana mi je oduvijek bila veliko zadovoljstvo. Orgazam na koži.

Odmah je zvala pomoć i sve koje imaju iskustva s time. Napričala sam se s dosta stručnjaka. Bez dlake na jeziku. Bilo mi je drago da mogu nakon toliko vremena nekome reći istinu. Počela sam se osjećati puno bolje nego što sam se osjećala kroz ovih par godina. Nakon toliko dugo vremena, potreba za samoosljeđivanjem je isparila. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću povuci crtu po koži. Mislila sam da je napokon bilo gotovo, da sam spašena.

No, morala sam ići u rehabitaciju. Kod pravih stučnjaka, koji znaju što treba i kako treba postupati sa mnom.

„Morati ćeš ostati ovdje par tjedana.“ – Nakon procjene, psihoanaliziranja mene, dobivenih rezultata pretrage rekla je Crvenokosa.

„Ne. Dobro mi je. Osjećam se bolje.“ – Odmah sam reagirala. Stvarno sam se osjećala dobro i nije bilo potrebe. Ali je na papiru pisalo drugačije.  
Sigurno su vam odnekud poznate ove riječi i situacija? Osvježimo pamćenje. „They tried to make me go to rehab, I said, no, no, no.“

Ipak mi je bilo potrebno i morala sam ostati. Bio je to početak odvikvanja. Početak novih ovisnosti. Najvažnije od svega, morala sam ponovno naučiti kako živjeti život, ali ovaj puta bez depresije.

Nastavak dolazi kroz par dana. Ne mogu sve od jednom pisati. Pogotovo ne o depresiji jer sam užasno osjetljiva na taj dio svoga života i mrzim o tome pričati detaljno. Tako da je pisanje svega ovoga, veliki izazov za mene.  

-A

Ljubav
ljubav je smisao zivota
prica mi covjek za sankom
dok cigaru mota

Ljepota njena se ne moze
ni s cim mjerit
rece mi krvavih ociju
i ode rakiju potegnut

Zove se Alma
i sjedila je sama u klupi
ja joj prosu
neki fazon glupi

Reko dze si curo zgodna
ona kaze da me pozna
ti si Mahir osmi dva
vec te dugo gledam ja

Bilo je pola dva, april peti
Mahir se sjeti
odmah smo se zaljubili
i pred svima poljubili

Hodali smo skolom
drzali se za ruku
djelili istu klupu i uzinu
i imali istu druzinu

Istu srednju skolu
s njom sam pjevo u horu
izigravo foru
vozili se na mom motoru

Ja Alma i Tomos
imali smo mali kosmos
svoje drvo uz Savu
stotinu djece u planu

Svoje pjesme svoje price
nasa hrana, nase pice
nase zvijezde i nas grad
sjecam se ko sad

Rekla je Mahire bojim se
pazi da me ne boli
bojo sam se i ja
al’ sam znao da me pravo voli

Ja i Alma goli
i njoj i meni prvi puta
bilo je ljeto i Ficibajr
nase drvo pored puta

Nikad necu zaboravit
taj miris trave
u ocima zvjezde kako sjaje
topli vjetar sa Save

Taj dim cigare
moj izgubljeni pogled
jednog dana bit cu ti zena
a ti moj covjek

Konobar, daj jos jednu
ja izvadi sice
donesi Mahiru pice
da cujem ostatak ove price 

On svoj konjak sastavi
pa pricu meni nastavi
Almini starci
su bili na rastavi

Nije mogla vise trpit
non stop svadje
pa je kod mene zivila radje
dok se sama negdje ne snadje

Medjutim to se oduzilo
na jedno dvije godine
pa smo presli u stan
kod moje bliznje rodbine

Reko hajmo se ozenit
datum svadbe 3. maj
na svadbu cemo pozvat
cijeli nas kraj, tu je bio kraj

Dan prije vjencanja
doslo je do sranja
ona bila je kod matere
tam’ ce docekat svatove

Al’ umjesto svatova ljudi
pale su granate
pobjegla je s materom
kod svoje tetke Fate

Svi znate, bila je panika
spasi zivu glavu
ja sam preplivo Savu
imo srecu pravu

Probo sam je nazvat
medjutim pukle su veze
Alma je mrtva, Alma je mrtva
to su bile rijeci Kreze

Krezo lazes, lazes Krezo
jebat cu ti sve
ne lazem Mahire matere mi
evo pitaj Alije

Alija reci nesto
ljudi nemojte me sad zajebavat
vidio sam kako je pala
kad je posla pretrcavat

I mrtva je sto posto
jer ja sam zadnji osto
poginuli su jos dvojica
sto sam ih po nju poslo

Bez zraka sam osto
sedam dana nisam mogo jest
ceko sam svaki dan
da neko kaze neku vijest

Al’ nista ni vijesti
ni zivota u meni
samo alkohol u mojoj veni
i sjecanje o jednoj zeni

Otiso sam u Njemacku
i poceo tam’ radit
reko lakse cu je zaboravit
i malo cu se oporavit

Dan za danom, 12 sati dnevno
radio sam vrijedno
poso i rad samo
da zaboravim na rat

Godine su prolazile
i naniza ih se vec 6
zavrsen je rat
u Bosni je to vec stara vijest

Sta cu dole, nemam nista
tu sam sebi zivot stvorio
ma hajmo dole na par dana
moj frend me nagovorio

Doso sam dole
i bilo je sve u najboljem redu
dok nisam sreo, koga
pa Alminog rodjaka Vedu

Dze si Mahire, dze si Vedo
evo kaze bas sam sada kod Alme kreno
zar si seno Vedo sta me zezas
pa Alma je ziva sta ti to ne znas

Noge mi se odrezase
i sve slike nase dosle mi na oci
vodi me Vedo
moram do nje doci

E pa nece moci, reko molim, on mi
kaze, pa Alma se udala za kebu
s njime ceka bebu i to drugu
prosle godine mu je rodila curu

Dade mi broj telefona
odma sam je bio nazvo
reko halo Alma izvini
jebiga nisam ni ja znao

Tako poce razgovor
2 sata smo plakali
jedno drugom se jadali
dok smo zajedno razgovarali

Izvini Mahire
takva je sudbina bila
ako ti ista znaci
kcer mi se sad zove Mahira

Nisam znala dze si nisi mi se javljo
udala sam se za kebu
i sad ga volim ono pravo plaho
hajde zdravo, zdravo, vidimo se sutra

Evo sad sam tu
konobar daj nam sad
jos jednu ljutu

Pa reko sta ces sad
hoces se ic nac s njom sutra
sjedi Edo pit’ cemo do jutra
kapnu mu suza ljuta

Dize se on, kaze, izvinite ljudi
odoh sad pisat
zacu se pucanj
i sva raja poce vristat

Izletio sam odma da vidim sta je to
mercedes, krvavi pistolj
i Mahir se je ubio

—  Mahir i Alma. via ( @gospodinclub )

Šestog aprila četrdeset šeste godine, kao simbol pobjede nad fašizmom i početka procvata socijalizma, zapaljen je vječni plamen u Sarajevu. Iza plamena u bojama jugoslovenske zastave (plavim, bijelim i crvenim slovima), ispisan je tekst u čast heroja bez čije žrtve sloboda Sarajeva ne bi bila moguća. Tekst je, naravno, ispisan pogrešno.

Sarajlije su možda i najveći baksuzi na svijetu. To su nespretni ljudi koji će koračajući Titovom tri puta zapeti za pločnik, samog sebe opsovati u bradu i zakleti se da će ostatak svog života očima prati svaki korak koji naprave, a zatim pet minuta kasnije opet zapeti za prvu neravnicu i raspaliti po asortimanu sarajevskih psovki. Takvi su bili i neimari četrdesetih, pa su klešući natpis u kamenu valjda odlutali u vlastite misli ili su prosto navikli da govore „niđe“, „đesi“ i „pođahkad“ – pa u tom bunilu isklesali „OTAĐBINU“. Da stvar bude gora, usred te iste rečenice je ispušten prijedlog „ZA“.

Popravka je bila prosta: Sitnijim fontom u ćošku ubaciti jedva primijetno „ZA“, a ono „Đ“ nekako skrpiti u „DŽ“. Drugo se nije moglo.

Ako danas prođete Sarajevom i redom pitate stotinu ljudi da li su slučajno primijetili da nešto nije uredu sa natpisom iza vječnog plamena – gledat će zbunjeno negdje u daljinu, škiljeći se kao da ste im uperili baterijsku lampu direktno u oči. Reći će vam da nemaju pojma na šta mislite i nastaviti dalje svojim putem.

Jedini trag ovog događaja nađoh u kratkoj priči poznatog sarajevskog književnika koji govori kako je njegov djed, po struci bankarski činovnik, naišao kraj radnika koji su upravo završavali spomen ploču i čitajući natpis, primijetio tih par nakaradnih grešaka. Starac koji je u godinama koje su došle ostao bez sinova a zatim i svoje supruge, pred smrt je zaustavljao nezainteresovane ljude na ulici i ubjeđivao ih kako je upravo on prepravio sramotnu grešku na spomeniku, hvatajući se za taj čin kao jedinu uspomenu na to kako sreća izgleda.

Taj pisac je, naravno - Dario Džamonja.

Nedostajala mi je naša zajednička intenzivna sreća, imuna na ostatak sveta. Kako smo stigli dovde tako brzo? Hodala sam, tako izgubljena u mislima, da sam jedva primetila da počinje da sviće.
— 

Džodžo Mojes - Medeni mesec

- Misliš da svako na ovom svetu ima onu osobu koja mu je suđena?
- Da. Mislim da svako ima osobu koja je stvorena samo za njega, i koja mu po svemu odgovara. Samo je pitanje kada će se sresti i nastaviti zajedno ostatak života.
- A kako onda objašnjavaš to što su neki ljudi ceo život sami, ili pak sa pogrešnim ljudima?
- Ja to zamišljam ovako: dve osobe, koje su suđene jedna drugoj, koračaju putem, koji je nekada dug, a nekada kraći. Prva osoba samo korača, znajući da su sve druge osobe pogrešne, a samo je jedna ona prava. A druga, ona na tom putu sreće druge, pogrešnima daje svoje srce misleći da su oni ti pravi, suđeni. Ali, pošto se prva osoba nije zaustavljala i trošila na druge, došla je na vreme. Druga osoba je konačno došla na svoju stanicu, na suđeno mesto. Međutim, tu nema nikoga. Prva osoba je već odavno izgubila strpljenje, i razočarana, nastavila dalje. Zbog prevelikog bola i tuge, ona prihvata druge, samo kao utehu, i tako završi sa pogrešnom. A druga… Ona, shvatajući da je izgubila ono najvrednije i ono samo njeno, trošeći vreme na druge, odlučuje da ceo život ostane sama, da ne bi bila sa pogrešnima. I tako nastanu tužne priče o pogrešnim i izgubljenim ljubavima….
-

Ako sa mnom ne možeš barem da zamisliš ostatak života, kako se budiš uz mene svaki dan, kako šetamo zajedno, gledamo filmove, čupamo kosu jedno drugome, svađamo se pa se mirimo… ako to ne možeš da zamisliš, otiđi odmah.
Nema smisla da nastavljamo nešto što za tebe nema sutra, nema budućnost, nego eto me tu danas da nisi sam.

Volio bih da mi pripada sve tvoje prvo i da budem onaj sa kojim ćeš dijeliti stvari po prvi put u životu, ali još više od toga želim sve tvoje posljednje i da budem onaj s kim ćeš dijeliti ostatak života.
—  S. J. Abbo, Samo budi tu
Amerikanac

Svakog jutra ista priča. Probudim se raščupan, spremim kafu u svoju omiljenu „Hug Mug“ šolju i takav nikakav u potkošulji čitam članke i blogove. Obično krenem od Jergovića, provjerim da li je pisao nešto novo a onda razvučem dalje redom – sve što se nađe.

Jutros u tom nasumičnom lutanju naletim na tekst nekog Amera iz Pensilvanije. Stariji tekst, pisan nekad početkom Novembra. Helem, taj tip je mnogo putovao ili samo blefira pa pravi listu na osnovu nekih samo njemu svojstvenih podataka… kako god, on je napravio listu od deset najljepših gradova na svijetu. Ni prva ni posljednja takva lista, već znam šta da očekujem.

Prvi grad na listi iznenađenje, ni manje ni više nego Zanzibar. Tu on mene zainteresuje pa nastavim da čitam. Kasnije su tu Prag, Firenca, Njujork, Pariz i svi ti gradovi koji bi se i očekivali na listi jednog prosječnog Amerikanca. Eh sad, samo on zna na koji način je do tog došlo ali drugi grad na njegovoj listi: moje Sarajevo.

Začudim se, iskren da budem. Hem što je Amerikanac, hem što sam ubijeđen da niko van Istočne Evrope i ne zna da postojimo. Na slici predio karakterističan za stari dio grada: rijeka se probija kroz stijene obrasle u zelen, a na vrhovima stijena tradicionalne bosanske kuće i osmanlijska džamija. Tu je i nekih pet-šest redova teksta. Spomene on kulturološku različitost, autentičnost i Miljacku – ostatak teksta je priča o ratu.

Sarajevo, kaže taj Staford, treba posjetiti jer je grad jedinstven po tome što su na njemu još uvijek vidljivi tragovi rata. Tu se, veli, mogu vidjeti ruševine i krateri na mjestima gdje su padale granate. Taj Amerikanac koji, sada sam već siguran nije ni prismrdio Sarajevu, smatra da su ono što moj grad čini lijepim – tragovi rata. Ni riječi o stotinu drugih jedinstvenih stvari koje bih mu mogao pokazati kada bi se kojim slučajem ovdje pojavio.

Zatvorim laptop iz revolta i natakarim se uz prozor. Srčem svoju kafu, malo kašljucam jer me klima ubila prije koji dan i sve se nešto mislim: možda ni ja nisam ništa drugačiji. Kad mi spomenete Jevreje – pomislim na logore i ubijanja u vrijeme nacista, uz Siriju vežem sva stradanja koja danas pustoše te ljude a kad kažete Indijanci, odmah se sjetim kako su im ti isti Amerikanci pokrali zemlju i doveli haman do istrebljenja.

To je možda i jednostavna istina čitavog čovječanstva – patnja obilježi narod i poput ožiljka na sred prelijepog lica, prva privlači pažnju. 

http://www.huffingtonpost.com/college-tourist/10-of-the-worlds-most-bea_b_8507448.html

Pričaću vam jezikom deteta kog više nema. (Priča je istinita, i ovo je priča samo jednog dečaka a koliko je još njih koji ovo i slično proživljavaju?! On više nije živ, ali njegov glas živi kroz njegovu porodicu.)


Ja sam dete. Dečak sam.
Išao sam u osnovnu školu.
Ja sam neko ko je imao porodicu, oca i majku, i sestru. Ja sam neko ko je imao rodbinu, drugare i drugarice, komšije i poznanike.
Ja sam neko ko je imao život.
Imao sam. Verovao sam da su svi ljudi dobri, bio sam lakoveran, naivan, mislio sam da one zveri iz bajki samo tamo i postoje. U bajkama. Pogrešio sam. Zveri su postojale i medju ljudima. Ali idalje sam verovao da svaka priča ima srećan kraj. Pogrešio sam.
Među mojim vršnjacima našao se i on koji me je ucenjivao. Jednom me je spasao kada su me napali, zahvaljivao sam mu, govorio sam mu da sam njegov dužnik. I postao sam to. Uvek sam mu bio dužan. A za šta? Za nešto što je on iscenirao, za nešto što je on smislio. Ti dečaci su bili njegovi drugovi, sve je bila gluma, sve je bilo iscenirano. Nisam to tada znao, sada znam. Došlo je vreme da mu uzvratim i pomognem. Trebao mu je novac. Govorio sam mu da nemam tolike pare, on je bio uporan i govorio kako ga ne zanima, kako je sad njemu potrebna pomoć. Skupio sam.
Jednom. I drugi put. I… I svaki sledeći. Svaki put suma novca bila je sve veća. Na kraju je počeo da me ucenjuje i presreće. U školi, van škole. Čak mi je jednom banuo i kući. Lagao sam roditelje za šta će mi novac, izmišljao bih da sam video neke dve majice koje su skupe ali mi se jako sviđaju, zatim bih od tog novca otišao i kupio u nekoj jeftinoj radnji dve majice, a ostatak novca dao njemu. Mom “spasitelju”, mojoj noćnoj mori.
Postao je senka koja me prati, stalno je tražio još i još… Ucenjivao me. Mislio sam da će jednoga dana prestati. Pogrešio sam.
Nikome nisam pričao o tome. Nikome. Moja najbolja drugarica je primetila da sa mnom nešto nije uredu. Tog dana priznao sam joj sve i rekao joj šta i ko me muči. Bio sam rešen da već sutra završim sa tim i stavim tačku na to. Bio sam rešen da mu kažem da mu više neću davati novac i da više ne mogu ovako. Rekao sam to i njoj, mojoj najboljoj drugarici. Ona me pitala: “Ali šta ako te napadne? Šta ako pobesni? Nemoj da ideš sam!”
Rekao sam joj da ne brine, i da me u pola dva nakon časova čeka na školskom terenu da joj ispričam kako je prošlo. “ Ne brini, šta mi može, jedino ako dobijem batine, neće me ubiti. ”
Pogrešio sam. Ubio me.
Jednim metkom iz pištolja. Ne sećam se ničeg. Samo magle, njegovog besa u očima i njenih reči: “ Čuvaj se. ”

Znam da si došla.
Gledao sam te. Odozgo. Video sam kako si žurila da se što pre nađemo, jedva si čekala da me vidiš. Nisi trebala takvog da me vidiš, nikada. Nisi. Trebalo je da me pamtiš živog, nije ti trebalo da me vidiš kako ležim u lokvi krvi, mrtav.
Pala si u nesvest.

Gledam te odozgo, i moje roditelje, gledam vaše suze za mnom, pa se i ja rasplačem i… Kiša padne.
Gledam i njega i sve se nadam da će ipak pokazati trunku kajanja.
Grešim opet. Ne pokazuje grižu savesti.
On je na slobodi, a gde sam ja?
Znam gde nisam. Nisam sa vama.
Verovao sam da ja sam mogu da rešim taj problem. Da sam barem nekome rekao.
Vi ste sada svi zajedno u ovome i borite se za pravdu. Borite se protiv njega. I protiv “para vrti gde zakon neće.”
On idalje nastavlja po svome. Sada muči neku drugu decu. Da li je i za njih metak spreman u slučaju da pokušaju da mu se suprotstave?
Gledam ih. Ćute, pognute im glave, pogled im je izgubljen, nemaju miran san… Gledam ih.
Oni ćute kao što sam i ja.

Kako da im kažem da ne ćute?
Kako kada sam i ja ćutao?
Sada bih da vrištim.
Šaljem im znakove sa ove strane ali oni ne žele da ih protumače, pripisuju to lošem vremenu.
Tek onako kroz strah sete se mene. Ja sam bio njihov vršnjak, bio sam njihov drug. Bio sam.

I ti što čitaš ovo možda sam bio tvoj drug,
I ti što proživljavas ovo možda sam i tebi bio drug,
i ti što poznaješ nekog kome se to dešava i ti si nečiji drug,
i ti što činiš ovako nešto, kome si ti drug?

Ja sam verovao da će se sve završiti dobro. Završilo se. Ali kobno.
Ja sam ćutao. Verovao sam da će jednom proći. Pogrešio sam.
Ne prolazi.
Vidim sada s ove udaljenosti koliko je njih kojima se dešavalo isto što i meni, vidim koliko njih, mojih vršnjaka trpe fizičko nasilje.

Ja sam ćutao. Ja sam neko ko je imao život.
Verovao sam da će jednom prestati.
I prestalo je. Prestalo je sa mnom.
Ubili su me.

Ja sam ćutao. Nemoj i ti!

Još jedna o odrastanju

Odrasla sam čitajući slikovnice i gledajući Diznijeve crtaće. Sve bajke; sve sa srećnim krajem, nešto i izmenjeno, jer zašto bi deci bila predočena tužna istina života - da je srećan kraj zapravo iluzija?
Mislim da me je to i uništilo na neki način. Verovala sam da će prijatelji uvek biti tu za tebe i da ćeš moći sve da im kažeš, bez da te osuđuju. Verovala sam da prvi poljubac treba da bude i poslednji i da, kad nekog voliš, to traje zauvek, i sve je idilično, nema svađa, oboje vole isto - neizmerno, treća osoba je uvek zla i naposletku dobije šta zaslužuje. Baš kao i svako ko je loš, jer u bajkama, takvi se ne kriju. Istupe čisto, znaš da ti nisu prijatelji i samo treba da se boriš protiv njih.
Sećam se da sam sa četrnaest godina presrećna govorila roditeljima da imam šest najboljih drugarica koje me vole i od kojih ne krijem ništa, a oni su mi uporno govorili kako je to nemoguće i da ću biti srećna ako samo jedna od njih ostane kraj mene. Jednom smo se čak i kladile sa mojim tatom. Pričale smo mu da smo mi drugačije, da ćemo uspeti da ostanemo zajedno… Još uvek mu dugujem flašu vina.
Moj život nikada nije bio bajka o kojoj sam maštala. Lagao me je neko kome sam bespogovorno verovala. Prvi poljubac nije bio ni nalik onome iz mojih snova i ni u jednom trenutku nisam poželela da tog dečka ljubim zauvek. Treća je dobila njega. Ili sam u toj priči ja bila smetalo? Nije bilo dovoljno što smo se voleli i nije potrajalo zauvek. Za neke ljubavi si prosto premlad i takve nikada ne traju celoga života. Bar ne na javi, među ljudima. U tvom srcu će možda i dalje postojati. Svađe su normalne. Raspravki nema samo ako ti nije stalo. Niko nikada nije stao ispred mene i rekao mi: “Znaš, ne volim te. Iritantna si mi i učiniću sve da ne budeš srećna.” Svi su me grlili, ljubili i pričali sa mnom dok sam bila tu, sa njima. Maske bi spale tek kad bih otišla.
Jesam li naučila išta sa punih dvadeset godina? Je l’ to uopšte vreme kada mogu da kažem da sam ozbiljna, da sam odrasla ili i dalju mogu da imam svoje dečije snove, maštarije i nade? Pošto, povrh svega, još uvek verujem da će neko, koga poljubim prvi put, biti poslednja i jedina osoba osoba koju ću ljubiti ostatak svog života. Možda to bude sad, možda bude sa pedeset godina, možda čak i sa devedeset, ali biće. Još uvek se nadam da ćemo nas dve prkositi svemu i ispuniti ono zauvek koje retko kome uspeva i još uvek čekam nekoga ko će mi otvoreno iskazati svoju antipatiju prema meni.
Imam petinu veka. Znam da život nije bajka i da kraj prosto ne može da bude srećan. Sve što se završi je tužno, ali uvek mogu da pokušam da živim svoju srećnu bajku, zar ne?