ostatak

Kako voljeti samoću i zašto

Bila je neka svirka u Anderu, do zla Boga dosadna. Bend neuvježban, basista p'jan a u publici muškarci sa onim „izbrijan sa strane, žbun na vrh’ glave“  frizurama, poneki stariji tip koji je tu zalutao samo da popije koju, i djevojke svih tipova i profila vulgarnosti. Šta se kog vraga dešava sa ljudima?

Već sam se davno pomirio s tim da ne spadam u kategoriju muškaraca koje djevojke danas smatraju privlačnim, čak bih se usudio reći da te spodobe nemaju pravo da se zovu muškarci ali bolje da ne počinjem o tome, odužit ću.. Nemam ja pojma o modernom vremenu i modi, ja sam staromodan jer mislim da treba da opet uvedu vojsku, nauče muškarce da se briju britvama ili ne briju nikako i zakonom zabrane uske farmerke, ananas frizure i selfije iz kupatila.

Helem, u toj gomili koja kao da je probrana samo da meni ide na živce, uhvatim djevojku u crnoj potkošulji kako gleda u mom smjeru. Crnoj potkošulji, ne zajebavam se. Prvo – stvarno nije toliko vruće, a drugo – izgleda da sam propustio trenutak kad je postalo normalno oblačiti iste stvari u krevetu i u centru Sarajeva. Ortak me gura laktom i pokretom glave sugeriše da ta crna još uvijek gleda prema našem stolu a ja pravim face u stilu Dr. House kad mu kažu da je Lupus.

 

-Odoh po Paulaner, ‘oćeš ti šta?

-Ma jok. Nego svrati kod nje za stol tamo, ne budi pička.

-Nemoj da me zajebavaš majke ti.

-Što bolan, šta fali? Dugo si cmizdrio za vješticom, ona ti sad po Njemačkoj ganja plavušane a ti?

-E jest’ se i usrećila, nema dalje. Nego odoh po pivu, pusti gluposti.

-Ajd’, i razmisli šta sam ti rek'o.

 

Možda nekad zvuči prosto ali Dado je stvarno dobar momak, uvijek mi je čuvao leđa. Uz to dobro zna da ja nisam taj „uleti zgodnoj curi u kafani“ tip i samo voli da zeza u nadi da će me nasmijati jer, kako kaže, postao sam još veći patetičar nakon tog famoznog prekida. I ostatak ekipe se počeo slično ponašati. Plaćaju mi piće, tjeraju da igram na svirkama i uvijek me ostavljaju nasamo sa curama. Mora ih čovjek voljeti.

Probijem se nekako do šanka i naručim dva Paulanera. Dok čekam, razmišljam o djevojci u potkošulji. Zamišljam kako bi bilo da je tu došla u nekim crvenim starkama, farmericama i majici sa nekim zajebancija natpisom. Da je vezala kosu, preskočila sav taj maskembal od šminke i došla da nasmijana skače i možda inspiriše taj katastrofalni bend da bar nešto uradi kako treba… Razmišljam kako ona sad sigurno misli kako je opasno dobra, kako čitava kafana gleda samo u nju i kako može imati koga god poželi. Možda je i u pravu, šta ja uopšte znam o današnjim djevojkama i muškarcima.

 Odnesem Paulanere za naš stol, Dado galami da nisam trebao dok ja oblačim kaput i ignorišem ga jer me više sramota da pijem na njegov račun.

 

-Ćuti i popij pivo, jedno je tebi a drugo onom krkanu – ako se ikad odvoji od plavke za stolom pored. Moram sad da idem, izvini što kratim noć. Javi se sutra kad odmamuraš.

-Ajde onda, ako baš moraš. Znaš šta ja mislim o tome ali neću da navaljujem. Čuvaj se, baci esemes kad stigneš da znam da te nisu izboli.

-‘oću, a ti pripazi na krkana. Sutra Brew?

-Sutra Brew, čućemo se.

 

Proguram se kroz rulju, izađem na Titovu i krenem prema Skenderiji. Nikad se ne vraćam taksijem. Ti naši petkovni izlasci završe u tri – četiri ujutro i grad, sem taksija koji prolaze svako par minuta, bude pust i miriše na tišinu a pisci su u mraku i tišini kao riba u vodi.

Pošetam glavnom ulicom, pređem most na Skenderiji i krenem obalom rijeke do Suadinog mosta, pa na Vilsonovo. Tu negdje zapalim cigaretu i sitnim korakom puštam misli da slobodno lutaju. Kraj mene Miljacka galami kako je previše kasno da bih u ova doba tuda prolazio ali valjda je već navikla na mene sve ove godine. Ako nešto treba da mi se desi, desit će se ma koliko se ja od toga krio. U daljini poneki mahniti vozač malo previše nagazi na gas, par minuta kasnije odjekne sirena policije ili hitne pomoći – nikad ih nisam znao razlikovati, a onda opet moja omiljena stvar u Sarajevu: u tišini jedino zvuk Miljacke i ulice osvijetljene gradskim lampama oblikovanim po uzoru na Mjesec.

I šta bih to ja ovakav mogao da ponudim djevojci u potkošulji? Za nju je jedan udoban automobil koji će je odvesti u stan sa dobrim grijanjem i neki tip koji puno više priča pa ne primjećuje njenu usamljenost preko koje je razmazala taj kliše lake djevojke… Nisu za nju šetnje, smrzla bi se, a moje bi joj pjesme sve zvučale isto. Zna to Dado, znaju i svi moji drugovi ali nikako da prihvate da to nije nešto što mogu da promijene. Nikad neću reći „jebiga“ i pronaći pijanu djevojku kojoj ću smišljati laži samo da je odvedem u krevet… Takve bi me noći pokrale ovog osjećaja kojeg nosim i iako me nekad žulja - ne dozvoljavam da ga ubiju.

Šta tačno one žele, i šta dobijaju od takvih života? Malo je, zaboga.

Dajte mi sanjarku kojoj ću pričati o noćima kraj Miljacke, dajte mi neurednu i prljavu dušu koja će u trideset sekudi doći od sreće do plača, jer je pomislila na nešto čega se nije željela sjećati. 

Dajte mi jednu koja je živa, umoran sam od golih tijela koja služe samo kao sanduk za skrivanje mrtve duše.

Ljubav
ljubav je smisao zivota
prica mi covjek za sankom
dok cigaru mota

Ljepota njena se ne moze
ni s cim mjerit
rece mi krvavih ociju
i ode rakiju potegnut

Zove se Alma
i sjedila je sama u klupi
ja joj prosu
neki fazon glupi

Reko dze si curo zgodna
ona kaze da me pozna
ti si Mahir osmi dva
vec te dugo gledam ja

Bilo je pola dva, april peti
Mahir se sjeti
odmah smo se zaljubili
i pred svima poljubili

Hodali smo skolom
drzali se za ruku
djelili istu klupu i uzinu
i imali istu druzinu

Istu srednju skolu
s njom sam pjevo u horu
izigravo foru
vozili se na mom motoru

Ja Alma i Tomos
imali smo mali kosmos
svoje drvo uz Savu
stotinu djece u planu

Svoje pjesme svoje price
nasa hrana, nase pice
nase zvijezde i nas grad
sjecam se ko sad

Rekla je Mahire bojim se
pazi da me ne boli
bojo sam se i ja
al’ sam znao da me pravo voli

Ja i Alma goli
i njoj i meni prvi puta
bilo je ljeto i Ficibajr
nase drvo pored puta

Nikad necu zaboravit
taj miris trave
u ocima zvjezde kako sjaje
topli vjetar sa Save

Taj dim cigare
moj izgubljeni pogled
jednog dana bit cu ti zena
a ti moj covjek

Konobar, daj jos jednu
ja izvadi sice
donesi Mahiru pice
da cujem ostatak ove price 

On svoj konjak sastavi
pa pricu meni nastavi
Almini starci
su bili na rastavi

Nije mogla vise trpit
non stop svadje
pa je kod mene zivila radje
dok se sama negdje ne snadje

Medjutim to se oduzilo
na jedno dvije godine
pa smo presli u stan
kod moje bliznje rodbine

Reko hajmo se ozenit
datum svadbe 3. maj
na svadbu cemo pozvat
cijeli nas kraj, tu je bio kraj

Dan prije vjencanja
doslo je do sranja
ona bila je kod matere
tam’ ce docekat svatove

Al’ umjesto svatova ljudi
pale su granate
pobjegla je s materom
kod svoje tetke Fate

Svi znate, bila je panika
spasi zivu glavu
ja sam preplivo Savu
imo srecu pravu

Probo sam je nazvat
medjutim pukle su veze
Alma je mrtva, Alma je mrtva
to su bile rijeci Kreze

Krezo lazes, lazes Krezo
jebat cu ti sve
ne lazem Mahire matere mi
evo pitaj Alije

Alija reci nesto
ljudi nemojte me sad zajebavat
vidio sam kako je pala
kad je posla pretrcavat

I mrtva je sto posto
jer ja sam zadnji osto
poginuli su jos dvojica
sto sam ih po nju poslo

Bez zraka sam osto
sedam dana nisam mogo jest
ceko sam svaki dan
da neko kaze neku vijest

Al’ nista ni vijesti
ni zivota u meni
samo alkohol u mojoj veni
i sjecanje o jednoj zeni

Otiso sam u Njemacku
i poceo tam’ radit
reko lakse cu je zaboravit
i malo cu se oporavit

Dan za danom, 12 sati dnevno
radio sam vrijedno
poso i rad samo
da zaboravim na rat

Godine su prolazile
i naniza ih se vec 6
zavrsen je rat
u Bosni je to vec stara vijest

Sta cu dole, nemam nista
tu sam sebi zivot stvorio
ma hajmo dole na par dana
moj frend me nagovorio

Doso sam dole
i bilo je sve u najboljem redu
dok nisam sreo, koga
pa Alminog rodjaka Vedu

Dze si Mahire, dze si Vedo
evo kaze bas sam sada kod Alme kreno
zar si seno Vedo sta me zezas
pa Alma je ziva sta ti to ne znas

Noge mi se odrezase
i sve slike nase dosle mi na oci
vodi me Vedo
moram do nje doci

E pa nece moci, reko molim, on mi
kaze, pa Alma se udala za kebu
s njime ceka bebu i to drugu
prosle godine mu je rodila curu

Dade mi broj telefona
odma sam je bio nazvo
reko halo Alma izvini
jebiga nisam ni ja znao

Tako poce razgovor
2 sata smo plakali
jedno drugom se jadali
dok smo zajedno razgovarali

Izvini Mahire
takva je sudbina bila
ako ti ista znaci
kcer mi se sad zove Mahira

Nisam znala dze si nisi mi se javljo
udala sam se za kebu
i sad ga volim ono pravo plaho
hajde zdravo, zdravo, vidimo se sutra

Evo sad sam tu
konobar daj nam sad
jos jednu ljutu

Pa reko sta ces sad
hoces se ic nac s njom sutra
sjedi Edo pit’ cemo do jutra
kapnu mu suza ljuta

Dize se on, kaze, izvinite ljudi
odoh sad pisat
zacu se pucanj
i sva raja poce vristat

Izletio sam odma da vidim sta je to
mercedes, krvavi pistolj
i Mahir se je ubio

—  Mahir i Alma. via ( @gospodinclub )

Moj rahmetli deda mi jednom pričao kako je bio zaljubljen u lijepu crnku iz susjednog sela pa je krišom dolazio pod njen prozor da ašikuju. Krišom jer njeni nisu dali ni progovoriti da se ona viđa s njim – običnim fizičkim radnikom koji uz to i voli popiti s društvom. Crnka međutim bješe jednako zaljubljena u dedu kao i on u nju, pa odbi tri druga prosca koji su bacili oko na nju, sred jedne julske noći se iskra kroz prozor svoje sobe i zajedno pobjegoše u noć. Kaže deda da je bio siguran da će ih njeni tražiti, pa su odlučili da odu negdje gdje nikog ne znaju, dugo putovali planinskom cestom i na kraju se skrasili u nekom malom selu kraj planinskog potoka, tu se voljeli dobrih dvije godine a kada mu je rekla da je trudna, kune se deda, nešto je u njegovom srcu od silne radosti napuklo, jasno je to čuo, osjetio hladan rez gdje se formirala pukotina i ostala tu, ne zarastajući do kraja njegovog života. Ta žena je, kleo se deda, jedino Božije stvorenje koje ga je moglo umiriti.


Umrla je na porođaju i ostavila mu sina. Deda se ubrzo nakon njene smrti vratio u rodno selo, ponovo se oženio jer je, kako kaže, bio isuviše slomljen da bi brinuo o sebi, kamoli o novorođenčetu, i ostatak života proveo dajući sve od sebe da u čast njene uspomene bude što bolji otac. Ljudi koji ga znaju iz vremena njihove ljubavi pričaju da je imao glas slavuja i da su ga često viđali kako kraj potoka peca pastrmku i pjevuši sevdalinke, dok njegova voljena sjedi u hladu oraha i priprema povrće za roštilj… nakon što je nju sahranio, tako kažu ljudi, glas mu više nikad nije pustio sevdalinku. Dedino je srce umrlo s njom.

On.

Koračam gradom sa njim, priča mi nešto, a ja ga i ne slušam. Znam, nije lijepo ignorisati nekoga dok ti govori, ali mi ta njegova priča nije bila zanimljiva. Odjednom, u masi ljudi, ugledam tebe. Nisi se promijenio, uvijek sam obožavala taj tvoj hladni pogled, tamni ten i velike ruke koje mogu samo zamisliti kako snažno grle. Ali ni ti nisi bio sam. Lijepa je. Čini se fina, možda ti je i najbolja do sada. Mimoilazimo se, pozdravljaš me sa osmijehom, kao i uvijek. Uzvraćam ti pozdrav, i osmijeh naravno. A on pored mene uznemiren što ga ne slušam, ljutitim pogledom odmjerava tebe, pa gleda u mene i nastavlja da priča ono što me ionako ne zanima. Prekidam njegovu priču sa nekim besmislenim pitanjem i pogledam još jednom u tvom pravcu. Začuđeno mi je odgovorio na pitanje i nastavio pričati. Ja sam prešutila ostatak dana. Šutila sam o tebi.

Čvrsto sam je držao u

naručju. I tada sam spoznao zašto je tako zastrašujuće voljeti

nekoga. Nije riječ o strahu da ti druga osoba neće uzvratiti

osjećaje. To se dogodi ili se uopće ne mora dogoditi pa čovjek

mora s time živjeti ili se boriti da to promijeni. Zastrašujuće je

kad spoznaš da ćeš ostatak života osjećati i svoju bol i bol osobe

koju voliš, a jednako tako i dvostruku radost ili dvostruki strah.

Dvostruku nemoć zbog nemogućnosti da držiš sve pod kontrolom.

Cora Carmak, Sve ispočetka

Volio bih znati da li si dobro, da li se budiš s onim istim osmijehom, i oblačiš li se istim redoslijedom kao svako jutro kad sam te promatrao dok se pripremaš za posao. Zanima me da li i dalje prvo navučeš rukave, pa ostatak majice i da li još uvijek oblačiš prvo desnu čarapu. Da li si i dalje svako jutro ljuta na svoju frćkavu kosu, i da li još uvijek stisneš palac desne ruke dok peres zube. Zanima me i da li poravnavaš patike za nekim drugim kao za mnom? Govoriš li još nekome one dvije tri riječi koje niko nije razumio osim nas dvoje, pa, kad se tako oslovimo u društvu, ljudi nas zbunjeno gledaju. Ostavljaš li još nekom one blesave poruke ? Kupuješ li drugima kinder jaje i čekaš da vidiš igračku. Da li ikome onako hladne noge prisloniš uz njegove u pola noći, pa se onako slatko nasmiješ da ti nemam srca ništa zamjeriti. Zanima me da li još piješ onaj svoj sok od ananasa, i gurneš li još uvijek slamku unutra kad popiješ sve. Zanima me da li si išta od ovog “našeg” što sam naveo ostavila da i bude samo naše, pa makar i u prošlosti, ili si svakome prodala istu priču… Zanima me….da li je zbilja sve bilo uzalud…..

Sarajevski John Doe - dio prvi

Imao sam četiri godine, možda pet. Rat bješe tek završio i mi smo živjeli u nekoj staroj kući na periferiji Sarajeva. Nisam siguran šta je moj otac radio u tom periodu nakon rata, nikad ga nisam pitao a on sam nikad o tome nije govorio. Ujutro je negdje odlazio, a navečer se vraćao sa dovoljno novca da nas četvoro možemo sastavljati kraj sa krajem.

Mama je bila klasična kućanica. Vrijedna žena sa sela odgojena da prije svega štiti porodicu pa tek onda sebe. Često je bila stroga prema nama kad otac nije bio tu, pa bi brat i ja znali dobiti batine i zabrane da izlazimo iz kuće. Zabrane su bile najgore. Osim u tim trenucima kad nešto zabrljamo, mama je bila mirna žena pitomih očiju i nježnog dodira. Rijetko je izlazila iz kuće a i kad bi išla negdje, radila je to zato što je u kući nešto trebalo – nikad za vlastiti užitak. Tek sam kasnije saznao da to nije kod svakog tako i da je na svijetu jako malo žena koje su spremne odreći se i najsitnijeg zadovoljstva kako njenoj porodici ništa ne bi zafalilo.

Tu je naviku pokupila od njene majke, moje bake. Za sve godine koliko sam je poznavao, dakle nekih dvadesetak, ta žena nikad nije povisila ton. Niti jedan jedini put. Rodila je petoro djece, živjela teškim životom na selu sve do rata a nakon rata morala preseliti u Sarajevo i ostatak svog života skupa sa dedom, živjeti kao podstanar u pet-šest različitih kuća. Tuđih. Uprkos svemu, nana je uvijek bila anđeo koji je pazio na naša djetinjstva ma koliko njen život bio težak. Nije nas često posjećivala niti smo mi imali kad da idemo kod nje. Vrijeme nakon rata je prosto bilo takvo, svako se zabavio svojom mukom i nastojanjima da život učini podnošljivim. Valjda se zato rijetko išlo u goste ikom osim prvim komšijama.

Brat i ja smo obično trčkarali okolo i šutali ispuhanu loptu. Nismo imali bicikla niti neko posebno dvorište pa smo se igrali na ulici. On je pet godina stariji od mene i još toliko puta bolji čovjek. Srce od pamuka, duša čistija od planinskog izvora. Takav je od mog prvog sjećanja.

Helem, imao sam par godina kad smo živjeli u toj staroj kućerdi. Prva prodavnica je bila udaljena dvadesetak minuta i brat i ja smo tog jesenjeg dana išli po jabuke. Ne sjećam se da li je neko trebao da dođe u goste ili je otac bio bolestan pa je mati mislila da bi mu jabuke godile. Kako god, odnekud su se iskopali novci za dvije kile jabuka i naš je zadatak bio da ih donesemo. Ja sam vodio do prodavnice, brat je trebalo da nosi kesu u povratku.

Nekih par mjeseci ranije mati je primijetila da nešto nije uredu s njegovim vidom pa su ga odveli u najbiži dom zdravlja. Doktori su rekli da ima povećanu dioptriju i dali mu neke goleme naočale sa smeđim okvirom. Bile su prevelike za njegovu glavu i stare sigurno pet-šest godina ali u to vrijeme je pronalazak naočala koje uz to odgovaraju njegovoj dioptriji bio čista lutrija. Nisu mu vid učinile savršenim ali su ga popravile dovoljno da mi je mogao čitati knjige i slikovnice, raditi sve što treba oko kuće i sa mnom igrati nogomet ili ići u kupovinu.

Došli smo do prodavnice, kupili jabuke i krenuli nazad. Eh sad, pošto sam ja već od prvog puzanja bio baksuz i nikad nisam umio da mirno sjedim ili normalno hodam, trčao sam nazad. Brat me pratio koliko je mogao ali je imao bar deset kilograma viška i još uz to nosio kesu sa jabukama, pa je bilo nemoguće da me sustigne. Dok se meni nije izmakao kamen ispod stopala. Zaplivao sam kroz prašinu, tresnuo o tvrdu cestu i krvavih koljena počeo da plačem. Brat je dotrčao do mene, ispustio kesu u želji da mi pomogne a jabuke se rasule i zakotrljale oko nas. Podigao me kao u američkim filmovima i tako u naručju plačući cijelim putem, nosio me kući.

Majku je moglo strefit’ srce kad smo se tako pojavili pred vratima. Stariji sin do grla u suzama nosi krvavog mlađeg sina u rukama. Scena za infarkt. Tek kad je vidjela da su to obične ogrebotine i da se ništa strašno nije desilo, uz par sočnih psovki mi je obećala dobre batine kad se oporavim a zatim otišla da sakupi jabuke koje smo usput pogubili. Brata nikad nije kudila. Pitao sam se zašto.

Par sedmica kasnije smo pokupili neko čudno kožno oboljenje. Pod „mi“ mislim ja, naravno. U toj istoj ulici par kuća dalje živio je dječak kojeg su zvali Mine. Nikad nisam saznao njegovo pravo ime. Taj dječak je imao svoj mali svijet. Stalno je odlazio daleko niz ulicu do srušene kuće u čijem dvorištu je bilo par stabala bukve. Sa sobom je nosio malu sjekiricu i po cijeli dan udarao stabla i odsijecao grane. Majka me uvijek savjetovala da se ne družim s njim jer je čudan ali ja nisam razumio zašto. Mine je za mene bio samo dobar drug koji voli da se igra sjekirom i ni na sekund mi nije bilo čudno zašto mu roditelji to dozvoljavaju. Ja sam bio njegov jedini drug.

Tog dana sam i ja otišao s njim u to čudno dvorište i tamo smo igrali nogomet. Kasnije smo se ganjali oko kuće, puzali kroz grmove kupina i ogrebali se na bar deset mjesta smijući se sve vrijeme. Mine nikad nije puno pričao. Uglavnom je galamio neke čudne tonove koje je bilo nemoguće razumjeti i kad bih ga pitao da mi nešto objasni, on bi se hvatao za kosu i čudno me gledao. Tek kasnije, kad sam malo porastao i u školi učio biologiju i bolesti čovjeka, prepoznao sam simptome mog druga Mineta. Autizam.

Nisam ga dugo viđao nakon tog dana kad smo se u kupinjaku igrali. Iz tog dvorišta sam ponio par novih uspomena i neodoljivu želju da se konstantno češem. Par dana kasnije, i moj brat je pokupio moju naviku. Sjećam se da smo imali i neke čudne crvene plikove po rukama, koji su se kasnije proširili na cijelo tijelo. Vrlo brzo je taj čudni osip počeo da peče.

Mati više nije znala šta da radi s nama. Iz jednog problema smo upadali u drugi i sve to ne bi bilo toliko strašno da život nije bio toliko težak u tim godinama. Ni sami ne znamo kako je to uspjela nabaviti, ali nakon što par dana naše češanje nije prestalo, pojavila se sa nekom čudnom smeđom bocom i prvo odvela mene u kupatilo.

Skinula mi je odjeću, rekla da uđem u kadu a zatim na svaki od tih plikova namazala malo te čudne bezbojne kreme. To čudo je peklo k'o sam đavo i ja sve to vrijeme nisam prestajao da vrištim. Mamine oči su se punile suzama ali je nastavila da nanosi lijek i da mi strogim tonom ponavlja kako će me čuti komšije i prodati me ciganima. Nije me bilo briga, nisam mogao da se suzdržim.

Kad je završila sa mnom, izvela me za ruku iz kupatila, obukla na mene golemu majicu mog oca i rekla mi da se ni slučajno ne češem i ne pomjeram s kauča. Zatim je odvela brata u kupatilo.

Ni jedan jedini ton se nije čuo. Nije bilo galame, nije bilo vrištanja. Ništa. Zadržali su se nekih petnaest minuta a onda je i njega izvela u sobu obučenog u majicu jednako veliku kao što je bila i moja. Samo što je njemu ta veličina odgovarala. Brat je sjeo kraj mene a mama otišla da sprema ručak. Mislim da je to prvi put u životu da sam se postidio. Od tog dana, uz par sitnih izuzetaka sa suzama radosnicama i jednim ili dva smrtna slučaja, više nikad nisam zaplakao. Želio sam postati poput mog brata.

……………………………………………………………………………………………

Imao sam dvanaest godina kad sam saznao. Nije on imao samo povećanu dioptriju – njegov vid je progresivno slabio. Sa petnaest sam već bio duboko u depresiji a sa dvadeset uveliko mrzio čitav svijet i sve što hoda i postoji.

Njegov put u toj neobičnoj bolesti je bio jednosmjeran, a moj na mjestu suvozača turoban i obojen u paranoju. Kad sam tek saznao da će s vremenom potpuno da ostane bez vida, podnio sam to bolje od očekivanog. Tiho, bez velikih suza ili straha kako će sve to da izgleda. Vjerovatno tada nisam ni bio svjestan da će se to desiti i prije nego što mislim. Par godina je prošlo i dok sam trepnuo, čovjek koji mi je donosio knjige iz gradske biblioteke postao je član udruženja za slijepe. Tad me udarilo i više se nikad nisam oporavio.

Svijet je surovo mjesto. Loše stvari se iz godine u godinu dešavaju nedužnima, dobre stvari ostaju za one koji već imaju ugodan život. Zar ne izgleda tako?

Negdje u tom neredu sam počeo da pišem i negdje u tom neredu sam se zaljubio u ideju da postanem pisac. U Bosni. Tada su moji roditelji vjerovali da imam bolje šanse da postanem astronaut i možda su bili u pravu. Ne zato što je s ovih prostora teško postati ime u bilo kojoj vrsti umjetnosti, ne zato što sam premlad ili nedovoljno ambiciozan – već zato što jednostavno nisam dovoljno dobar.

Sve to međutim nije bilo važno. Pisanje je bilo jedini svijet u kojem sam se mogao nositi sa životom kojeg sam tada živio i s vremenom je to postalo moja ovisnost. Papir, olovka i osamljenost. Svijet u kojem nije bilo mjesta ni za kog drugog postao je moj zatvor i moj spas u isto vrijeme.

Jedno sam vrijeme istraživao religiju, probao u njoj naći objašnjenje za stvari koje su se dešavale mom bratu i jedno vrijeme je djelovalo ali… ne znam. Teško je to objasniti. Jedno je vjerovati u Boga, a drugo razumjeti njegove postupke jednom kada počneš vjerovati. Ja nikad nisam imao problem sa konceptom postojanja vrhovnog bića ali jedno vrijeme sam se iskreno pitao koliko je pošten način na koji nam dijeli karte. Kasnije sam shvatio apsurdnost gubljenja vremena na pokušaje da shvatim nešto tako apstraktno kao što je religija i vlastito vjerovanje, pa sam se tiho povukao iz tog svijeta i upao ravno u cigarete, travu i alkohol.

Tamo sam otkrio da je pisanje dublje i konkretnije jednom kad svoj mozak potopim u nešto što otupi savjest i polako počinjao da uživam u vlastitim riječima. Ni taj svijet, međutim, nije potrajao. Ubrzo su me stigla mamurna jutra i prokleta muška savjest o tome na koji način trošim novac kojeg moj otac zarađuje i kako sam u kafani onih dana kada bih trebao da budem tu za svog brata koji živi u mraku. I s tim sam prestao. I tako, eto. Našao sam se na nekoj goleti vlastitog života, u svijetu koji nema ni smjer ni odredište. Poput statue sam stajao na magistrali po kojoj životi drugih ljudi prolaze pored mene. Bilo je stotinu smjerova kojima se može poći ali ni na jedan od njih ne mogu njega povesti. Nisam imao kuda da krenem.

A onda se pojavila ona.

Uhvati me povremeno neka nostalgija, pa poželim da se stvari vrate na staro.
Kao recimo kad sam imala četiri, a sestra je još uvek bila u stomaku, pa smo mama i ja igrale karte na njemu kad je ona počela da se rita i srušila nam sve. Kad eto, ništa nisam znala, a tako sam se radovala. Ili kad je prvi put došla iz porodilišta, a ja sedela na zadnjem sedištu auta i razmišljala zašto greje Sunce, a zima je, jer se dobro sećam da su mi moji pričali da je padala kiša kad su mene dovozili, a bilo je leto!
Ili kad sam imala šest i nisam želela da idem u predškolsko, pa sam ostajala kući svaki dan samo da im budem bliže. I onda se krila ispod stola kad su nailazili drugari, jer ja sam kao bolesna, pa me je sutradan bilo sramota i stavila sam rančić na leđa i otišla sa njima.
Ili kad me je on udario jednog dana, a sutradan me jurio da me poljubi da prođe, a ja sve bežala od njega, nemajući pojma koliko ću jednoga dana čekati da ponovi tako nešto.
Ili kad sam sa sedam čekala da prozovu moje ime i nadala se da ću učiti sa nekim poznatim, pa kad me je učiteljica par meseci nakon toga premestila u prvu klupu kraj one devojčice sa kojom sam bila redar, pa se odatle razvilo jedno divno, dugogodišnje prijateljstvo, kom se nisam nadala, isto kao i kraju istog.
Ili kada sam imala devet, a ona došla osmog marta sa žutim karanfilom, a ja žalila što nije sela kraj mene, jer sam jedina ja morala da sedim sa nekim dečakom. Fuj! Zapravo, do kraja osnovne nismo nijednom sedele zajedno i verujem da nijedna nije imala predstavu kolika ćemo podrška biti jedna drugoj tokom godina koje dolaze..
Ili kad sam imala dvanaest i bila mnogo ljuta na moje što me nisu upisali u drugu školu i kad sam mrzela svoje školske “drugare” i jedva čekala kraj osnovne, a posle plakala kad je konačno došao taj famozni rastanak i hiljadu puta nakon toga poželela da se vratim.
Ili kad sam imala četrnaest i samo želela da odem iz onog malog grada, što dalje od onih ljudi i ne vratim se nikad, nikad više. I sad, kad sam konačno otišla, imam ogromnu želju da se vratim i da stvari, bar prividno, budu kao i pre.
Ili kad sam imala petnaest i upisala srednju školu, onu famoznu Gimnaziju u kojoj ću, kako su mi pričali, naći prijateljstva za ceo život. Samo, mene je to izgleda promašilo. Ja sam svoje zauvek našla kraj nekog drugog. I koliko puta sam poželala da se prebacim, da učim sa nekim drugim dok konačno nisam otkrila čari celodnevnog blejanja u kafiću, bežanja iz škole i konstantnog ogovaranja profesora i drugih ljudi te, elitne škole..
Ili kad sam imala sedamnaest i mislila da je on moja srodna duša, ona osoba koju sam jedva čekala da sretnem, upoznam i da zajedno provedemo ostatak naših života, ali i tu sam malo pogrešila. On čak nije ni bio niko bitan, samo lekcija šta ne želim u životu.
Ili kad sam sa devetnaest prvi put provela noć sa njim, pa bila sva radosna i izgubljena sledećeg dana i kad su se svi pitali šta se sa mnom dešava. Ili koliko sam posle plakala kada je odlazio, pa se svi čudili, jer otkud meni emocije i kako to da ja dopuštam da i drugi vide moje suze?
Pa i sa dvadeset kada sam otkrila koliko jaka mogu da budem i koliko nastavljam dalje kada se sve u meni lomi, a bolelo je.. Bože, bolelo je kao nikad pre.

Čitam sve ponovo i mislim kako je sve otišlo nekim drugim tokom, ali valjda misli same lete i ne umem ja da budem nostalgična. Bar ne sada, sa dvadeset i jednom kada je toliko toga ispred mene, kada ne znam da l’ ću za deset godina žudeti da se vratim svemu ovde što me nervira, ili šta će potrajati, a šta nikada nije bilo bitno.. Ja samo povremeno zaboravim da sam tek na početku života i da me toliko toga čeka i mislim kako bih se vratila nazad, ali još uvek nije vreme za to.
Nedostajala mi je naša zajednička intenzivna sreća, imuna na ostatak sveta. Kako smo stigli dovde tako brzo? Hodala sam, tako izgubljena u mislima, da sam jedva primetila da počinje da sviće.
— 

Džodžo Mojes - Medeni mesec

Poslednja noć je počela tvojim osmjehom a završila poljupcem. Lica uronjenog u tvoju kosu udisao sam ostatake sna što su još uvijek bili tu, dok smo ležali jedno pored drugog u postelji, pored prozora. Dirao sam ti usne prstima, kao da želim zapamtiti taj otisak što su toliko puta ostavili po meni. Kao da nikad nisam osjetio kako ih je dodirnuti na bilo koji način. Želio sam da zapamtim svaki detalj prije nego što se probudiš i odeš.

- Misliš da svako na ovom svetu ima onu osobu koja mu je suđena?
- Da. Mislim da svako ima osobu koja je stvorena samo za njega, i koja mu po svemu odgovara. Samo je pitanje kada će se sresti i nastaviti zajedno ostatak života.
- A kako onda objašnjavaš to što su neki ljudi ceo život sami, ili pak sa pogrešnim ljudima?
- Ja to zamišljam ovako: dve osobe, koje su suđene jedna drugoj, koračaju putem, koji je nekada dug, a nekada kraći. Prva osoba samo korača, znajući da su sve druge osobe pogrešne, a samo je jedna ona prava. A druga, ona na tom putu sreće druge, pogrešnima daje svoje srce misleći da su oni ti pravi, suđeni. Ali, pošto se prva osoba nije zaustavljala i trošila na druge, došla je na vreme. Druga osoba je konačno došla na svoju stanicu, na suđeno mesto. Međutim, tu nema nikoga. Prva osoba je već odavno izgubila strpljenje, i razočarana, nastavila dalje. Zbog prevelikog bola i tuge, ona prihvata druge, samo kao utehu, i tako završi sa pogrešnom. A druga… Ona, shvatajući da je izgubila ono najvrednije i ono samo njeno, trošeći vreme na druge, odlučuje da ceo život ostane sama, da ne bi bila sa pogrešnima. I tako nastanu tužne priče o pogrešnim i izgubljenim ljubavima….
-
Prtljag

Plitak mi kofer, ne nosim mnogo.
Možda samo stari zagrljaj
Pritisnut ispod fascikle sa kolekcijom
Svih tvojih osmijeha, i uzorak parfema
Razliven na rubu kragne koja mi je
Prijeteći u zoru
Zabranila da je ikad operem.
U zadžepak zubatu četku za kosu
Ona će mi u pijanim noćima
Pričati o plovidbi pramenim morima
Kojima lutam svaki put kad
Zatvorim oči.
Ubacit ću nadanja, nekoliko laži
I taj sitni mladež iza uha
Da ga jednom
Okačim na nebo
Ili bar po njemu nazovem
Jednu od onih zvijezda na kojima bih
Proveo ostatak vječnosti
Bez tebe.

Pričaću vam jezikom deteta kog više nema. (Priča je istinita, i ovo je priča samo jednog dečaka a koliko je još njih koji ovo i slično proživljavaju?! On više nije živ, ali njegov glas živi kroz njegovu porodicu.)


Ja sam dete. Dečak sam.
Išao sam u osnovnu školu.
Ja sam neko ko je imao porodicu, oca i majku, i sestru. Ja sam neko ko je imao rodbinu, drugare i drugarice, komšije i poznanike.
Ja sam neko ko je imao život.
Imao sam. Verovao sam da su svi ljudi dobri, bio sam lakoveran, naivan, mislio sam da one zveri iz bajki samo tamo i postoje. U bajkama. Pogrešio sam. Zveri su postojale i medju ljudima. Ali idalje sam verovao da svaka priča ima srećan kraj. Pogrešio sam.
Među mojim vršnjacima našao se i on koji me je ucenjivao. Jednom me je spasao kada su me napali, zahvaljivao sam mu, govorio sam mu da sam njegov dužnik. I postao sam to. Uvek sam mu bio dužan. A za šta? Za nešto što je on iscenirao, za nešto što je on smislio. Ti dečaci su bili njegovi drugovi, sve je bila gluma, sve je bilo iscenirano. Nisam to tada znao, sada znam. Došlo je vreme da mu uzvratim i pomognem. Trebao mu je novac. Govorio sam mu da nemam tolike pare, on je bio uporan i govorio kako ga ne zanima, kako je sad njemu potrebna pomoć. Skupio sam.
Jednom. I drugi put. I… I svaki sledeći. Svaki put suma novca bila je sve veća. Na kraju je počeo da me ucenjuje i presreće. U školi, van škole. Čak mi je jednom banuo i kući. Lagao sam roditelje za šta će mi novac, izmišljao bih da sam video neke dve majice koje su skupe ali mi se jako sviđaju, zatim bih od tog novca otišao i kupio u nekoj jeftinoj radnji dve majice, a ostatak novca dao njemu. Mom “spasitelju”, mojoj noćnoj mori.
Postao je senka koja me prati, stalno je tražio još i još… Ucenjivao me. Mislio sam da će jednoga dana prestati. Pogrešio sam.
Nikome nisam pričao o tome. Nikome. Moja najbolja drugarica je primetila da sa mnom nešto nije uredu. Tog dana priznao sam joj sve i rekao joj šta i ko me muči. Bio sam rešen da već sutra završim sa tim i stavim tačku na to. Bio sam rešen da mu kažem da mu više neću davati novac i da više ne mogu ovako. Rekao sam to i njoj, mojoj najboljoj drugarici. Ona me pitala: “Ali šta ako te napadne? Šta ako pobesni? Nemoj da ideš sam!”
Rekao sam joj da ne brine, i da me u pola dva nakon časova čeka na školskom terenu da joj ispričam kako je prošlo. “ Ne brini, šta mi može, jedino ako dobijem batine, neće me ubiti. ”
Pogrešio sam. Ubio me.
Jednim metkom iz pištolja. Ne sećam se ničeg. Samo magle, njegovog besa u očima i njenih reči: “ Čuvaj se. ”

Znam da si došla.
Gledao sam te. Odozgo. Video sam kako si žurila da se što pre nađemo, jedva si čekala da me vidiš. Nisi trebala takvog da me vidiš, nikada. Nisi. Trebalo je da me pamtiš živog, nije ti trebalo da me vidiš kako ležim u lokvi krvi, mrtav.
Pala si u nesvest.

Gledam te odozgo, i moje roditelje, gledam vaše suze za mnom, pa se i ja rasplačem i… Kiša padne.
Gledam i njega i sve se nadam da će ipak pokazati trunku kajanja.
Grešim opet. Ne pokazuje grižu savesti.
On je na slobodi, a gde sam ja?
Znam gde nisam. Nisam sa vama.
Verovao sam da ja sam mogu da rešim taj problem. Da sam barem nekome rekao.
Vi ste sada svi zajedno u ovome i borite se za pravdu. Borite se protiv njega. I protiv “para vrti gde zakon neće.”
On idalje nastavlja po svome. Sada muči neku drugu decu. Da li je i za njih metak spreman u slučaju da pokušaju da mu se suprotstave?
Gledam ih. Ćute, pognute im glave, pogled im je izgubljen, nemaju miran san… Gledam ih.
Oni ćute kao što sam i ja.

Kako da im kažem da ne ćute?
Kako kada sam i ja ćutao?
Sada bih da vrištim.
Šaljem im znakove sa ove strane ali oni ne žele da ih protumače, pripisuju to lošem vremenu.
Tek onako kroz strah sete se mene. Ja sam bio njihov vršnjak, bio sam njihov drug. Bio sam.

I ti što čitaš ovo možda sam bio tvoj drug,
I ti što proživljavas ovo možda sam i tebi bio drug,
i ti što poznaješ nekog kome se to dešava i ti si nečiji drug,
i ti što činiš ovako nešto, kome si ti drug?

Ja sam verovao da će se sve završiti dobro. Završilo se. Ali kobno.
Ja sam ćutao. Verovao sam da će jednom proći. Pogrešio sam.
Ne prolazi.
Vidim sada s ove udaljenosti koliko je njih kojima se dešavalo isto što i meni, vidim koliko njih, mojih vršnjaka trpe fizičko nasilje.

Ja sam ćutao. Ja sam neko ko je imao život.
Verovao sam da će jednom prestati.
I prestalo je. Prestalo je sa mnom.
Ubili su me.

Ja sam ćutao. Nemoj i ti!

Volio bih da mi pripada sve tvoje prvo i da budem onaj sa kojim ćeš dijeliti stvari po prvi put u životu, ali još više od toga želim sve tvoje posljednje i da budem onaj s kim ćeš dijeliti ostatak života.
—  S. J. Abbo, Samo budi tu