ostali

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.
Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, više nije bilo.
—  Meša Selimović
Hvala svima koji su popunili moju 2016.godinu.
Hvala onima koji su dosli u moj zivot.
Hvala onima koji su otisli iz mog zivota.
Hvala crnokosom decku koji mi je pokazao kako ljubav ima dvije strane:sretnu i tuznu.
Hvala onima koji su ostali uz mene.
Hvala onima koji su me ucinili jacom.
Hvala onima koji su bili tu za mene.
Hvala onima koji su me voljeli kada ni ja samu sebe nisam.
Hvala onima koji su me trpili kada ni ja samu sebe nisam mogla.
Hvala mojoj majci na svakom danom savjetu.
Hvala mom tati na svakoj danoj lekciji.
Hvala mojoj najboljoj prijateljici koja je tu za mene i u 3 ujutro.
Hvala mom najboljem prijatelju koji mi je pokazao i drugu musku stranu.
Hvala vama koji ste otisli iz mog zivota.
Hvala vam svima,bez vas moja 2016.godina imala bi drugacije znacenje.
Kada sam je upitao sta joj se svidja kod nje, rekla je “ Znas, meni se ne svidja nista kod mene osim par benica koji ukrasavaju moje desno rame.” Pomislio sam da je luda. Ali tih dana uhvatio sam sebe kako razmisljam o njenim benicima. Mislio sam da sam poludio zajedno sa njom. Dopustila mi je da vidim skupinu njenih benica. Na prvi pogled su izgledali kao i svi ostali. Ali onda sam se zagledao i shvatio da ti benici podsjecaju na malenu skupinu planeta. Sjetio sam se da mi je pricala o svemiru i o tome kako masta sta se sve nalazi u njemu. Ne znam da li je bila svjesna da cijeli svemir ima na tom svom ramenu. A znas, druze, i ja sam pronasao svoj svemir, tu negdje. U njenim ocima.
Šta će donijeti Nova godina
Kad su sjećanja stara
I stare su boli
I stari je snijeg
Onaj u kojem su nam anđeli ostali
Prije mnogo, mnogo Novih godina
I sve ide unaprijed
I kazaljke i dani
A ja stojim na istom mjestu
I shvatam da nije svaki kraj novi početak
Neki krajevi su nažalost samo to
Krajevi
—  Dostoyevska
Nije ni upitala. Zašto?
Samo je rekla ovo je naša zadnja noć. Do noćas smo postojali, od noćas nas nema više.
Bez suza. Bez Drame, ružnih riječi i uvreda. Ustala se i polako napustila prostoriju iz potrebe za svježim vazduhom. Gušilo je tu mnogo toga tu gdje se nalazila. Sjećanja najviše..
Sve godine truda pale su u vodu, svi letovi doveli su do jednog pada gdje pokušava da još uvijek lebdi, gdje se za život bori.
Ne zaustavljaj me. Ne hvataj me za ruku. Ostati neću i ne želim. Jako tiho je rekla uz osmijeh da ne primjete ostali.
Smatrala je da dama ne smije sebi dopustiti da pita zašto ju je za jednu noć zamijenila žena koja joj nije ni do koljena.
Smatrala je da dama o svom bolu ne drami na sav glas, da zadrži taj osmijeh na licu i kad sve u njoj se lomi. A lomilo je se.
Ljubaznog lica, bez na njemu da se vide emocije naputaštala je kao dama muškarca koji joj je bio cio svijet. I čak kad je zaslužio da ga ponizi, čast mu je sačuvala. Muškost i obraz.
Izdrži ponavljala je približavajući se izlazu dok je pozdravljala poznanike… Svakom se nasmijala kao da joj je bila najbolja noć u životu…
A potom vani kad je trebala da zaplače, nasmijala se. Ni suzu nije pustila.
Smatrala je da dama ne priča o tome nikome.
Bila je samo žena, koja je rođena kao dama, koja se ponašala kao dama, živjela kao dama.
Bila je i to će ostati. Zauvijek. Žena. Kraljica dama.
On, nikad nije bio čovjek i nikad neće biti.
Ona će pobijediti, a on poslije svih pobjeda shvatiće da je zapravo svoje poraze slavio i da je jedan od najveći bio njen odlazak.
—  Mikail Mihajlov
Kako davno izgleda sve
Daleki svijet
Daleka soba
I nikad bliži ti i ja
“Kako bi izgledalo da ja budem tvoj Weltschmerz?”
Pitao si me
“Nemoj, molim te”
Rekla sam ti
Ali kao da nisam rekla ništa
Ostali smo nedovršeni i bez kraja
Kao i ovo što pokušavam napisati
—  Dostoyevska

“Najgora je praznina”, rekla je i sklopila oci. “Da sada patim za nekim bilo bi mi lakse, jer bi patnja bila dokaz da sam voljela. Ovako, ostaje mi samoća i čekanje da nekada nesto osjetim.”

Ostali smo stajati na tom balkonu, a u stanu iza nas se nastavljao dernek. Bili smo uljezi u gomili sretnih ljudi a nase su nesrece bile sasvim razlicite. Ona je htjela moju patnju a ja njenu ravnodusnost.

Postoje ljudi koji se sretnu u pogresno vrijeme, pomislim.
Nešto se prelomilo u meni, onu večer kada smo se rastajali. Ne znam što je bilo, ali znam da poslije toga nisam isti. Tu večer sve je stalo, vrijeme, moj život. Nešto je puklo u meni, kao da sam tu večer umro. Poslije te večeri sam prestao da živim, ništa više nije isto. Neki kažu da je to ljubav. Ona nedovršena ljubav, znate? Svi mi imamo neku priču, ljubav poslije koje nismo ostali isti. Prijatelju ja sam tu večer, kada sam je gledao kako odlazi umro. Promjenila se, nije više ona ista. Odrasla je i ona, nije vise ona mala klinka u koju sam se zaljubio. Sada nema onog sjaja u očima, nema više onoga najljepšeg osmijeha. Nešto je i nju promjenilo, morala je i ona jednom odrasti. Malena znaš volio bi da se jednom sretnemo, negdje i da probamo razjasnit zašto smo morali postat stranci?
moja si misao u gluho doba.

Kada si me onaj dan pitao kako sam

Šteta što nisam mogla reći

Da već mjesecima

Nisam

Kada si pitao šta ima novo

Šteta što nisam smogla snage

Da kažem da nema

Otkako tebe nema

Apsolutno ništa

Osim svih onih glupih, beskrajno dugih noći

I dana

I samoće

I šetnji istim ulicama kojima smo prolazili

I blesave nade da ću te možda eto sresti

Kada si pitao je li sve okej

Šteta što nisam smjela reći

A htjedoh

Da nije, da nije bilo svo ovo vrijeme i da neće biti

Jer tebe nema.

Zapravo šteta je sve, svo ovo stanje, moja uništenost, autodestrukcija, kako te volja da nazoveš dijelove mene što su ostali. Eto, šteta je što ne umijem da volim nikog, što ne puštam da mi se približi iko, što ne dam da mi oduzmu ni djelić ljubavi jer ona sva pripada tebi, a i to je šteta jer je ti ne želiš. I misli u skoro četiri iza ponoći su štetne, nimalo lijepe, maligne. Evo, i ove riječi su meni na štetu, jer me razbijaju ponovo na komade, jer ih nećeš čuti, jer nećeš znati ni za šta, jer su moji odgovori na tvoja pitanja bili ‘’dobro, ništa posebno i sve je u najboljem redu’’, eto, šteta do neba.

Ustvari, najveća šteta je

Čini mi se

Što mi nismo mi

Već smo ti i ja

Na odvojenim stranama

Ponosa

Jer ni ti, ni ja

Ne možemo

Zarobljeni okovima ega

Preći na stranu onog drugog.

Eto, to je šteta

Što napravismo mrtvaca od ljubavi

A sve to

Nizašta.

Nesto se prelomilo u meni, onu vecer kada smo se rastajali. Neznam sto je bilo, ali znam da poslije toga nisam isti. Tu vecer sve je stalo, vrijeme, moj zivot. Nesto je puklo u meni, kao da sam tu vecer umro. Poslije te veceri sam prestao da zivim, nista vise nije isto. Neki kazu da je to ljubav. Ona nedovrsena ljubav, znate? Svi mi imamo neku pricu, ljubav poslije koje nismo ostali isti. Prijatelju ja sam tu vecer, kada sam je gledao kako odlazi umro. Promjenila se, nije vise ona ista. Odrasla je i ona, nije vise ona mala klinka u koju sam se zaljubio. Sada nema onog sjaja u ocima, nema vise onoga najljepseg osmijeha. Nesto je i nju promjenilo, morala je i ona jednom odrasti. Malena znas volio bi da se jednom sretnemo, negdje i da probamo razjasnit zasto smo morali postat stranci?

Novi_neko