okoe

LUNA

Zvoni telefon jutros oko osam. Pozivaoc nema pojma da sam sinoć popio previše Ohare i da će samo da mi napravi zemljotres u glavi. Nastavlja da zvoni. Prevrnem se, napipam skalameriju i nekako naciljam zelenu slušalicu.

-Mmda?

Tišina, uz neko šuštanje u pozadini. Možda su smetnje u vezi, ili je neko pogriješio.

-‘alo, jel me čujete?

Opet ništa. E jebeš ga kosmose, naručiš mi pogrešan broj u mamurnu subotu, a kad alarm treba da me budi na posao - onda kasniš. Pamtim ti ovo.

Gurnem telefon pod jastuk i mrtav ozbiljan se zakunem da ću ga baciti u wc šolju ako opet zazvoni. Bih da zaspim al’ ne ide. Pošto sam radoznao k'o baba na prozoru solitera preko puta, ne izdržim ni tri minute. Uzmem telefon, nađem broj pozivaoca. Nepoznat.

Nazovem, stavim telefon između uha i jastuka i razmišljam kako neko s druge strane linije zuri u telefon razmišljajući da li da se javi. Ništa, uzalud zvoni. Telekom me izbaci nakon tridesetak sekundi a ja zadrijemem ležeći tako na telefonu i jastuku istovremeno. Zaspim.

Probudim se sahatak kasnije sa utisnutim telefonom u obrazu. Lice utrnulo, glava za dva broja veća. Ova subota sve više liči na međunarodni dan zajebavanja Saše… Umijem se, skrham sebi neku instant Jakobs kafu, ili kako se već zove, pošto mi mrsko provesti čitavu proceduru bosanske kafe. Mati da me vidi, bila bi ponosna.

Otvorim prozor i skeniram grad. Sve je tamo gdje sam ga i ostavio. Sunce se počelo izvlačiti iza Trebevića, komšijin Ford i dalje izlupan od onda kad ga je žena uhvatila s ljubavnicom pa poslala neke tipove da ga demoliraju a dole u parku djevojka iz susjedne zgrade.

Samo je subotom tu. Negdje oko devet sjedne na uvijek istu ljuljašku i nervira me jer je ne koristi za ono za šta je namijenjena. Samo sjedi tu i čita nekakvu debelu knjigu. Mora da je Tolstoj ili neki drugi Rus, samo oni mogu biti toliko temeljiti. Uglavnom, provede tu sahatak bez da se i jednom zaljulja i to me kopka. Kako to da u njoj nema one dječije želje da poleti? Ako se kad na ljuljaški pored nje neko pridruži, ona bez riječi ustane i pređe na neku klupu na kojoj može biti sama. Ima nešto čudno u njoj, intrigira me. Naravno, ne dovoljno da jednu subotu siđem dole i razgovaram s njom. Nema šanse.

Helem, gledam je s prozora dok srčem bućkuriš od Jakobsa kad telefon opet zazvoni. Isti broj.

-Dobro jutro, izvolite?

Ja kao formalan, za razliku od prošlog javljanja. Ni to, međutim, nije pomoglo. Opet tišina.

-Opet ništa? Pretpostavljam da je ovo neka šala, pošto je ovo drugi poziv bez riječi od jutros. Ovako ćemo. Ja ću te staviti na zvučnik i ostaviti vezu otvorenom dok pijem kafu. Nek’ ti ide račun ako ti se već s nekim šuti. Naravno, ako poželiš progovoriti, ja sam tu. Zvuči fer?

Tišina s druge strane mi daje potvrdan odgovor. Upalim opciju zvučnika na mobitelu, spustim ga na klupicu kraj prozora i stojim tu, tako. Uz zvuke šuštanja s druge strane linije posmatram djevojku u parku. Kako bi se osjećala da zna da neko s petog sprata upravo sada prati svaki njen pokret? Ne vjerujem da bi joj bilo drago.

Predaleko je da bih joj mogao razaznati crte lica. Sve što mogu vidjeti je plava kosa, farmerke i nekakva siva dukserica. Bar mislim da je to to. Vid mi je svakako loš na daljinu, pogotovo u mamurna jutra.

Prođe dvadeset minuta. Jedino što se promijenilo je količina kafe u mojoj šolji. Popio sve. Djevojka na ljuljaški prelistala par stranica, sunce malo više nego što je bilo kad sam tek otvorio prozor i dosta novih ljudi u parku. Kako su počele dolaziti porodice s djecom i psima, tako je i ona ustala i krenula prema svojoj zgradi. Koračajući tako, podigla je pogled prema meni i nešto je zasjalo.

Mislim da se nasmijala. Da li se nasmijala? Mislim da jeste. Sigurno sam vidio nekakav odsjaj, ali to je moglo biti bilo šta – naprimjer sunce koje se odbije od privjesak koji nosi oko vrata, ili svjetlost od nekog prozora susjedne zgrade… ali ja biram vjerovati da mi se nasmijala. Dakle, zna da je gledam? Osjećam se čudno.

Zatvorim prozor i u tom trenutku se veza prekine. Telefon zaćuti a mene uzme neka čudna jeza kroz kičmu. Nešto ne štima.

Dograbim telefon i nazovem onaj isti broj. Zazvoni tri puta, neko se javi. Šutim ja, šuti osoba s druge strane. Prođe tri minute, ja stojim na sred sobe bez da sam i jedan jedini mišić pomjerio. Slušam.

-„Do sljedeće subote onda“, reče mekani glas s druge strane linije. Veza se prekide a meni najednom hladno. To je ona, sto posto sam siguran i iz nekog razloga me strah. Mora da me zna. A ako ona zna mene, znam i ja nju. Možda smo se viđali u busu, možda na fakultetu, možda u Konzumu kad navečer kupujem sastojke za šejk.. možda smo čak nekad i razgovarali, možda se sudarili na semaforu i nasmijali se jedno drugom? A možda me neko zajebava.

Znate onu radoznalu babu u susjednom soliteru koju sam vam spomenuo? Kladim se da ni ona ne bi sišla u park sljedeće subote jer je čitava ta situacija previše čudna za normalnog insana. Ona ne bi, ja sam sišao.

Nije mi trebao alarm, nisam ni spavao. Kad je zazvonio, spreman sam ga dočekao i ugasio za pet stotinki. Spremio sam se i sišao u park. Pola sata prije njenog standardnog termina, naravno. Ako dođem prvi, manje je neugodno.

Stanem kod te duple ljuljaške, razgledam okolo da vidim ima li je. Nema. Sjednem na desnu, lijevu ostavim njoj. Gledam u te lance udaljene jedva dvadeset cenata i razmišljam kako će čudno biti tako sjediti kraj stranca. Postajem nervozan. Otvorim knjigu koju sam ponio ( Hronika ptice navijalice ) i počnem čitati samo da saberem svijest.

Knjiga govori o tipu kojeg je neka djevojka nagovorila da siđe u bunar. To je, kaže, najbolje mjesto za razmišljati. Tip siđe, djevojka izvuče merdevine kojima se spustio i otvor bunara poklopi nekim daskama tako da samo par tračaka svjetlosti upada unutra. S vremenom se čovjek u bunaru navikne voljeti mrak i beskonačnost koju njegove misli nalaze u toj vlažnoj rupi.

Pročitao sam dvadeset stranica kada se pojavila. Bez riječi, sjela je na ljuljašku pored mene i otvorila knjigu. Poput plime me zapljusnuo talas njenog parfema i ja sam zamalo pao na leđa s ljuljaške. Pogled sam, naravno, zakucao u knjigu. Jedino što sam uspio da vidim je da oko vrata nosi privjesak u obliku pera. Negdje sam to već vidio ali da me ubijete ne znam gdje.

I ona je čitala. Neka crna knjiga, vidio sam samo naličje kada je tek sjela. Svako malo sam bivao sve hrabriji pa dizao pogled ka njenom licu i tek kad sam je jasno pogledao - prepoznao sam je. Viđao sam je stotinu puta na svim mogućim mjestima. Jedna je od onih cura koje sretnem svako malo i put pomislim kako bih se trebao pozdraviti jer se tako često viđamo, ali nikad se ne pozdravim jer kontam – mislit će da sam debil. Tako, naravno, ispadam veći debil.

Otkud joj onda moj broj? Doduše, ima par poznatih crta na njenom licu ali znao bih da sam je negdje sreo. Možda mi samo liči na nekoga? Mrzim svoje sjećanje, nisam u stanju zapamtiti apsolutno ništa osim tekstova za pjesme koje mrzim. Eto kakav sam čovjek.

Desetak strana kasnije, ona sklopi knjigu. Sklopim i ja. Par minuta ćutimo, meni postane previše neugodno samo tako sjediti i cupkati nogama – pa se zaljuljam. U početku polako, pomjerajući se jedva primijetno a kasnije malo dalje, pa još dalje… dok se u jednom trenu nisam ljuljao poput dječaka od sedam godina, u punom luku. A ona se smijala.

Tako se glasno smijala, poput curice koja je istih godina kao dječak koji se ljulja. U jednom je trenu spustila knjigu na travu i malo po malo pomjerala stopala po pijesku ispod njih. Počela je da se ljulja. Doduše, ne krkanski kao što sam to ja radio, već sa više stila… elegantno, damski. Tu negdje ja skontam da pretjerujem pa usporim i krenem pratiti njen ritam.

Subota ujutro, deset sati. Dvoje odraslih ljudi u sred svojih dvadesetih sišli su u park i sada se ljuljaju, dok se djevojka smije na sav glas. Zamislite taj prizor.

Ako to nije sreća, ne znam šta jeste.

„Do sljedeće subote, Saša“, rekla je kad je odlazila. Njen glas mi je u trenu vratio sjećanja. Prije tačno petnaest godina, ta je djevojka sjedila sa mnom u trećoj klupi u četvrtom razredu osnovne škole. Imala je kratku kosu i nikad nismo razgovarali jer me učiteljica natjerala da sjedim s njom a ja želio nazad kod najboljeg druga. U petom razredu su odselili negdje i više je nisam viđao. Sve do ovog jutra.

„Do sljedeće subote Luna“, kažem i nastavim se ljuljati. Nasmijala se, ovaj put sam siguran.

Igen tudom..

Igen tudom. Tudom, hogy idegesítő vagyok. Tudom, hogy sokat beszélek. Tudom, hogy nem én vagyok a legszebb, legokosabb, legviccesebb, legkedvesebb ember a világon. Tudom, hogy az a 7 milliárd ember közül több mint a háromnegyede jobb nálam. Tudom, hogy nem vagyok a legjobb barát. Tudom, hogy nem vagyok az álom barátnő. Tudom, hogy napi szinten okozok csalódást. Tudom, hogy sok mindenki a dupláját várja el annak amit én nyújtani tudok. Tudom, hogy sok minden a hanyagságomon és a lustaságomon múlik. Tudom, hogy mindig mindenkinek mindenben kevés vagyok. Tudom, hogy nem büszkék rám a szüleim. Tudom, hogy mindig magamra számíthatok igazán. Tudom, hogy semmiben nem vagyok jó, nem vagyok tehetséges vagy kimagasló. Tudom, hogy pótolható vagyok. Egyetlen egy dolgot NEM tudok! Van bennem jó is?

She wasn’t my first kiss but she’s the kiss that mattered, the kiss that made me realize I didn’t want to kiss anyone else. So now my lips belong to her. Just look at them… Her name’s written all over them.
—  Oko Ninjah
Everyone looked at me and saw this fucked up broken mess and they left. But her… She looked at me and saw the same thing but instead of leaving, she stayed. She decided that she liked my broken mess and all my fucked up parts. All she did was lock her fingers through mine and said, ‘fuck them, you’ve got me’ and I knew I would probably fall in love with her… And I fucking did.
—  Oko ninjah

I can’t. I’m sorry. I can’t not love her. I don’t know how to. I think about her too much. I love her too much. I worry about her when she’s not around and when I see her, all I want to do is pull her into my arms and kiss her. I can’t just stop. She’s always going to mean something to me. Maybe I need time and space but right now, I’m stuck. I don’t see a day without her. I don’t want there to be a day that I’m without her.

I fucking love her. Its not just gonna disappear.