ogroman

Bol promijeni ljude. Okrene ih za 90°. Zato se ne pitajte zašto su se neki ljudi promijenili i zašto su takvi sada. Bol i patnja imaju veliki uticaj na čovjeka, ogroman. Svako se nosi na način na koji umije sa onim što ga je snašlo. Neki ljudi čak ni ne znaju kako da se nose sa tim pa nalaze “utjehu” u pogrešnim stvarima. Ne zamjerajte odmah ljudima, ne mrzite odmah, ne stvarajte predrasude jer ne znate šta im se zapravo dešava. Ako možete pomozite, ne stajte ljudima na muku. Ne gazite preko njih kao da su otpad… Shvatite da nikada ne smijete da podcjenjujete bol koju niste osjetili.

Pre nego što završim čitavo poglavlje,
red je da se oprostim od tebe,
kako kažu, valja se.
Nestvarna si bila i ostala,
divljakuša i dama,
ona što je svako ima,
a nijedan zaista.
Prava je magija tebe ukrotiti,
ali sreća te je slobodnu gledati.
Ne plašiš se nikoga,
a za sekund sklupčaš se,
kada začuje se grmljavina.
Imaš ogroman ponos,
a opraštaš svakog puta iznova.
Naopaka bajka,
hladne ruke,
toplo srce.
Nije ti problem da zavoliš iznova,
kako i ne bi,
kad si žena nad ženama.
—  Večiti Sanjar
THEY TRIED TO MAKE ME GO, I SAID NO

Već par dana mi se u glavi vrti jedna riječ – depresija. Što mi zapravo znamo o depresiji? Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Ne mogu navesti niti jednu osobu koja u životu nije imala jedan depresivan dan. Što ako su depresivni dani naša svakodnevnica? Been here, done that.

Depresija mi je dijagnozirana dok sam imala samo 14 godina. Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla (nazvat ću je rehabilitacija) u rehabilitaciju. U ured Crvenokose, uz pratnju majke. Tipkala je po tipkovnici, dok je u monitoru upisivala nešto. Čekala sam da mi se obrati. Bila sam zbunjena.

“Jesi li ikad pokušala počiniti samoubojstvo?” – nakon dugog tipkanja, upitala me, smirenim tonom, koji mi je godio.  

Mama je odmah počela odgovarati umjesto mene, i negirati na njezino pitanje.  

“Jesam!"– uzviknula sam da ušutkam majku. Ne. Ne znaš ti puno toga. Nisam ti sve stvari rekla. U tome trenutku nisam mogla pogledati u nju. Bila sam užasno posramljena. Ne mogu si ni zamisliti kako se tek ona osjećala.

„Jednom ili više puta?“ – ponovno me upitala, ignorirajući majku.

„Više puta.“

Ne znam što je mene tada puklo da budem skroz iskrena. Bez dlake na jeziku. Nisam imala potrebe više ništa skrivati. Dvije godine je dugo vremena. Bila sam spremna ispričati toj nepoznatoj ženi svaki sitan detalj iz svojeg života. Bez obzira na to što ju znam samo par minuta.

Vraćamo se na moju najveću tajnu. Pakao zvan depresija.
Ne sjećam se kad sam točno prvi puta primjetila siptome depresije kod sebe, ali se sjećam da sam se u petome razredu osnovne škole počela naglo mijenjati. Od pričljive, vedre, pomalo hiperaktivne djevojčice, postala sam sramežljiva i povučena u sebe. Sjećam se da sam prije bila toliko željna razgovora s ljudima, mogla svojim vršnjacima priči na ulici i započeti razgovor s njima. Nakon promjene, nisam se više usudila. Dapače, ne mora nužno značiti da se počela depresija razvijati, nego može biti i pubertet u pitanju. Kad se to dvoje spoji u jedno, to je jedna jako loša i opasna kombinacija.
Trajalo je neko vrijeme. Uvijek sam se nadala povratku na staro, i trudila sam se vratiti na staro, ali jednostavno mi nešto nije dopuštalo. U šestome razredu osnovne škole, počelo mi se formirati ono, što ljudi misle o meni? Prije mi uopće nije bilo stalo do toga. Znala sam kada se netko želi družiti sa mnom, a kada ne želi. Ustvari, družila sam se sa svima, bez obzira na to. Tada sam u glavi formirala tuđa mišljenja o sebi. Bilo je onih negativnih uglavnom.
Sigurno misle da sam debela, da sam ružna, da imam veliko dupe, da sam previše dlakava za jednu djevojčicu, da ne mogu ništa raditi sama pošto imam oštečenje sluha, da sam previsoka i da ne vide ništa od mene prepisati na ploči pošto sjedim u prvome redu. Genetski od oca imam osjetljivu kožu, i imala sam problema s kožom, pogotovo po dlanovima. Zbog toga sam mislila da me ljudi prije svega gledaju kao čudovište koje nitko ne želi dirati. Bolest nije bila zarazna, ali je bilo gadno za vidjeti takve dlanove. Skrivala sam to kako sam god mogla. Navlačenje rukava do dlanova, rukavice bez prstiju, narukvice koje bi povukla malo više prema dlanovima, marame, imala sam svojih načina. Stres je donio proširenje na cijele dlanove i prste. Nije bilo lako, pogotovo jer djeca znaju biti okrutna.
Uskoro su demoni u glavi ta tuđa mišljenja formirala u realnost, odnosno pomislila sam da ljudi stvarno tako misle o meni. Što je uzrokovalo skroz povlačenje u sebe.
Nadala sam se da mogu biti poput duha. Nevidljiva i neprimjetna. Iako sam obožavala šarene kombinacije, što je samo izazivalo veću pažnju od drugih.
Ne mogu na prste nabrojati koliko puta sam znala čuti „Danas ti nisu maškare.“ u školi dok sam prolazila hodnikom. Dodatna nesigurnost i kompleksi, ali nije mi palo na pamet da promjenim stil. Od svega na sebi, obožavala sam svoj stil.

Sedmi razred osnovne škole. Mediji su odvratni. Misle da mogu pomoći informacijam, ali kad se te informacije stave u krive ruke, napravi se više štete nego koristi. Otkrila sam za značenje riječi „Emo“. Ne želim da informacija dođe u krive ruke, pa ću samo reći da sam se pronašla u svemu tome. Odlučila sam da sam ja Emo, odnosno i bila sam psihički. Zatim sam polako počela odbacivati svoj šareni stil i zamjeniti ga sa crnom nijansom. Kosa mi je bila prirodno tamno-smeđa, samo su šiške falile. Šiške su i došle na svoj red. Prema karakteristikama, samo su mi dvije stvari falile da budem kompletni emo – samoozljeđivanje i depresija. Depresiju sam već imala iako nisam znala. Gadi mi se takvo razmišljanje. Što mediji mogu napraviti od male djevojčice, da dobije želju da ima depresiju i da se samoozljeđuje? Prvi puta sam pod nastavom odlučila isprobati sa šestarom umjesto flomastera nacrtati nešto po koži. No, nisam ni pomišljala da će mi to biti prva ovisnost.

Ne sjećam se svojeg drugog poteza crte, ali se sjećam da nije mogao proći ni jedan loš dan od toga, a da ne povucem crtu na unutrašnjosti podlaktice. Rane su dan danas zarasle, osim jedne koja će zauvijek biti ovdje. Bilo je dana i kada sam se htjela skidati s toga, pa bi samo noktima grebala po koži, samo da osjetim nešto ali nije bilo dovoljno. Godinama je to bila moja mala tajna. Rane bi znale trajati po tjedan, dva, onda se polako povlačiti. Do tada bi koristila sve metode skrivanja. Jedino sam u kadi bila potpuno slobodna.  

Što se škole tiče, uvijek sam morala biti odlikaš. Svi su mi govorili da imam dobre ocjene, a i imala sam. Grabila petice samo tako, ali ne. Nisam prolazila sa 5.0. nego sa 4,5 što je bila užasna ocjena i prosjek za mene. U sedmome razredu sam skroz odustala od učenja, odnosno takvozvanog grijanja stolice. Ritual mi je bio – doći doma iz škole, pojesti nešto ako bi mi se dalo, ako ne trk u sobu koja je morala biti zamračena, užasan dan u školi dvije tri crte po ruci, i provesti ostatak večeri i dana na mobitelu. Ne znam kako sam prošla sedmi razred. Dan danas se čudim samoj sebi. Možda mogu zahvaliti svojem slušanju na satu i statusu odlikaša? Nebitno.

Osmi razred je bio najgori do sad. Depresija je dosegla svoj vrhunac i čekala je dan kada će biti otkrivena u potpunosti. Sjećam se da nekad nisam mogla izdržati i napravila par crtica pod satom, par puta su me uhvatili, izveli u hodnik na razgovor, na što bi im ja tvrdila da je sve dobro sa mnom i da to radim iz dosade/zajebancije. Imala sam dobre argumente. Povjerovali su mi. Ili ih nije bilo briga? Ne znam. Od učenja i slušanja na satu sam potpuno odustala, samo sam čekala da prođe dan i da mogu otići u sobu. Iako sam u društvu imala jako dobru masku. Uvijek bi sve oko sebe nasmijavala, bila sam vrckasta, izvodila bi neke pizdarije samo da meni ni mojoj okolini ne bude dosadno. Sjećam se da se tada i nesanica počela razvijati. Par puta sam znala zaspati u školi, neki su reagirali, neki učitelji su me pustili da odspavam. Moje ponašanje je doslovno vrištalo – pomozite mi. No, nitko nije čuo. Došli su topliji dani i drugo polugodište. Dani su bili dovoljno topli da se skinemo u kratke rukave. Ne. Ovisnost je izmaknula kontroli, iako sam bila svjesna da ne mogu vječito nositi hoodicu s dugim rukavima na sebi jer se i samo ljeto počelo bližiti, a i sam kraj osnovne škole.

„A, skini se čovječe, zar ti nije vruće?“ Rekla je učiteljica iz geografije, prije nego što je započela s predavanjem. Znojila sam se kao svinja.

„Ma nije. Ugodno mi je.“ – Huh. Još jedna laž. Nisam mogla dopustiti da moja bude tajna otkrivena.

Što se samog kraja škole tiče, već sam imala zacrtano u glavi da padnem razred i da imam još jednu godinu u osnovnoj. Nisam još bila spremna za veliki korak zvan srednja škola. Znala sam da to znači odlazak u novi grad, nova okolina, drugačije okruženje od onoga što sam navikla do sada. Čekala sam sam kraj, i početak. A isto tako sam htjela imati barem dobre ocjene iz svojih najdražih predmeta, čisto da sebi dokažem da još uvijek mogu.

Sredina tjedana. Obukla sam bijeli sako čiji su rukavi bili na pola podlaktice, rane sam sakrila puderom, čak je i djelovalo. Sako je bio dosta lagan, tako da sam se riješila problema zvan vrućina, a tajna je ostala na sigurnome. Win-win situacija. Biologija mi je bila jedna od najdražih predmeta.Testovi su iz petica spali na trojike i četvorke. Bila sam uvjerena da ću barem iz biologije 4 imati zaključeno.

„Ne, A. Imati ćeš 3 za kraj.“

MOLIM?!? Tri. Iz biologije? Samo sam uzvratila sa kratkim "Okej”. Ali ne, nije bilo okej. Potreba me uhvatila. Zbog činjenice da nisam dokazala samoj sebi da još uvijek mogu. Osjećala sam se kao najveće govno tada.
Sljedeći sat, matematika. Imali smo tehnički taj dan, pa smo nosili i pribor sa sobom. Prije sata sam samo uletila na wc sa torbom i priborom. Izvadila skalpel, i povukla najdublju crtu do sada. Trebalo mi je to. Nisam mogla čekati još par sati da napokon dođem doma. Nagnula sam glavu, zatvorila oči i uživala u toj slatkoj boli. Nisam uspijela okusiti ih par sekudni užitka, već čula kucanje na vrata. „A? Ajmo na nastavu.“ – rekla mi je tadašnja najbolja frendica. Uzvratila sam joj da ću doći i da ode u razred bez mene. Pogledala sam natrag na pribor i ranu. Iz rane se počela širiti krv.  Istrgnula sam komadić wc papira i obrisala. Pospremila pribor i vratila se u razred.  Još minuta do početka sata. Pričala sam s frendicom. U jednome trenutku su joj se oči raširile i pogledala je u moju desnu podlakticu. Na njezinu rekaciju sam podlakticu povukla prema sebi da ju sakrijem. Mislila sam da je primjetila stare rane, i da će joj moje skrivanje odmaknuti pažnju od toga. „Ti. Krvariš.“ – Rekla je u šoku.
Bacila sam pogled na podlakticu. Kroz rukav sakoa se proširila crvena boja. Sranje! Tajna otkrivena. U tome trenutku sam doživjela ogroman šok. Pogledala sam ispred sebe i nisam govorila ništa. Suze su htjele odraditi svoj posao. Ne, sada. Ne, ovdje. Učiteljica je došla u razred. Zamolila je učiteljicu da me pusti van i odmah je nazvala moju mamu. Sjećam se da smo bile ispred škole. U tišini. Pazila me. Poduzela je nešto. Na tome ću joj biti vječito zahvalna.

Pozdravila sam se s njme i ušla u auto.
„Kakve pizdarije izvodiš?“ – bilo je njezino prvo pitanje. Nisam imala snage odgovoriti joj. Šok me polako počeo puštati. Osjećala sam se tako mirno i spokojno. Na putu do kuće počela je plakati. Osjećala se krivom što nije prije primjetila to. Eh. Pohvala za moju metodu skrivanja. Nitko ni nije.

Došle smo kući. Odmah je uzela zavoje i zamotala mi ranu koja mi je promjenila život.  

„Jel te boli?“ – upitala me nakon što mi je stavila tekućinu, da ne dobijem infekciju.
„Ne.“ – prva istina koju sam izgovorila nakon toliko dugo vremena. Nije me boljelo, nimalo. Friška rana mi je oduvijek bila veliko zadovoljstvo. Orgazam na koži.

Odmah je zvala pomoć i sve koje imaju iskustva s time. Napričala sam se s dosta stručnjaka. Bez dlake na jeziku. Bilo mi je drago da mogu nakon toliko vremena nekome reći istinu. Počela sam se osjećati puno bolje nego što sam se osjećala kroz ovih par godina. Nakon toliko dugo vremena, potreba za samoosljeđivanjem je isparila. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću povuci crtu po koži. Mislila sam da je napokon bilo gotovo, da sam spašena.

No, morala sam ići u rehabitaciju. Kod pravih stučnjaka, koji znaju što treba i kako treba postupati sa mnom.

„Morati ćeš ostati ovdje par tjedana.“ – Nakon procjene, psihoanaliziranja mene, dobivenih rezultata pretrage rekla je Crvenokosa.

„Ne. Dobro mi je. Osjećam se bolje.“ – Odmah sam reagirala. Stvarno sam se osjećala dobro i nije bilo potrebe. Ali je na papiru pisalo drugačije.  
Sigurno su vam odnekud poznate ove riječi i situacija? Osvježimo pamćenje. „They tried to make me go to rehab, I said, no, no, no.“

Ipak mi je bilo potrebno i morala sam ostati. Bio je to početak odvikvanja. Početak novih ovisnosti. Najvažnije od svega, morala sam ponovno naučiti kako živjeti život, ali ovaj puta bez depresije.

Nastavak dolazi kroz par dana. Ne mogu sve od jednom pisati. Pogotovo ne o depresiji jer sam užasno osjetljiva na taj dio svoga života i mrzim o tome pričati detaljno. Tako da je pisanje svega ovoga, veliki izazov za mene.  

-A

Da taj dan nismo raskinuli. Sigurno bismo sada smišljali gluposti i smijali se bez razloga. Kao što to rade sretni ljudi.
Da taj dan nismo raskinuli. Odveo bih je pred matičara. Kupio najljepši prsten. Poklonio ogroman buket cvijeća. Priznajući pred svima da je baš ona najposebnija od svih.
Da taj dan nismo raskinuli. Imali bismo jednu kuću. Jednu tišinu. I jedan beskraj.
Da taj dan nismo raskinuli. Pazio bih je kao malo dijete. Držao u krilu. Milovao po kosi. Nježno joj pjevao na uho. Sve dok se ne smiri i spozna koliko je voljena.
Da taj dan nismo raskinuli. Ne bih dozvolio nikome da je povrijedi jer zaboljelo bi i mene. Više nego nju. Samo što ona to možda ne bi znala.
Da taj dan nismo raskinuli. U svojoj ruci bih držao ruku malog bića. Vodeći ga u školu. Govoreći mu da bude dobar. Iskren. I drugačiji.
Da taj dan nismo raskinuli. Žurio bih kući s posla samo da je zagrlim. I šapnem koliko mi je nedostajala. Iako smo se vidjeli jutros.
Dragi Bože, samo da taj dan nismo raskinuli. Nikada ne bismo shvatili koliko je lijepo pomiriti se s osobom bez koje život nema smisla.
—  Magic Whisperer

Nakon razvoda, muz je dao, sada vec bivsoj supruzi, samo jedan dan da se iseli.

Spakovavsi svoje stvari, ona je resila prirediti sebi oprastajnu veceru: poslednji put je sela za ogroman, prelep trapezarijiski sto, upalila je svece, pustila opustajucu muziku i servirala sebi veceru. Na stolu su bili skampi, kavijar i boca Sardonea.

Zavrsivsi trpezu, uzela je nekoliko polupojedenih repica skampa, poumakala ih u kavijar i stavila ih u garnisne za zavese, u svim sobama, svoje, već bivse kuce.

Muz je, sa svojom novom devojkom, bio neverovatno srecan prvih nekoliko dana.

Ali, uskoro, u celoj kuci pojavili su se neprijatni mirisi. Uradili su sve sta se moglo uraditi u kuci: cistili, brisali, prali, luftirali, uradili deratizaciju, cak su promenile podove, i prekrecili zidove…

Potroyili su veliku kolicinu novca da bi se oslobodili ovog zla.

Ali, nista nije delovalo… Miris je bio prisutan, i svakim danom postajao sve gori. Prijatelji su prestali da ih posecuju, vadivsi se na razlicite razloge.

Napokon su resuli da prodaju ovu smrdljivu kucu i kupe drugu. Prosao je mesec, ali nisu uspeli da pronadju kupca. Morali su se prilicno zaduziti u banci da bi kupili novu kucu, jer nisu prodali staru.

Bivsa zena ga je pozvala posle mesec dana, cisto da vidi kako je.

Ispricao joj o svom problemu sa prodajom kuce, ne ulazeci narocito u detalje. Ona mu je rekla da joj nedostaje ta kuca, i volela bi da je otkupi. Muskarac se brze bolje slozio sa cenom, koja je bila najminimalnija moguca.

Nedelju dana kasnije, zadovoljan, stajao je i smesio se, posmatrajuci kako radnici tovare njegove stvari, da ih presele u novu kucu… Sve, ukljucujuci i garnisne za zavese…

Ma nije mi zao covjece.Nije,i nikada nece biti.Bioo sam sretan tada.Bio sam najsretniji na svijetu.Dok si bila tu uz menee.Nisam mario.Ponos,tvrdoglavost.Ma kakvi to.Ponos je bio ogroman samo jer si ti bila tu.Bio sam ponosan na tebe,na nas.Na sve nase sto smo imali.Tvrdoglav,bio sam samo onda kada sam pokusavao da ti kazem da te volim najvise na svijetu,vise od svega i svih.Ti si moja najljepsa prica,Nismo imali onaj lijepi kraj,spanske sapunice ili sta vec.Imali smo kraj kakav smo imali.Nije vazno ko je kriv.Krivi smo oboje.Budi mi ponosna na nas.

I dok ja o tebi znam dovoljno da napisem cijelu knjigu posvecenu upravo tebi. Ti o meni ne znas skoro pa nista. Nista osim imena i prezimena,adrese i djelica duse koji sam posvetila tebi. Nije djelic. Ogroman je komad koji se neda razbiti vec neko vrijeme. Ovo zvuci malo. Vec dugo vremena. Kao da je od kamena to sto osjecam prema tebi. Jos me nisi uspio toliko uvrijediti da prestanem mariti za tebe. Da te zamrzim kao profesoricu koja mi nije htjela dati 5,kao susjedu koja me nikada nije zeljela pozdraviti unatoc mom pozdravljanju a kamoli da te zamrzim do te mjere da nikada vise ne dozvolim sebi da te vidim u svojim ocima ili cujem u svojim mislima. Nisi ucinio bas nista. Samo si sagradio sutnju,ogromnu sutnju punu sumnje izmedu nas.
—  Naskrabane misli,
22.5.2016.
A s tobom je sve drugacije. Do sad nisam osjecala nista ovakvo. I zaljubljena sam.. sad tek shvacam da to prije nisam ni bila. Svi su mi se svidjali, jednog sam voljela, na neki cudan nacin ali voljela sam. A zaljubljena sam tek sada. Znam to, osjecam. Jer bez obzira na sve te silne kilometre koji nas djele meni srce zatreperi na spomen tvoga imena, osmijeh je neopisivo velik, ogroman, kad se sjetim onog tvog pogleda koji me izludio. Pa taknem usne vrscima prstiju i ponovno osjetim tvoje na njima. Onda premjestim kosu na jednu stranu ramena i osjetim tvoje poljupce na vratu. Vruc dah. Cujem tvoj sapat, tvoje rijeci. I tisina s tobom ima svoj zvuk.. Pogledam u dlan i zamislim tvoju ruku u svojoj, tvoje prste isprepletene s mojima, cvrsto, najcvrsce a opet tako njezno.. Kako bih voljela da si sada tu, pomislim. Najgore je tako kad dodje noc, pa lezim sama s jednom jedinom zeljom, da si sa mnom. Onda se trznem.. Jedan dan cekanja da te vidim manje. Pa ponovno osmijeh. Onaj najveci, najiskreniji. I falis mi. Nijedan svjetski jezik ne sadrzi te rijeci koje bi mogle opisati to nedostajanje. I lakse mi je kad pomislim na to da i ti zelis da sam s tobom, sada. Bar kazes tako.. Vjerujem ti. Da, vjerujem ti. Iz nekog neobjasnjivog razloga. Ulijevas mi neku sigurnost, svojim djelima i pogledima kao da mi govoris da mogu racunati na tebe bilo kada i bilo gdje. S tobom mogu pricati o svemu, stvarno o svemu, mogu ti se otvoriti u potpunosti. Hvala ti na tome! Znas i da ce tvoja mala uvijek biti tu za tebe… Bez obzira sto nam vrijeme donese, sto nam sudbina odredi, ti ces uvijek imati posebno mjesto u mom srcu. I kad te sretnem za 2, 5, 10, 30 godina, pogledat cu te onako kao i prvi put. I sve ces znati iz tog pogleda, vjeruj mi..
I neka kazu da sam luda, ne marim. Ako mogu biti luda zbog tebe ili jos bolje s tobom, neka pricaju sto hoce. Jos samo jednu stvar ti imam za reci…Nemoj se naljutiti, ali mislim da te nekako volim!…

Svi mi hocemo tu ljubav divnu,najljepsu,kao u bajci.Hocu i ja,i ti,i ti,bas ti,da.Hocemo,a niko nije spreman da prihvati sve ono sto ide uz tu rijec.I suze,i tuga,nerviranja,neprospavane noci,neposlane poruke,napadi ljubomore gdje je,s kim je?I iscekivanja kad cete se vidjeti.Jos ako je u pitanju ta famozna daljina.Eh,tu nastaje ogroman problem.Sati,dani,provedeni bez te osobe.Al’ ako ti je stalo,ako volis je,pristajes na sve covjece,zbog nje.Zbog nje i ljubavi.Ja sam pristao na sve.Zbog tebe.Vrijedna si svakog dana cekanja.Svake minute,sekunde.Sve ce to zamijeniti samo onaj osjecaj kada te vidim.Kada te ugledam na stanici,i shvatim da nista mi vise nije potrebno,samo ti.Hocu da je vrijedno svega,i vrijedno je svega.Vrijedna si svega.Svijet si moj.Cijeli.