oduvijek

Rodiš se.
Učiš prve korake.
Zabranjeno je isprljati nove, bijele pantalone što su ti kupili.
Paziš kud hodaš, da ne bi razderao koljena.
Zabranjeno se smijati na glas, jer je nekulturno.
Zabranjeno je pričati ono što ti prvo padne na pamet.
Krećeš u školu.
Moraš poštovati pravila.
Moraš biti uzoran.
Moraš imati dobre rezultate.
Uzimaš svjedočanstvo osnovne.
Upisuješ se u srednju.
Sve je isto, samo je malo teže.
Teže se obuzdati.
Uzimaš diplomu.
Imaš osamnaest, ali od tebe se i dalje svašta očekuje.
Upisuješ fakultet, medicinu, i to bez štele, svojim trudom.
Narednih šest godina ne znaš da imaš život.
Učiš.
Dolaziš po diplomu.
Zaposliš se.
Oženiš djevojku što ima ambicije, i od vašeg ljubavnog života pravite karijeru.
To nije ljubav.
Dobiješ djecu.
Odgajaš ih kao što su tebe.
Imaš sve.
Nemaš ništa.
Nisi sretan.
Pretvaraš se u mašinu.
Zapravo, to si oduvijek i bio, dopuštajući pravilniku da ti stvori život.
A da si samo isprljao one bijele pantalone, valjao se po blatu u njima i iskreno se smijao, iako bi kasnije vjerovatno pokupio batine, shvatio bi o čemu ti pričam.
Da si igrao fudbala u novim kopačkama i razderao koljena, možda i slomio ruku, naučio bi da padovi nisu toliko strašni.
Da si u školi primijetio djevojku što te čitav sat promatrala, dok si ti bio duhom odsutan..
Da ste šetali.
Da si se zaljubio.
Da si udario onoga što ju je uvrijedio.
Svašta bi naučio.
Shvatio bi da ni jedinica nije tako strašna, i da nije nekulturno smijati se naglas.
Da nije bauk pjevati iako ne znaš.
Da si umjesto karijere doktora postao umjetnik kakav si sanjao da budeš i da si umjesto žene sa ambicijama oženio onu raščupanu što je bila puna iznenađenja i što je budila nešto u tvom srcu, možda ne bi imao život na ‘zavidnom nivou’,ako se uopšte može zavidjeti na životu jednog robota bez emocija.
Ali barem bi bio sretan.

Oduvijek sam znala da sreća bježi od mene, ali da će biti tako daleko, kao svjetlosna godina, nisam mogla ni naslutiti. Postoji li uopće sreća ili zavarava ljude da ih negdje skrivena čeka, da će je jednom naći, doseći. Ne, sreća je samo riječ, i ljubav je samo riječ. Ništa više. Nepotrebno je tu bilo kakvo tumačenje.
—  Nura Bazdulj Hubijar - Smrt je došla prekasno

Da si ti neko moj
i da sam ja
eto,
kojim slučajem,
kao što oduvijek
na neki čudan način
i jesam -
pomalo tvoja,
naučila bih da pletem
pa ti isplela topli šal
da te od mraza čuva.
Da si ti neko moj,
ustajala bih zorom
da ti spremim doručak
i umijesim topli hljeb.
Budila bih te stihovima
i čim otvoriš oči
zapalila bih ti cigaru.
Da si neko moj,
a ja, eto,
kojim slučajem,
da sam tvoja,
ne bi imalo potrebe da imamo
ikoga više,
osim jednog malog, nestašnog sina
jednog psa pored kamina,
golubova na prozoru,
i porodice koja bi se okupljala vikendom
kod nas.
Da si ti neko moj,
pisala bih ti pisma
i ostavljala u džepu od kaputa,
da znaš gdje da se vratiš
ako ikada igdje zalutaš,
da te opomene da neko tvoj čeka
kraj toplog ognjišta,
u cvjetnoj posteljini,
i čita Anu Karenjinu
ili kakav drugi ljubavni roman
srećna što imamo
baš takvu
ali isto takvu
magičnu
ludu
neizrecivu
neobuzdanu
nesvakidašnju
ljubav.
Da si neko moj,
ja bih te budila zorom da ideš u Badnjake
i čekala na pragu sa pšenicom
i sa čašom rakije
umilostila bih snjegove
i vjetar
i januar
da ne bude ti hladno,
jer si neko moj
ko je zorom otišao
po Sveto drvo,
kao sto su očevi vjekovima radili,
a onda bismo jeli
toplu pogaču
sa malo sira
i bili smiješni od zadovoljstva.
Da si ti neko moj,
nikada više ne bih bila tužna za Božić,
slavila bih život
pjevala na sav glas
ubjeđivala ljude da sreća ipak postoji
da je vidljiva
svakog jutra
sa prvim zracima sunca
da se može poljubiti
zagrliti
da se kraj nje moze leći
da može okrijepiti od svakog umora
i od svake nedaće spasti
od svake boli izliječiti.
Da si ti neko moj,
i da sam ja,
eto,
kakvim slučajem,
kao što jesam,
pomalo tvoja.
Kristina Babić

Nije ona bila za takve intrige. Ona je voljela kad su stvari jednostavne i jasne. Bez okolišanja, bez predomišljanja. To je bio jedan od razloga zašto je oduvijek imala problema s poezijom. Zašto jednostavno izravno ne kažu što misle?
—  Obiteljski album smrti - Joy Fielding
“Jesi li sretna? Jesi li doživjela svoj sretan kraj o kojem si uvijek pričala?” upitao sam je, a ona me pogledala svojim velikim očima u kojima sam već mogao vidjeti da nije sretna, smiješila se, a oči su se sjajile, ali znao sam da to nije od sreće već od suza. Znao sam taj pogled, to je bio onaj pogled koji je imala kad sam joj rekao da odlazim.
“Hahaha, ma nisam. I znaš zašto? Oduvijek sam htjela sretan kraj dostojan princeza, ali shvatila sam da nisam princeza, nikad i nisam bila. Oduvijek sam vještica. A vještice uvijek imaju nesretan kraj.”
Nasmiješio sam se njenoj ludoj pomisli. Meni je bila i vještica i princeza. Princeza koja se umorila od čekanja svoga princa koji je odavno ispao žabac i mala vještica koja je mene hladnog probisvijeta naučila osjećati ljubav, mala vještica koja me začarala narednih sto godina.
“Zaslužila si sretan kraj.” uzvratio sam blagim glasom.
“Ljudi nikad ne dobiju ono što zaslužuju, nikada.  Ja sam odavno zaslužila sreću, zaslužila sam biti prokleto sretna, zaslužila sam  ljubav, zaslužila sam se buditi s osmijehom. Nisam zaslužila biti ovoliko prokleto nesretna.”
“Još imaš priliku biti sretna.” uzvratio sam i nježno je uhvatio za ruku, a ona ju je ljuto istrgnula.
“"Ne, to nije više moja sreća, to je tvoja sreća. Ti misliš da imaš priliku biti sretan, ti želiš svoju sreću zato se vraćaš meni. Vraćaš se meni jer ja sam znala jedina ispuniti tu tvoju šuljinu u prsima, onu šupljinu koja te spriječava da budeš sretan. Za moju sreću nisi nikad mario. Da jesi ne bi otišao. Ne bi otišao!” uzviknula je i okrenula se prema moru i zvijezdama kao i uvijek kad bi bila toliko tužna da ne bi mogla pogledati čovjeka u oči  a da se ne rasplače.  Imala je pravo. Znao sam da nemam pravo tražiti svoju sreću. Osobito ne kod nje. Očito je vrijeme da budem i ja nesretan.“
—  A. G.
Opisala bih te kao najveseliju, a u isto vrijeme i kao najodvratniju osobu koju poznajem. Ta tvoja ličnost me oduvijek čudila. Vječito sam bila pod nekom strepnjom kad mi prilaziš, kad pišeš i kad me zoveš, pitala sam se, šta će sada biti. Šta god je bilo, bilo je iznenađenje. Ili dobro ili loše. S tobom se ne može ništa očekivati, a ja sam toliko toga očekivala. I to me je ubilo. Zbog toga sam propala.
—  slatkicahh
Dan za danom sve se vise vezes za njega. Vec sad ti se cini kao da se poznajete oduvijek.Dani provedeni s njim ne mogu se mjeriti ni sa cim na svijetu .Sve nove stvari koje te naucio,nacin na koji citate misli jedno drugom dokaz je koliko je to sto imate posebno.Sad kad je postao dio tebe sve čvršće ga drzis za ruku,sve jače ga grlis i sve vise se bojis da ne ode. Volis ga onakvog kakav jest .I kad te naljuti i kad te rasplace ne odustajes od njega .U njemu pronalazis mali dio svoga svijeta i cuvas ga najbolje sto mozes.
Nije ona htjela svu tu galamu, izlazke, subote i te stvari. Oduvijek je bila tiha, jednostavna i upravo takva najljepša. Htjela je ljubav prijatelju moj, jednostavno nekog tko bi postojao za nju. Možda jedno krilo u koje bi se sakrila i osjećala snažno. Iako, moram priznati, bila je najsnažnija osoba koju sam znao. No, zar to nije nešto što svi želimo…
—  A.D.

Pozdravlja te druže.
Kaže da ti oprašta i da razumije, bio si mlad, željan mnogo toga.
-Kako je? Da li si je upitao.
Jesam. Prešutila je, nasmijala se i dodala “Jebeš ljubav”
Ima nekog, jaka je kao nikad. Prelijepa, kaže da joj sve ide od ruke…
Snovi su tu negdje iza čoška… valjda se ostvare onom ko čeka. Rekla je i to.
- Lijepo. Odgovorio sam uz osmijeh i ispio do dna još jednu…
Zašto se smiješ?
Ništa druže, ne bi shvatio ni da ti objasnim.
Njoj je oduvijek bio potreban neko da uz njega bude slaba …
To što je Jaka, dovoljno je da znam kako joj je.