odlaze

-’’Šta čekaš?’’- upitala je.
Šutio sam… Šta kaže čovjek koji odlazi bez nekog dobrog razloga?
-’’Ja ne molim mili. Ne čekaj suze, ne čekaj riječi koje će da te zaustave. Idi.’’ Rekla je uz osmijeh…ali i drhtavog glasa.
-’’Takvih kao ti što odlaze kad je najljepše ima previše. Ovakvih kao ja najmanje.’’ 
Kao ti? Kao ja? Kakvih to? Upitao sam.
-’’Takvi kao ti, koji odlaze kad je najljepše i ostaju savršeni i idealni u očima žene koja ih voli. Ubijaju tu ženu, lome na sitne komade prebacujući krivicu na nju. Noći provodi pitajući se gdje je pogriješila. Ali ja, ja nisam takva. Shvatila sam da to rade kukavice.’’
Ostao sam zatečen, šta da joj odgovorim?
A kakve su to žene kao ti?
-’’Žene koje nikad nećeš imati. Žene koje ostaju i kad je najgore, kad si korak do pakla. Žene koje gore s tobom. Ja sam ti bila kao sreća, lutrija. I čestitam, sve si prokockao.
Nasmijao sam se.
‘’Ne budali’’, rekoh.
Okrenuo sam se i napravio par koraka.
-’’Ej ti, stranče.’’ 
Da, gospođice savršena?
-’’Od mene se ne odlazi, ne, ne… Svi koji su, samo im se učinilo. Od mene se ne odlazi, shvatićeš ti to…’’

Sad, godinama posle stojim na mjestu gdje smo se rastali.
Moje srce i ja.
Ono je ostalo, a ja sam otišao…
Godinama glavom zidove probijao. Previše glup da bih priznao. Od nje se ne odlazi.
Iza svakog srušenog zida, sagradila bi još jedan…
Iza svakog uspjeha, bila je moj najveći poraz u kojem sam se povukao, kad sam trebao jurišati.
I šta sad, ne znam.. ali jedno znam.
Od nje se ne odlazi…
Svima se samo učinilo.

18.05.1993, Sarajevo

Došao sam u godine kad u malo šta vjerujem. Svi moji ideali i uvjerenja blijede. Ostaju strasti, ostaje tih par stvari od kojih mi se ježe dlake na rukama i samo za tim stvarima i pružim korake. Polako me stigla i samoća. Nije to ona prava, suštinska usamljenost od koje se gušim u depresiji ali je i dalje usamljenost. Kad čovjek propusti dovoljno godina kroz pluća, te stvari su neizbježne pa se tako i meni desilo ono što čeka svakog od nas: ljudi odlaze.

Nešto vam želim reći o prijateljstvima : ona nastaju zbog potrebe i okolnosti. Kad se okolnosti promijene, tada dođu i drugi prijatelji. Ne umiru stara prijateljstva odmah, imaju ona par mjeseci ili čak godinu koprcanja ali smrt je tu iza ugla, neizbježna kao svitanje. Grubo je ali je tako. Rijetki su sretnici čija prijateljstva prežive dvije škole, fakultet, zaposlenje a kamoli brak i formiranje porodica.

Zašto vam ovo pričam? Zato što je danas godišnjica smrti Boška i Admire. Ako niste čuli za ta dva imena, postoje stotine članaka pa čak i dokumetarac od 90 minuta kojeg je snimila TV ekipa CNN. Važna je to lekcija odrastanja koju treba pogledati i razumjeti. Hoću da vam kažem da nije ništa na ovom svijetu važnije od ljubavi. Ne postoji „komplikovano“, ne postoji „nemamo para“ i definitivno ne postoji „on je pravoslavac, ja sam muslimanka“. 

LjUBAV JE RELIGIJA!

Zamislite muškarca i djevojku koji šetaju tik pored rijeke. Sa lijeve strane obale naoružani vojnici, sa desne strane obale naoružani vojnici. Klanjaju se različitom Bogu, zato se ubijaju. Stoje tako različiti vojnici sa svojim različitim Bogovima na različitim stranama rijeke i gledaju kako Boško vodi Admiru za ruku. Petsto metara su hodali kad je ispaljen jedan metak. Boško pada na pod, ispaljuje se drugi metak -za Boškom pada Admira. Na različitim obalama rijeke različiti vojnici sa svojim različitim Bogovima ćute. Ranjena Admira puže do Boška kojeg više nema i posljednjim zagrljajem proklinje grad kojeg je jednom voljela.

Reći ću vam još nešto: ne postoji na ovom svijetu ništa tako surovo i odvratno poput čovjeka. I ne postoji ni jedna druga sila koja guši surovost u nama – osim ljubavi.

Različite obale rijeke povezane su mostovima. Različiti ljudi povezani su ljubavlju. Različiti Bogovi ne postoje. 

Sarajevo nas uči najbitniju lekciju koju ćemo za života imati a ona stane u par jednostavnih riječi: Samo za ljubav vrijedi umirati. Samo je ljubav vječna.

mala tamnoputa devojko sa 
ljubaznim očima 
kada dođe vreme da 
upotrebiš nož 
neću ustuknuti i 
neću te okriviti,
dok voziš sama duž obale 
dok palme plešu,
dok živi ne dolaze
dok mrtvi ne odlaze,
neću te okriviti,
samo ću
pamtiti poljupce
naše usne ranjave od ljubavi
i kako si mi dala
sve što si imala
i kako sam ti ja
ponudio ono što je ostalo od
mene,
i pamtiću tvoju malu sobu 
osećaj tebe 
svetlo u prozoru 
tvoje ploče 
tvoje knjige 
našu jutarnju kafu 
naša podneva naše noći 
naša tela prosuta zajedno 
u snu 
tvoju nogu moju nogu 
tvoju ruku moju ruku 
tvoj osmeh i toplotu 
tebe 
koja si učilila da se ponovo 
smejem. 
mala tamnoputa devojko s ljubaznim očima
ti nemaš nož.
taj nož je 
moj i neću ga još 
upotrebiti. 
—  Čarls Bukovski 

Bila je sanjar. Vjerovala je u nestvarno. Vjerovala je da može, svaki put kad su joj rekli suprotno. Inadžija. Gradila je svoj svijet, godinama. Nije zavirivala u tuđe svijetove, a mnogi u njen jesu. Krali su dio, po dio. Opraštala je. Ona je bila jedna od onih djevojaka koje ne zaboravljaju. Nikada. Pamtila je ona svaki trenutak kada nisam bio tu, a trebao sam da budem, kada sam trebao da budem hrabar a nisam smio. Pamtila je ona svaki trenutak u kojem joj je neko drugi nacrtao osmijeh na lice, a trebao sam ja. Pamtila je ona sve razloge zbog kojih je trebala da ode, a ostala je. Pravo malo zlopamtilo. Nije dirala tuđe, ali nije dala svoje. Borila se. Za svaki pedalj svog svijeta. Valjda se tako bore, oni koji sami stvore. Borila se do posljednjeg daha, sve dok je imala razlog da se bori. A tražila je razlog u svemu. Zaista je bila borac, jedan od najvećih koje sam poznavao. Dostojanstveno je podnosila poraz. Iako znam, da je duboko negdje u njoj to ostavilo trag. Nije htjela da prizna da je boli, a boljelo je, siguran sam da jeste. Mnogo puta se ona raspala na komadiće, ali nije htjela da znam. Nije htjela da znam njene slabosti, iako sam vrlo dobro znao. Jer sam bio jedan od njih. Nije vjerovala ljudima, iako je oduvijek htjela da ima nekog svog, čovjeka od povjerenja. Čovjeka koji se ne bi uplašio i otišao, kada bi vidio njen svijet, njene ludosti. A zaista ih je bilo. Ludica, priraste srcu, a da čovjek to i ne osjeti. Teško je poklanjala svoju ljubav drugima. Plašila se da je povrijede oni, koje ona ne bi nikada. Bila je isuviše krhka. A ja sam uspio da upravo udarim na tu stranu nje. Da, ja. Osoba kojoj je dala oružje da je uništi i vjerovala da neće. Zaista, nisam trebao da se desim tebi. Oprosti, što nisam pružio ruku, nego samo prste. A ta ruka je trebala biti namijenjena tebi. Oprosti, što nisam znao da primjetim tebe, osobu koja je bila spremna da da život, za mene. Oprosti, što nisam bio spreman da sanjam snove, namijenjene za dvoje. Mislio sam da borci ne odlaze. Ali ti si očito izgubila bitku. Okrenula si se i otišla, u miru i tišini. Onako, da odzvanja godinama. A ja sam, eto, izgubio rat.

Primjetila si kada sam otisao.
Cula si moje korake kako odlaze iz tvog grada, od tebe, iz tvog zivota. Ti koraci su toliko bili teski, koliko su samo odzvanjali cestom, ali ni ti ni ja nismo ucinili nista..
Ja nisam umjeo da stanem, da se okrenem i potrcim za tobom makar da te jos jednom poljubim..
Kao na stanici gradskog autobusa one zime prosle godine, sjecas li se?
O, kako se ne bi sjecala, samo se pravimo da sve polako tone u zaborav..
Primjetila si koliko sam komplikovan, da ponekad ne trpim ni sebe ni zbivanja oko sebe, da mi je sve komplikovano i tesko, ali nisi primjetila da sam te takav najvise, najljepse i najjednostavnije voljeo.
Primjetila si ti i da ti telefon cuti moje ime i da te sada neki drugi brojevi pozivaju da te pitaju kako si, kako si provela dan. Sada te druge poruke nasmijavaju i sa drugima dijelis svoje probleme i srecu.. primjetila si da nisam vise taj koji ce te pozvati posle ponoci i mrziti svoje cutanje, biti sa druge strane slusalice, slusati te kako spavas, ti si i tu uvijek bila u prednosti jer si ti ta, koja bi uvijek prva zaspala.
Sve je to bilo tako bolesno, a meni tako drago, jer drugog izbora nismo imali..
I primjetila si da sam sve srusio i da je sve zacutalo, nestalo, prestalo i ugasilo se..
Primjetila si i kad sam poceo da te lazem, da postoji neka druga zena u mom zivotu i cinilo ti se da mi ti nisi dovoljna.
Samo ti se cinilo, kunem se.
Primjetila si da sam tu nekako, uz tebe, ali ne reagujem, da ne cinim nista da bih te vratio.
Primjetila si mozda da sam htio da nastavim dalje.
Primjetila si kad sam bio ljut i kada su mi oci bile krvave od plakanja.
Primjetila si da, kada sam ti govorio da sam “okej” da nisam bio.
Primjetila si da mijenjam raspolozenje kada primjetim da se oko tebe motaju neki drugi ljudi..
Primjetila si svaku moju promjenu raspolozenja.
Samo nisi htjela da primjetis da sam uprkos svemu tome zelio da budem tu.
Primjetila si i kada sam bio umoran, tjerala si me da spavam, a ja sam se trudio ostati budan do kasno, samo da bih ti poklonio vise svoje paznje, vise sebe, jer uvijek mi se cinilo da je malo.
Nisi primjetila da sam nervozan kada te nema, da sam sjeban kada si ti sjebana i da sam najvise voljeo da te gledam kada ti to ne vidis
Nisi primjetila da sam te uvijek voljeo onakvu kakva jesi i da mi nije bio problem da volim svaku tvoju manu.
Da volim tvoj povisen ton, tvoje nerviranje, da volim kad se ljutis, ali kada si tu.
Nisi primjetila moje prazne flase na stolu, moje sveske, ne namjestenu posteljnu i sjebani odraz u ogledalu svakog jutra koje je svitalo posle tebe.
Nisi primjetila da mi stvari ne mirisu na zenske parfeme, ves na miris duhana i kafane, alkohola kojeg bih pijan prosuo po sebi.
Nisi primjetila moju prazninu, poruke od drugova koji me tjese da ce proci ali jebi ga, jos uvijek ne prolazi.
Nisi primjetila da idem spustene glave pored stranaca, da nemam volje nikome pozeljeti ni “dobar dan” ni “ laku noc”.
Nisi primjetila ni da u prolazu uvijek pogledam na autobusku stanicu ne bi li ugledao onaj prokleti peron, pa me u glavu udari ono prokleto sjecanje kada sjedim u autobusu, premjestam se s mjesta na mjesto, gledam na sat kad cu krenuti, koliko jos ima vremena do tvog grada, do tebe, da te ugledam.
I nisi primjetila da sam imao strah da ce to biti poslednji put, nisi primjetila koliko sam se plasio da ne ostanem bez tebe, bez tvog glasa, bez tvoje kose, ociju, usana, ruku..
Da, nabrojao sam redom sta najvise volim (kod) tebe.
Nisi primjetila da volim da posmatram tvoje pokrete ruku dok mi nesto objasnjavas, tvoje grimase dok mi nesto pricas, nacin na koji hodas, jacinu tvog smijeha…
Nisi primjetila sam da sam budan u mraku kraj tebe gledao u plafon, mrzio sekunde koje prolaze, da vrijeme samo jednu noc stane na hiljadu noci, pa nek te odnese zauvijek.
Lazem.
Nisam htio nikad nista da te odnese od mene.
Nisi cula moja vristanja.
Nisi na viberu uhvatila da ti pisem, pisem, pisem pa obrisem, jer ne bih vise da sjebavam sve.
Da rusim sruseno, da ponavljam receno, da mijenjam nepromjenjivo.
Nisi primjetila da su mi zelje velike, a da snage imam premalo..
Nisi primjetila da iz ove koze bih rado, ali ne mogu i da bih te ipak u toj istoj kozi poveo na kraj svijeta.
Nisi primjetila da se kajem.
I koliko sam sranje.
I koliko je sve sranje.
Nisi primjetila koliko je u meni jedno veliko “nista”.
Nisi zavirila u moja mastanja i vidjela da sam svaki trenutak planirao sa tobom.. a kazu da nista ne valja planirati.
I u pravu su.
A ja sam po prvi put u zivotu planirao.
A volim te.
Uprkos svima i svemu, ja tebe jos uvijek prokleto volim, ali ja to ne zelim da primjetim.
SREDNjA SKOLA

Kazu da je srednja skola ta koja promeni ljude, ja smatram da tada covek samo pocinje da svet gleda iz drugacijeg ugla i da tada shvata stvari koje do tada nije razumeo.
    Stariji nam govore kako je to vreme koje se ne zaboravlja, kako tada upoznajes sebe i otkrivas sta zelis od zivota i sta si ti, upoznajes sebe. Sada je to ono vreme kada upoznajes ljude, stvaras i gubis prijatelje, budes izdan i ti nekoga izdas, vreme ljubavi, raznih veza, opijanja i probanja svega za sta dobijes priliku. To je vreme kada upoznajes svet, onu lepsu,ali i onu stranu o kojoj se i ne prica toliko cesto kada si dete. To je ona strana o kojoj te roditelji ne uce i ta strana je strana koju upoznajes odrastanjem.
    Ovi periodi uglavnom predstavljaju konstantno upadanje u depresiju, bar onaj blazi oblik i konstantno razocaravanje u svet koji smo zamislili u nasoj glavi jer su nas od malena ucili koliko je svet divan i savrsen. Vreme je za nove avanture, nove izazove i za sve ono sto nas privlaci,ali i odbija i za sve ono sto nam dolazi u buducnosti.
    Spontanost je uglavnom ono sto nam najvise nedostaje, ljudi previse razmisljaju i sve sto rade, rade vestacki i tri puta osmisljeno unapred. Svetu fali ta spontanost, lepota onoga sto cinimo u momentu radi nase srece i radi onoga sto bi nas ucinilo ponosnim u tim trenucima. Tinejdzeri puse i piju, odlaze na zurke, prolaze kroz veze na jednu noc, ubijaju se osecanjima i skrivanjem istih, plase se i heroisu u isto vreme. To je period zbunjenosti i zbrkanosti misli u glavama i malo se razmislja. Koliko god znali da je sve to prolazno, nas i dalje sve to ubija, jer ipak svi kazu zivi u momentu,a ne za proslost ili buduscnost.

Odlaziš. A poznajem sebe, brojat ću korake, kako odlaziš od mene. I zamrzit ću tu prokletu brojku koja te miljama daleko odvodi od mene. I neće proći dan, a da je tiho u sebi ne opsujem. A ti ćeš biti daleko. Toliko daleko, da ni krajičkom oka te neću moći ugledati. A nedostajat ćeš mi, zaista hoćeš, samo ja znam koliko. I šetat ću prema našoj šumi, onoj, u kojoj smo dane provodili skupa. Šetat ću sama, i mjesto pored mene će biti prazno. Moja ruka će da luta sama, pokušavajući da dohvati barem vrhove tvojih prstiju. Leden zrak će prostrujati kroz nju, kada shvati da je sama na putu za nešto što je bilo naše. I svakodnevno ću odlaziti tamo. Svaki novi dan će biti teži nego prethodni, bez tebe. Tiho ću izgovarati sve ono što bih pričala tebi, da si tu. A ti si tamo, a miljama daleko, gdje se ne vidi moja suza, ne čuje moj osmijeh, i ne osjeća moj dodir. Miljama daleko osjeti se samo tišina. Tišina koja je mnogo prije, bezbroj emocija uzburkala u meni. A naučio si me da volim. Tebe, svakim svojim djelićem. I bit će suviše teško pustiti tvoju ruku, da luta sama kroz ovaj surovi svijet. I svaki tvoj jecaj izjedat će mene, jer neću biti tu za tebe. Da gledam tvoje uspone i padove, i da se ponosim tobom. Da te podignem kada padneš, da bezbroj puta padnem sa tobom. I svjesna sam da će biti bezbroj padova, lutanja i strahova i da će na tren čekanje dosaditi. Ali kada nešto voliš, spreman si da se boriš, a borba je vrijedna našeg smiješka zar ne? I čekat ću tebe, jer sam previše dugo čekala na nekoga poput tebe. I još jednom u nizu mi pokaži, da je svaki minut mog čekanja vrijedan nas. Čuvaj se, jer neću biti u mogućnosti da te čuvam. Žvot je pun nesreća, a ja ne želim da u jednoj izgubim tebe. Dozvoli mi, da ti ponekad, u snove uđem. Samo eto, da te podsjetim koliko te volim, i koliko ti voliš mene. I molim te, ne dozvoli te godine što dolaze promijene. Nijedan dijelić tebe. Dopusti, da nekada, za par godina, kada pogledam u tvoje zelene oči prepoznam dječaka. U kojeg ću, cijelog svog života ostati beskrajno zaljubljena. I čuvat ću te, duboko u sebi. Znaš, tamo gdje nikome drugom ne dozvoljavam da priđe. Sakrit ću sve tragove, i rušit sve gradove. Samo tvoj, na tren da vidim.

“Mnogo je lakše ne znati stvari ponekad. Stvari se menjaju i prijatelji odlaze. Ali život ne prestaje ni za koga. Želim da se smejem. Ili možda da se naljutim. Ili ću možda samo slegnuti ramenima na to kako su svi bili čudni, pogotovo ja. Mislim da je ideja da svaka osoba treba da živi sopstveni život i pravi izbor sa kojim ljudima će ga deliti. Ne možete samo sedeti i stavljati svačiji život ispred vašeg i misliti da se to računa kao ljubav. Jednostavno ne možete. Morate da radite stvari. Ja ću raditi ono što želim da radim. Ja ću biti ono što stvarno jesam. I ja ću shvatiti šta je to. I svi mi možemo da sedimo i pitamo se, osećajući se loše jedni zbog drugih, i kriviti mnoge ljude za ono što su uradili, ili nisu ili ono što nisu znali. Ne znam. Pretpostavljam da uvek postoji neko da bude kriv. Možda je to samo drugačije. Možda je dobro sagledati stvari iz druge perspektive, ali ponekad, mislim da je jedina perspektiva biti stvarno tamo negde. Jer u redu je osećati stvari. Ja sam stvarno bio tamo. I to je bilo dovoljno da se osećam beskonačno. Osećam se beskonačno.” 
― Stephen Chbosky, The Perks of Being a Wallflower

Gleda mi se ponovo film "Tri metra iznad neba" da se podsetim kako zaista ne možeš da predvidiš momenat u kome i prijateljstvo i ljubav odlaze u kurac, i ti sa takve visine padneš u realnost. Realnost, u kojoj je svaki dan sasvim dobar i sasvim lep, ali i sasvim... "nikada više nećeš imati osećaj kao da si tri metra iznad neba" dan.
Kažu da još nije kraj, a godine su iza nas. Naša priča nije prestala i svi pričaju da će oživjeti. Kažu da je osobama koje su se voljele kao ti i ja potrebno još jednom da se sretnu i da se više nikad ne rastanu. Osobama koje odlaze bez traga, nemaju adrese, ne drži ih vrijeme ni mjesto. Osobe kojima nista nije sveto i nikad se ne vraćaju nazad je najteže da se sretnu… Još jednom… Na istoj adresi.
—  Mikail

Na uglu ulice u kojoj smo se rastali, i danas čujem tvoje korake kako odlaze. Zaista, ne osluškujem, još uvijek sasvim glasno odjekuju kao i onog dana kada si otišao. Okrenem se preko ramena, ne bi li te ugledala. Zastanem. Još jedna suza me izda da mi je još uvijek stalo. Udahnem duboko, kao da tu još uvijek stoji trag tvog parfema. A onda kao oluja, nalete riječi i ono posljednje “čuvaj se”. I kao da me ona suza koja je tog dana skliznula niz tvoj obraz otrijezni. Još uvijek osjetim kako stavljam svoje usne na tvoj mekani obraz, i dugo ih zadržavam, kao da sam svjesna da je posljednji put. I puštam. I puštaš. I odlaziš. I lomi se sve, nečujno, ali ne manje bolno. I danima poslije steže tu sa lijeve strane, svakim danom jače i jače. I puca, ali nastavlja da voli, svakim polomljenim djelićem. Tebe.