odame

  • Hamilton: he looked at me like I was stupid im not stupid
  • Narrator: he was, in fact, stupid
Darmadağınığım. Odam, beynim, etrafım, duygularım vesaire her anlamda. Hayatımın en büyük fırtınasısın, bunu sana inandıramadım.
5

GUYS MY DAD GOT ME THE CONSITUTION OF THE US AND THE DECLARATION OF INDEPENDENCE IN A PAMPHLET AND I JUST

Odam dağınık gibi duruyor. Ama birisi dışarıdan gelip herhangi bir eşyanın yerini iki milim oynatırsa fark ederim. Kendi kurduğum düzenin bozulmasına kesinlikle tahammül edemiyorum.
Ben istiyorum ki tamamen kendi zevkimle döşediğim deli dolu çılgın bi odam olsun. Ama poster yapıştırmak istediğimde bile "o duvarın boyasına zarar gelsin görürüm ben" diyen bir annem var. Of of hayat atarlı bir ergenlik bile yaşatmıyor

günlerdir uyumuyorum. biraz dengemi kaybetmiş gibiyim. kelimelere, cümlelere anlam yüklemekte zorlanıyorum. konuşmak için konuşuyor, yazmak için yazıyorum. aslına bakarsanız yazmakta dahi zorlanıyorum. gözlerimin altı mora çalıyorken ellerimde yaralar var. neden diye sormayın, benim ellerimde hep yaralar var. en sevdiğim şarkı kulağımda ağıt oluyor. herkes onları dinlediğimi zannederken ben bitkiden farksız yaşıyorum. belki de yaşamıyorum. sözler yerine melodiye kulak veriyorum. anlamlar ne anlama geliyordu? hatırlamıyorum. her yere yataktan çıktığım gibi gidiyorum. ben bu dünyaya sarhoş değilken katlanamıyorum. ben varolan hiçbir şeye dayanamıyorken sigara paketleri bana dayanmıyor. odam benim kadar darmadağın ama toparlamak istemiyorum. anlatmayın, anlamıyorum. 

Riječi koje pamtim


Deda i nena su skromno živjeli, rentali su stan u staroj kući jednog od brdskih sarajevskih naselja. Preko deset godina nena je bila teško bolesna, potpuno vezana za krevet mogla je pomjerati jedino usne i očne kapke. Sinovi, kćerke i unučad su redovno dolazili i brinuli se da starcu i starici ništa ne zafali. Godinama su dedu pokušavali ubijediti da nenu smjesti u dom za starce, gdje bi se mogli mnogo bolje brinuti o njoj ali deda to nikad nije dozvolio. „Dok sam ja živ, neće u tuđi krevet“, govorio bi. I tako je i bilo. Deda je bio taj koji se brinuo za njene lijekove, kupanje, hranu i svaki drugi detalj koji možete zamisliti. U njegovom životu tada nije bilo skoro ništa posebno. Novca je bilo malo ili nimalo, zdravlje na izmaku a njegov životni saputnik na postelji. Godinama. Deda je međutim uvijek bio nasmijan. U toj je mahali postao poznat kao Veseljko – čovjek koji je uvijek dobro raspoložen. U prodavnicama bi jutrom kupovao mlijeko i hljeb, pričao šale radnicama i sa svima bio ljubazan. Za sve godine koliko sam ga znao, nikad ga nisam vidio ljutog. Njegov osmijeh pratio je moje djetinjstvo sigurno i nepogrješivo poput izlaska sunca na istoku… sve do jednog januarskog jutra kada je nena umrla.

Nakon tih deset godina brige o njoj, mnogi su rekli kako se riješio tereta. Ulice su pričale kako sada napokon može odmoriti, kako je smrt teška ali bolja od života poput biljke i kako će sada imati bar malo slobode. Deda je slušao njihove riječi i na njih nikad nije odgovarao. Ulicama je hodao oborenog pogleda, rijetko pričao i sa kim i malo po malo venuo. Za par mjeseci je smršao skoro deset kila i postao tek sjena čovjeka koji je nekada bio. Izgledao je poput utvare, poput tijela bez duše koje korača samo jer mora.

A mene su obaveze na fakultetu, djevojke i sve druge zablude mladosti uzele pod svoje, pa sam rijetko dolazio. Što sam stariji bivao, imao sam sve manje vremena za njega. Znalo je proći i tri mjeseca a da se ne vidimo. Jednog martovskog jutra, nakon što sam sanjao nenu i probudio se u suzama, kupio sam ukrštenicu, keks i još par sitnica koje sam znao da voli, i otišao kod dede. Na vratima me dočekao oronuli starac upalih obraza i podočnjaka crnih poput najcrnje zemlje. Nekako je izvukao jedan od njegovih poznatih osmijeha, možda i posljednji kojeg je čuvao i zagrlio me. Tijelo mu je drhtalo poput grančice na vjetru i suza sletila niz obraze. „Nema te dugo“, rekao je. „Nema“, odgovorih oborenog pogleda, skrivajući crvenilo na obrazima. „Ajde“, pokaza mi rukom kroz hodnik. „Bujrum kod dede, voda za kafu već kuha“.

Slušao je i klimao glavom dok su riječi navirale iz mene. Pričao sam mu o školi, o tome kako je mama često tužna, o djevojkama i prvim pričama i pjesmama koje sam napisao. Pričao sam mu kako mi je daidža poklonio svoju svesku sa poezijom, svesku napisanu u jeku rata u rovovima mog Sarajeva. Rekao sam mu kako sam često usamljen i kako nemam nikog posebnog… a on je samo ćutao. Sjećam se tog razgovora do u detalj, pamtim i njegove poglede i način na koji je stezao usne kada bih rekao nešto što bi moglo boljeti. Jedino mu nisam pričao da sam sanjao nenu, nisam je čak ni spomenuo ali mislim da je znao. Njegove su oči prodirale u mene i čitale svaku misao prije nego bih je postajao svjestan… on je bio jedini čovjek koji me znao smiriti.

 „Imaš prestaru dušu“, reče starac. „Ta galama u tvojoj glavi može se utišati jedino ako nađeš onu koju treba da nađeš.“


Polako prolaze godine. Deda je umro par mjeseci nakon našeg posljednjeg razgovora i ukopan je pored nene. Taj dan sam posljednji put plakao.

 Tu i tamo obiđem gradsko groblje, odam počast jedinoj pravoj ljubavi koju sam vidio za sve ove godine i nastavim lutati Sarajevom. U glavi i dalje ista galama, gomila glasova što se otimaju oko stvarnosti i opsesija i negdje u njima, tih i spokojan glas mog djeda. Njegove riječi me i dalje vode, daju mi nadu da u ovom gradu postoji duša koja živi onako kako bih i ja umio. Sudaram se sa stotinama ljudi svakog dana, gledam kako me prijatelji izdaju radi žena a žene ostavljaju zbog skupljih muškaraca. Gledam kako se ljubav prodaje. Sklopljenih očiju je zamišljam okovanu na gradskom trgu, golu i krvavu, dok je prolaznici gađaju zlatnim kovanicama.

Nekad se pitam da li danas postoje ljubavi poput njihove? U vremenu kada su ljudi spremni pristati na puno manje, da li postoje duše koje žive samo da bi se voljele? Postajem umoran od svih glasova u mojoj glavi, deda. Jesi li siguran da ona postoji?