novoj

Reči. Upravo to. Kao i uvek. Samo reči. Samo njegove prazne reči. Bez pokrića. Opet sve. A taman sam krenula dalje, ka nekoj novoj kući, ka nekom novom svetu.
—  ♡  Tamara Kučan - Made in Beograd ♡
Volim praznike, ali iskreno, ovoj Novoj godini se i ne radujem baš kao i svakoj prethodnoj. Čak štaviše ne radujem se uopšte. Bojim se ponoći, bojim se samoće u tom trenutku, iako ću biti okružena raznim ljudima, kojima baš ne želim da budem okružena. Nije da ne želim, nisu oni loši, ali fali im nešto. Da budem precizna- neko. Bojim se suza koje ću sigurno proliti kao i svake godine, ali ovoga puta ne radosnica. Bojim se svih tih lažnih zagrljaja, i čežnje za onim pravim. Bojim se sebe. Bojim se kakva mogu da budem, bojim se da im svima upropastim doček. Verovatno, očigledno, sigurno ne zaslužujem bolje. Nije mi suđeno da pobegnem od svega toga, i budem kod koga pripadam, jer taj neko ipak pripada nekom drugom.Bojim se takvog početka godine.

Ne, nismo se mi voleli. Mi smo se samo željeli. Onako opsesivno nezrelo, kao što dete mašta o novoj igrački. Gledali, sa onom tugom u očima, kako se gleda samo ono što je nemoguće posedovati. Ne poričem, da smo se katkad gledali, često želeli, ali ponavljam nikada se nismo voleli. Nismo se čak ni slagali. Ne funkcionišemo u dvoje, ali pusta želja nas izjeda. Eh, to smo ti i ja… Nikada zajedno, a uvek tako idealno loši, jedno za drugo.

Mnoge djevojke neće ovaj dan proslaviti sa onim koga vole, one će osjetiti jaču usamljenost jer je, danas dan ljubavi, a one ne mogu biti voljene. Dan iznad svih dana u godini, poznat kao Valentinovo, stjerat će ih u zadnji kraj kreveta na jastuk koji će upiti bezbroj njihovih suza. Sve zato što nisu voljene. Umjesto da im se srce poveća od ljubavi, njihovo će se rasuti na komade. Neka djevojka će vjerovatno osjetiti trnce strasnog poljupca i nasmijana otići kući sa buketom mirisnih crvenih ruža, a neka će se pitati zašto nije bila dovoljno dobra za njegovu ljubav. Jedna djevojka će vjerovatno trošiti suze na nekog dečka dok on bira parfem svojoj novoj djevojci koji će vjerovatno ona pokloniti nekoj svojoj drugarici, jer to nije jedan iz njene kolekcije skupih parfema. Druga djevojka će dobiti velikog medu koji će joj služiti kao priča da ima najboljeg dečka na svijetu. Stotinu djevojaka će se oraspoložiti kada vide divan gest svoje voljene osobe, dok će više od stotinu njih same zapaliti svijeću i ugasiti je suzama.
A ljubav koja je u meni večeras neće biti proslavljena ni u restoranu, ni u kafiću, pa čak ni na betonu posutom laticama crvenih ruža, jer postoji milion razloga zašto je prekinuta. Neće biti spomenuta nikome jer postoji nešto o čemu mora da se šuti. Nema razloga da se priča o nečemu što je davno stalo, a još uvijek traje. Ja nisam stavila tačku na ovu ljubav. Osuđena sam na nju, vječno. Moji dlanovi večeras neće mirisati na ruže, niti ću osjetiti slast čokoladne bombonice na usnama. A nije to ni bitno, ma ni najmanje. Ne žalim za kupljenim stvarčicama koje baš i ne znače koliko bi snažan zagrljaj značio. Žalim ove moje usne željne poljubaca, žalim svoje naručje prazno bez njegovih zagrljaja, žalim srce napuklo kao zid, a zazidano teškim kamenom da se niko ne usudi nikad više ni da proviri. I dok se jutrom umivam od snova punih ove ljubavi, pitam se da li će ikada doći i voljeti nesebično, davati koliko uzima i raditi jednom u životu kako mu srce govori. I to 365, odnosno 366 dana u godini, a ne samo ovaj jedan…
—  slatkicahh
Priznaj da ne možeš da prestaneš da misliš na njega. Razmišljaš o tome kako okreće cigaretu u novoj paklici za sreću i trlja bradu kad je napet. Razmišljaš o tome kako želiš da mu dodirneš ožiljak iznad obrve ili pređeš preko krivudave vene koja mu se spušta podlakticom sve do ručnog zgloba…
—  Aleksandra Poter - Luda ljubav