nisu-mi-dali-da-te-volim

Da li je svakome ovako? Da li svako glumi sreću, da li svako ima osjećaj posebnosti, a istovremeno osjećaj da je najjadnija osoba na svijetu? Imate li prave prijatelje? Možete li vjerovati u potpunosti nekome s kim niste u srodstvu? Volite li nekoga? Mislim da je ovo samo fikcija. Fikcija zvana život. Mislim da samo živimo onako kako nam je dato, a uvijek imamo izbor. Nešto razmišljam… Šta bi bilo da nisam prije dvije godine rekla ‘najboljoj prijateljici’ da je ne želim više u svom životu? Da li bi i dalje bila jadno, patetično dijete kojem je ukradeno srce prerano i koje misli da ima jednu jedinu osobu na koju se može osloniti i ta je osoba istovremeno uništava, namjerno? Šta bi bilo da nisam odlučila da ću ostaviti to ukradeno srce, kod koga već da je i da ću nastaviti dalje? Šta bi bilo da nisam uradila taj prvi trening, koji je bio užasno naporan, ali sam istrajala i učinila da ljudi koji su ismijavali moj način života, sada me pitaju za savjet? Šta bi bilo da sam nastavila patiti za osobom zbog koje sam istovremeno plakala i smijala se iskreno kao dijete? Šta bi bilo da sam pustila da me ta ljubav uništi? Hoću da kažem da se život sastoji iz niza tih trenutaka i odluka koje ga mijenjaju i čine nas osobom koja odrasta i mijenja se. Ali da li je to dobro? Da li je odrastanje dobro? Samo previše razmišljamo, unišavamo se neprospavanim noćima, alkoholom, cigaretama i patimo u tišini jer se nemamo kome obratiti. Jer u ovom svijetu više nemamo kome vjerovati. A i kad pomislimo da imamo, život nas ošamari i dokaže da niko nije vrijedan borbe. 'Da li je iko vrijedan borbe?’ -pitam se evo danima. Možda jeste, a možda i nije. Ja nisam imala snage da se borim za onog koga volim, jer nikad nisam bila dovoljno sigurna u sebe da ću uspjeti. I tu je ostalo moje srce, jedini iskreni osmijeh koji sam imala. Ostalo je u toj nesigurnosti. Sve poslije toga, sve što sam poželjela bilo je sigurno. Jer poslije krajnje nesigurnosti, ostaje samo krajnja sigurnost u sebe i svoj uspjeh. I sada kad pomislim na to osjetim tu bol i želju u sebi da se borim za sve, ali nisam. Patila sam u tišini i svom bolu. Uništila sam sve iskreno u sebi što sam imala i ostavila to sa strane. Jer, jednostavno, nisu mi dali da te volim.
— 

nekad davno napisano

t r a n s m u n d a n e d