nisu-mi-dali-da-te-volim

Kad' i ovo malo volje izbrisu iz mene ostace od bola samo uspomene Jer bila si mi sve a ja bez tebe niko samo dijete zna voljeti toliko Bolje znali su od nas ipak odrasli su ljudi kazu nije on za tebe jos ste mladi, malo ludi Da bice vremena za zivot, more promjena al' nikad' moja vise samo nebo zna Nisu mi dali da te volim jer bio sam bez iceg' samo s' tobom ja postojim i ne bojim se niceg' samo s' tobom bogat sam bio, jedina Nisu mi rekli da te salju nekom' drugom' na kraj svijeta samo pogazili tugom nase zime, nasa ljeta kao da ne postojim od mene su te, duso, ukrali Prolaze godine i zivot jos za tebe palim svijece svakog' dana Boga molim da te vrati, ali nece Jer bila si mi sve jos uvijek moja nada si zbog tebe ovaj zivot zivim da te ne zaboravim..
Da li je svakome ovako? Da li svako glumi sreću, da li svako ima osjećaj posebnosti, a istovremeno osjećaj da je najjadnija osoba na svijetu? Imate li prave prijatelje? Možete li vjerovati u potpunosti nekome s kim niste u srodstvu? Volite li nekoga? Mislim da je ovo samo fikcija. Fikcija zvana život. Mislim da samo živimo onako kako nam je dato, a uvijek imamo izbor. Nešto razmišljam… Šta bi bilo da nisam prije dvije godine rekla ‘najboljoj prijateljici’ da je ne želim više u svom životu? Da li bi i dalje bila jadno, patetično dijete kojem je ukradeno srce prerano i koje misli da ima jednu jedinu osobu na koju se može osloniti i ta je osoba istovremeno uništava, namjerno? Šta bi bilo da nisam odlučila da ću ostaviti to ukradeno srce, kod koga već da je i da ću nastaviti dalje? Šta bi bilo da nisam uradila taj prvi trening, koji je bio užasno naporan, ali sam istrajala i učinila da ljudi koji su ismijavali moj način života, sada me pitaju za savjet? Šta bi bilo da sam nastavila patiti za osobom zbog koje sam istovremeno plakala i smijala se iskreno kao dijete? Šta bi bilo da sam pustila da me ta ljubav uništi? Hoću da kažem da se život sastoji iz niza tih trenutaka i odluka koje ga mijenjaju i čine nas osobom koja odrasta i mijenja se. Ali da li je to dobro? Da li je odrastanje dobro? Samo previše razmišljamo, unišavamo se neprospavanim noćima, alkoholom, cigaretama i patimo u tišini jer se nemamo kome obratiti. Jer u ovom svijetu više nemamo kome vjerovati. A i kad pomislimo da imamo, život nas ošamari i dokaže da niko nije vrijedan borbe. 'Da li je iko vrijedan borbe?’ -pitam se evo danima. Možda jeste, a možda i nije. Ja nisam imala snage da se borim za onog koga volim, jer nikad nisam bila dovoljno sigurna u sebe da ću uspjeti. I tu je ostalo moje srce, jedini iskreni osmijeh koji sam imala. Ostalo je u toj nesigurnosti. Sve poslije toga, sve što sam poželjela bilo je sigurno. Jer poslije krajnje nesigurnosti, ostaje samo krajnja sigurnost u sebe i svoj uspjeh. I sada kad pomislim na to osjetim tu bol i želju u sebi da se borim za sve, ali nisam. Patila sam u tišini i svom bolu. Uništila sam sve iskreno u sebi što sam imala i ostavila to sa strane. Jer, jednostavno, nisu mi dali da te volim.
— 

nekad davno napisano

t r a n s m u n d a n e d