necemo

“ Ćutke si me gledao. Namršten i posve zbunjen, iako nisi hteo da priznaš. Pogledala sam snenim očima ka zapadu i uhvatila te za ruku. «Kreni! Nećemo biti usamljeni. Tamo su poznata lica.» Nisi me poslušao. Okrenuo si se ka istoku, ka izlasku sunca i pohrlio ka njemu. A silno sam želela da te odvedem tamo. Daleko. Dalje od sivila koje je gazilo moje i tvoje snove.”

Samo njoj. Za svaki mjesec proveden sa tobom, za svaki dan koji je bio savrsen, za svaki trenutak koji ne bih mijenjao ni za sta na svijetu, za svaki pogled koji budi u meni sve, za svaki poljubac koji ostavlja jedini trag koji zelim na sebi, za svaki dodir od kojeg njeznijeg nema, za svaku lijepu rijec, za svaku tesku rijec, za svaki osmijeh od kojeg ljepseg nema, za svaku prisutnost koja me cini najsretnijim, za svaku svadu, za svako smijanje do suza, za svako vodenje ljubavi, za svaku ljubav koju si mi dala.

Tebi, samo tebi poklanjam sebe i svoje tijelo na vjecnost. Poklanjam ti iskrenu ljubav, od koje vece nema. Bez obzira da li smo skupa ili razdvojeni, kako te nosim u srcu, tako te i od danas nosim na svom tijelu, sve dok moje srce ne prestane kucati. 

Mozda cemo nekada biti zajedno, mozda i necemo, ko to zna. Jedno znam sigurno, da nijedna nikada nece biti ono sto si bila ti. 

 “You were my dream and you chose to stay a dream.” 

U meni zivjeti ces vjecno. Gdje ja budem, voditi cu te sa sobom na ovom svijetu, sve do groba. Rekao sam ti da si moja beba i moja si beba foreva. Moja ribica, moja micica, moja jedina ljubav, moj najbolji prijatelj, moja sreca, moj vjecni mir i sve sto imam. 

Ti i ja, zauvijek.

U redu je sto nikada necemo svi postati glumci, ili astronauti, sto necemo postici sve ono sto nasi roditelji ocekuju od nas…
Ali se sve pokida u trenu, onog trenutka kad shvatimo da ne mozemo ni da volimo onoga koga zelimo.

Volim te i voljet ću te zauvek nije bitno koliko dugo se necemo vidjeti.. Opet ce ju se nasi putevi snaci..