nabijem

nađemo se na veneri

“Nađemo se na Veneri.”, prikazivao je zaslon s obavijestima. Prstom je povukao ceduljicu sa zaslona i pred njim je ostao iluminirajući crni ekran. Pogledao se i pomislio kako blesavo izgleda, a odmah zatim mu je ta ista misao bila blesava. Tamo mogu izgledati kako god želim. Pa baš ću za inat otići ovakav.
Bio je u svome stanu, minimalistički uređenom: bijeli stol, bijeli kauč na bijelim pločicama. Nije bilo ostalog namještaja jer su svi ormari bili sakriveni iza velikih crnih zaslona koji su funkcionirali i kao zidovi. Kompaktnost i iskorištavanje prostora, to je sada bilo in, a ionako nije bilo potrebno puno prostora jer su svi više-manje živjeli sami. Oni s obiteljima su imali opciju seliti se na druge planete gdje je bila gomila prostora. Migracijska agencija je rijetko dopuštala izvanorbitalnu selidbu radnicima poput njega.
Otišao je do jednog zida, stavio dlan na zaslon koji se zatim pomaknuo i otvorio mu put u bijeli ormar u čijem se središtu nalazio stolac s kacigom. Ušao je unutra i zasjeo, stavio kacigu na glavu, a zid se zatvorio za njim. To je bio Holokom.
Pojavio se u bijeloj prostoriji koju su zvali Predsoblje. Umjesto da se tu uredi kao i inače prošao je kroz vrata servera Venera u gaćama, prljavoj majici, lagano neobrijan i masne kose izašao na zlatne proplanke Venere. Na malo udaljenom brdašcu čekala ga je ona. Lagano je koračao prema njoj pogledavajući svako malo prema svojim stopalima jer nije osjećao da hoda.
“Di si?!”, bacio se pored nje i digla se zlatna prašina.
“Evo me.”, smješkali su se i gledali jedno u drugog.
“Jel’ ti se svidi pogled koji sam nam pripremila?”
Ispred njih su se vrtila sjajna sazviježđa onako kako su se davno prije prikazivala na Zemlji mijenjajući se pred njihovim očima. Ne dopuštajući da ga animacija hipnotizira odgovorio joj je:
“Super su.”
Ponovno su se gledali u nedostatku riječi koje bi si htjeli reć, mireći se s time da si nemaju što reć. Dovoljno da se vide.
Ali on se smračio.
“Šta je bilo?”, pitala ga je.
“Nemrem više ovo.”
“Što?”
“Ovaj Holokom. Ubija me. Mislim da mi je teško slati ti poruke, što i je, pa se dođemo nać ovdje, na Saturnu, na Luni, na Plaži, na Planini, provodimo vrijeme skupa, šećemo, a čemu? Aj da me briga za ovu artificijalnu okolinu, da se divim ljudskom napretku i tehnologiji koju osmislismo. Moja čula pate u potrebi za tobom. Vidim te, to je istina, al ovaj opip, ovaj dlan, šta on dira? Ne mogu te pomirisati, ne mogu te držati. Kakvog si okusa?!”
Ušutio je i gledao u zlatno tlo Venere. Ona je sjedila sa strane i suosjećala.
“Oprosti. Volim te. Ubija me to. Pobacao bih sve one birokrate iz migracijske jer nam ne dopuštaju da se nađemo.”, odgovorio je ne dižući pogled.
Ona ga je gledala i lagano se nasmijala. Pomazila ga je po licu iako ni on ni ona nisu osjetili taj dodir. Upali su jedno drugome u prazni zagrljaj.
“Strpljenja dragi”, šapnula mu je na uho. Mozgovi su im u tom trenutku na površinu izvukli davno zakopane impulse koje su osjetili zadnji put kada su se sreli uživo. Uspjeli su namirisati jedno drugoga.