na svijetu

Mom prijatelju S.I.

Stojim pred siti centrom, čekam Japanca. Baš Japanca, pravog. Čovjek je prošle sedmice lutao mojom mahalom u pokušaju da pronađe put do releja na vrhu Pofalića i malo se izgubio. Na njegovu sreću, naišao je na mene pa sam nekako uspio da uvežem njegov japansko-englesko-bosanski i odvedem ga do mjesta na koje želi da ide. Čovjek je fotograf, a nekad je studirao historiju pa se kroz studije bavio bivšom Jugoslavijom i ratom koji je devedesetih ovuda protutnjao. Helem, došao je u Sarajevo da slika neka značajna mjesta koja još uvijek nose ožiljke rata, pošto u Japanu priprema izložbu na tu temu.

Nakon što sam ga odveo do mjesta koje je htio da slika, dao mi je svoju vizitku. Ovih dana moramo popiti piće – kaže. Volio bi da još razgovaramo i da mu pokažem neka manje poznata mjesta za koja većina turista ne zna. Okej, kažem. Dam mu broj telefona i ostavim ga da se bavi svojim poslom.

Par dana kasnije je nazvao. Idemo na pivo sutra u tri. Okej, idemo na pivo u tri.

Sutra oko dva sata smo ona i ja prekinuli. Negdje oko dva i petnaest, hodam Vilsonovim poput pacijenta koji je pobjegao iz operacione sale a anestezija nakon velike operacije još nije popustila. Ljudi me gledaju i znaju, vidim im na licima. Srce mi udara puno jače nego što standardi biologije dozvoljavaju a vid mi je zamućen. Od jutra nisam ništa jeo a onda sam natovario čitav taj emotivni stres na leđa i sad manje-više izgledam kao mrtav čovjek. Ništa bolje se ni ne osjećam.

Japanac dolazi za petnaest minuta. Ruka mi se trese. Šta se kog vraga desilo s nama? Prvu godinu smo bili savršeni a onda smo u neka doba skapirali da smo sve vrijeme bili pogrešni. Zamisli to. To ti je isto kao da tek nakon godinu-dvije shvatiš da nosiš tuđu košulju, a uvjeren si da je tvoja.

Dođe Japanac, tu se mi izgrlimo i pravac kafe Tito. Naručim nam pića i pričam mu o ratu u Bosni. Pričam mu pravu priču, onako kako je to moj otac doživio i onih par fragmenata koji su meni ostali u sjećanju. Ja sam se rodio nekoliko mjeseci prije početka rata ali imam negdje u pozadini sjećanja par scena iz devedeset pete. Nisu to čitka sjećanja, samo pojedinačne slike ali znam da su se desile, osjećam to u sebi.

Pričam ja Japancu sve to, konobar donosi nove čaše čim se stare isprazne. Japanac hvata bilješke a ja u pozadini svoje priče razmišljam, kao da su u meni dva čovjeka. Jedan upravlja mozgom i govori o svim tim mjestim i dešavanjima u Sarajevu, poput autopilota.. a drugi, pravi ja, unutra analizira detalje našeg prekida.

Oke, morali smo se rastati. Nije išlo kako treba već dugo, bio sam sjeban k'o nikad prije i morao sam napraviti rez. To i dalje ne mijenja činjenicu da se osjećam odvratno. To ti je isto kao da imaš nekog dragog prijatelja u komi. On živi na aparatima, ne osjeća apsolutno ništa i doktor kaže da je na tebi da li ćeš ugasiti aparate i pustiti ga… Ma koliko ta odluka boljela, ma koliko ga ti želiš zadržati, unutra znaš da je prava stvar pustiti ga da ide. Okej, malo morbidno poređenje ali shvataš šta želim da kažem – zašto na silu držati u životu nešto što je već mrtvo?

I tako ja ugasim aparate i pokušavam da smirim svoju savjest. Neki čudni glasovi unutra galame kako ja nisam toliki fraer da ću moći brzo naći istu ili bolju od nje, neki drugi glas dobacuje kako ću vječno ostati sam a jedan tamo u daljini tiho šapuće da ima zgodna plavuša za stolom preko puta.

Borim se sa svim tim ruljama u meni, trudim se da ih nadglasam pričom o tome kako je most Suade dobio ime i šta se tu zapravo desilo ali Japanac je nanjušio da nešto nije uredu. Nemoguće da je do alkohola, bio sam takav i kad smo tek sjeli i počeli sa turama.

Pita me šta nije uredu. Ja mu kažem. Japanac pita da li želim da razgovaram o tome. Ne želim, iako bih vjerovatno trebao. Okej, želim ali mi je neugodno sa potpunim strancem otvarati moj privatni život. Ic okej, kaže Japanac uz osmijeh.

Ispričam mu. Kako smo prekinuli jer smo morali da prekinemo i kako me sad strah da ovo sranje od osjećaja nikad neće prestati. Bojim se da ću uvijek da se kajem.

On ima trideset osam godina. Brada mi je pala do poda kad je to rekao jer čovjek ne izgleda starije od dvadeset pet u vrh glave. Džaba, imat trideset osam. Jebote, da mi je japanske gene. 

U tih svojih trideset osam, nikad se nije ženio.

Pitam ga zašto. Kaže da je bolje da mi ne priča. Bulšit, kažem ja njemu i naručim nova pića. Pričaj mi!

Japanac nazdravi, popije par gutljaja i kaže mi da je prošao haman istu stvar kao ja. Samo gore. Volio neku djevojku sa kojom je odrastao, bili dobri drugovi i zaljubili se. Nekad u dvadeset trećoj, manje više. Bili zajedno skoro tri godine ali veza bila loša. Hiljadu problema, od roditelja koji su bili protiv njih, preko novca do činjenice da je on htio da ostane i studira a ona da putuje svijetom. I tako ti Japanac prekine.

Do danas je promijenio desetak djevojaka. Nikad nju nije prestao voljeti. Sada je u vezi sa nekom curom iz njegovog rodnog grada, zajedno su već tri godine ali neće da je ženi. Putuje tako svijetom svako malo, ona ga nekad čeka kući a nekad ide ss njim – i kaže da je sretan.

Kako to jebote sretan, a nikad onu prvu nisi prestao voljeti?

Kaže da ne kapiram lajf. To tako ide, godine počnu da prolaze brže nego što čovjek misli da će da prolaze i u neka doba se osjetiš usamljeno. Započneš neke nove priče, nađeš neke manje ljubavi ali udobnije za živjeti. Nađeš nešto što je dobro za tebe pa makar to ne volio.

Vidi, nastavlja Japanac, jednostavno je. Ako je ona bila tvoja prava ljubav, nikad je nećeš zaboraviti. Volit ćeš je dok te ima pa makar je nikad opet ne imao. Ono što ti niko ne kaže je da se tako može živjeti, i to sasvim lijepo. Nije ljubav jedina stvar na svijetu koja stane u srce. 

A ako nije ona prava, za par godina ćeš imati neke drage uspomene i srce će početi da njuši neke nove ljubavi. Život opet ide dalje. 

Hoće da mi kaže da nikad niko nije umro od ljubavi.

Dobro je živjeti sa dosta para, ali može se i kad ih imaš malo. Teže je ali se može. Dobro je voziti udoban nov auto, ali može se i gradskim prevozom ili pješke. Teže je ali se može. Tako je, kaže, i sa ljubavi. Dobro je voljeti jednu ženu čitav život i imati savršenu vezu ali ako toga nema, život opet ide naprijed. Nađeš nešto drugo.

I tu se mi posvađamo. Zamisli sad scenu: on pijan, ja pijan. Njegov engleski katastrofalan, moj umjereno do pretežno oblačan. I mi se u kafiću u četiri popodne svađamo o smislu ljubavi. 

Na kraju je odustao, rekavši da u životu nije sreo tvrdoglavijeg čovjeka od mene, ali je uvjeren da ću jednom realnije gledati na život. Doći će ko biva vrijeme u kojem neću ovoliko sanjati, vrijeme u kojem ću život vidjeti kao ono što jeste: puno radno vrijeme sa dosta sranja i ponekim ugodnim danom, a prestati ga gledati onakako kako ga sad vidim: kao mapu do skrivenog blaga.

—————————————————————————————————–

Prošlo je pola godine. Japanac je imao svoju izložbu, zove me na skajp i kaže da je izdominirao. Sala bila puna, raja oduševljena slikama i malenim pričama koje je ispod svake otkucao – one priče koje sam mu ja diktirao. Okačio je, kaže, i moj portret.

Pitam ga šta je napisao ispod slike, a on mi šalje tu sliku u cjelosti. Ispod piše, citiram:

„Posjetio sam trideset i sedam zemalja svijeta i tek u Sarajevu našao posljednjeg zaljubljenika u ljubav. Prijatelju, nadam se da si bio u pravu. S.I.“

Skoro da sam se rasplakao. Zahvalim mu tri stotine puta, kažem da mi nikad niko nije ukazao toliku čast a on se ponaša kao da to nije ništa. Pitam ga za vezu – i dalje isto. Putovali su skupa u Beograd, kaže. Divan grad. Kasnije su vidjeli i Budimpeštu, malo ih nervirao mentalitet ljudi tamo i na kraju se vratili u Takamacu. Sve je isto kao ranije. Ne misli se ženiti a ona ne želi biti nečija mlada. Stvari su uklopljene tako da su oboje zadovoljni onim što imaju.

Pita kako sam ja.

Dobro, kažem. Vratio se treninzima, počeo raditi, prestao piti, prestao pušiti. Japanac nije impresioniran, želi znati šta je sa ljubavi. Jesam li se promijenio, da li sam imalo bolje ili je postalo teže.

Kažem da je dobro. Izlazim, nalazim neke djevojke, neke druge nalaze mene. Ljubav nisam tražio a ni ona izgleda za mene ne pita.

Japanac pita da li sam to odustao i jesam li spreman priznati da je bio u pravu.

Nisam, fak ju brader, kažem mu. Japanac se nasmije. I dalje sam budala, prijatelju. Jedna pogrešna veza to neće promijeniti. Ne patim, zna mi tu i tamo zafaliti ali mislim da sve više blijedi. Imam neke nove snove i neke nove hobije. U srcu se otvorilo mjesta za stvari koje sam s njom morao zapostaviti i sada je tamo dole velika buka. Radim sve i svašta, volim mnogo toga.

Oke, recimo da si bolje, veli on. Reci mi jel sad opet tražiš ljubav ili si spreman tako živjeti?

Okolo naokolo, uporno hoće da dokaže da je u pravu. Ne znam, kažem mu. Ne znam ni sam šta tražim, znam samo da sam u ovom traženju te čudne stvari kojoj ne znam oblik, pronašao sebe.

To je dobro, kaže Japanac. Naučio si biti sretan čovjek.

Ovo je sreća, pitam? Nema ništa više od ovoga?

Za neke od nas nema, kaže mi. A mnogi moraju pristati i na manje.

Šta me pokušavaš naučiti, upitam ga zbunjeno?

Pokušavam te naučiti da u svakom trenutku svog života budeš sretan. Hoću da znaš da tvoju sreću ne čine drugi ljudi nego ti sam. Jako je važno da to znaš. Može se bez svakoga, može se i bez ljubavi. Ne govorim ti da moraš bez ljubavi, govorim ti da ćeš preživjeti i ako je ne nađeš. Razumiješ?

Mislim da razumijem, kažem. Govoriš mi da je dobro tražiti ljubav, ali da u toj potrazi također naučim biti sretan? Govoriš mi da je putovanje jednako važno kao i destinacija – pitam ga.

Tako je, kaže uz osmijeh. Veri gud.

Kad ćeš u Sarajevo, upitam ga samo da promijenim temu.

Nakon što ti dođeš u Japan, spremno dočeka. U pravu je, fakat ću morati. Obećam mu da ću štediti novac i da ću ga jednog dana posjetiti.

Povedi i djevojku, kaže. Do tad ćeš već naći nekoga.

Ofkors, rekoh. Zahvalim mu se na japanskom, on meni na bosanskom i prekinemo vezu.

Ostanem te noći dugo razmišljati. Čovjek nekad ne vidi drvo od šume. Te noći shvatim da sam u suštini srećan čovjek koji samo ne umije s tom srećom rukovati. Uzmem papir i napišem pismo Japancu. U tom pismu mu objašnjavam kako ću zahvaljujući njemu voljeti svaki sljedeći dan mog života. U tom pismu mu napišem neke nove priče o lijepim mjestima u Sarajevu. O mjestima koja su nikla nakon rata, koja ne znaju ništa o bolu i patnji i na kraju dana, ne žele ni znati. Ispričam mu o novoj sreći koja niče ovim gradom nakon što je svijet mislio da je uništen, znam da će shvatiti da ja zapravo govorim o sebi.

Prošlost je stvar prošlosti. Uvijek će postojati njeni spomenici, neke ruševine koje podsjete na boli koje su nekada baš na tom mjestu ujedale… ali svake godine, poneka ruševina nestane i na njenom mjestu se izgradi nov neboder. Malo po malo, gradom niču jedna po jedna lijepa stvar, sve ih je više. Vrijeme radi svoje i svaki čovjek, ako to umije, može odabrati da bude sretan.

Jednom ću doći u Japan. Jednom ću ponovo voljeti.

- “Volim te…”, rekoh mu tiho.
-“Zašto? Na svijetu ima toliko osoba koje zaslužuju tvoju ljubav više nego ja, toliko osoba koje bi te usrećile više no što sam ja ikad mogao. Ja ti samo otežavam život.
Zašto voliš mene?”, upita drhtavim glasom.
- “Zašto?
Zato što ljubav nije tako jednostavna. Ljubav nije voljeti nekog samo u dobrim vremenima dok je sve savršeno i ispunjeno svjetlošću.
Ljubav je voljeti nekog kad je njegov život ispunjen tamom i truditi se da dovedeš svjetlo u njega.
Ljubav je biti uz osobu kroz sve njene uspone i padove. Obožavati njen osmijeh, ali i ljubiti njene ožiljke.
Ljubav je komplikovana, ali je vrijedna svega.
Moja ljubav si ti.”

Istina, mrzila sam nedjelje više od ičega na ovome svijetu. Čak i onaj čuveni prvi dan u tjednu, ponedjeljak, i njega sam mogla donekle prihvatiti, no nedjelju nikako. Bio je to zadnji dan u tjednu, zadni čas za uraditi nešto, krao je vrijeme i djelovao je prazan. Svaka nedjelja me tjerala na osjećaj tipa ‘Makni se od mene, mrzim svoj život’. Svaki put kad bi tjerala inat, uzvratila bi mi sa brdo obaveza i natjerala me u plač. Ne volim nedjelje. Obaveze bi uvijek ostavljala za uveče ili idući dan, ljudi su pak svako na svojoj strani. Neki su bili sa rodbinom, pa neki bi putovali nekamo ili bi se sastali skupa i ručkovali, a ja? Ja sam nedjelju preživljavala tako da sam ju djelomično na silu prespavala, pregledala obavjesti na društvenim mrežama po stotinu puta iste i pokušala ne misliti na nešto ili nekog. Pokušala dam ostati smirena, ali uz sve, nedjelja me je toliko voljela da bi me natjerala u plač i ubila i ono malo volje u meni što sam imala nekoć.
—  ne-moze-bolje
Za ovo nemam naslov. Samo razmišljam naglas.

Život se kod nas svodi na sitne svakodnevnice koje popunjavaju čekanje na nešto veliko. U njemu je najviše običnih dana. Njih pet ili šest komada valja raditi, a čitava bivša Juga je podešena tako da je čista lutrija da radiš posao koji voliš i još od toga uspiješ živjeti. Što će reći da postoji sasvim realna mogućnost da će mnogi od nas raditi posao koji mrze osam do deset sati dnevno. Ujutro će nas buditi alarm drekavac a glava vibrirati gore od svih mamurluka naše blentave mladosti. Navečer ćemo se prebijeni dovlačiti kući a novca nikad neće biti dovoljno jer jebiga, nije nam se dalo da upadnemo u državnu firmu. Računi nikad ne prestaju dolaziti, plate ili kasne ili ih nema i od naše divlje euforije da napravimo za sebe fudbalsku karijeru ili postanemo poznati – ostane par dinara kusura i jedan ciničan glas u grudima koji nikako da prestane da šapuće ono „koji si ti debil“. Eto, zato je važno ne promašiti ljubav. Ovdje nema američkog sna, nema vila niti izgrađenih imperija od ničeg, nema srećne zvijezde i definitivno nema čiste lutrijske fortune koja može nekom preko noći promijeniti život. Ima jedino ljubav.

Ovde je sve za par tona teže nego igdje drugo u svijetu pa nam zato valja još toliko tona voljeti. Zato što je lako probuditi se u šest ujutro kad jastuk miriše na nekog za koga bi ubio tri četvrtine planete. Lako je na mrzak posao kad te isprati poljupcem nakon zajedničke kafe i sklepanog doručka. Lako je bilo napraviti frizuru i oprati zube dok se skupa kreveljite pred ogledalom. Lako je riješiti se golicave trepavice u oku kad je ona tu da je vilenim prstima izvadi. Lako je raditi najodvratniji šugavi posao, lako je jer znaš radi čega se ubijaš u pojam. Lako je i trpiti, progutati nepravdu. Lako se umoran vraćati kući jer ćete tamo zajedno biti umorni. Naslonit ćete se jedno na drugo i gledati neku glupost na nacionalnoj geografiji. Pričat ćeš joj kako je šef danas srao o uvođenju desetog projekta povrh devet kojih već radite a ona će tebi govoriti o otpuštanjima i strahu da možda ona nije sljedeća. I bit će kafa, bit će večera i zajednički ples uz nekakvu pjesmu koju ste slučajno našli listajući kanale. Biće vicevi i valjanje po kauču, zagrljaji i onaj jedan trenutak ozbiljnosti usred najvećeg smijeha. I pogled, tišina i shvatanje kako bi sve izgubilo smisao da nije ta dva oka i tog dodira. Lako je plaćati račune, lako je i štediti osam mjeseci da bi deveti otišli zajedno na more i pravili anđele u pijesku. Lako je i pocrniti, mazati se kremom i zavijati od bolova dok ti ona iscrtava srce u bijelom Nivea sloju na leđima. Lako je, makar i groznica uletila u priču. Lako je zorom gledati kako sunce izranja i vaša jeftina soba miriše na nikotin i prethodne goste. Koga briga, američki san je jeftina replika njene kose razlivene po grudima i mirisa u svakoj pori koža koje se ne umiju razdvojiti. Lako je i svađati se jer je svaka svađa borba za ostanak. Nema zalupljenih vrata, nema „nebitno“ ili „okej, kako ti kažeš“. Borimo se do krvi ako treba ali tražimo se. Stojimo na metar jedno od drugog ali vičemo jer se dozivamo. Tamo smo, negdje unutar tijela koja sagorijevaju bijes. Lako je jer se kasnije zagrlimo i nastavljamo kroz svako balkansko sranje koje su nam ratovanja i naši retardirani preci ostavili u amanet. Lako je stariti, gledati kako svijet odlazi na Mars i vraća se, kako srećnici trče sa bikovima i rone sa ajkulama, kako se vrte milioni i obilaze svjetovi tri puta u jednu pa tri puta u drugu stranu.. lako je gledati nestvarne snove tuđih stvarnosti i prihvatiti da su za mnoge od nas nemogući jer ljubavi poput balkanskih tamo nema.

Ne postoji, kunem se Bogom, na ovom svijetu ne postoji ništa jače od žene koja stoji iza svog muškarca kad mu se svijet raspada a nigdje se svijet ne raspada kao ovdje. Ovdje je ljubav jedina valuta kojom možemo plaćati živote!