mrzim se

Mrzim te zbog toga što si me navikao na dopisivanje po 24h, mrzim te jer si mi slao poruke na telefon kada sam s drugaricama samo da pitaš gdje sam i jesam li dobro, mrzim te jer si mi davao svoj duks kad mi je bilo hladno, mrzim te jer si dolazio po mene kada sam bila mrtva pijana, mrzim te jer si me svako jutro nasmijavao porukom, mrzim te jer smo satima gledali zvijezde zajedno, mrzim te jer sam se topila u tvom zagrljaju, mrzim te jer si me činio najsrećnijom osobom na svijetu. Mrzim te jer si sve to radio i onda samo otišao i učinio da više nikada ne zavolim.

Mislio sam da nećeš dugo, ali ti si ostala.
Ostala i previše.
Da mi ovako teškom pokažeš kako je sve lako,
da mi ovako crnom pokažeš da ima i drugih boja,
kad se mrzim da me voliš,
kad psujem, da me zagrljajem ućutakš.
“Ne budi kočijaš”, kažeš, a ja se nasmejem, pa i ti za mnom,
moja namrgođena faca dobija
vedrinu i vidim ti iskreni sjaj u očima i da ti je drago.
Onda malo ćutimo i gledamo se u oči i sledi ona prijatna tišina i stiskaš me za ruku, daješ mi do znanja da si tu.
Ostaješ, uporno ostaješ i tražiš samo da ne ponavljam greške iz prošlosti,
ljubiš mi ožiljke,
grliš mi bol,
diraš mi kosu i govoriš kako je sve u redu.
Ponavljam,
ostaješ,
ponavljam,
voliš,
a ja ne smem da grešim.
Sa tobom nikako ne smem da pogrešim.

Dan poslije sutra

Jutro je, zrake sunca ulaze u moju sobu, polako me bude, ustajem gledam na kalendar i vidim da je sutra još malo pa tu. Nekome je sutra običan dan, ali meni je sutra dan koji želim da zauvijek ostane u trenutku, da mu sekunda traje vječno, da ne bude samo moment u vremenu. Sutra ću ti biti blizu, napokon ću biti tu. Moje ruke će te zagrliti nakon svih tih grljenja u snovima, nekome je to ludost, ali za mene samo ludi opstaju. Cijeli dan čekam taj sutra, nervozno šetam po stanu da ubrzam vrijeme, pomaknem kazaljke, žalim sada što sam se kasno probudila jer neću moći zaspati i onda sutra će doći kasnije, čekam, iščekivam, pišem o životu, tebi, njima, o svemu. I napokon je došao taj najljepši sutra, taj dugoiščekivani sutra, taj sutra kada sam tamo gdje si ti. Zovem te, srce kuca brzo kao sunčeva svijetlost, i zvoni mobitel, zvoni jedanput, zvoni dvaput, zvoni triput i nema te. Ne javljaš se. Pali se govorna pošta, kako mrzim tu govornu poštu, gasim mobitel, spremam ga u džep i mislim se što je, no ne nalazim odgovor, pokušavam shvatiti ali svaka crta za odgovor ostaje prazna, hvata me nemir ali potiskujem ga duboko unutra. Šaljem i poruku ali tebe još uvijek nema ni tebe ni odgovora, u meni se mješaju različite emocije, pitanja, zbunjenost, strah i nije me sram priznati. Pokušavam ubrzati sekunde da što prije dođe taj odgovor, taj poziv, ali sekunde lagano prelaze u minute, minute u sate a tebe još uvijek nema. Nakon nekog vremena zovem opet, što nikada ne radim jer se bojim gušenja, bojim se biti dosadna, uvijek rađe biram šutjeti i čekati, možda je to krivo ali je to unutarnje u meni. Ali izišla sam iz komforne zone i opet zovem. I javljaš se, osmijeh mi je od uha do uha, sreća i radost tog jednostavnog trenutka, no prije nego sam stigla reći punu rečenicu poklapaš. I opet me ostavljaš u potpunoj zbunjenosti, no dolazi poruka i u njoj piše “Gotovo je.” Sjednem, pokušavam se uvjeriti da je to to što piše, čitam dvije riječi već neko vrijeme, želim da je laž, ali je istina. I ako je bilo sumnje sada znam da mi je stalo, i mrzim se što mi je stalo, stalo mi je i vrijeme, i cvrkut ptica i dah vjetra, sve je stalo, a stalo je i ovo štogod je bilo. I sjedim, i sjedim, i sjedim. I razmišljam o jučer, o danas, i samo čekam da danas završi, da ovog dana više nema, da se izbriše iz mog sjećanja, da ga blokiram u mislima, kao što broj blokiraš na mobitelu, eh da je bar tako lako. I sada sjedim i čekam taj dan, taj prokleti dan poslije sutra.

Moja mržnja prema cijelom ovom svijetu me obuzima i mislim da za par godina, mjeseci, možda i dana neće ostati ništa od mene, bit ću djevojka satkana od mržnje. Sa svojih nepunih 20 godina, ja sam puna mržnje. 

Mrzim vas, ljudi, jer uništavate prirodu i neka vam taj vaš Bog dopusti da se ugušite u vlastitim govnima i da ostanete bez zraka jer siječete šume, zagađujete jezera i gradite nove zgrade samo zato što ste pohlepni i želite još apartmana i još gluposti jer vam jedna višemilijunska kuća nije dovoljna, nego morate imati cijeli grad. Gradite sami sebi države u svojoj pohlepi. 

Mrzim vas, ljudi, jer vam je bitno gdje se kupuje odjeća i jer kupovanjem te odjeće nabijate glupe komplekse ostalima i rugate se jer nemaju jebenu brendiranu odjeću. Jebem vam svaki vaš brand koji kupujete.

Mrzim vas, roditelje, jer ne dajete svojoj djeci priliku da postignu ono što oni žele u svom životu, već preko njih pokušavate umiriti svoje komplekse i ostvariti svoje želje za koje niste imali mozga niti sposobnosti. Mrzim vas jer ne dajete djeci da sanjaju. Mrzim vas jer im strogo zabranjujete pušiti, jer im birate prijatelje i govorite im da su glupi jer nešto ne rade na način na koji ste vi to radili. Mi vam nismo krivi što ste vi u školu išli pješice, imali jednu ili dvije majice. Mi vam nismo krivi jer niste koristili računala, nego ste sve “pješice” računali. Mi nismo “prokleti retardirani balavci” koji se ne znaju snaći u životu, mi se želimo snaći na način za koji vi niste imali jebeni mozak.

Mrzim i Vladu jer pljačkaju ljude i tjeraju ih na oduzimanje života, mrzim zatucana govna koja ne vide dalje od Isusa, Biblije, Boga, Marije i svih mogućih svetaca. Mrzim ljude koji se pozivaju na mržnju u ime vjere. Mrzim to što ubijate životinje, što ih ostavljate na cesti samo zato što ste lijena govna i niste im pružili pravilan odgoj, nemate strpljenja za pse, mačke i kojekakve životinje. Kako ćete imati strpljenja za odgoj djeteta? Kako će vaše dijete izrasti u osobu koja nije prazna i robotski programirana? 

Mrzim vas, profesori, jer nas maltretirate glupim definicijama, računima, matricama i nepotrebnim informacijama koje nam ispiru mozak i ne daju nam da se istaknemo, jer, ako smo drugačiji, ako imamo bilo koji drugi način, koji nije vaša formula ili vaša definicija, mi padamo. Mrzim vas jer nakon dugonoćnih učenja, mi ne možemo proći zato što vi imate jebenih 8 rokova i ne moraju svi proći prvi put. Da, to je to. Takvi ste. 

Mrzim vas, novi “glazbenici” koji promovirate drogu, seks, nasilje, golotinju i zaglupljivanje. Vi ste, retardirani debili, nekome od djece uzor. I sami vjerojatno imate djecu ili ih planirate i stvarno, hoćete li stvarno da vam djeca budu drolje, iskorištavači žena, nasilnici, drogeraši, zatvorenici? Niste mi jasni. 

Mrzim vas, mediji, jer krijete istinu i punite ljudske, još gluplje, glave informacijama koje su netočne, nemoralne. Mediji, koji bi trebali informirati, potkupljeni su i lažu.Također ubojice ljudi. Nemam što više reći. 

Mrzim vas, ljudi, jer mrzite druge ljude zbog boje kože, nacionalnosti, vjere, izgleda, načina života, mrzim vas jer se brinete o tome tko što jede. Mrzite ljude jer su vegani ili zato što nisu vegani. Ubijate jedni druge, mrzite jedni druge. Mrzim svakoga tko je bilo što od gore spomenutog. A najgora vrsta ljudi su one velike dobričine, koje svakome kradu srca samo zato da bi ih grubo iščupali, popljuvali, zgazili i bacili kao otpad. 

Sa svojih 20 godina, ja mrzim život i mrzim svijet. Je li normalno da želim živjeti čak i bez korisnih stvari na internetu jer ću uvijek naletjeti na neku mržnju i dramu i sranja? Je li moguće da ne želim izlaziti van iz kuće jer ću vidjeti debile i “ljude-neljude” kako su popularni, kako uživaju u svom glupom i praznom životu i misle da im je život savršen? Mislim, zaslužujete vi to da mislite da vam je život savršen ovakav kakav je, jer takvi ste debili. To je ustvari, jedino što zaslužujete. 

Manjina ljudi ne zaslužuje biti pametnim ljudima koji sve to gledaju i koji mrze bez razloga, jer im smeta ovakav svijet, a jadni su i bespomoćni, jer protiv gluposti nema lijeka. 

Kako samo mrzim kad se svađamo. Ne mogu ti opisati koliko boli. Trudim se, zaista. Bitna mi je naša sreća. Bitan si mi ti. Ali dođu momenti kad taj glupi ponos zavlada, pa zbog sitnice pukne sve. I posvađamo se do srži. Da samo znaš kako me to ubija. Bojim se da mi te sudbina ne ukrade. I nikad više ne vrati. Dosta mi je svađe, prepirke, ljutnje. Dosta mi je svega. Hoću ljubav, ljubav i samo ljubav. Hoću tebe.
—  Crni Dijamant
Istina

Istina je da pamtim svaki trenutak proveden s tobom. Istina je da mi se srce slama svaki put kad čujem tvoje prokleto ime. Istina je da sam ljubomorna jer se ti smiješ, a moj osmijeh si odnio svojim posljednim odlaskom. Istina je da mrzim svaku koja se zaljubi u tebe. Istina je da često čitam naše poruke. Istina je da mi tada krenu suze. Istina je da često gledam naše slike. Istina je da svaki put kad vidim našu sliku, vidim ona naša dva osmijeha dok smo bili zajedno. Istina je da te volim. Istina je da me ne voliš.

Tako ne volim ovaj period pred kraj godine, jer uvek nesvesno krenem da razmišljam o tome koliko je situacija bila drugačija pre trista i nešto dana i stalno mi u sećanje naviru neki događaji i neke reči za koje nisam ni znala da ih pamtim. Mrzim to što se svaki put ponavlja ista priča, kao pomislim da sam konačno shvatila kojim putem želim da koračam i ko ide kraj mene i onda me sledeća godina porekne i izmeni se toliko toga..
Jer neko, ko mi je pre svega par meseci bio toliko blizak i znan, sada mi je potpuni stranac i neprestano zapitkujem sebe kako je moguće da je to ta osoba koju sam volela i sa kojom sam preživela toliko toga, jer ni u jednom mom sećanju ona nije takva.. A bila je neko ko je trebalo da ostane tu, do kraja.
Pre godinu dana sam imala jasan plan kako želim da se stvari odvijaju i tačno sam znala ka čemu stremim, a sad onako… lelujam i tražim nove odgovore na stara pitanja.
I toliko toga se promenilo; pregazila sam svoje principe i granice, izgubila se pa se vratila sebi, otvarala se pa se sklupčala još više.. Počela da slušam neku novu muziku, da gledam drugačije filmove i uživam u nekim novim stvarima, a stare ostavila negde tamo… da mi se vrate u momentima nostalgije, kao što je ovaj.
I tako svake godine donesem neke odluke, napišem sebi pismo i rešim šta ću da menjam, ali istina je da na mnoge stvari ne mogu da utičem, da su neki krajevi neminovni nebitno koliko ih ja odlagala, da nešto neću moći da postanem koliko god pokušavala jer ja nisam takva i da nema smisla planirati toliko stvari u ovo vreme i truditi se držati kontrolu nad svim, jer život se u većoj meri odvija po svome (valjda zato što mogo toga zavisi od drugih ljudi, a ja to prečesto zaboravljam) i jedino što ja mogu da uradim jeste da izaberem kako ću se nositi sa svim tim…

Voljela bih da postoji papir koji bi mogao podnijeti teret moje tuge i olovka koja bi mogla zapisati svaku moju misao. Ali ne postoji…Ne postoji nista… A i nemam kome objasniti…Ili nitko nista ne pita ili pitaju oni koji ne bi trebali…. A sto me to tocno boli? Ne znam ni sama…Mozda me bole ljudi, mozda uspomene, a mozda bolim samu sebe. A mozda sve… Bole me jutra kad se probudim i ne pomislim na nikog, kada shvatim da nemam s kime podijeliti ni suncani dan. Boli me kada podem na spavanje , a nemam nikog da mi pozeli laku noc, pa onda ne mogu usnuti. Boli me kad se nemam kome pozaliti kako mi je uzasan dan i kad nemam s kime podijeliti ono dobro. Boli me kada svi gledaju u mene, a nitko ne vidi mene. Bole me ljudi koji prolaze pokraj mene s osudom u ocima, a ne znaju kako se stvarno osjecam. Boli me kad misle da me poznaju, a ni ja se ne poznajem. Jesam li to stvarno ja? Ta mala spodoba u ogledalu? Te oci natecene od suza? To tijelo prepuno rana? Jesam li ja moje tijelo i je li moje tijelo ja? Jesam li ja ona djevojka s glavom u knjigama ili ona koja je nocu s usnama u casama? Jesam li ja ona djevojka sto ljubi svako bice sto prode ili ona sto mrzi cijeli svijet? Jesam li ona koja place svaku vecer ili ona koja dolazi ujutro nasmijana? Jesam li ja ona koja zeli ljubav ili ona koja je ne osjeca? Koja sam prava ja? I zasto uopce pokusavam upoznati sebe kada mrzim sebe? Mrzim svoj odraz i svoju sjenu, mrzim nacin na koji se smijem i na koji placem. Mrzim kada osjecam ili ne osjecam.