mojaprica

Želio sam da je vidim… I želja mi se ostvarila. Vidio sam je.Duga kosa, plavi pramenovi. Šiške joj pokrivaju one divne oči koje su me nekada mučile noćima. Štikle, crvena haljina, karmin. Prvo sam zastao i nisam vjerovao da je to ona djevojka koja je voljela šuškave trenerke, najk patike. Gdje su nestale patike, trenerka? Šta se dešava sa hodom, načinom pričanja. Vidim je iz daljine kako je smirena, ne mlati rukama, ne dere se. Osmijeh je ostao isti. Po njemu sam je i prepoznao. Promijenila se. Sada je sve ono što sam nekada želio da bude. Pogriješio sam. Ne svidja mi se ovakva. Čula sam da dolazi. Da će biti tu gdje sam i ja. Posudila sam najljepšu crvenu haljinu, štikle. Nalakirala nokte i stavila crveni karmin. Vremenom sam naučila imati stas i da se ponašam kao dama kada sam tako i obučena. Da mu pokažem da sam mogla biti ono što je nekada želio i stalno mi zamjerao zašto nisam kada mogu biti. Mogla sam ja sve to i tada. Izlaziti iz njegovog auta, biti mu djevojka od milion dolara. Mogla sam. Nije se on zaljubio u haljine, štikle, karmine. On se zaljubio u najk patike, trenerku, u mene bez dlake na jeziku, u mene koja psujem, galamim…samo što nikada nije mogao priznati sam sebi da sam mu ja takva, potpuno različita od “damica” koje je imao u postelji,zatresla srce….Damica čije su štikle odzvanjale stanom. Čije su crvene haljine bile na njegovom podu dok im je skidao iste u već okaljanoj postelji. Čiji su crveni karmini bili na bijelim kosuljama. U tu postelju nikada kročila nisam. Moje haljine nisu bile na podu, karmin nije bio na vratu. Patike su bile pored njegovih, na klupama u parkiću, moja trenerka je šuškala naspram njegove kožne jakne. Kako da dozvoli sebi da poslije takvih “damica” zavoli nekoga kao ja. Problem je bio što je zavolio. Još uvijek nisam mogao da vjerujem da je to ona. Pogledali smo se, a ona je samo dignula čašu i nazdravila mi. Kao da nazdravlja svemu što smo imali, i što nismo, a mogli smo.

@rekonvalescentna

“Nemoj da se zaljubiš u nju.”

“Neću, šta ti je, nije moj tip djevojke uopšte.”

®Rekao sam mu to da se u nju ne zaljubljuje zbog izgleda. Zbog njenih plavih očiju, duge kose i osmijeha.U nju se zaljubiš dok je gledaš kako pleše na kiši i ne želiš da je zovneš da dodje pod kišobran, jer grijeh bi bio. U nju se zaljubiš dok se u masi ljudi, toliko glasno smije da ti se malo zacrvene obrazi od sramote. U nju se zaljubiš dok puši cigaretu, i zamišljeno gleda u daljinu. Zaljubiš se dok uz omiljenu pjesmu lomi čašu, psuje…i kad je ljuta. U nju se zaljubiš kad je zovneš da izađete na 10 minuta, a ona dođe u muškoj trenerci, bez šminke,pa ostanete satima pričati. U nju se zaljubiš kad prvi put pustiš suzu pred njom…Zaljubiš se kad odvali neku šalu, a ti umreš od smijeha. Zaljubiš se kad pričate o svemu i kad shvatiš da te razumije, da se s njom zaista može pričati o čemu god hoćeš..I žao mi je bilo, jer sam znao da će se zaljubiti, znao sam, jer je bilo nemoguće ostati ravnodušan.

“Jebiga…”

“Rekao sam ti.”

“Kako si znao, šta sada?”

“Eto tako,znao sam….Sada ću da ti ispričam kako da naučiš živjeti bez nje.”

Saznala je za tebe.Vidjela je našu fotografiju.Onu…jednu jedinu.Kada me pitala ko si,rekao sam joj da si drugarica.Klimnula je glavom i rekla mi da se ni pored nje nisam ovako iskreno smješkao na slikama,da mi oči nisu sjajile.Rekao sam joj da griješi,probao sam da je uvjerim u suprotno,ali…žena je to.Osjeća.Onda sam joj priznao.Pričao sam joj o tebi.Da si divlja i da se ne vežeš,da se glasno smiješ i nikome ne ćutiš, makar se o glavi radilo.Da cigaretu pušiš sa uživanjem,a ne iz fazona.Da obožavaš kolu,gumene bombone…da satima možeš da stojiš na kiši i plešeš.Pričao sam joj o nama.Tačnije o meni,kako sam se osjećao dok si bila pored mene,a i dok si bila kilometrima daleko.Vidio sam joj suze u očima,tiho je prošaputala da je ona sve suprotno od tebe.Nisam imao snage da joj kažem da mi je srce ostalo kod tebe,one noći.Rekao sam joj da upravo zbog toga svega što si ti bila i što jesi, nisam te tražio u drugima.Da je ona upravo zato suprotnost tebi.Nisam mogao rizikovati da mi se opet desi tako nešto.

Možda da te opet pogledam krišom preko školskih klupa.®Da ti ispričam lekciju, koju već savršeno dobro znam ali samo želim da me ti slušaš. Da ti se nasmijem onim osmijehom što niko drugi ne poznaje. Da stojim pored tebe na velikom odmoru, i uzimam ti zadnji dim cigarete. Da me gledaš kako odgovaram i smješkaš se jer tada promijenim boju glasa i uozbiljim se. Da zajedno trčimo na malom odmoru, da što prije stignemo ispušiti cigaru…da sjedimo i pijemo kafe, čekajući da počne čas. Možda da te opet pogledam krišom preko školskih klupa, misleći da niko ne vidi…a svi su vidjeli, osim nas.