mjeseci

Napisala bih nekoliko riječi- za njega. Neću ga pljuvati. Nije vrijedno i nije mi ništa kriv. Zahvalila bih mu na svim lijepim trenucima i razgovorima. Na svakoj poruci za dobro jutro i laku noć koja mi je uljepšavala dan. Zahvalila bih mu za svaki dodir i zagrljaj koji me ispunio srećom. Dobro sam ja. Nije mi žao što više nije tu. Bio je kad je trebao. Kad mi je bilo najteže, kad sam plakala i klela cijeli svijet. Pronašao je izgubljene dijelove mene i sastavio ih u cjelinu. Obećao je da neće otići, ali vrijeme je pokazalo drugačije. Nisam bila za njega. Nije bio sretan, al’ je meni pružao svu sreću. Vezali smo se, ipak on ne kao ja. Bilo je teško kad je otišao. Ostale su mi neke njegove navike i stare slike kojih nema puno. Ostale su popunjene stranice mog dnevnika i riječi posvećene njemu. Ostao je njegov miris u zraku moje sobe. Ostala su sjećanja na nas, na ono što smo bili i više nikada biti nećemo. Ne prolazi ništa, samo vrijeme. Svaki dan je isti, a ništa nije isto. Ni ljudi nisu više isti. Idu nam godine. Nisam ga srela. Prošli su mjeseci od posljednjeg pogleda. Nadam se samo da je dobro i da je sretan. Pamtim ga po dobrom. Ovo je posljednje što pišem njemu. Nadam se da će jednom i do njega stići. 
Hvala ti!
—  Verona
Mom prijatelju S.I.

Stojim pred siti centrom, čekam Japanca. Baš Japanca, pravog. Čovjek je prošle sedmice lutao mojom mahalom u pokušaju da pronađe put do releja na vrhu Pofalića i malo se izgubio. Na njegovu sreću, naišao je na mene pa sam nekako uspio da uvežem njegov japansko-englesko-bosanski i odvedem ga do mjesta na koje želi da ide. Čovjek je fotograf, a nekad je studirao historiju pa se kroz studije bavio bivšom Jugoslavijom i ratom koji je devedesetih ovuda protutnjao. Helem, došao je u Sarajevo da slika neka značajna mjesta koja još uvijek nose ožiljke rata, pošto u Japanu priprema izložbu na tu temu.

Nakon što sam ga odveo do mjesta koje je htio da slika, dao mi je svoju vizitku. Ovih dana moramo popiti piće – kaže. Volio bi da još razgovaramo i da mu pokažem neka manje poznata mjesta za koja većina turista ne zna. Okej, kažem. Dam mu broj telefona i ostavim ga da se bavi svojim poslom.

Par dana kasnije je nazvao. Idemo na pivo sutra u tri. Okej, idemo na pivo u tri.

Sutra oko dva sata smo ona i ja prekinuli. Negdje oko dva i petnaest, hodam Vilsonovim poput pacijenta koji je pobjegao iz operacione sale a anestezija nakon velike operacije još nije popustila. Ljudi me gledaju i znaju, vidim im na licima. Srce mi udara puno jače nego što standardi biologije dozvoljavaju a vid mi je zamućen. Od jutra nisam ništa jeo a onda sam natovario čitav taj emotivni stres na leđa i sad manje-više izgledam kao mrtav čovjek. Ništa bolje se ni ne osjećam.

Japanac dolazi za petnaest minuta. Ruka mi se trese. Šta se kog vraga desilo s nama? Prvu godinu smo bili savršeni a onda smo u neka doba skapirali da smo sve vrijeme bili pogrešni. Zamisli to. To ti je isto kao da tek nakon godinu-dvije shvatiš da nosiš tuđu košulju, a uvjeren si da je tvoja.

Dođe Japanac, tu se mi izgrlimo i pravac kafe Tito. Naručim nam pića i pričam mu o ratu u Bosni. Pričam mu pravu priču, onako kako je to moj otac doživio i onih par fragmenata koji su meni ostali u sjećanju. Ja sam se rodio nekoliko mjeseci prije početka rata ali imam negdje u pozadini sjećanja par scena iz devedeset pete. Nisu to čitka sjećanja, samo pojedinačne slike ali znam da su se desile, osjećam to u sebi.

Pričam ja Japancu sve to, konobar donosi nove čaše čim se stare isprazne. Japanac hvata bilješke a ja u pozadini svoje priče razmišljam, kao da su u meni dva čovjeka. Jedan upravlja mozgom i govori o svim tim mjestim i dešavanjima u Sarajevu, poput autopilota.. a drugi, pravi ja, unutra analizira detalje našeg prekida.

Oke, morali smo se rastati. Nije išlo kako treba već dugo, bio sam sjeban k'o nikad prije i morao sam napraviti rez. To i dalje ne mijenja činjenicu da se osjećam odvratno. To ti je isto kao da imaš nekog dragog prijatelja u komi. On živi na aparatima, ne osjeća apsolutno ništa i doktor kaže da je na tebi da li ćeš ugasiti aparate i pustiti ga… Ma koliko ta odluka boljela, ma koliko ga ti želiš zadržati, unutra znaš da je prava stvar pustiti ga da ide. Okej, malo morbidno poređenje ali shvataš šta želim da kažem – zašto na silu držati u životu nešto što je već mrtvo?

I tako ja ugasim aparate i pokušavam da smirim svoju savjest. Neki čudni glasovi unutra galame kako ja nisam toliki fraer da ću moći brzo naći istu ili bolju od nje, neki drugi glas dobacuje kako ću vječno ostati sam a jedan tamo u daljini tiho šapuće da ima zgodna plavuša za stolom preko puta.

Borim se sa svim tim ruljama u meni, trudim se da ih nadglasam pričom o tome kako je most Suade dobio ime i šta se tu zapravo desilo ali Japanac je nanjušio da nešto nije uredu. Nemoguće da je do alkohola, bio sam takav i kad smo tek sjeli i počeli sa turama.

Pita me šta nije uredu. Ja mu kažem. Japanac pita da li želim da razgovaram o tome. Ne želim, iako bih vjerovatno trebao. Okej, želim ali mi je neugodno sa potpunim strancem otvarati moj privatni život. Ic okej, kaže Japanac uz osmijeh.

Ispričam mu. Kako smo prekinuli jer smo morali da prekinemo i kako me sad strah da ovo sranje od osjećaja nikad neće prestati. Bojim se da ću uvijek da se kajem.

On ima trideset osam godina. Brada mi je pala do poda kad je to rekao jer čovjek ne izgleda starije od dvadeset pet u vrh glave. Džaba, imat trideset osam. Jebote, da mi je japanske gene. 

U tih svojih trideset osam, nikad se nije ženio.

Pitam ga zašto. Kaže da je bolje da mi ne priča. Bulšit, kažem ja njemu i naručim nova pića. Pričaj mi!

Japanac nazdravi, popije par gutljaja i kaže mi da je prošao haman istu stvar kao ja. Samo gore. Volio neku djevojku sa kojom je odrastao, bili dobri drugovi i zaljubili se. Nekad u dvadeset trećoj, manje više. Bili zajedno skoro tri godine ali veza bila loša. Hiljadu problema, od roditelja koji su bili protiv njih, preko novca do činjenice da je on htio da ostane i studira a ona da putuje svijetom. I tako ti Japanac prekine.

Do danas je promijenio desetak djevojaka. Nikad nju nije prestao voljeti. Sada je u vezi sa nekom curom iz njegovog rodnog grada, zajedno su već tri godine ali neće da je ženi. Putuje tako svijetom svako malo, ona ga nekad čeka kući a nekad ide ss njim – i kaže da je sretan.

Kako to jebote sretan, a nikad onu prvu nisi prestao voljeti?

Kaže da ne kapiram lajf. To tako ide, godine počnu da prolaze brže nego što čovjek misli da će da prolaze i u neka doba se osjetiš usamljeno. Započneš neke nove priče, nađeš neke manje ljubavi ali udobnije za živjeti. Nađeš nešto što je dobro za tebe pa makar to ne volio.

Vidi, nastavlja Japanac, jednostavno je. Ako je ona bila tvoja prava ljubav, nikad je nećeš zaboraviti. Volit ćeš je dok te ima pa makar je nikad opet ne imao. Ono što ti niko ne kaže je da se tako može živjeti, i to sasvim lijepo. Nije ljubav jedina stvar na svijetu koja stane u srce. 

A ako nije ona prava, za par godina ćeš imati neke drage uspomene i srce će početi da njuši neke nove ljubavi. Život opet ide dalje. 

Hoće da mi kaže da nikad niko nije umro od ljubavi.

Dobro je živjeti sa dosta para, ali može se i kad ih imaš malo. Teže je ali se može. Dobro je voziti udoban nov auto, ali može se i gradskim prevozom ili pješke. Teže je ali se može. Tako je, kaže, i sa ljubavi. Dobro je voljeti jednu ženu čitav život i imati savršenu vezu ali ako toga nema, život opet ide naprijed. Nađeš nešto drugo.

I tu se mi posvađamo. Zamisli sad scenu: on pijan, ja pijan. Njegov engleski katastrofalan, moj umjereno do pretežno oblačan. I mi se u kafiću u četiri popodne svađamo o smislu ljubavi. 

Na kraju je odustao, rekavši da u životu nije sreo tvrdoglavijeg čovjeka od mene, ali je uvjeren da ću jednom realnije gledati na život. Doći će ko biva vrijeme u kojem neću ovoliko sanjati, vrijeme u kojem ću život vidjeti kao ono što jeste: puno radno vrijeme sa dosta sranja i ponekim ugodnim danom, a prestati ga gledati onakako kako ga sad vidim: kao mapu do skrivenog blaga.

—————————————————————————————————–

Prošlo je pola godine. Japanac je imao svoju izložbu, zove me na skajp i kaže da je izdominirao. Sala bila puna, raja oduševljena slikama i malenim pričama koje je ispod svake otkucao – one priče koje sam mu ja diktirao. Okačio je, kaže, i moj portret.

Pitam ga šta je napisao ispod slike, a on mi šalje tu sliku u cjelosti. Ispod piše, citiram:

„Posjetio sam trideset i sedam zemalja svijeta i tek u Sarajevu našao posljednjeg zaljubljenika u ljubav. Prijatelju, nadam se da si bio u pravu. S.I.“

Skoro da sam se rasplakao. Zahvalim mu tri stotine puta, kažem da mi nikad niko nije ukazao toliku čast a on se ponaša kao da to nije ništa. Pitam ga za vezu – i dalje isto. Putovali su skupa u Beograd, kaže. Divan grad. Kasnije su vidjeli i Budimpeštu, malo ih nervirao mentalitet ljudi tamo i na kraju se vratili u Takamacu. Sve je isto kao ranije. Ne misli se ženiti a ona ne želi biti nečija mlada. Stvari su uklopljene tako da su oboje zadovoljni onim što imaju.

Pita kako sam ja.

Dobro, kažem. Vratio se treninzima, počeo raditi, prestao piti, prestao pušiti. Japanac nije impresioniran, želi znati šta je sa ljubavi. Jesam li se promijenio, da li sam imalo bolje ili je postalo teže.

Kažem da je dobro. Izlazim, nalazim neke djevojke, neke druge nalaze mene. Ljubav nisam tražio a ni ona izgleda za mene ne pita.

Japanac pita da li sam to odustao i jesam li spreman priznati da je bio u pravu.

Nisam, fak ju brader, kažem mu. Japanac se nasmije. I dalje sam budala, prijatelju. Jedna pogrešna veza to neće promijeniti. Ne patim, zna mi tu i tamo zafaliti ali mislim da sve više blijedi. Imam neke nove snove i neke nove hobije. U srcu se otvorilo mjesta za stvari koje sam s njom morao zapostaviti i sada je tamo dole velika buka. Radim sve i svašta, volim mnogo toga.

Oke, recimo da si bolje, veli on. Reci mi jel sad opet tražiš ljubav ili si spreman tako živjeti?

Okolo naokolo, uporno hoće da dokaže da je u pravu. Ne znam, kažem mu. Ne znam ni sam šta tražim, znam samo da sam u ovom traženju te čudne stvari kojoj ne znam oblik, pronašao sebe.

To je dobro, kaže Japanac. Naučio si biti sretan čovjek.

Ovo je sreća, pitam? Nema ništa više od ovoga?

Za neke od nas nema, kaže mi. A mnogi moraju pristati i na manje.

Šta me pokušavaš naučiti, upitam ga zbunjeno?

Pokušavam te naučiti da u svakom trenutku svog života budeš sretan. Hoću da znaš da tvoju sreću ne čine drugi ljudi nego ti sam. Jako je važno da to znaš. Može se bez svakoga, može se i bez ljubavi. Ne govorim ti da moraš bez ljubavi, govorim ti da ćeš preživjeti i ako je ne nađeš. Razumiješ?

Mislim da razumijem, kažem. Govoriš mi da je dobro tražiti ljubav, ali da u toj potrazi također naučim biti sretan? Govoriš mi da je putovanje jednako važno kao i destinacija – pitam ga.

Tako je, kaže uz osmijeh. Veri gud.

Kad ćeš u Sarajevo, upitam ga samo da promijenim temu.

Nakon što ti dođeš u Japan, spremno dočeka. U pravu je, fakat ću morati. Obećam mu da ću štediti novac i da ću ga jednog dana posjetiti.

Povedi i djevojku, kaže. Do tad ćeš već naći nekoga.

Ofkors, rekoh. Zahvalim mu se na japanskom, on meni na bosanskom i prekinemo vezu.

Ostanem te noći dugo razmišljati. Čovjek nekad ne vidi drvo od šume. Te noći shvatim da sam u suštini srećan čovjek koji samo ne umije s tom srećom rukovati. Uzmem papir i napišem pismo Japancu. U tom pismu mu objašnjavam kako ću zahvaljujući njemu voljeti svaki sljedeći dan mog života. U tom pismu mu napišem neke nove priče o lijepim mjestima u Sarajevu. O mjestima koja su nikla nakon rata, koja ne znaju ništa o bolu i patnji i na kraju dana, ne žele ni znati. Ispričam mu o novoj sreći koja niče ovim gradom nakon što je svijet mislio da je uništen, znam da će shvatiti da ja zapravo govorim o sebi.

Prošlost je stvar prošlosti. Uvijek će postojati njeni spomenici, neke ruševine koje podsjete na boli koje su nekada baš na tom mjestu ujedale… ali svake godine, poneka ruševina nestane i na njenom mjestu se izgradi nov neboder. Malo po malo, gradom niču jedna po jedna lijepa stvar, sve ih je više. Vrijeme radi svoje i svaki čovjek, ako to umije, može odabrati da bude sretan.

Jednom ću doći u Japan. Jednom ću ponovo voljeti.

Mrzim čekanja. Prokleti letovi kao da u inat kasne. Mrzim cekanja, to je valjda tako poslije nje. Samo sam nju čekao i to čekanje sam jedino volio. I opet o njoj razmišljam i sjećam je se čekajući let…

Jednom ću da obiđem sva posebna mjesta na svijetu o kojima ljudi pričaju. - Tiho je rekla dok je ležala na mojim grudima.
I ti ćeš, sa mnom. Skupa cemo. Ponovila je radujući se nekoj zamišljenoj budućnosti…
- Dobro. Odgovorih.
Slikacemo se na svakom mjestu. Ti i Ja. Za uspomenu. Za sjećanje…
Nasmijao sam se.
-Veliki su to planovi malena. Pusti …
I pustila je. Prešutila je skupila se uz mene i zaspala.
Bili smo mladi za takvo nešto. Za maštanja, planiranja. Meni je već problem bio da je sutra izvedem u grad, a kamoli da idemo u obilazak svijeta.
Mladost želi, a ne pita koliko boli neostvareno, nemoguće i to prokleto čekanje.
Bili smo jedan od onih parova što su skupa provodili svaki tren što su mogli. Mrzili smo svaku obavezu, svaki razlog što nas je razdvajao.
Odgađali smo svako putovanje jedno bez drugog čak i obilaske nekih daljnih rođaka, ne želeći da se razdvojimo niti jedan dan.
Prvi ples, prvi poljubac. Prve suze i osmijeh. Prvo vođenje ljubavi…
Prva žena u mojoj postelji, duši i srcu. Bila je prva i jedina koje sam se sjećao svakim danom sve vise i vise.
Moj ponos, njen inat. Moja tvrdoglavost, njena upornost doveli su do toga da se razdvojimo.
Ona je otišla kilometrima daleko na jednu stranu svijeta da ostvari snove, napravi karijeru, ja sam otišao na drugu bježeći sto dalje od nje uspomena i svega što je imalo veze s njom. Godinama se nismo čuli,vidjeli, a ja nisam prestao da mislim na nju. Ne bježi se od onog što nosiš u sebi.
Često sam se nadao da ću je sresti negdje na nekom od svjetski aerodroma kako čeka let il’ u liftu nekih hotela… na hodnicima nekih šoping centara il’ uz pokretne stepenice dok se mimoilazimo.
Često sam se i plašio da je ne bih prepoznao. Previše je prošlo, čovjek prestane da broji dane mjesece i godine. Previse… Siguran sam da smo često mimoišli nebom…
Svi ti silni uspjesi, sve pare sve je uzalud. Sva mjesta viđena, obiđena, ništa nije moglo da popuni prazninu u meni.
Rijetko sam i kuci odlazio, jednom godišnje. Bio sam od onih zaljubljenih u posao, bez stalne adrese. Žene u mome životu kao da i nije bilo. Sve neki promašaji i usputne stanice… poslije svake ona kao podsjetnik da ću čitav život nju voljeti.
U Januaru odlučio sam da se vratim kući. Čekajući let držeći kartu u rukama razgledao sam okolo. Decembar je. Praznici. Možda se i ona vraća… Možda, ali ipak ne. Ni traga ni glasa…

Let je trajao par sati. Svake minute sam mislio na nju. Sletio sam na aerodrom, nikome ne govoreći da dolazim. Uzeo taksi i otišao ispred njenog solitera, na klupu gdje sam je čekao kad bi mi sa osmijehom sa trećeg sprata nagovještavala da će brzo…
Kao nekad čujem zvuk njenih koraka dok mi žuri…
Ispušio sam cigaru, rukom prešao preko urezanih naših imena na klupi.
Kuci sam već stigao negdje pred zoru. Šetao sam se gradom, ulicama. Njen gromoglasni smijeh još je odzvanjao…
Sve što sam ostavio, dočekalo me je. Majka mi se promijenila. Stidno, sam oborio glavu znajući da sam većinu bora na njenom licu ja iscrtao.
Ne pita ništa, napravila kafu i šutimo gledamo jedno u drugo, smijemo se i plačemo istovremeno.
Lijepo moje dijete, lijepi moj… Ponos.
Ne pita ništa, ustaje i donosi neki pomanji paket. Ovo sine stiglo ima par mjeseci na tvoje ime…
Otvaram, slike svjetskih gradova, nižu su destinacije, na svakoj slici ona…
Na dnu paketa ispod hrpe slika avionska karta za Beč, dočeg nove godine…. uz poruku.
- Obišla sam sva mjesta o kojima sam maštala na tvojim grudima u tvome zagrljaju, samo da ti kažem obična su posebna su bila jer si ti bio dio njih. Poseban je bio tvoj zagrljaj… Posebno je s tobom.
- Ako nisi našao sreću ja znam put do sreće, do zvijezda, čekam te… prepoznat ćeš me. Ako se ne pojaviš, nek si makar ti sretan…
Još uvijek možemo osvojiti svijet pobijediti kilometre i uspjeti.

Možda su sve bili krivi ti mjeseci kad sam, iz nekog bezazlenog razloga počela da ostajem do kasno budna, iako sam voljela spavati, prvi je na listi bio za odgovaranje poruke kad bih se probudila ujutro, provociranje s namjerom da se ne razljuti, priče o tetovažama za kojima smo ludjeli, jedan od razloga moje sreće i uspjeha. Dali su to bili krivi mjeseci? Ili? Ili možda oni mjeseci koje sam provela bez njega, lutajući sama, bez njega, bez odgovora na njegovu poruku ujutro, bez provociranja, bez priča o stvarima koje volimo, bez voljom za život..Da li je bilo potrebno otići bez onoga “Zbogom”? Glavom bez obzira ne pitajući se kako ce ta druga osoba i da li će preživjeti? Koji su mjeseci bili krivi? Oni provedeni sa srećom ili oni provedeni sa tugom? Gdje je nestala ta zadnja poruka? Gdje je nestala ta osoba koja me tjerala na smijeh kroz brdo suza?
—  ne-moze-bolje
U sebe zatvoren ja vodim ratove, a znas da citav svijet dao bih za tebe

Pravili smo sale, glupirali se, smijali se na iste fazone, “prepirali se” oko gluposti, pricali i pricali… i sad sam evo, dva mjeseca poslje sto je sve to proslo shvatio kako meni nista osim hiljada rijeci i stotina stuacija koje me na tebe sjecaju nije ostalo. Nastali smo od nicega, jednim bezazlenim javljanjem, jednom zezancijom, i tako smo ponvo postali…nista.

Sve se uvijek vrati na pocetak. Prije ili kasnije. Ne mogu vjerovat’ da sam bio toliko glup i pustio da postanem dio proslosti. Da sve ovo postane proslost. Ili sam ipak uradio sve sto je u mojoj moci da ostanes? Ili se ipak tu nista i nije imalo uraditi?

Sta god da prihvatimo kao odgovor, jedno mi je kristalno jasno, tebe vise u mom svijetu nema. U realnom svijetu. U svijetu u kojem postojimo samo ti i ja, dolazis u svim oblicima, u snovima, u ulicama kojima smo setali, u svim rijecima koje si cesto koristila…taj svijet nikad nisi ni napustila. Iako sam ja cesto pokusavao da sam odem iz njega,nije mi uspjevalo.

Volim te toliko, da sa sigurnoscu mogu reci da te niko ne voli ovoliko. Sa apsolutnom sigurnoscu. Iz gluposti sam sebi napravio problem. Problem Desetljeca. Iz bezazlene situacije. Kako to obicno i biva…Onda sam kasnije dosao na ideju da napravim blog,da sva ova ljubav ipak otece nekuda. Naravno, nista mi ne pomaze. Toliko toga sam zelio da ti ispricam, i prepricam ti svaki put kad se dogodi nesto smijesno…ali tebe nije bilo tu.

Razmislite malo sta je 60 dana. Razmislite. Za 60 dana malom fetusu se recimo vec pocnu formirat ruke s prstima. Noge, oci, usi, vrsak nosa i jezik. Tjelesni organi koji ce se razvijati u narednom preiodu. Eto sta je 60 dana. Dvije plate. Dvije otplacene rate. Dva dzeparca sam potrosio. Zadnji put kad smo pricali nije bilo isto godistnje doba. Jao kako sam glup.

I ubrzo cu da uradim nesto izuzetno glupo. Moguce i da cu se zbog toga kajati…mozda, najvjerovatnije..Uradit cu nesto glupo, a ti molim te suradjuj. Jer ja ne mogu dozvoliti da ovaj fetus koji se sad i zvanicno zove Kolikojevecproslo dodje u 3 mjesec…tad se vec moze odrediti spol bebe i mogu se cuti otkucaji srca. Ali tad se vec ne bi mogli cuti otkucaji mog srca, dakako, pa i onako ne bi imao ko da slusa.

Ne, ucinilo ti se da sam se zaljubio. Samo ti se ucinilo. Ovo je puno vise od puke zaljubljenosti. Tri su sata, u trecoj smjeni, a energija je svakako ogranicen resurs…

Riječi koje pamtim


Deda i nena su skromno živjeli, rentali su stan u staroj kući jednog od brdskih sarajevskih naselja. Preko deset godina nena je bila teško bolesna, potpuno vezana za krevet mogla je pomjerati jedino usne i očne kapke. Sinovi, kćerke i unučad su redovno dolazili i brinuli se da starcu i starici ništa ne zafali. Godinama su dedu pokušavali ubijediti da nenu smjesti u dom za starce, gdje bi se mogli mnogo bolje brinuti o njoj ali deda to nikad nije dozvolio. „Dok sam ja živ, neće u tuđi krevet“, govorio bi. I tako je i bilo. Deda je bio taj koji se brinuo za njene lijekove, kupanje, hranu i svaki drugi detalj koji možete zamisliti. U njegovom životu tada nije bilo skoro ništa posebno. Novca je bilo malo ili nimalo, zdravlje na izmaku a njegov životni saputnik na postelji. Godinama. Deda je međutim uvijek bio nasmijan. U toj je mahali postao poznat kao Veseljko – čovjek koji je uvijek dobro raspoložen. U prodavnicama bi jutrom kupovao mlijeko i hljeb, pričao šale radnicama i sa svima bio ljubazan. Za sve godine koliko sam ga znao, nikad ga nisam vidio ljutog. Njegov osmijeh pratio je moje djetinjstvo sigurno i nepogrješivo poput izlaska sunca na istoku… sve do jednog januarskog jutra kada je nena umrla.

Nakon tih deset godina brige o njoj, mnogi su rekli kako se riješio tereta. Ulice su pričale kako sada napokon može odmoriti, kako je smrt teška ali bolja od života poput biljke i kako će sada imati bar malo slobode. Deda je slušao njihove riječi i na njih nikad nije odgovarao. Ulicama je hodao oborenog pogleda, rijetko pričao i sa kim i malo po malo venuo. Za par mjeseci je smršao skoro deset kila i postao tek sjena čovjeka koji je nekada bio. Izgledao je poput utvare, poput tijela bez duše koje korača samo jer mora.

A mene su obaveze na fakultetu, djevojke i sve druge zablude mladosti uzele pod svoje, pa sam rijetko dolazio. Što sam stariji bivao, imao sam sve manje vremena za njega. Znalo je proći i tri mjeseca a da se ne vidimo. Jednog martovskog jutra, nakon što sam sanjao nenu i probudio se u suzama, kupio sam ukrštenicu, keks i još par sitnica koje sam znao da voli, i otišao kod dede. Na vratima me dočekao oronuli starac upalih obraza i podočnjaka crnih poput najcrnje zemlje. Nekako je izvukao jedan od njegovih poznatih osmijeha, možda i posljednji kojeg je čuvao i zagrlio me. Tijelo mu je drhtalo poput grančice na vjetru i suza sletila niz obraze. „Nema te dugo“, rekao je. „Nema“, odgovorih oborenog pogleda, skrivajući crvenilo na obrazima. „Ajde“, pokaza mi rukom kroz hodnik. „Bujrum kod dede, voda za kafu već kuha“.

Slušao je i klimao glavom dok su riječi navirale iz mene. Pričao sam mu o školi, o tome kako je mama često tužna, o djevojkama i prvim pričama i pjesmama koje sam napisao. Pričao sam mu kako mi je daidža poklonio svoju svesku sa poezijom, svesku napisanu u jeku rata u rovovima mog Sarajeva. Rekao sam mu kako sam često usamljen i kako nemam nikog posebnog… a on je samo ćutao. Sjećam se tog razgovora do u detalj, pamtim i njegove poglede i način na koji je stezao usne kada bih rekao nešto što bi moglo boljeti. Jedino mu nisam pričao da sam sanjao nenu, nisam je čak ni spomenuo ali mislim da je znao. Njegove su oči prodirale u mene i čitale svaku misao prije nego bih je postajao svjestan… on je bio jedini čovjek koji me znao smiriti.

 „Imaš prestaru dušu“, reče starac. „Ta galama u tvojoj glavi može se utišati jedino ako nađeš onu koju treba da nađeš.“


Polako prolaze godine. Deda je umro par mjeseci nakon našeg posljednjeg razgovora i ukopan je pored nene. Taj dan sam posljednji put plakao.

 Tu i tamo obiđem gradsko groblje, odam počast jedinoj pravoj ljubavi koju sam vidio za sve ove godine i nastavim lutati Sarajevom. U glavi i dalje ista galama, gomila glasova što se otimaju oko stvarnosti i opsesija i negdje u njima, tih i spokojan glas mog djeda. Njegove riječi me i dalje vode, daju mi nadu da u ovom gradu postoji duša koja živi onako kako bih i ja umio. Sudaram se sa stotinama ljudi svakog dana, gledam kako me prijatelji izdaju radi žena a žene ostavljaju zbog skupljih muškaraca. Gledam kako se ljubav prodaje. Sklopljenih očiju je zamišljam okovanu na gradskom trgu, golu i krvavu, dok je prolaznici gađaju zlatnim kovanicama.

Nekad se pitam da li danas postoje ljubavi poput njihove? U vremenu kada su ljudi spremni pristati na puno manje, da li postoje duše koje žive samo da bi se voljele? Postajem umoran od svih glasova u mojoj glavi, deda. Jesi li siguran da ona postoji?

“Putnici u prolazu” eto to smo mi.
Ništa više i ništa manje.
Samo dvije hodajuće sjene,
Što u sebi nose zajedničke uspomene.
Uspomene na zalaske sunca u kolovozu,
Na prve rujanske kišne kapi,
Na poljupce na mjestima bližim nebu,
Na hladnim noćima u novembru.
I još nekoliko mjeseci uspomena.
Zatim dolazi onaj kojeg se oboje najviše sjećamo,
Mjesec u kojem smo postali sve što smo danas.
Dvojac s uspomenama na prve dane proljeća.
Obični ljudi u vrtlogu života, koji su se jednom davno sreli.
—  Pricam ti o njemu

“Svi ovi mjeseci samokontrole, upornog odbijanja ljubavi, doveli su do sasvim suprotnog ishoda: da se prepustim prvoj osobi koja mi je ukazala drugačiju ljubav.”

- Paulo Koeljo (Jedanaest minuta)

18.05.1993, Sarajevo

Došao sam u godine kad u malo šta vjerujem. Svi moji ideali i uvjerenja blijede. Ostaju strasti, ostaje tih par stvari od kojih mi se ježe dlake na rukama i samo za tim stvarima i pružim korake. Polako me stigla i samoća. Nije to ona prava, suštinska usamljenost od koje se gušim u depresiji ali je i dalje usamljenost. Kad čovjek propusti dovoljno godina kroz pluća, te stvari su neizbježne pa se tako i meni desilo ono što čeka svakog od nas: ljudi odlaze.

Nešto vam želim reći o prijateljstvima : ona nastaju zbog potrebe i okolnosti. Kad se okolnosti promijene, tada dođu i drugi prijatelji. Ne umiru stara prijateljstva odmah, imaju ona par mjeseci ili čak godinu koprcanja ali smrt je tu iza ugla, neizbježna kao svitanje. Grubo je ali je tako. Rijetki su sretnici čija prijateljstva prežive dvije škole, fakultet, zaposlenje a kamoli brak i formiranje porodica.

Zašto vam ovo pričam? Zato što je danas godišnjica smrti Boška i Admire. Ako niste čuli za ta dva imena, postoje stotine članaka pa čak i dokumetarac od 90 minuta kojeg je snimila TV ekipa CNN. Važna je to lekcija odrastanja koju treba pogledati i razumjeti. Hoću da vam kažem da nije ništa na ovom svijetu važnije od ljubavi. Ne postoji „komplikovano“, ne postoji „nemamo para“ i definitivno ne postoji „on je pravoslavac, ja sam muslimanka“. 

LjUBAV JE RELIGIJA!

Zamislite muškarca i djevojku koji šetaju tik pored rijeke. Sa lijeve strane obale naoružani vojnici, sa desne strane obale naoružani vojnici. Klanjaju se različitom Bogu, zato se ubijaju. Stoje tako različiti vojnici sa svojim različitim Bogovima na različitim stranama rijeke i gledaju kako Boško vodi Admiru za ruku. Petsto metara su hodali kad je ispaljen jedan metak. Boško pada na pod, ispaljuje se drugi metak -za Boškom pada Admira. Na različitim obalama rijeke različiti vojnici sa svojim različitim Bogovima ćute. Ranjena Admira puže do Boška kojeg više nema i posljednjim zagrljajem proklinje grad kojeg je jednom voljela.

Reći ću vam još nešto: ne postoji na ovom svijetu ništa tako surovo i odvratno poput čovjeka. I ne postoji ni jedna druga sila koja guši surovost u nama – osim ljubavi.

Različite obale rijeke povezane su mostovima. Različiti ljudi povezani su ljubavlju. Različiti Bogovi ne postoje. 

Sarajevo nas uči najbitniju lekciju koju ćemo za života imati a ona stane u par jednostavnih riječi: Samo za ljubav vrijedi umirati. Samo je ljubav vječna.

Pismo djevojci koja je voljela nekoga ko je nije zaslužio



Posvećujem ti ove riječi i dijelim tvoju bol.Pozdravljam te sa mnogo zagrljaja koje si zaslužila,ali ih vjerovatno nisi dobila.Šaljem ti mnogo poklona koje nisi dobila jer vjerovatno si rekla:“Ne želim ih želim samo tebe pored sebe”,ali ih baš zbog te rečenice zaslužuješ.Ne govorim ja o skupim poklonima,ja govorima o ruži,čokoladi,medi…

Hrabra si jer voliš iako znaš da ti toliko neće biti uzvraćeno.Nisi glupa,pobogu,dala si svoje srce,zato toliko i boli.I kada ti on svaki put da razlog da odeš ti ostaješ,tražiš razlog da ne ideš.Hrabra si iako ti se srce slama ostaješ.Dijelim tvoju tugu,kao i tvoju ljubav.Znam šta znači kada čekaš da shvati da druga neće biti kao ti,jer neće trpjeti toliku bol.Znam kako ti je kada noću maštaš da će se jednoga dana probuditi,nazvat te i reći:“Izvini ljubavi,tek sada shvaćam koliko mi značiš i šta sam ti sve radio.Izvini,volim te,ne ostavljaj me.“

Ali to ostaje samo u mašti ,zar ne?I dok vremenom čekaš da shvati,ti shvatiš.Ne možeš natjerati nikoga da te voli.I on te ostavi i ti plačeš,jer si "glupa”.Ali nisi,ti si hrabra.Jer voljela si nekoga ko te nije volio.On je izgubio voljenu osobu,a ti?Ti si dobila sebe nazad.

A on?On će dobiti razmaženu djevojku,vodit je na večere,govorit joj kako je predivna i kad odluče da se vjenčaju jer ona ipak nakon 5 mjeseci veze želi nešto više,pristat će,jer se “kao” vole.I dan prije nego što zauvijek potpišeš da si njen,proći ću ti ja kroz misli.I shvatit ćeš kako je to kada voliš,ali samo sa mnom znao si kako je biti voljen.I ostat ću ona glupa,zapravo hrabra djevojka koja traži samo jedno.Bezuvjetnu ljubav,ali uzvraćenu.

Kako izgleda odlazak studenta na fakultet u drugi grad: Brojiš dane da konačno odeš, jer ti je sve dosadilo; i grad, i ljudi, i stalno zapitkivanje u kući- gdje, šta, kako, s kim. Želiš malo slobode i samoće. Noć prije sve zapakuješ, skakučeš po kući, dogovaraš se sa prijateljima kako ćete, gdje ćete, šta ćete sve raditi. Svo to vrijeme ne obraćaš pažnju na mamu koja provjerava da što god ne zaboraviš i uopšte ne vidiš suze koje krije u očima. Tata koji inače ne priča puno, tu noć je posebno šutljiv,bori se sa nekakvim mislima i tu i tamo te nešto pita. Svane novi dan… Isprazniš sobu, pospremiš krevet, torbu na rame, vučeš kofer za sobom i opet ne shvataš kako to nije samo pražnjenje sobe. Dok… ne siđeš niz stepenice i ugledaš mamu na vratima kuće kako ti u suzama govori da se čuvaš, javljaš i da ti je spakovala tvoju najdražu hranu.Tu je negdje ubacila i nešto para ( da otac ne zna), malo sa strane da ti se nađe. Tek tad te stegne u grlu i shvataš da to nije samo odlazak na par mjeseci, godinu. Ti, odlaziš, sam, u nepoznato - koliko god ti se poznato činilo. Od tog momenta stalni odlasci i vraćanja dio su tvog života. Izlaziš, pokušavaš skriti suze koje bi mogle da teku kao voda iz česme, ali mamin pogled, zagrljaj i osmijeh umotan u suze…To je nešto što svako može zamisliti kada pomisli na svoju mamu. Jedinstveno i neopisivo. Odlaziš i u glavi ti je samo jedna slika: tvoja mama na pragu kuće, maše, uplakana, ali i nasmijana - da te opet nekako pokuša utješiti. Konačno si otišao. Lijepo je. Ne fali ti ništa.Sve su ti pružili i pružili bi ti više da tražiš. Samo ti sad ponekad zafali ono majčino zapitkivanje. Poželiš da te neko pita šta ima i kako si, da te neko dočeka kad se vratiš sa fakulteta ili samo da neko pospremi onaj sto nakon ručka. Uhvati te nostalgija noću pa gledaš slike dvorišta, psa, mačke. Prisjetiš se onih noći kad ste pili kafu i smijali se više od djece u vrtiću koja nemaju pojma zašto se smiju, ali sreća je očigledna. Sjetiš se svog grada i ulica koje poznaju tvoje korake. Lijepo je, ali teško. Na početku.Navikneš, jer kažem - lijepo je, ali studenta koji dolazi iz drugog grada nikad ne pitajte zašto živi za određeni petak i zašto mrzi riječ nedjelja.

Želi da odustane od mene.
Zapravo već je.
Umorila se, srećica.
Namučio sam je.
To što sam ja njoj radio…
Dugo je i ostala.
Zaslužuje mir koji toliko želi.
Volim je, ljudi.
To sad malo šta znači.
Dao bih sve da ostane i da razgovaramo svaki dan.
Da samo znate koliko mi nedostaje razgovor sa njom…
Kako vas ona čini sretnim to nije normalno a ona nema pojma i misli da je sasvim brbljiva i da svi hoće samo da se ugasi.
A Bog mi je svjedok, uvijek sam uživao u razgovoru sa njom, pa i kad smo se prokleto svađali, bila je tu i nije mi bilo drugo bitno.
Sreća, njeno ime će uvijek biti Sreća.
Sada. Sutra. Za 350 godina.
Nadam se, svemu što mi bude mogla ponuditi, sada, kad sam je ubio.
Bilo mi je lijepo, ma savršeno, neopisivo divno dolaziti iz grada, zbog neke obaveze i sve joj ispričati. Tako sam bio sretan. Sve je to bilo nebitno, sve što su mi oči vidjele, uši čule, srce osjetilo, sve je značilo ništa ako ne bih na kraju dana sve njoj prenio.
Zadnjih mjeseci mi se desilo toliko toga. A kao da nije ništa jer je nije bilo da joj sve u detalje prepričam.
Ona vas čini sretnim svojim prisustvom. Zaslužuje svu sreću ovog svijeta.
Da bar ja nju zaslužujem.
Mir koji mi je pružala svojim prisustvom, nije sa ovog svijeta. Ona je iz nekog drugog univerzuma.
Njeno ime će uvijek biti Sreća.
Nisam joj znao bolje pokazati koliko je volim.
Da ste osjetili kako smo samo znali biti sretni i blesavi, vi biste mislili da smo oboje ludi.
I bili smo.
Lujka i njen Lujkan.
Njeno će ime uvijek ostati Sreća.

Ne čujem ti više glas.

Ne sjećam se više kako je zvučao

I to me iznova ubija jer to je bilo jedino od tebe što sam imala.

I polahko gubim tvoju sliku iz glave jer prošlo je vremena.

Godina i nešto mjeseci.

A vidi mene i dalje patim

A ti si odavno zaboravio sve ono što ja nikada neću moći.

Zašto sam ti zaboravila glas?

Možda zato što ga druga stalno čuje?

Za ovo nemam naslov. Samo razmišljam naglas.

Život se kod nas svodi na sitne svakodnevnice koje popunjavaju čekanje na nešto veliko. U njemu je najviše običnih dana. Njih pet ili šest komada valja raditi, a čitava bivša Juga je podešena tako da je čista lutrija da radiš posao koji voliš i još od toga uspiješ živjeti. Što će reći da postoji sasvim realna mogućnost da će mnogi od nas raditi posao koji mrze osam do deset sati dnevno. Ujutro će nas buditi alarm drekavac a glava vibrirati gore od svih mamurluka naše blentave mladosti. Navečer ćemo se prebijeni dovlačiti kući a novca nikad neće biti dovoljno jer jebiga, nije nam se dalo da upadnemo u državnu firmu. Računi nikad ne prestaju dolaziti, plate ili kasne ili ih nema i od naše divlje euforije da napravimo za sebe fudbalsku karijeru ili postanemo poznati – ostane par dinara kusura i jedan ciničan glas u grudima koji nikako da prestane da šapuće ono „koji si ti debil“. Eto, zato je važno ne promašiti ljubav. Ovdje nema američkog sna, nema vila niti izgrađenih imperija od ničeg, nema srećne zvijezde i definitivno nema čiste lutrijske fortune koja može nekom preko noći promijeniti život. Ima jedino ljubav.

Ovde je sve za par tona teže nego igdje drugo u svijetu pa nam zato valja još toliko tona voljeti. Zato što je lako probuditi se u šest ujutro kad jastuk miriše na nekog za koga bi ubio tri četvrtine planete. Lako je na mrzak posao kad te isprati poljupcem nakon zajedničke kafe i sklepanog doručka. Lako je bilo napraviti frizuru i oprati zube dok se skupa kreveljite pred ogledalom. Lako je riješiti se golicave trepavice u oku kad je ona tu da je vilenim prstima izvadi. Lako je raditi najodvratniji šugavi posao, lako je jer znaš radi čega se ubijaš u pojam. Lako je i trpiti, progutati nepravdu. Lako se umoran vraćati kući jer ćete tamo zajedno biti umorni. Naslonit ćete se jedno na drugo i gledati neku glupost na nacionalnoj geografiji. Pričat ćeš joj kako je šef danas srao o uvođenju desetog projekta povrh devet kojih već radite a ona će tebi govoriti o otpuštanjima i strahu da možda ona nije sljedeća. I bit će kafa, bit će večera i zajednički ples uz nekakvu pjesmu koju ste slučajno našli listajući kanale. Biće vicevi i valjanje po kauču, zagrljaji i onaj jedan trenutak ozbiljnosti usred najvećeg smijeha. I pogled, tišina i shvatanje kako bi sve izgubilo smisao da nije ta dva oka i tog dodira. Lako je plaćati račune, lako je i štediti osam mjeseci da bi deveti otišli zajedno na more i pravili anđele u pijesku. Lako je i pocrniti, mazati se kremom i zavijati od bolova dok ti ona iscrtava srce u bijelom Nivea sloju na leđima. Lako je, makar i groznica uletila u priču. Lako je zorom gledati kako sunce izranja i vaša jeftina soba miriše na nikotin i prethodne goste. Koga briga, američki san je jeftina replika njene kose razlivene po grudima i mirisa u svakoj pori koža koje se ne umiju razdvojiti. Lako je i svađati se jer je svaka svađa borba za ostanak. Nema zalupljenih vrata, nema „nebitno“ ili „okej, kako ti kažeš“. Borimo se do krvi ako treba ali tražimo se. Stojimo na metar jedno od drugog ali vičemo jer se dozivamo. Tamo smo, negdje unutar tijela koja sagorijevaju bijes. Lako je jer se kasnije zagrlimo i nastavljamo kroz svako balkansko sranje koje su nam ratovanja i naši retardirani preci ostavili u amanet. Lako je stariti, gledati kako svijet odlazi na Mars i vraća se, kako srećnici trče sa bikovima i rone sa ajkulama, kako se vrte milioni i obilaze svjetovi tri puta u jednu pa tri puta u drugu stranu.. lako je gledati nestvarne snove tuđih stvarnosti i prihvatiti da su za mnoge od nas nemogući jer ljubavi poput balkanskih tamo nema.

Ne postoji, kunem se Bogom, na ovom svijetu ne postoji ništa jače od žene koja stoji iza svog muškarca kad mu se svijet raspada a nigdje se svijet ne raspada kao ovdje. Ovdje je ljubav jedina valuta kojom možemo plaćati živote!

Moja mržnja prema cijelom ovom svijetu me obuzima i mislim da za par godina, mjeseci, možda i dana neće ostati ništa od mene, bit ću djevojka satkana od mržnje. Sa svojih nepunih 20 godina, ja sam puna mržnje. 

Mrzim vas, ljudi, jer uništavate prirodu i neka vam taj vaš Bog dopusti da se ugušite u vlastitim govnima i da ostanete bez zraka jer siječete šume, zagađujete jezera i gradite nove zgrade samo zato što ste pohlepni i želite još apartmana i još gluposti jer vam jedna višemilijunska kuća nije dovoljna, nego morate imati cijeli grad. Gradite sami sebi države u svojoj pohlepi. 

Mrzim vas, ljudi, jer vam je bitno gdje se kupuje odjeća i jer kupovanjem te odjeće nabijate glupe komplekse ostalima i rugate se jer nemaju jebenu brendiranu odjeću. Jebem vam svaki vaš brand koji kupujete.

Mrzim vas, roditelje, jer ne dajete svojoj djeci priliku da postignu ono što oni žele u svom životu, već preko njih pokušavate umiriti svoje komplekse i ostvariti svoje želje za koje niste imali mozga niti sposobnosti. Mrzim vas jer ne dajete djeci da sanjaju. Mrzim vas jer im strogo zabranjujete pušiti, jer im birate prijatelje i govorite im da su glupi jer nešto ne rade na način na koji ste vi to radili. Mi vam nismo krivi što ste vi u školu išli pješice, imali jednu ili dvije majice. Mi vam nismo krivi jer niste koristili računala, nego ste sve “pješice” računali. Mi nismo “prokleti retardirani balavci” koji se ne znaju snaći u životu, mi se želimo snaći na način za koji vi niste imali jebeni mozak.

Mrzim i Vladu jer pljačkaju ljude i tjeraju ih na oduzimanje života, mrzim zatucana govna koja ne vide dalje od Isusa, Biblije, Boga, Marije i svih mogućih svetaca. Mrzim ljude koji se pozivaju na mržnju u ime vjere. Mrzim to što ubijate životinje, što ih ostavljate na cesti samo zato što ste lijena govna i niste im pružili pravilan odgoj, nemate strpljenja za pse, mačke i kojekakve životinje. Kako ćete imati strpljenja za odgoj djeteta? Kako će vaše dijete izrasti u osobu koja nije prazna i robotski programirana? 

Mrzim vas, profesori, jer nas maltretirate glupim definicijama, računima, matricama i nepotrebnim informacijama koje nam ispiru mozak i ne daju nam da se istaknemo, jer, ako smo drugačiji, ako imamo bilo koji drugi način, koji nije vaša formula ili vaša definicija, mi padamo. Mrzim vas jer nakon dugonoćnih učenja, mi ne možemo proći zato što vi imate jebenih 8 rokova i ne moraju svi proći prvi put. Da, to je to. Takvi ste. 

Mrzim vas, novi “glazbenici” koji promovirate drogu, seks, nasilje, golotinju i zaglupljivanje. Vi ste, retardirani debili, nekome od djece uzor. I sami vjerojatno imate djecu ili ih planirate i stvarno, hoćete li stvarno da vam djeca budu drolje, iskorištavači žena, nasilnici, drogeraši, zatvorenici? Niste mi jasni. 

Mrzim vas, mediji, jer krijete istinu i punite ljudske, još gluplje, glave informacijama koje su netočne, nemoralne. Mediji, koji bi trebali informirati, potkupljeni su i lažu.Također ubojice ljudi. Nemam što više reći. 

Mrzim vas, ljudi, jer mrzite druge ljude zbog boje kože, nacionalnosti, vjere, izgleda, načina života, mrzim vas jer se brinete o tome tko što jede. Mrzite ljude jer su vegani ili zato što nisu vegani. Ubijate jedni druge, mrzite jedni druge. Mrzim svakoga tko je bilo što od gore spomenutog. A najgora vrsta ljudi su one velike dobričine, koje svakome kradu srca samo zato da bi ih grubo iščupali, popljuvali, zgazili i bacili kao otpad. 

Sa svojih 20 godina, ja mrzim život i mrzim svijet. Je li normalno da želim živjeti čak i bez korisnih stvari na internetu jer ću uvijek naletjeti na neku mržnju i dramu i sranja? Je li moguće da ne želim izlaziti van iz kuće jer ću vidjeti debile i “ljude-neljude” kako su popularni, kako uživaju u svom glupom i praznom životu i misle da im je život savršen? Mislim, zaslužujete vi to da mislite da vam je život savršen ovakav kakav je, jer takvi ste debili. To je ustvari, jedino što zaslužujete. 

Manjina ljudi ne zaslužuje biti pametnim ljudima koji sve to gledaju i koji mrze bez razloga, jer im smeta ovakav svijet, a jadni su i bespomoćni, jer protiv gluposti nema lijeka.