mjeseci

Možda su sve bili krivi ti mjeseci kad sam, iz nekog bezazlenog razloga počela da ostajem do kasno budna, iako sam voljela spavati, prvi je na listi bio za odgovaranje poruke kad bih se probudila ujutro, provociranje s namjerom da se ne razljuti, priče o tetovažama za kojima smo ludjeli, jedan od razloga moje sreće i uspjeha. Dali su to bili krivi mjeseci? Ili? Ili možda oni mjeseci koje sam provela bez njega, lutajući sama, bez njega, bez odgovora na njegovu poruku ujutro, bez provociranja, bez priča o stvarima koje volimo, bez voljom za život..Da li je bilo potrebno otići bez onoga “Zbogom”? Glavom bez obzira ne pitajući se kako ce ta druga osoba i da li će preživjeti? Koji su mjeseci bili krivi? Oni provedeni sa srećom ili oni provedeni sa tugom? Gdje je nestala ta zadnja poruka? Gdje je nestala ta osoba koja me tjerala na smijeh kroz brdo suza?
—  ne-moze-bolje
U sebe zatvoren ja vodim ratove, a znas da citav svijet dao bih za tebe

Pravili smo sale, glupirali se, smijali se na iste fazone, “prepirali se” oko gluposti, pricali i pricali… i sad sam evo, dva mjeseca poslje sto je sve to proslo shvatio kako meni nista osim hiljada rijeci i stotina stuacija koje me na tebe sjecaju nije ostalo. Nastali smo od nicega, jednim bezazlenim javljanjem, jednom zezancijom, i tako smo ponvo postali…nista.

Sve se uvijek vrati na pocetak. Prije ili kasnije. Ne mogu vjerovat’ da sam bio toliko glup i pustio da postanem dio proslosti. Da sve ovo postane proslost. Ili sam ipak uradio sve sto je u mojoj moci da ostanes? Ili se ipak tu nista i nije imalo uraditi?

Sta god da prihvatimo kao odgovor, jedno mi je kristalno jasno, tebe vise u mom svijetu nema. U realnom svijetu. U svijetu u kojem postojimo samo ti i ja, dolazis u svim oblicima, u snovima, u ulicama kojima smo setali, u svim rijecima koje si cesto koristila…taj svijet nikad nisi ni napustila. Iako sam ja cesto pokusavao da sam odem iz njega,nije mi uspjevalo.

Volim te toliko, da sa sigurnoscu mogu reci da te niko ne voli ovoliko. Sa apsolutnom sigurnoscu. Iz gluposti sam sebi napravio problem. Problem Desetljeca. Iz bezazlene situacije. Kako to obicno i biva…Onda sam kasnije dosao na ideju da napravim blog,da sva ova ljubav ipak otece nekuda. Naravno, nista mi ne pomaze. Toliko toga sam zelio da ti ispricam, i prepricam ti svaki put kad se dogodi nesto smijesno…ali tebe nije bilo tu.

Razmislite malo sta je 60 dana. Razmislite. Za 60 dana malom fetusu se recimo vec pocnu formirat ruke s prstima. Noge, oci, usi, vrsak nosa i jezik. Tjelesni organi koji ce se razvijati u narednom preiodu. Eto sta je 60 dana. Dvije plate. Dvije otplacene rate. Dva dzeparca sam potrosio. Zadnji put kad smo pricali nije bilo isto godistnje doba. Jao kako sam glup.

I ubrzo cu da uradim nesto izuzetno glupo. Moguce i da cu se zbog toga kajati…mozda, najvjerovatnije..Uradit cu nesto glupo, a ti molim te suradjuj. Jer ja ne mogu dozvoliti da ovaj fetus koji se sad i zvanicno zove Kolikojevecproslo dodje u 3 mjesec…tad se vec moze odrediti spol bebe i mogu se cuti otkucaji srca. Ali tad se vec ne bi mogli cuti otkucaji mog srca, dakako, pa i onako ne bi imao ko da slusa.

Ne, ucinilo ti se da sam se zaljubio. Samo ti se ucinilo. Ovo je puno vise od puke zaljubljenosti. Tri su sata, u trecoj smjeni, a energija je svakako ogranicen resurs…

Nisam je tražio, ona se jednostavno desila. Došla je u pravo vrijeme, znaš spasila me od lošeg društva, alkohola. Bila je moj junak, moje svjetlo u tami. Često se sjetim našeg početka, onaj glupi osjećaj zaljubljenosti, onaj osjećaj kada ti tijelom prolaze trnci. Ono prijatelju kada osjetiš ljubav. Tko bi rekao da ćemo mi toliko daleko dogurati? Nas dvoje, bili smo djeca. Promijenila se ona, tko bi rekao da će i ona jednom odrasti. Ali odrasla je, u prelijepu ženu, sa prelijepim osmijehom. Prijatelju danas je tačno 2 godine i 10 mjeseci kako više nije moja, ali tko broji?
Da me nazoves nakon par mjeseci i kažeš da izidem iz stana u četiri sata ujutro (a moram ustati u šest) ja bih izišla. I to s nekom glupom nadom da ćeš ovaj put biti moj. A ti? Da te nazovem u četiri popodne na lijepi sunčani dan ti bi rekao da imas obaveza. I u tome je razlika. Ti nisi lud. Ti nisi zaljubljen. Ne znaš da nista nije važnije od ljubavi.
—  A. G
3:43

A neke ljubavi tako brzo prođu
Odu i nestanu
Pa i nama bude svejedno
Nakon dana,
Mjeseci
Fali nekad
Fali sve vise
Fali sve jace
Pomislim
Samo treba da mu cujem glas
Nemam snage za to!
Citam stare poruke
Gledam stare slike
Da smo htjeli
Moglo je i bolje
Opet smo mi odlucili.

Nisam je trazio, ona se jednostavno desila. Dosla je u pravo vrijeme, znas spasila me od loseg drustva, alkohola. Bila je moj junak, moje svjetlo u tami. Cesto se sjetim naseg pocetka, onaj glupi osjecaj zaljubljenosti, onaj osjecaj kada ti tijelom prolaze trnci. Ono prijatelju kada osjetis ljubav. Tko bi rekao da cemo mi toliko daleko dogurat? Nas dvoje, bili smo djeca. Promjenila se ona, tko bi rekao da ce i ona jednom odrasti. Ali odrasla je, u prelijepu zenu, sa prelijepim osmijehom. Prijatelju danas je tocno 2 godine i 10 mjeseci kako vise nije moja ali tko broji?

Novi_neko
Draga moja bivša ljubavi. Kako si? Šta radiš? Gdje si sada? Nadam se da si dobro, nadam se da ti je život donio sve najbolje. Nadam se da si sad u dobrim rukama. Draga moja bivša ljubavi. Sjetiš li se mene kada? Ja se tebe sjetim svakog dana, ako sam iskrena stalni si gost u mojoj glavi. Evo prolaze dani, tjedni, pa polako će i mjeseci, godine. A mene bol ne prestaje. Samo me još vise steže i samo još dublje propadam. Pokušavam, borim se i trudim ali ne napuštaš ono svoje mjesto u mom srcu. Draga moja bivša ljubavi. Da li je bilo lako? Kad si me onako lako izdo, presto voljeti i zaboravio? Pitam te, jer moram znati tu tvoju tajnu. Da mogu i ja krenuti životom. Da mogu i ja biti sretna kao što si ti.
—  Crni Dijamant

Alarm.
Progledam.
Rominjaju kapi vani.
Spavao bih.
Misli.
Gledam. U mrak.
Pretresem par crnih, pa ustanem da se umijem i operem zube.
Radim to bezvoljno.
Jer neophodno.
Prolazim rutinski.
Kroz dan.
February je.
Sekunde, sati, sedmice, mjeseci.
Kuda za Novu? Haha…
Prolaznost nas lomi nevidljivom rukom.
Gutamo, sve. Nikad otkriveni sami sebi, svakodnevno lutamo.
Nema vremena.
To samo znamo.
Gledamo. U prazno. Konstantno.
Tragamo, samo kao.
Odrastao?
Ne bih rekao.

Cao tata, eto imam da ti kazem mozda par rijeci koje neces naravno nikad procitati.
Kako si, sta radis? Sta ima novo u tvom zivotu? Nismo se culi vec 7 mjeseci, da budem iskrena ni ne zelim da te cujem.
Mozda ce te povrijediti ali ocu da ti kazem da mi ni ne nedostajes. Odrasla sam bez jednog roditelja, nije to nista strasno zar ne? Gledam druge oceve, gledam koliku paznju posvecuju svojoj djeci, svojim cerkama prije svega, gledam tu veliku ljubav izmedju oca i cerke, cudno je to sto ja nikad nisam osjetila oce:) Mozda cu reci da mi nedostaje figura oca u mom zivotu, nedostaje mi mozda ta paznja koju mi nisi pruzio nikada. Kad bi me vidjeo posle duzeg vremena, jel bi te zaboljelo to sto nisi gledao svoju cerku kako odrasta? Jel bi te zaboljelo to sto vidis svoju cerku kako je odrasla i postala zena sa svojom porodicom? Naidje tako neki covjek sa kojim se ispricam i sa kojim bi pricala satima, danima, godinama jer ne znam kakav je taj osjecaj, ne poznajem ga..
Zao mi je oce sto su ti mozda drugi bili bitniji nego ja, zao mi je sto nisi bio tu, navikla sam znas..
Znas sta me zaboljelo najvise? To sto si prosao pored mene i nisi me ni pogledao, sto si prosao pored mog zivota a nisi se ni okrenuo za mnom. Znas zaboli to mozda nekad dragi oce.
Zelim ti sve najljepse u tvojoj buducnosti koja polako istice. Na samrti kada te budu pitali koga zelis zadnji put da vidis, jel bi to bila ja oce? Da te pitam dragi tata, gdje si bio sve ove godine? Da, imam 17, jel se sjecas uopste kad mi je rodjendan?
Javi se nekad, pitaj bar kako sam, meni bi eto znacilo.
Puno pozdrava ti salje tvoja cerka koju nisi vidio dugo i neces :)

Ti nikad nećeš znati koliko mi značiš. Možda je bezveze i pričati to, jer se poznajemo tek par mjeseci, ali postala si mi draža nego oni koje poznajem duži period. Kao što rekoh, ne znaš, a i nikad nećeš znati, jer nećeš imati prilike da to saznaš… A i što da ti pričam o tome, jer je to već zatvorena tema, za nas…

Kada bih mogao ovako pisati, vjerovatno bi mi nestalo riječi da opišem tih par mjeseci… Vjerovatno ne bih znao opisati svaki onaj dan, svako tvoje javljanje, svako “dobro jutro” i “laku noć”… Ne bih znao opisati, svaki trenutak kad sam se nasmijao na neku tvoju poruku… Kada sam se smijao dok sam ti ponekad izvlačio živce, da bih ti kasnije rekao da te volim… Ok, sad treba shvatiti da je to sve iza nas, i da više tih dana, tih poruka nema…

Ne znam, možda ćeš uskoro naći nekog, ko će te voljeti i koga ćeš ti voljeti… Možda ćeš naići na nekog ko će ti samo pričati da te voli… To ne znam, to ćeš jedino ti znati…

I gledajući kako dani prolaze, došli smo na raskrsnicu, tamo gdje nam se putevi razilaze, na kraju smo zaboravili, šta smo ustvari željeli jedno od drugoga, i šta smo stvarno iščekivali…

I da ne otežem previše, na koncu svega, odlazimo jedno od drugog… Iako nismo bili tako blizu, naša mašta, i snovi su nas povezivali.. Danas, ta maštanja se razilaze, a snovi k'o snovi, dočekali su jutro i prekidaju se….

Adio ljube, čuvaj se, i sjeti se bar ponekad, onako, nije da si obavezna, ali kad kreneš spavati, sjeti se onih nekih poruka… Sjeti se i svađa, i onda se razljuti, ali nemoj se puno ljutiti, jer znaš da ćemo se opet na kraju pomiriti, i da će ta svađa biti samo pečat na ono što smo nekad bili…
I za kraj, volim te, i nemoj me brzo zaboraviti….

Elvedin Hasanagić

Šta da ti kažem, nismo pričali nepunih šest mjeseci. Naizgled, sve je odjednom prestalo, mada smo se postepeno udaljavali iako smo to odbijali priznati jedno drugom pa ni sebi. Dopisivanja do zore, izlasci, interne šale, zezanje, nestalo je kao da se nikad nije ni dogodilo. Trudila sam se, svim silama sam se borila da ostanemo kakvi smo nekad bili, i reci ti meni, zašto uvijek postoji osoba kojoj je više stalo i koja više voli. Ništa dobro ne nastaje od tog. Bilo je teško, ne mogu reći da nije, osjećala sam se kao da sam izgubila dio sebe, onaj dio koji daje smisao svemu. Ubrzo su naišli osjećaji krivice, šta sam pogrešno uradila, rekla, i šta, ipak nisam. Jedno je sigurno, ne možeš natjerati nekoga da bude tu kad ne želi, pogotovo ne bi to trebao raditi radi svoje sebičnosti. Neće i ne želi, šta mu možeš, prestani se boriti kad je uzalud. Ne sjećam se datuma, sjećam se poruke. Sutradan smo izašli na kafu, iz prve nisam htjela prihvatiti jer mu je to jedini put da je tražio da se vidimo, ali jebiga, nedostajao mi je. Porasla mu je kosa, više je samouvjeren i manje pesimističan. Promijenio se, na bolje, i neizmjerno mi je drago zbog toga. Doduše tužan je i ljut, vidi se na njemu, prekinuo je sa djevojkom koju je mnogo volio, sa svojom prvom ljubavi. Nismo imali puno tema da se ispričamo, skoro pa i nemamo više ništa zajedničko. Nisam tužna ni ne osjećam više onaj bijes od nekada. Izašlii smo još jednom nakon toga, bio je to posljednji put, oboje smo znali ali smo prešutili. Ni ja nisam ona ista osoba od nekada, više sam nesigurna ali pokušavam da me to ne dotiče i više uživam u stvarima koje volim i sa ljudima koje volim. Ovo završavam sa jednom riječju koja je sve i započela; izvini.

Ako ste mislili da je veza na daljinu nesto kao veza bez obaveza onda fakat ne zasluzujete ni tu “vezu bez obaveza”. Negdje na netu sam procitao da je veza na daljinu puno jaca od normalne veze, vise ste vezani za tu osobu koju vidite u najboljem slucaju jednom u par mjeseci. Naravno ja pricam o vezi u kojoj su u pitanju stotine kilometara udaljenosti, kada vas dijeli par drzava a ne par gradova. Veza na daljinu se mora cuvati ne samo ljubavlju vec svom svojom snagom i zeljom. Razlika izmedju “obicne veze”, to jest veze u kojoj se vidite skoro svaki dan ili par puta sedmicno, i veze na daljinu je stvarno velika. Uzmimo u obzir samu cinjenicu da je ljubav na daljinu teska za cuvati. Znaci nema pogleda, nikakvog dodira, samo pozivi, poruke i ogromna zelja da vidis tu osobu zbog koje brojis dane i molis Boga da sto prije prodju. “Samo pozivi, poruke..” - ponekad na skype, da preko webcam joj vidis lice, su jedini nacini da odrzavas tu vezu. Uredu je voliti se, cekati jedno drugog, ali ako se ne cujete ili se cujete skroz slabo odma da vam kazem da necete daleko dogurati.
Veze na daljinu imaju svoje prednosti i nedostatke, a iako se cesto usredotocujemo na lose strane, one imaju i dobrih strana. Evo naprimjer u vezi na daljinu komuniciramo rijecima a ne tijelom, da pojasnim, nakon svadje ili rasprave par koji je normalnoj vezi se lakse pomiri, ponekad je dovoljan jedan pogled ili zagrljaj dok parovi na daljinu se ne mogu pogledati niti zagrliti tako da vecinom izbjegavaju svadje, presute, biraju rijeci jer znaju da su te rijeci sve sto imaju. Znaci iskreni ste: cak i kada morate reci partneru nesto sto ce ga mozda povrijediti, to cete uciniti jer je iskrena komunikacija vazna u vezi na daljinu. Voliti se nije jedina stvar koju MORATE uraditi da bi vasa veza uspjela. Povjerenje je jako bitno, ako mu/joj ne vjerujes tu nema ni ljubavi, ako sumnjate jedno u drugog pogrijesili ste sve. NE RUSI DALJINA VEZU, VEC SUMNJA. Ako je zoves cetiri puta u sat vremena da bi vidio da li je ona stvarno izasla sa frendicama kao sto ti je rekla ili je vani sa neki likom, vjeruj dosadit ces joj. Pusti je nek izadje, ako joj je stvarno stalo do vase veze nece dozvoliti da nista ni niko unisti to sto imate.
Veze na daljinu nisu za slabice, ako nisi spreman/na da zrtvujes svoje zivce, svoju snagu i ubijes taj ponos u sebi, nemoj mu/joj onda ni davati laznu nadu.
Razdvojenost jača vašu vezu: Ako možete izdržati taj test, ništa drugo vam neće biti teško.

Ti znas da volim i ja tebe zar ne? Rekla sam ti to milion puta.. Ali znas i to da sam ponosna i da ako nesto odlucim onda ce da bude tako ili nikako..Rijetki su oni koji su me pokolebali..Ako uopste i jesu..Ali priznajem da mi nekada jako falis..Da mi nedostaju nasi razgovori i da mi nekad tako ocajnici treba da me zagrlis i kazes volim te..Osjecala sam se sigurnom u tvom zagrljaju.. Ali ne..Nece me proslost natjerati da izmjenim buducnost.. Tvrdoglava jesam.. i ti to znas.. pa smo opet dali da se dogode neke stvari..Doduse vise ti nego ja.. al.. sada je kasno.. i ti to znas.. A mijenjao bi stvari..Kazes vratio bi nas na pocetak.. Bar par mjeseci unazad kada smo bili najsretniji i najvise uzivali u zivotu.. I ja bih i sada uzivala jednako ludo kao i tada..Jos bih skakala po svim onim mjestima po kojima smo skakali tada.. Veselila se istim stvarima kao nekada.. Jer jos uvijek me vesele iste stvari.. I ti si to najbolje znao.. I znam da ti i sada znas sta je najbolje za mene.. ali sam odlucila da te pustim iz zivota.. i molim te.. MOLIM TE ne vracaj se ponovo u njega.. Dovoljno mi je tesko.. ne otezavaj.. Jos pamtim trenutak kada sam te poslednji put vidjela..Stajao si i gledao me s puno topline.. I znam da je pogled bio pun ljubavi..I osjetila sam tugu u njemu.. Ali ti znas da te ja nikada nisam imala namjeru povrijediti..Jel znas ti to? Sam si izabrao taj put.. nicim te vodila nisam.. A sada bi da mjenjas stvari.. Sada je to nemoguce.. U meni su ostale jos neke rane koje nisu zacijelile.. Bojim se da nikada i nece.. I molicu te pusti me.. Pusti me tako ti onog najvrijednijeg.. Da nastavim dalje.