mirise

Pjesma o bijeloj majici

Svirali su stare stvari

A mi skakali pred pozornicom

Dobacivali pjevačici dok nas je njen dečko gitarista

Mrko gledao

I sve je bilo uredu.

Pili smo tek toliko da otupimo dan

Bilo je djevojaka daleko izvan naše lige ali

Plesali smo i pili i

Nije nas bilo briga

Što izgledamo kao tinejdžeri sa bradama.

U jednom trenutku se nađoh u baladi

Jednoj od onih

Za svadbe ili sahrane

Ili ispraćaje vojski u ratove

I ta djevojka

Čiji je parfem probijao kroz nikotinski oblak večeri

Ta djevojka mi je prišla i

Zagrlila me.

Bila je malena, stegnula me rukama

Oko struka

Naslonila glavu tamo gdje mi

Udara srce

I nije pomjerala stopala

Samo je stajala tu

Tako.

Zagrlila je, mislim, prvog muškarca

Koji je bio blizu

Mogao je to biti bilo ko.

Oko nas su skakali

Moji prijatelji

Njeni prijatelji

I gomila stranaca, pijanica i

Niko od njih nije gledao

U nas.

U sredini te rasplesane rulje

Udisao sam mirise sa tjemena njene kose

I nisam se usudio

Pomjeriti se.

Kao da mi je u ruci vrabac koji će

Ako samo trepnem

Odletjeti i

Više ga nikad neću vidjeti.

Kroz majicu sam osjetio

Njene suze

Koje su protopile na moje grudi ali

Nije me puštala i ja nisam puštao jer

Znam kako je

Kad se ostane bez dijela sebe i

Onda neko

Ili nešto

Dirne u to prazno mjesto.

Samo ne znam kako je

Raspasti se u dijelove pred strancima

Biti toliko hrabar

Pa plakati

Pred njima

Samo ne znam kako je 

Otvoriti se

Do kraja.

Pjesma je završila

Bend utihnuo a pjevačica podignula mikrofon

Prema gore

Gledala je u nas dvoje i

Počela pjevati refren

Tog čuda od pjesme

I svaki čovjek i svaka žena u toj kafani

U tri sata ujutro

Sve što diše je zapjevalo

Iz sveg glasa, svime što imamo

Pjevali smo

Tako jako da su se stolovi tresli

Mjesec je zadrhtao na nebesima i oborio

Pet stotina zvijezda padalica samo da

Zaustavi njene suze ali

Nije bilo pomoći.

Oko nas svi ti glasovi

Savršena harmonija refrena

I svijet koji je

Za nju i mene

Prestao da postoji.

Nije se usudila podići pogled

Niti se pomjeriti

Samo me jače stegnula

Kao da će, ako me pusti, pasti negdje u provaliju

Kao da je moje tijelo jedina nit koja je

Drži u životu.

Otpjevali smo refren, svi osim nje

Ona ga je pjevala suzama

I onda tih par sekundi tišine

Kada se čulo jedino njeno disanje

Kunem se

Čitavo je Sarajevo ćutalo

Ćutali su psi lutalice, sirene hitne pomoći i

Ulični svirač kod vječne vatre

Ćutao je vjetar, Miljacka je prestala teći

A ona me i dalje držala.

Tišina se stopila s alkoholom

Bubnjar je viknuo

„ONE - TWO - THREE - FOUR!“

I zagrmila je jedna od onih pjesama uz koje čovjek

Mora skakati

Rulja se rasplesala

Oko nas

A njen stisak je popustio i

Samo je otišla u masu

Kako da nikada nije

Bila tu.

Na mojoj bijeloj majici

Ostavila je tragove od

Suza i 

Maskare

Kao dokaz na mjestu zločina

Kao spomenik

Noći u kojoj su

Dva stranca

Samo na par minuta

Jedno drugom postali

Sve.

Jutros pijem svoju kafu

I čekam da me prođe ovaj osjećaj

Kojeg

Ni da napišem svaku pjesmu ovog svijeta

Ne mogu objasniti.

Nadam se da si dobro

Tamo negdje

U ovo subotnje jutro dok oko struka

I dalje osjećam 

Tvoje ruke.

O njemu,koji zaslužuje svet

A,eto,on..
On je moja susta suprotnost a u isto vreme je i meni slican..skoro isti.
On je ljubav,on je rosa u rano julsko jutro ispred kolibe u kojoj me ceka i osmehuje se sa prozora.
On je svadjalica,debil kom apsolutno sve mora da se nacrta, koji je nevidjeno ljubomoran a opet bez te njegove ljubomore ne bih mogla da zivim.
Narcis obican koji svoju frizuru voli vise od mene. ( o tome svedoci cinjenica da svake nedelje ide kod frizera..)
On je nesvesno najveci romantik kog sam upoznala.
Vodi me da gledam svoj,njemu ne tako zanimljiv film.
Lepotica i zver. U kom me je na pola zaustavio i poljubio u dlan kao da je postao svestan toga da njegova lepotica ne bi mogla bez svoje zveri.
Tvrdoglav,nevidjeno sebican kad sam ja u pitanju i neverovatno brizan kada mi nije dobro.
Nema obzira za vreme i ne dozvoljava mi da spavam.
Ljubi me iako sam mu minut pre rekla da sam ljuta i da mi ne prilazi.
Inati se i uvek je on u pravu.
Grize me za usnu iako sam mu rekla da to ne radi, ali, zna me on dobro. Zna da to samo kazem da bih glumila neku finocu.
Dopustila sam mu da vidi najgore delove mene,
a on je ipak ostao uz mene.
Nikad mi nije rekao ZAUVEK ali mi sve sa njim mirise i na vise od toga.
Kada mi kaze “cekaj me” pozelim da je uvek tu pa da ne moram da licim na nestrpljivo detence koje jedva ceka da dobije poklon za svoj treci rodjendan samo.. sto bih ja
Jedva cekala tebe.
Mrzim sto sam,eto
Zapamtila kako dises
A ne znam
zaista ne znam
Da li ces
Sutra
Za par meseci
Godina
Disati pored mene.

-ultravioletna. ( Teodora Vuković )

‘’Kako sam samo voljela ovaj period prosle godine.. Vratila bih se kuci nakon sumornog dana I odspavala par sati cisto da pokusam vratiti izgubljenu snagu I zivce, a probudila bi me zvonjava telefona I glas dobro poznate ekipe. ‘’Hajde na klupe, cekamo te.’’,  govorili su mi cekajuci me pod prozorom. Svi. Ako se slucajno okupe kad sam ja na treningu, dosli bi po mene I smrzavali se ispred skole dok ja ne bih izasla, a onda bi svi zajedno otisli u ‘’mahalu’’ I sjedili na prohladnim drvenim klupama pustajuci lagane pjesme I pricajuci o glupostima. Pusili bi jeftine cigarete dok bi se nebo nad nama crvenilo jer ce ubrzo I  prvi snijeg.. Nekim cudom, ostala bi slobodna samo jedna klupa koja ne gleda na glavnu ulicu I jos vecim cudom zadnji bi joj prilazili ti I ja, te sjedali na nju, udaljeni jedno od drugog toliko da jos jedno izmedju nas moze da stane. Ali, nakon svega 5 minuta, opet nekim cudom, ti I ja bi bili tik jedno do drugoga I nasa promrzla koljena bi se dodirivala, dok bi hladan zrak prolazio kroz nasu krv I osjetili bi drhtaje jedno drugoga. Niko nas nije primijecivao takve, zaljubljene, tajno, nikoga nije ni bilo briga.. Zasto nikada nismo shvatili da niko od njih nije ni trebao da zna, bili smo bitni samo mi.. I tako bi sjedili do 23:00h kada smo svi vec morali biti u toplim kucama, ali smo mi takvo nesto zamijenili minusom u zraku I tudjim prisustvom. Zaista, ljubav umije da ugrije, ako je prava. I tako sam od oktobra jos vjerovala da cu voljeti zimu, snijeg, a pogotovo onaj prvi,tmurno vrijeme, dva datuma I jedno ime.. Ali, desilo se sve suprotno. Pocela sam prezirati bijele zimske vragove, proklinjati januar I brojeve 6 I 21 I prestala vjerovati u sudbinu. Vec sad osjecam da cu omiljeni period prosle godine, ove vec da pokusavam prespavati. Oktobar mirise na uspomene.. Kako li ce tek januar mirisati.. Bojim se.’’

Možda

Možda živiš s druge strane okeana

U nekoj od zemalja gdje je zakonom zabranjeno biti čudan.

Jutrom ideš u prodavnicu na kraju ulice

Radnik na kasi ti odabere najzrelije jabuke i ne skida pogled

Sa tvojih usana.

Ti naivno trpaš stvari u vrećicu i nasmiješ se

Pa se vraćaš kući nesvjesna svoje ljepote i osjećaja

Koje budiš u ljudima.


Ili si pak negdje sasvim blizu meni

Toliko blizu da te svakog dana mogu sresti

A samo da te sretnem, znao bih…

Možda si tu u ulici do moje, u onoj zgradi u kojoj živi deda Omer

Koji i zimi-ljeti nosi dugi mantil i šešir od dabrove dlake

I uvijek čita neke autore za koje ne znam.

Možda ga pozdraviš dok ulaziš u haustor

Kažeš da tog jutra baš dobro izgleda

I pomogneš mu da se popne do drugog sprata jer lift ne radi.

On ti zahvali dižući šešir sa glave

A ti požuriš uz stepenice lepršajući rubom haljine.


Šta ako već voliš nekog običnog

Jednog od onih muškaraca kojima je život sređen.

Uvijek je dobro obučen, čist.

Vozi dobar auto, radi od 9 do 5 i svaki put kada se vraća kući

U prodavnici kupi neku sitnicu za tebe.

Šta ako te čini dovoljno sretnom

Tek dovoljno da nisi svjesna da postojim

Tamo negdje?


Dovoljno nije dovoljno, dovraga s njim.


Možda si i sama

Čekaš da neko novi napravi propuh u tvom životu

Rastjera sve te teške mirise i useli sa novim namještajem.

Možda su te potrošili muškarci za jednu noć

Možda su te pokvarili varalice i lažovi

Možda iskrena ljubav

Možda ljubomora.

Možda si čak prestala vjerovati da ćeš me ikada sresti.


A hoćeš, jednog jutra ili večeri

U sred autobusa, dok se voziš na posljednje predavanje te sedmice

Krajem oka ćeš vidjeti da neki čudak na zadnjem sjedištu

Oborenog pogleda i razbacanih pramenova kose

Čita Kafku i smije se samom sebi.

Neće biti mnogo ali neće ti mnogo ni trebati

Upalit će se svi alarmi u tvom tijelu kada se sretnu pogledi

Pa ćeš preskočiti posljednje predavanje te sedmice.


Možda ćemo se mimoići dok prelazimo na crveno

A ti se budeš vraćala kući pokisla i bez šminke

Možda u kafani kiteći svirce na “Pukni zoro“

Možda u čekaonici hitne dok čekaš da pogledaju ogrebotinu na tvom koljenu.

Možda na samom kraju svijeta dok se planete sudaraju

U posljednjem času na Zemlji.

Bilo gdje, bilo kad.

Prepoznat ćeš me.


Reći ćeš mi svoje ime i ja ću tebi moje

Pokušat ćeš prekinuti niti što ti osmijeh drže razapetim

I ugasiti rumenilo na obrazima

A ja ću se praviti da ne primjećujem koliko si smotana

Lažirati samopouzdanje kao profesionalac

Pa te uzeti za ruku

I bit će normalno i poznato

Kao da se cijeli život vodimo za ruke

Vezani.


Pričat ćemo taj prvi dan jednako strasno kao i posljednji

Ja ću gutati tvoje riječi kao putnik u pustinji

Uvijek tražeći još.

Tebi će moja poezija biti nenadjebiva

Bolja od Bukowskog i Antića i svih tih gubitnika

Samo zato što je moja.

I umjet ćemo ono što drugi nisu umjeli

I bit ćemo ono što drugi nisu bili

Vidjet ćeš

Postoji jedan običan čovjek kojeg je Bog izlio tvojim kalupom.



Zajedno ćemo slaviti treći januar jer nam se može

Lutat ćemo parkovima tražeći klupu na kojoj se nismo ljubili

Ušunjat ćemo se u kino na obali u sred crno bijelog filma

I viknuti ko jebe Hičkoka

Pa prosuti kokice u zrak kao vatromet.

Učit ćemo salsu zajedno

Namjerno igrati pogrešno i nervirati instruktore

Poslat ćemo dovraga svakog ko kaže da Magi nije mis svijeta

Imat ćemo loše fore i glasno se smijati u tramvaju

Nećemo ustajati babama i nećemo imati karte.

Bježat ćemo od revizora i svega što je obično i ljudsko

Krit ćemo se od svitanja

Napraviti pećinu od jastuka i pokrivača i kačiti šarena svjetla

Cijepat ćemo stranice iz zbirki poezije

I lijepiti ih na stubove po Sarajevu

Postat ćemo slavni jer smo jedini par u gradu

Koji se vjenčao u trenerkama i medeni mjesec proveo

Lutajući svijetom birajući gradove gađanjem globusa pikadom

Oblijepit ćemo zidove spaveće sobe razglednicama

I mojim pjesmama i tvojim crtežima

Reći ćemo jebi se skupim namještajima i ukrasima

Koji su bijeli i avangarda

Jebo avangardu

Budit ćemo se pjevajući Štulića ili neku glupost

Komšija će nam psovati mater u ritmu udarca metle o plafon

I nas neće biti briga.



Živjet ćemo, kunem ti se, bolje nego iko ikada.

Čekaj me.

Rani septembar u Beogradu mirise na snove i slobodu i osmeh. Mirise na onaj trenutak pre sna kad pod jastuk gurnes svaku brigu i setis se koliko je svet jedno idiotski divno mesto. Ne brojim korake, ne citam nazive ulica, samo lutam i zaboravljam na to gde je odavno trebalo da budem. Podizem pogled sa starih, iznosenih patika i ona je bila tu. Znate kad kazu da je svet stao u trenutku kad su ugledali nekoga? Ne.. Na sekundu, imao sam osecaj kao da sam osetio istinsku brzinu kojom se svet okrece i juri, bez mene. Ja sam ostao na istom mestu. Sedela je na stanici, nasmesena, u kosulji koja je dosezala do kolena, sa knjigom u krilu. Pozeleo sam da se iza ugla pojavi neko i poljubi je, odvuce je daleko od mene, zeleo sam da ovu nejasnu zbrku misli neko pretvori u samo jos jedan trenutak, samo jos jednu lepu devojku na ulici, samo jos jedno “sta ako?”. Pozeleo sam da ima nekog da joj pozeli laku noc, nekog da je beskrajno mnogo gnjavi, nekog da je ljuti i posle je natera da zaboravi na sve. Pozeleo sam da postoji nesto, bilo sta da me spreci da otvorim svoja velika usta i izgovorim nesto preterano glupo.
“Izvini, je l’ ti treba nesto?”
Glupa, velika usta i glupi svet koji je prestao da se pomera i ja koji vec minutima stojim i gledam ka njoj i cutim.
“Ovaj… Ne?”
“Dooobro… Okej.”
I onda se nasmejala. I boze moj, bio je to mozda najlepsi nesavrseni osmeh koji sam video. I presirok i kriv i pomalo uplasen.. I ja koji i dalje stojim i cutim. Ja i taj osmeh. Seo sam pored nje. Definitivno ne treba da se smesi strancima.
“Je l’ smem da pitam za ime?”
“Imena su tako glupa i bespotrebna. Kakve veze ima kako se zovem? Uvek ista prica.. Ime, adresa, broj telefona. Pitaj me nesto da mi odvuces paznju sa ove knjige, pitaj me nesto toliko cudno da se uplasim toga zasto me stranac pita skroz sulude stvari.”
Ova devojka je potpuno, preslatko luda.
“Na sta mirise Beograd u ranom septembru?”
Par sekundi je zamisljeno cutala, kao da se trudi da smisli savrseni opis za nesto sto, u sustini, zapravo i ne postoji.
“Na slomljena srca koja opet vole, na novu sansu, na strance koji mile po Dorcolu. Mirise na povratke i nepoznatno, ali onu vrstu nepoznatog koja mami, koja te tera da cinis izuzetno glupe stvari..”
Ako ne bude prestala da brblja stvari bez smisla, poljubicu je tu i odmah, bez pitanja, bez razm..
“Na sta tebi mirise?”
“Mirise na… Ne znam. Menja se svaki dan.”
Pazljivo je posmatrala svaki moj pokret, razmatrajuci reci koje su izlazile isuvise lako. Suzenih ociju, gledala me je kao da pokusava da nadje neko dublje znacenje iza mog odgovora. Sasvim slucajno, spustio sam pogled ka njenim usnama i u trenutku zaboravio da ne znam ko je, da ne znam zasto pricam sa njom, da ne znam cak ni gde sam trenutno. Frknula je.
“Uopste nisi mastovit. I pritom, iako uzivam u poetskim razgovorima o mirisu ovog grada, red je da se predstavim. Una, drago mi je.”
“Pa, zar su imena bitna?”
“Ne, ali ko zna, mozda je tvoje ime presudno. Mozda imam neku tajnu fobiju, mozda ne zelim da se ikada obratim nekim sa tim imenom. Mozda mi je neko sa tvojim imenom slomio srce, mozda je to ime mog tate, sto bi bilo zaista bizarno.. I presudno.”
Nisam mogao da sakrijem smeh i zacudjen pogled.
“Dobro, Una.. Mnogo si razmisljala o tome. I, kako se zove decko koji ti je slomio srce?”
“Koji tacno? Ja sam ti beskrajni romantik. Bolesni romantik. Nikad mi nije dosta ni ljubavi, ni slomljenih srca.”
Precutao sam da sam ja uglavnom taj koji ih lomi. Precutao sam da neka devojka opet place sama i ceka poruku ili izvinjenje koje nece doci. Precutao sam da je bolje za nju da krenem i ostao sam tu da sedim, zalepljen za stanicu, nadajuci se nece uskoro naici njen bus, nadajuci se da necu morati da se pretvaram da idem u istom pravcu kao i ona.
“I, sto cutis ti toliko? Samo pitas, slusas i onda razmislj…”
“Mozda je bolje da odem?”
Ucutala je. Samo je cutala i posmatrala me kao da me poznaje dovoljno dobro da prokljuvi da li zaista zelim to ili ne.
“Slusaj, i ti i ja znamo da ne zelis. Zelis da sedis sa mnom i pricas o svemiru i zvezdama i da me pitas sta mislim da se nalazi posle smrti. Zelis da me slusas, da slazes sebe da se osecas kao da me poznajes citav zivot. I najvise od svega? Zelis da me poljubis, i konacno iz glave izbacis sve te glupe ideje da bih bas ja, od svih, mogla da te nateram da ostanes i zavolis.”
“Ti, cini mi se, ovo radis svako vece. Pricas sa strancima, trudis se da im citas misli, pravis se kao da poznajes one delove njih koji i sami ne znaju.”
“Mozda. A mozda sam upoznala isuvise mnogo muskaraca kao sto si ti. Svi su oni oboreni s nogu, ludo zaljubljeni, opsednuti. I onda otkriju neke delove mene koji se ne uklapaju u savrsenu pricu koju su smislili u svojoj glavi. Previse volim knjige, mnogo pusim, smejem se toliko glasno da privucem paznju svih oko sebe, cesto sam tuzna bez razloga, volim da budem sama.. Ili vec nesto. I onda ona zaludjenost preraste u nesto ruzno i bolno i zaborave svaki razlog zbog koga su i zeleli sve to. I onda je tu neka nova Una.”
Sve ovo govorila je sa hrabrim osmehom na licu, glumeci da je ne dotice, kao da se pomirila sa svim tim.
“I, sta ako ja bas zelim da upoznam tu Unu o kojoj pricas i sve te delove nje od koje drugi beze? Sta ako ja bas volim mane? Sta ako sam ja ceo zivot proveo sa drugim Unama? Sve su one bile… Divne. I, bez lazne skromnosti, sve su me volele. I sve su se smejale vrlo smerno, govorile su prave stvari, vodile beskrajne rasprave sa mnom o knjizevnosti i muzici, sve su bile naizgled.. Savrsene. I ja sam provodio dane razmisljajuci zasto ne osecam nista, zasto izbegavam one dve reci koje su one tako lako govorile. I, znas sta? Sve su bile dosadne. Nije bilo bas nijedne stvari koja me je izludjivala, nije bilo nikakvih razgovora koja su me terala da se zamislim, nije bilo spontanosti, suludih avantura, poroka, nije bilo nikakve..”
“A ja to imam?”
Bilo je glupo odgovoriti bilo sta. Poznavali smo se vrlo kratko, nisam se ni predstavio, nisam znao njenu omiljenu boju, nisam znao sta voli, niti da li mozda voli nekog. Ali, postojalo je neko obecanje ove noci i to jedno pitanje koje nisam mogao da izbacim iz glave.
“Pa, sto mi ne dozvolis da saznam?”

6

Obraćam ti se sa “ gospođo “ , jer su me roditelji, kao malu naučili da se prema svakom ophodim sa poštovanjem. Gospođe su pravedne, plemenite, blage .Ti nisi “gospođo” Evropo, znam to već godinama. Možda nećeš htjeti pročitati ovaj moj tekst, nećeš željeti da čuješ moje riječi, ni istinu koju ću ti napisati. Odavno si ti gluha na vapaje nas Bošnjaka iz Bosne. Gledala si mirno kako umiremo. Nisu te doticale naše rane i bol, ni jecaji majki, vrisak nena i silovanih djevica, krikovi ubijenih sinova. Nisi imala košmare zbog srušenih djevojačkih snova i izgubljene časti. - Zar je u tebi umro insan “gospođo?”- pitam te, kao što ćeš biti pitana na Sudnjem danu. Imala sam deset godina, kad je počeo rat. Živjela sam na imanju sa roditeljima, nenom, bratom i starijom sestrom. Imanje nam nije bilo veliko, ali smo bili bogati i živjeli sretni u ljepoti onoga što nam je davala naša zemlja. Budila sam se svakog jutra, radosna i jurila u susret suncu i ljepoti dana. Trčala sam našim livadama za razigranim janjadima i šarenim liptirima. Udisala sam najljepše mirise otkosa , bilja i drveća iz šume. Umivala sam se rosom i pila tek pomuženo mlijeko i vodu sa izvora. Nisam nikuda išla iz Skelana i mislila sam da je moje selo najljepše na dunjaluku. Nisam znala za kompjutere, mobtele, ni Tv, a ja opet bila najsretnija i svaki dan mi letio kao san.  ¸ Kad je kod nas počelo da se puca, da li si tada “ gospođo” Evropo, štrecnula i prepala se za goli život kao što smo mi? Da li si mogla zamislit kako će se raspasti naši životi? Ti, si tada vjerovatno, bila na nekom kongresu u svijetu licemerja, slave, rukovanja, pompi, uz bogatu trpezu sa pićem u ruci , sa lažnim osmjehomi i riječima da ćeš zavesti red u našoj zemlji. Prve bačene granate, razbile su u parčiće moje djetinjstvo i uništile moj život. Dok su tebe slikali “gospođo” ja sam sa deset godina, shvatila svu strahotu rata i upoznavala zločince. Bila sam dijete, koje je rat preko noći pretvorio u odraslu osobu. Došli su pogani ljudi i uništili naš život i razrušili nam dom. Oca i brata su ubili pred kućom. Brat je još davao znake života, kad su nas odveli. Ostao je u ropcu i ne znamo kad je izdahnuo. Njegov umirući pogled neću zaboraviti dok sam živa. Nije to bio pogled koji moli, ni zove u pomoć. Ne! Njegov pogled je bio pun prezira i srama na tebe “ gospođo”. Umirao je, a bio jači, no ti što ćeš ikada biti. Zatvorili su nas u neki hangar i bilo nas je preko dvije hiljade ljudi. Svi smo bili zbijeni jedan uz drugog kao drvca u kutiji šibica. Ja sam samo željela zraka, iako mi je glad čupao želudac, a usta pucala od žeđi. Ni svi mirisi tvojih holandski lala, ni pariskih parfema, ne bi mogli ugušit zadah što nas je gušio u toj gomili ljudi.  Podnosili smo dostojanstveno svoje muke i to teško iskušenje, koje je bilo više tvoje nego naše. U nekoj nijemoj tišini, bez zraka, razgovarali smo pogledima i razumjeli se. Dovama* smo čuvali razum i znali da moramo izdržat i preživjet. Htjeli smo da makar neko ostane i svjedoči o ljudskim nakazama, kojima se herojstvo ogledalo u zločinima.  Ti si tada “ gospođo” u nekom pariskom teatru uživala u nekoj predstavi, ili si jedrila morem, letjela avionom za Helsinki, možda pila punč u Budimpešti na koktelu licemjernih vođa svijeta. Spavala si u luksuznom hotelu na obali Temze u svili i perju.  Mi mi smo “ gospođo” Evropo, spavali uspravno, jedni drugima naslonjeni na rame. Niz noge nam se , slivao urin, koji smo bosim nogama zatrpavali u zemlju da ugušimo zadah. Nismo mogli ni da čučnemo. Noge i cijelo tijelo nismo osjećali, samo nam je duša bila živa. Nismo gubili nadu u spas, ni vjeru u Boga dž.š. Uzdizali smo duh iznad naših izmrcvarenih tijela. Sada znam da smo nas dvije hiljade ljudi, bili jači nego cijelo tvoje biće “ gospođo “ sa toliko država, mora , topova, sile. Umirali smo sa dovama, okamenjenim suzama i kletvom. Dok su nas vodili ka logoru, krvnici su nas udarali , pa nam je odjeća bila u dronjcima, ali smo izgledali svečanije obučeni od tebe “ gospođo “ Evropo, sa svilomi i štrasom. Mi smo na sebi imali nešto mnogo bogatije, no ti što imaš. Imali smo čast i sad je imamo. Prorijedili su nas, pa smo mogli sjesti. Ti bi nam rekla: “ Pa eto, bilo vam je lakše “ Nije nam bilo, jer su neke što su odveli, ubili. Cure su odvodili sebi za zabavu. - Da li si čula, “ gospođo “ vrisak djevice, koja zna da će joj silom biti oduzeta čast? Ili možda ne znaš šta je to? Mogla sam sjesti na zemlju natopljenu urinom i suzama očajnih majki, što su im odvodili kćeri. Bošnjačke djevice, netaknute pupoljke, odnjivljene na livadama Semberije, napojene vodom sa Drine, po rođenju okupane vodom iz Une i Neretve, zadojene mlijekom sa Jahorine, Igmana i Bjelašnice. Svake noći, naše nevine curice, djevojke, krvoloci su odvodili u svoje odaje.  Odvodili ih izrodi i zvjeri ljudske, da utole monstruoznu glad. Ostavljali za sobom gibet, sram i pečat, što ne može oprat sva voda svijeta, čak ni vrijeme stoljeća. Vraćali su ih u zoru, raščupane, pocijepane, krvave. To više nisu bile ponosne , bujne djevojke livada, šuma i rijeka Bosne. To su bili polumrtvi, poluludi insani , koje su kao snoplje padale na zemlju. Nisu dozvoljavale nikom da ih utješi ni dodirne, čak ni svojim majkama. Satima su sjedele okamenjene, gledale u prazno, bez suza i riječi. Odvodili su ih ponovo svake noći i ponovo ubijali njihovo dostojanstvo , a mi svi nijemo kleli zločince i tebe.  Bosna je ječala od rana , vriska curica, vapaja majki i slala ti pozive u pomoć. Ti nisi htjela da čuješ, “ gospođo “ Evropo, iako se vrisak čuo do neba. Nisi mogla čuti od glasne muzike bečke filhramonije ili neke operete izvedene u Milanu.  Pucnji, jeka, galama, udarci; time su bili ispunjeni naši životi, a ti si šutjela. Ti si “ gospođo “ Evropo, mirno slušala o nekoj maloj zemlji, tamo na Balkanu, gdje ljudi ratuju. Gustirala si mirno svoje piće negdje u Španiji, odmarala u hladu na udobnoj ležaljci. Šminkali te naveče, pred izlazak na snimanje za Tv. Dok smo mi umirali, ti si ispred svjetla reflektora, pružala ruku uz licemjeran osmjeh. Odavno , ja znam “ gospođo” Evropo, da su to bile samo isprike za putovanja, susrete, sjaj, divljenje i odavno ti ja ne vjerujem. Ja sam u zagušljivom hangaru, sa hiljadama nevinih ljudi sanjala i željela samo slobodu. Nismo ništa drugo tražili, sem da budemo ljudi. Ti si, “ gospođo” Evropo, imala drugi san. Sanjala si, Nijagarine vodopade, ljepote Venecije ili viski u restoranu Ajfelove kule. Dok si ti mijenjala udobne fotelje, majka i ja smo sjedele na leđima moje sestre, zgrčene ispod nas. Majka je pokrivala dimijama, a ja tijelom da je sakrijemo od krvnika i sačuvamo njenu čast. Ona je drhtala podamnom , kao uplašeni zečić. Zato ja sad “ gospođo” imam fobiju da sjednem, jer se plašim da ću osjetiti sestrino drhtanje i ponovo onaj strah da će je zlikovci nać. Bog dž. š. je htio da ostanem živa, da pamtim, prezirem zločince i tebe. Nisam tražila da odlikuješ moj narod, što je, u okupiranom Sarajevu, dok su se razarale i rušile džamije, sačuvao dvije crkve: pravoslavnu i katoličku. Nisam tražila ordenje, što je moj Bošnjak , iz poštovanja prema vjeri, sačuvao Jevrejima Hagadu, najveće bogatstvo njihove historije.  Željela sam samo , da kazniš zločince. Ostala sam siroče, bez ikoga svoga i bez ičega. Domovina mi je bila uništena, porodica ubijena, djetinjstvo ukradeno. Snagom volje, pomoću Boga dž.š. i dobrih ljudi, uspjela sam da opstanem i uspravim se. Bol, koji sam doživjela, još je taze i nosim ga kao vječnu ranu. Studentica sam fakulteta Političkih nauka u Sarajevu. Nisam ja “gospođo” Evropo, ovaj fakultet upisala slučajno. Hoću znanjem i umom da dosegnem vrh pravde. Želim da ti primjerom pokažem, kako treba biti pravedan i pravi čovjek. Možda jednog dana, ja i moja zemlja budemo dijelili pravdu tebi. Nikad se ne zna! Moj cilj je veliki i ja idem ka njemu. Snagu mi daju mrtve kosti mojih najmilijih , nezaboravljeni pogled umirućeg brata, babov uzdah, sestini drhtaji i nedočekana mladost. Neću ti reći kako su mi ubijene sestra, majka i nena, a kako sam ja preživjela. Ne! Šta za tebe znači, što sam ja ostala bez pet dragih osoba? Šta znače za tebe hiljade ubijenih ljudi? To je za tebe samo broj zemlje na Balkanu. Da su u tolikom broju ubijene cuke, cijeli svijet i ljudi za zaštitu životinja, digli bi svoj glas. Pročitala sam da ste u Kosmos slali psa Lajku. Brinula joj cijela planeta, da li će se živa vratit na zemlju. Za hiljade života, gospodo , niste brinuli. Zato, ja hoću vama “ gospođo” Evropo i ostaloj gospodi, što sjedi za stolom, da pokažem šta je pravda. Ako jednog dana sretneš mladu, dostojanstvenu djevojku u najljepšem hidžabu sa mirisom behara i trave sa pokošenih livada, koja priča šapatom planinskih potočića a ima aktovku u ruci i u očima ljepotu Bosne; znaj da sam to ja: Adisa iz Skelana, koja ti je napisala ovo pismo. Ja ću te “ gospođo” Evropo, kao predavač na fakultetu, vratiti da ponovo budeš brucoš, da dobro proučiš i naučiš pravo čovjeka na život. Da savladaš Zakon koji određuje kaznu za svaki počinjeni zločin.  Daću ti negativnu ocjenu, što nisi zapamtila da svaki čovjek ima pravo na slobodu i uživa na zemlji, gdje ima mjesta za sve nas. Što nisi kaznila one koji su nam to uskratili i što nisi našla krvoloke, koji su nam ubili najdraže i razorili nam dom. Svetili su nam se samo zato što imamo drugačija imena i drugačije vjerovanje. “ Gospođo “ Evropo, pali ste na ispitu! Ako želiš čuti odgovor, zašto ti nisam dala prelaznu ocjenu, otputuj do Tuzle i prošetaj do Kapije, gdje je umrla mladost, gdje su zaleđeni osmjesi i pjesma maturanata. Tu ćeš zateći majku što sa ispruženim rukama ka nebu, nečujno uči Fatihu i staricu u crnini, što drhtavom rukom pokušava upaliti svijeću. Odgovor ćeš dobit “gospođo” na Markalama, gdje se u temelje tek popravljenog asfalta, duboko sakrio sram. Na mostu Suade Dilberović, zastani i pitaj je zašto nije liječnica u bijelom mantilu i ko joj je ukrao mladost. Prošetaj do groblja na Kovače, pročitaj datume rođenja i dan smrti svih pokopanih. Upitaj ih zašto su u tolikom broju, što su mladi umrli i to će ti biti odgovor zašto si na ispitu pala. U svakom ćošku Bosne, naći ćeš odgovor. Da li ćeš , idući mojom Bosnom, ugnuti glavu od srama i nepravde?  Usput ćeš se možda čudit, što je moja zemlja živa i još ljepša no što je bila. Zapuhnuće te behari jabuka i šeftelija, mirisi zambaka, zumbula i mladosti. Nećeš vidjeti nigdje mržnju u očima. Mi ne umijemo da mrzimo. Mi samo preziremo, a to je za čovjeka najgore.  Jednom ćemo možda “ gospođo” Evropo, ti i ja sjedeti za istim stolom i sudit drugima. Ja ću sa sobom donijeti pravdu, miris i ljubav Bosne. Naučiću te da su istina, čast i ljubav ljepši od sjaja Pariza, historije Rima, moći Londona, parkova Varšave, bogatstva Stokholma. Pokazaću ti da smo opstali, ojačali i da uspravljeni idemo u budućnost.  Zvala bih te ove godine 11. jula na dženazu eshumiranih žrtava iz Srebrenice, ali ne smijem. Prepoznaće te šehidi, pa će te pljuvat hiljade mezara što nijemo stoje u redu.  Neću se na kraju potpisat. Umjesto potpisa, šaljem ti sliku poredanih tabuta u Potočarima. Neka ti oni, “ gospođo “ Evropo, umjesto mene ispišu svoja imena i brojeve.

Sinoc sam je vidio poslije dugo vremena, stara prica, ona par stolova od mene. Pravi se da me ne vidi, budala, pa cak i note ove dosadne pjesme koja se vrti cijelu noc znaju da se nas dvoje osjetimo. Iskljucujem se iz diskusije koja se vodi za mojim stolom, zelim da je posmatram, nisam od kad. Onako na prvu dosta se promijenila. Kosa joj je drugacija, al bi se opkladio da se isto zamrsi ujutro i da je i dan danas jedva rasceslja. Lice joj je drugacije, manje sminke, puno ljepsa, ali oci tuzne. Dominira u razgovoru, predpostavljam jer svi nju slusaju. Na momenat mi zafalise njene sale i lakoca s kojom je mrzila ljudsku vrstu, te nacin na koji je komentarisala druge. Drugacije se oblaci, po meni je postala zena, nema cak ni onih njenih neizostavnih, rozih detalja. Pitam se  kako li joj je u zivotu, da li ispunjava sve sto je zacrtala.. Da li isto mirise, ubio bih da znam ali mi je tako daleka. Ne cujem joj glas od proklete pjesme koja nikako da utihne, samo do mene na trenutak dopre krik onog njenog kretenskog smijeha koji i previse dugo nisam cuo. Ne okrece se, a znam da zna da je gledam. I dalje pusi iste cigare, jedna za drugom, pepeljara ispred nje uvijek najpunija. Psihicki padam jer mi kroz ovu glupu glavu prolaze sve slike koje sam svim silama zakopavao duboko u sebe. Ubija me onim usnama koje nisu prestale pricat cijelu noc, nema mene da ih zaustavim poljupcem. Znam da ima nekog drugog, on nije veceras za njenim stolom, al se djavo iz mene pita da li i njemu pruza istu onu sigurnost koju sam ja osjecao dok sam dane provodio s njom. Iz minute u minutu grlo mi se steze sve vise, ona se okrece prema meni i u istom momentu spusta pogled ka zemlji, momentu koji je meni trajao kao vjecnost. Razdire cinjenica da  ti moze tako stran biti neko kome si i ko ti je pripadao kako dusom, tako i tijelom. Kako se noc odmakla tako je i ona od stola, ustaju i idu negdje, znam da je veceras necu vise sresti, a volio bih je gledati jos bar 100 godina, jer u sustini za tih 100 godina ne bih imao sta vise da izgubim. Ljudima za mojim stolom veceras nisam bio u svom tijelu, al mi nista rekli nisu jer su vrlo dobro znali.. Legao sam tu noc u krevet, razmisljam da li u njoj ima vise mene, znam da nisam zasluzio ali mi je obecala da ce uvijek biti.. Sjetio sam se svake sekunde provedene s njom i docekao zoru, tipicno za mene.. U onim minutama kad me san poceo hvatati, ta njena poruka, od koje sam se toliko odvikavao, mi je bila potrebnija nego ikada, ali nije stigla. Dosla mi je u san, ne moram ni govorit od koga sam cuo da se sanja ono o cemu se misli… Budim se popodne, prva provjera njeno ime na ekranu, kojeg naravno nema.. Ko zna koliko me mrzi. Proklinjem onog ko nas uputi sinoc u isti objekat, proklinjem ponos i onog ko ga je smislio i proklinjem sebe, ustvari sebe ne moram, sebe sam izgubio.

Kazu da svako ima razlicite ideje o sreci. Moja sreca mirise na tebe, u sumorna teska jutra dok se budis pored mene, a ja te gledam i upijam svaku tvoju crtu lica, i volim ih, jer su tvoje. Moja sreca su ljetne veceri dok me ti drzis za ruku, i setamo se plazom, a ja imam onaj blesavi osmijeh, jer zaboga volim te, volim sve u vezi tebe, a ti me volis. Moja sreca mirise na majske zore i budjenja u malom stanu, uz jutarnje kafe i zvuk starih ploca ili starog radiona. Moja sreca je tvoj glas, dok izgovaras moje ime, tvoje ruke i tvoje glupe sale. Tvoja glupava muzika, koju sam zavoljela zbog tebe. Moja sreca si sav ti, a sta je tvoja sreca?
Ti nisi tu
Da mi ugrijes ruke kada je hladno i kada snjezi
Da mi pridrzis kaput kada se oblacim
I da mi namjestis okovratnik
Nisi tu da me pokrijes cebetom
I ugrijes tijelom
Nisi tu da kazes neces pasti, ja te cuvam
Dok hodam natracke
Sa tvojim rukama u obrucu oko mojih ledja
Nisi tu da pitas je li mi hladno
I skopcas dugmad na mom kaputu
I prebacis sal na moje rame
Na onaj francuski nacin
Sva tuga mog bica stane u tri rijeci
Sreli
Smo
Se
Ti znas najbolje svaki drhtaj, treptaj moga tijela
Svaku boru
Svaki trzaj
Znas da sam cesto poput smirgl papira
Kao onu noc
I samo ti znas kako se uz malo paznje dovede isti do savrsenstva
Tvoje oci po meni
Ne vidim, ne znam, ne zanima me
Malo morgen
Vidim i osjetim tvoje poglede po meni
Sva tuga ovog svijeta
I neka neobjasnjiva sreca
Slila se u jedan jedini trenutak u kome su moje oci srele tvoje
Jos uvijek imas onaj pogled
Koji u meni probudi svako culo
Proizvede trnce sve od koljena pa navise
Kakva koljena zapravo
Imam li ih uopste
I neki pritisak koji juri mojim tijelom
I zavrsava se praskom u glavi
Tvojim cao, mala
Smijes se isto
Kao djecak
Gledala bih u taj prizor cijelu vjecnost
Mirises na nekad
Pricas mi lijepo, elokventno, naglasavajuci svaku rijec
Kao i uvijek
I gledas me…
Bog nek mi oprosti
Kao nekad
Znas da mi malo fali i da ce sve otpoceti ponovo
Samo ako pozelis
O, dobro ti to znas
Zato me privlacis sebi
Zato stavljam ruku na tvoje grudi
Onde gdje se mijesa proslost i sadasnjost
Onde gdje ne znam smijem li, trebam li, podrazumijeva li se ista
Znam samo da te ljubim u sljedecem casu
I odlazim bestraga
Sta je tvoj tuzni izraz lica znacio
Nakon moje proste recenice da odlazim
Jos jedna laz i jos jedan cin u ovoj drami koju reziras
Onaj ti nikada ne bi ostao stajati na
Podijumu onog nocnog kluba
U masi mladih ljudi
Koji plesu i dizu case visoko
Ti me nikada ne bi pustio da se sama provlacim kroz guzvu
Koracam mracnim ulicama do taxija
Ti koracas ispred mene
Drzeci mi ruku
Otkrivajuci siluetu krhke, mlade zene
U povratku prebacujem radio stanice u tvome autu
U nekom proslom zivotu samo
I sva gorda, ponosna, neka druga ja
Bjezim od sebe, od tebe
Mozda i zaplacem na tvoj dodir
Ali toga nema i ne postoji
Ne znas
I nije se desilo
Postojim samo ja
Kako koracam sama
Gradeci put ispred sebe
Ostvarujuci svoje ambicije i snivanja
Uzivajuci u sitnicama koje sama radim za sebe
Setam Vilsonovim setalistem sasvim sama, citam klasike, fotografisem, pisem, studiram ono sto volim, plesem navecer iza ponoci u nekom klubu, pa te otplacem na hladnom kuhinjskom podu
Ali te nikada vise necu nazvati i reci ti to
Za par minuta opet sam to
Sama ja
Koja se ujutru probudi bez
Da me saceka tvoja poruka
Samo nekoliko rijeci
A dovoljne da me drze na toplome
I zavrse vatrometom u osam navecer na prosirenju
Bez poruke i poziva na kraju dana
Prvi da mi cestitas praznik
Pravis planove gdje cemo i kako
Ljubis gdje boli
Kad boli
I preventive radi
Nemam kome javiti
Svoje prve desetke
Niko se ne ponosi mnome
Na onaj nacin
Niko ne zna za oziljke, mladeze, benove rasute po mome tijelu
I ne crta vrhovima prstiju po njima
Niti moje daleko dublje oziljke
I procjepe
Bojim se samoce
I sve se blizi dan kada cu posrnuti
Cisto da ti neko pridje blizu
Nisi ti smak svijeta da poslije tebe nema nista, lijepo kaze moja M.
‘’Šta poslije ljubavi ostane? Telefonski broj u memoriji telefona, koji s vremenom izblijedi, sve dok ga jednog dana ne osjetim potrebu pobrisati… Lozinke od raznih računa kao kombinacija mog i njenog datuma rođenja. Ostanu i neke pjesme koje me sjete na nju, i neka mala praznina u srcu kad negdje u pozadini zasvira neka balada. Ostaju i neke ulice kojima smo skupa prolazili, koje još uvijek u svojim zavučenim kamenjarima skrivaju njene mirise. Ostane i njen miris u nosu, i danas toliko intenzivan da ga tražim u svakoj ženi koja pored mene prođe s njenim parfemom; osjetim ga na kilometre… I neke stare poruke u inboxu mail-a, koje mi je žao pobrisati jer su svjedoci jedne velike ljubavi… ‘ Pa zar sve ljubavi na vrijeme prekinute, nisu velike? ‘, rekao bi Đole… Ostaje i pokoji pogled slučajnog prolaznika koji više ne vidi tvoju ruku u mojoj ruci; ostaju njegove raširene zjenice shvativši da su među mojim prstima sada neki drugi prsti. I naše ceste kojima smo se vraćali poslije ljubavi, naše plaže na kojima smo dijelili poljupce. Tvoja četkica za zube u mom stanu… Ostanu i tvoji prijatelji, koje sam u vrijeme dok sam bio s tobom nazivao našim prijateljima, a danas, kad od mene okrenu glavu na ulici, shvatam da su bili samo tvoji, da se prijatelji ne dijele. I tvoja sestra koja mi i danas čestita rođendan. Ostaje i lančić bez privjeska, jer sam tada rekao da mrzim pločice, srca i ostale gluposti koje vise po lančićima. Da sam ih volio , danas bi ostao i privjesak… Ostane u ustima okus gorak k'o pelin. Spoznaja da više nisi i nikad nećeš biti tu. Jedno više iskustvo i jedno poveće razočarenje. Ne ostaje baš mnogo, zar ne?’’

nyofrance-moved  asked:

you said serbian music tips and I have actually... never heard serbian music, somehow. what would you suggest :0c


This list will be long , i wont give links since it would look really messy and i think that there is a limited number of videos that you can post in apost, so i will just write the artist and the songs i recommend.






                   EX YUGOSLAVIAN MUSIC:

Bijelo Dugme-
Djurdjevdan

Bijelo Dugme- Pjesma za malu pticu

Bijelo Dugme- Kad zaboravis juli

Bijelo Dugme- Lazes

Bijelo Dugme- Lose vino

Bijelo Dugme- Sve ce to o mila moja

Oktobar 1864- Carte Blanche 

Divlje Jagode-  Labude kad rata ne bude

Prljavo Kazaliste - Ma Kog Me Boga Za Tebe Pitaju

Prljavo Kazaliste - Kise jesenje

Crvena Jabuka - Bjezi kiso s prozora

Crvena Jabuka- Tugo nesreco

Crvena Jabuka- Tuga, ti i ja

Crvena Jabuka- Ima nesto od srca do srca

Parni Valjak - Samo ti (Norma Belle)    

Parni Valjak- Sve jos mirise na nju 

Parni valjak- Neda

Zdravko Colic - Stanica Podlugovi

Zdravko Colic - Zvao sam je Emili

Novi Fosili- Da te ne volim

Novi Fosili- Za dobra stara vremena

Prljavo kazaliste - Moj bijeli labude

Yu grupa - Crni leptir







                                 TURBO FOLK:

Seka Alkesic- Aspirin

Seka Aleksic- Crveni ruz

Ceca- Trula Visnja

Rada Manojlovic- S mora na planine

Goga Seulic - Muska lutka

Rada Manojlovic - Alkotest







                 ETHNIC SONGS (idk what else to call them in english) :

Pukni Zoro

Tamo daleko


Moje lepe crne oci OR Zaspo Janko

Oj Kosovo Kosovo

Gusta Mi Magla Padnala





                             SERBIAN POP & BALLADS (inc popular music rn):



Zeljko Joksimovic- Lane moje

Marija Serifovic- Molitva

Marija Serifovic - Pametna i luda

Marija Serifovic- Ja volim svoj greh

Jelena Tomasevic- Literally all of her songs she is awesome

Goca Trzan- Zagrli

Goca Trzan- Gluve usne

Goca Trzan- Voleo si skota

Aleksandra Radovic- Cuvaj moje srce jos

Aleksandra Radovic- U inat proslosti

Aleksandra Radovic- Cuvam te

Aleksandra Radovic - Ako Nikada

S.A.R.S. - Perspektiva

S.A.R.S - Lutka 

Aleksandra Kovac- Da te volim

Aleksandra Kovac - Jedna zena


I will keep adding songs to this list 

Nisam je dugo vidio ni cuo…Nisam znao da li joj kosa jos uvijek isto mirise, da li i dalje zabacuje glavu kada se smije, da li se sjeca mene…Onda sam je ugledao…Ljepsu nego ikad…Pored njega…Nasmijanu…I necu vam prodavati price samo nek je sretna…Prokleto me zaboljelo..Zasto ja nisam mogao biti taj ?
—  A. G.