malenkost

Po dolgem casu sem sla k sosedu. Drugace hodi v lj in se redkokdaj vidima, pa tut zaradi tega ker sva za nekaj casa pretrgala stike-oz js sem. Do mene se je res obnasal kot nek 5 letni otrok kljub temu da sva nekaj mela. Ampak mislim da sem zdej mal bolj odrasla in mu ne mislim vec zamerit za vsako malenkost. Sej je uredu fant, prijazen in vse, nekaj na njemu pa me vseeno moti.

Imam različite vrste (ne)raspoloženja. Prvo sam ljuta na cijeli svijet koji ne pravi mjesta za ljude poput mene. Onda slijedi raspoloženje u kojem sam loše volje jer sam pretjerala u davanju “komplimenata” tom istom svijetu. Znam, nikad se promjenit neće, i znam, džaba sam se nervirala. Onda sam ljuta na sebe jer sam tako djetinjasta i mislila da će me neko poslušati. Davno su prošla vremena kada si mislila da ćeš moći promjeniti svijet. Ne draga moja, i moja malenkost se, na kraju, mora prilagoditi. Pustiti da neke krupnije ribe plove ovim morskim strujama, i na neki pametniji način preživjeti. Ovom svijetu razum nije jača strana. Ma nije ni meni. Onda će nastupiti dani raspoloženja kad me opet neće biti briga za išta. I dok ne naidjem na neku nepravdu.. Onda sve ispočetka…
“od preosetljivog do neosetljivog” kako bi Njegovo Veličanstvo Marcelo rekao…