Gledam te danas, ideš ulicom, blejiš u telefon i smiješ se. Odavno nisam vidio nekoga da je tako sretan. Zapravo, odavno nisam vidio tebe da si tako sretna. A ti, ni da podigneš pogled, ideš svojim tempom, putuješ svojim svijetom nekuda. Sretna. Pomislih na trenutak da si luda. Ko se još uvijek tako djetinjasto smiješka? Kome? A onda vidjeh, kako ga u masi ljudi pratiš, pogledom. I kako se smiješkaš, njemu. Istog trenutka sam shvatio da nisi luda, nego zaljubljena. Dugo sam stajao sa strane i divio se čovjeku koji je uspio da ukrade tvoje srce. Zaista, divan lopov, pomislih. Zaista divio sam se njemu, onome, ko je uspio da vrati osmijeh na tvoje lice. Učinilo mi se, da je to bio najljepši osmijeh koji si do sada imala. Možda zaista i jeste. Ne znam. Jer ne pamtim kada sam te vidio toliko sretnu. Želio sam da ga zamolim da te čuva. Čvrsto. Da ne odustaje od tebe, čak i onda kada odustaneš sama, od sebe. Znao sam, da ćeš ti njega čuvati čvršće. Znao sam da nećeš odustati, od njega. Pogledao sam ga bolje, i vidio sam kako broji tvoje korake koji su se polahko gubili na dnu ulice. Znao sam da zna, sve ono što sam želio da mu kažem. Dovraga, taj čovjek te volio više od mene.  Zagrizao sam usnu, pogledao u nebo, i poželio da vrijeme stane na trenutak, zbog vas.

- Ćao! - rekao sam, iznenađen što je vidim nakon toliko vremena.

Okrenula se i sa kulturnim osmjehom na licu rekla : “Ćao.”

- Nisam znao da si ovdje - kažem u nadi da će pristati na neku vrstu razgovora sa mnom.

Ne progovora. I dalje primjećujem samo taj blagi, kulturni osmjeh, ovaj put praćen praznim pogledom, pogledom od kojeg se ledi krv u žilama.

”Glumi.” - mislim u sebi. - “Glumi da joj nije stalo, glumi da je hladna. Pa dobro se sjećam koliko je plakala kad sam je napustio, koliko me molila da ostanem…glumi.”

Okreće mi leđa i odlazi da sjedne. Vidim nekog momka pored nje…grli je,ljubi. Nasmijana je. “Glumi” opet mislim.”Glumi da je sretna.”

I mislio sam da glumi…sve dok se nisam sjetio da nikad nije znala glumiti, da nikada nije birala ponos umjesto ljubavi i da mi je jednom rekla da greške uvijek zaboravlja a sa greškama i ljude..

Kažu da čovjek nikada ne oženi onu koju voli. Ne znam, možda sam primitivac, možda vjerujem u nestvarno. Ioako nismo zajedno, ja ne vjerujem u život bez nje. Sve što sam radio, i sve što radim je zbog nje. Ne mogu da zamislim da ću jednog dana oženiti onu koja nije ona. Ne mogu da  zamislim da ću raditi 12 sati, i doći u kuću u kojoj neće biti ona. Znate, ja sam zaista malo primitivan jer ne želim da pričam djeci o tome kako sam jednom volio ženu koju nije njihova majka. Više bih nekako volio da pričam djeci kako sam se bezbroj puta svađao sa njihovom majkom, i da smo bez obzira na to uvijek se vraćali jedno drugome. Volio bih da pričam djeci kako sam pokušavao da zavolim neku drugu ženu, ali da nisam uspio, jer sam u svakoj vidio njihovu majku. Volio bih da ona sluša te priče, kojima trujem sebe i da se na svaku moju glupu rečenicu nasmije i da potvrdi da je bilo tako. Da potvrdi da sam bio kreten, ali da je upravo to zavoljela kod mene. Volio bih da jednog dana priča našoj djeci koliko sam je puta povrijedio, i koliko puta mi je oprostila. Volio bih da zajedno pričamo našoj djeci kako smo u pokušaju da se izgubimo pronašli se. Volio bih da ne skida onaj blesavi osmijeh sa lica. Jer sam upravo to zavolio kod nje. Volio bih da nakon 12 sati rada dođem u kuću u kojoj će biti ona. Da kuća bude u haosu, da ručak ne bude ni u planu, ali da ona bude tu.  Da je uhvatim za ruku, i kažem joj da je možda i bolje što nije ni pokušala da napravi ručak, jer znam da ne zna da kuha. Da je odvedem u kuhinju, da mi dodaje sastojke dok pravim ručak mrtav umoran. Ali sretan. Volio bih da nakon napornog dana legnem sa njom u isti krevet. Da se bezbroj puta svađamo i mirimo pod istim jorganom. Volio bih da moj nov dan započne sa njenim poljupcem. Da me iz svog zagrljaja ne pušta da idem na posao, iako i ona i ja, vrlo dobro znamo da moram ići. Bez obzira koliko mnogo druga žena može da mi ponudi, ja je ne želim. Ja želim svoju malenu savršenu nesavršenost. I ako postoji žena koja nije ona, vjerujte, ja je ne želim. Ja želim samo nju. Jer samo tako moj život bi imao smisla. Vi se ženite za žene koje ne volite, i za žene koje ne vole vas, a ja, ako nemam nju, biram da budem sam.Zauvijek.

Znaš, gledao sam kako odlaziš na mjesta na koja sam trebao da te vodim držeći te za ruku. Sama. Hodala si dugo, i koračala snažno, kao da si željela da prekriješ svaki trag koji je ostajao za tobom. Bila je zima, i bilo je strašno hladno. Na ruku, koja je bila namjenjena  meni nisi stavila rukavicu. Iako su ti prsti već uveliko bili promrzli. U bujici svojih misli vjerovatno to nisi ni osjetila. Tvoj pogled se gubio negdje u daljini. Kao da si koračala napamet. Zaželio sam da na trenutak provirim u tvoje misli. Pitao sam se kuda zapravo lutaš tako sama, promrzla, u ovoj januarskoj noći. Kome ideš, i od koga bježiš. Pitao sam se, da li bar nekada poželiš da se vratiš u utočište koje si davno pronašla u meni. Znaš, poželio sam da zakucaš na ona ista vrata, koje sam ti one noći tako snažno zatvorio. Ti zapravo i ne bi trebala da kucaš, jer od one večeri ta vrata držim odškrinuta, ako navratiš…Ali ti ne navračaš. Ne želiš ni da proviriš. Tako izgubljena u noći, tako sama koračaš negdje. Negdje gdje nisam ja. I to me boli. Boli, možda podjednako, kao što je tebe zaboljelo one noći. Nije bilo potrebe ništa da kažeš, shvatio sam. Naučila si da odeš od onih, koji su odavno od tebe otišli. Ti, koja si bila jedna od najvećih boraca koje sam poznavao, prestala si da se boriš. Prestala si da se boriš za mene. To me uništilo. Nisam mogao da gledam borca kako se ne bori. Nisam mogao da gledam tebe. Onakvu, kakva si postala zbog mene. Vodiš bitke sa sobom, u sebi. Zbog mene. A znaš, ja ne mogu da podnesem ovu tišinu od tebe. Naučio sam da budeš najglasnija, uvijek. Tišina će me ubiti, baš kao one noći što sam ja ubio tebe.Izgubila si bitku, ali ja sam izgubio rat.