lijep

Nije do tebe, do mene je

Opsovat ćeš me kad kažem 

Nije do tebe, do mene je

Ali jebiga.

Ne mogu sjediti u kafiću i pričati o tome šta volim i šta me zanima

Ne mogu u kino, ne mogu siliti osmijehe

Ne mogu jer sam sve to radio tri stotine puta u tri stotine prošlih veza

Sve su bile isto kao ti

Sve su bile normalne, jednostavne, obične… sve su bile mrtve.

Nije do tebe, do mene je.

Ubij me pogledom ako želiš ali to je istina

Ježim se od jednostavnosti

Muka mi je od „šta ima novo“ razgovora

Jebe mi se za svakodnevnicu i odnose tvojih i mojih kolega s posla

Sve te prazne razgovore sam već vodio

Toliko puta da mi se čini da ću povratiti ako budem morao još jednom.

Neću da idem na prvu kafu na kojoj ćemo se upoznati

Na drugu gdje nam je odjednom ugodno pričati o svemu

I na trećoj kad je vrijeme za prvi poljubac

Neću pravila, neću „šta si studirao, čime se baviš“

Neću da pričamo o tome ko se s kim druži pa da nađemo tog jednog zajedničkog prijatelja i govorimo kako je super lik iako ne znamo ništa o njemu

Neću da ti prepričavam događaje s mojim društvom

Ne zanimaju me loši uleti momaka koje si odbijala

Niti me briga zašto te tvoja drugarica čudno gleda svaki put kad spomeneš seks.

Okej, misliš da nisam normalan i to je pošteno

Vjerovatno i nisam, zato ćeš na kraju večeri shvatiti

Nije do tebe, do mene je.

Ja želim čudnu, želim ludu i komplikovanu

Hoću da se svađamo o evoluciji i smislu postojanja svijeta u dva ujutro

Trebam strast, energiju, bijes, iskrenost

Da me ne gledaš kao da sam pao s Jupitera kad opsujem ili dovedem u pitanje postojanje vremena

Hoću otvoren um, hoću kreativan razgovor i pažnju

Nije do tebe, do mene je.

Ja sam već vidio početak, sredinu i kraj našeg odnosa

Ja već znam kad i zašto ćeš početi da me mrziš

Znam zašto ćeš da odeš

Da me pošalješ u tri lijepe materine i kažeš da te nisam vrijedan

Znam kako ćeš da me zaboraviš i nađeš nekog jednostavnog

Jer nije bilo do tebe, iako mi nisi vjerovala

Znam da ćeš zaboraviti prije nego mjesec napravi puni krug

A ja neću jer ja sam lud

Jer volim da patim i samo to umijem

Pa ću da posadim sjeme paranoje i do detalja tražim svoje greške u svakoj razmijenjenoj rečenici

Iz nekog suludog razloga ćeš da mi nedostaješ iako sam sretan što više nisam tvoj

Smetat će mi što si tuđa jednom kad odeš jer sam se dao

Jer sam postao jednostavan i običan iako mi je muka od jednostavnih i običnih

I oboje ćemo biti u pravu

Oboje ćemo s razlogom biti ljuti

Ali kako god okreneš, kako god podijeliš karte

Na kraju partije, ti si ta koja će mene preboljeti i zaboraviti

Ja sam taj koji neće

Zašto?

Zato što sam pička, zato što se bojim da nikad neću naći onu koja priča o rasporedu galaksija u dva ujutro

Zato što mi se jebe za stvari i predmete, zato što mi nije bitno šta mi daješ i koliko, zato što živim za osjećaj

Zato što sam sretan kad si nasmijana, zato što nisam s tobom jer očekujem nešto od tebe

Zato što i dalje kao idiot vjerujem da nije ključ ljubavi voljeti sebe

To je bar lako

Čak i oni koji seru kako se ne vole dovoljno to znaju

Zajebano je voljeti drugog samo radi njega

Ne radi onog što čini za tebe.

Budala sam, i to najgora moguća verzija: budala koja je na to ponosna.

Nije do tebe, do mene je.

Ne mogu ljude sa planom iza razgovora

Ne mogu postavljati dvosmislena pitanja sa ciljem da saznam nešto što ne smijem da pitam

Nisam kukavica, udaram u srce od prvog minuta

Ne tretiram te kao nešto što posjedujem

Ne brojim ti mane i kvalitete

Ne zanima me tvoja prošlost ni pređeni kilometri

Hoću da znam šta te drži budnom u noćima kad bi morala spavati

Hoću stvarne osjećaje, hoću priču iza suze i osmijeha

Zajebi običnost, otvori se

Nije do tebe, do mene je.

Hoću sve i hoću sve odmah

A ovo nije vrijeme pjesnika i umiranja za principe

Ovo je svijet običnih

Ovo je svijet gužve u saobraćaju i svijet kreditnih kartica

Ovo su godine koje se kupuju i prodaju u redovima za čekanje

Ovdje niko ne želi spavati na travi niti kisnuti jer šta će drugi misliti

Ovo je svijet novca i ega

Svi tako silno želite biti sretni u očima drugih ljudi a svi ste jebeno tužni

Maske koje nosite su od stakla

Vidim koliko ste prazni, vidim kako vaš ego živi samo za veličanje

Ne zato što to želite već zato što su vam rekli da tako treba

Zato što je toliko prokleto bitno imati dobre korice

Pa makar stranice unutra

Bile prazne.

Nije do tebe, do mene je.

Ne bih da prodajem samoću za par grama utjehe

Niti ću više ikad pristati biti

Jedan od njih.

Nije do tebe, do mene je

Valjda nisam dovoljno moderan da razumijem ovaj svijet

Jebeš ga

Ni on mene nikad neće.

Mladost je to, znam. Lude noći pijane, alkohol i provodi. Kratka haljina, duboki dekolte… Ma je**š dušu, bitno je da dupe imaš… Loši momci, adrenalin i ožiljci, ujedanje, sex iz potrebe, a ljubavi nigdje… Ma nek’ je i malo glup, ali nek’ je lijep… Šta te briga što piše “neznam”, što ne vjeruje u Boga i što si trofej. Ti blistaš… Prihvatila si da si trofej. Ti ne treba da budeš školovana, zar ne? Tvoje je da budeš lijepa. I briga te, znam. Jednom se živi. Da sam ti to tad rekao nasmijala bi se, rekla bi da sam zaostao… Ti si neko i nešto, oduzimaš dah. Gaziš po ljudima, ismijavaš muškarce. Kad te vide, dive ti se… Nemoj slučajno da te starost upita gdje ti je mladost bila. Pusti ostale. Daj sebe, svoju čast. Ko još broji muškarcima… Zar ne? 21. je vijek, nemoj da zaostaješ… I šta je sad lutko? Godine prošle? Ti bi ljubav, srećo? Ti bi pametnog muškarca, ti bi romantiku, ti bi 30 kvadrata, vino, filmove i nečije rame? Ti bi gospodina, a ložila se mala na loše tipove? Ti bi sad da grliš rukama, a ne kao nekad nogama? Ti bi da neko sad prelazi po 200 kilometara da te vidi na 2 minuta? A da li vrijediš? Ti bi da te neko voli zbog tebe, ma nemoj… Šta imaš da ponudiš? Tijelo istrošeno, ljepotu prolaznu? Život nije fer, zar ne? I kako su one “ružnije” od tebe sretnije, one koje nisu pratile modu i trendove? Dođavola, kako je sad svaka kojoj si se smijala uspjela? Eh da je lijepa moja bilo pameti do kadije k'o od kadije, sad bi bila i voljena i poštovana, žena i majka… Čast i poštenje, čednost i stid, dobra žena i dobar muškarac nikad ne izlaze iz mode… A ti? Prošla… Svega 4-5 ljeta trajala…
—  discipline-the-heart (via discipline-the-heart)
Ovisnik

Počinju mi se dešavati neke

Lijepe stvari

Ali ja sam takav čovjek

Pa u njima nađem bar jednu

Sitnicu

Koja žulja

Samo da se imam

Na šta žaliti.

Na odvikavanju sam

Od sreće

Već neko vrijeme.

Za sve te godine s tobom

Postao sam

Srećoholičar i

Kada si otišla

Kao da su od narkomana

Oteli heroin.

Dugo sam bio

Bez tebe

Pola godine ili

Više

A onda si se

Jedne noći

Vratila

Uplakana

Nakon što te

Neko

Ostavio

Ili nešto

Jednako loše.

S vrata si me

Počela ljubiti i

Proveli smo

Noć

Zajedno.

Ujutro si otišla a ja

Ostao

Predoziran tobom.

Prijatelji kažu

Da je trebalo skoro

Mjesec

Da me otrijezne

Ja se tih dana

Sjećam

Kroz halucinacije

Tvog imena

Tvoje kože

Tvojih usana

Na meni.

Rekli su mi da sam se

Jedne noći

Vratio

Krvavih pesnica

I nikad nisam

Htio da pričam

Šta mi se desilo.

Jutro poslije

Sam se zarekao da te

Više nikad neću

Dotaći.

Moja rehabilitacija od sreće

Počela je slabašno

Kao šapat

Kao plamen tek

Zapaljene svijeće

A danas je šumski požar

Kojeg

I da hoću

Ne mogu ugasiti.

Prvi poljubac kad god bio i s kim god, strasan je, jer nikad nisi dovoljno spreman za stvari koje prvi put radis. I nije me sramota sto sam jedna od onih sto ne svrlja okolo sa svima, bas suprotno! Ponosna sam sto me znaju kao ponosnu djevojku koja nije bila svacija.

Možda

Možda živiš s druge strane okeana

U nekoj od zemalja gdje je zakonom zabranjeno biti čudan.

Jutrom ideš u prodavnicu na kraju ulice

Radnik na kasi ti odabere najzrelije jabuke i ne skida pogled

Sa tvojih usana.

Ti naivno trpaš stvari u vrećicu i nasmiješ se

Pa se vraćaš kući nesvjesna svoje ljepote i osjećaja

Koje budiš u ljudima.


Ili si pak negdje sasvim blizu meni

Toliko blizu da te svakog dana mogu sresti

A samo da te sretnem, znao bih…

Možda si tu u ulici do moje, u onoj zgradi u kojoj živi deda Omer

Koji i zimi-ljeti nosi dugi mantil i šešir od dabrove dlake

I uvijek čita neke autore za koje ne znam.

Možda ga pozdraviš dok ulaziš u haustor

Kažeš da tog jutra baš dobro izgleda

I pomogneš mu da se popne do drugog sprata jer lift ne radi.

On ti zahvali dižući šešir sa glave

A ti požuriš uz stepenice lepršajući rubom haljine.


Šta ako već voliš nekog običnog

Jednog od onih muškaraca kojima je život sređen.

Uvijek je dobro obučen, čist.

Vozi dobar auto, radi od 9 do 5 i svaki put kada se vraća kući

U prodavnici kupi neku sitnicu za tebe.

Šta ako te čini dovoljno sretnom

Tek dovoljno da nisi svjesna da postojim

Tamo negdje?


Dovoljno nije dovoljno, dovraga s njim.


Možda si i sama

Čekaš da neko novi napravi propuh u tvom životu

Rastjera sve te teške mirise i useli sa novim namještajem.

Možda su te potrošili muškarci za jednu noć

Možda su te pokvarili varalice i lažovi

Možda iskrena ljubav

Možda ljubomora.

Možda si čak prestala vjerovati da ćeš me ikada sresti.


A hoćeš, jednog jutra ili večeri

U sred autobusa, dok se voziš na posljednje predavanje te sedmice

Krajem oka ćeš vidjeti da neki čudak na zadnjem sjedištu

Oborenog pogleda i razbacanih pramenova kose

Čita Kafku i smije se samom sebi.

Neće biti mnogo ali neće ti mnogo ni trebati

Upalit će se svi alarmi u tvom tijelu kada se sretnu pogledi

Pa ćeš preskočiti posljednje predavanje te sedmice.


Možda ćemo se mimoići dok prelazimo na crveno

A ti se budeš vraćala kući pokisla i bez šminke

Možda u kafani kiteći svirce na “Pukni zoro“

Možda u čekaonici hitne dok čekaš da pogledaju ogrebotinu na tvom koljenu.

Možda na samom kraju svijeta dok se planete sudaraju

U posljednjem času na Zemlji.

Bilo gdje, bilo kad.

Prepoznat ćeš me.


Reći ćeš mi svoje ime i ja ću tebi moje

Pokušat ćeš prekinuti niti što ti osmijeh drže razapetim

I ugasiti rumenilo na obrazima

A ja ću se praviti da ne primjećujem koliko si smotana

Lažirati samopouzdanje kao profesionalac

Pa te uzeti za ruku

I bit će normalno i poznato

Kao da se cijeli život vodimo za ruke

Vezani.


Pričat ćemo taj prvi dan jednako strasno kao i posljednji

Ja ću gutati tvoje riječi kao putnik u pustinji

Uvijek tražeći još.

Tebi će moja poezija biti nenadjebiva

Bolja od Bukowskog i Antića i svih tih gubitnika

Samo zato što je moja.

I umjet ćemo ono što drugi nisu umjeli

I bit ćemo ono što drugi nisu bili

Vidjet ćeš

Postoji jedan običan čovjek kojeg je Bog izlio tvojim kalupom.



Zajedno ćemo slaviti treći januar jer nam se može

Lutat ćemo parkovima tražeći klupu na kojoj se nismo ljubili

Ušunjat ćemo se u kino na obali u sred crno bijelog filma

I viknuti ko jebe Hičkoka

Pa prosuti kokice u zrak kao vatromet.

Učit ćemo salsu zajedno

Namjerno igrati pogrešno i nervirati instruktore

Poslat ćemo dovraga svakog ko kaže da Magi nije mis svijeta

Imat ćemo loše fore i glasno se smijati u tramvaju

Nećemo ustajati babama i nećemo imati karte.

Bježat ćemo od revizora i svega što je obično i ljudsko

Krit ćemo se od svitanja

Napraviti pećinu od jastuka i pokrivača i kačiti šarena svjetla

Cijepat ćemo stranice iz zbirki poezije

I lijepiti ih na stubove po Sarajevu

Postat ćemo slavni jer smo jedini par u gradu

Koji se vjenčao u trenerkama i medeni mjesec proveo

Lutajući svijetom birajući gradove gađanjem globusa pikadom

Oblijepit ćemo zidove spaveće sobe razglednicama

I mojim pjesmama i tvojim crtežima

Reći ćemo jebi se skupim namještajima i ukrasima

Koji su bijeli i avangarda

Jebo avangardu

Budit ćemo se pjevajući Štulića ili neku glupost

Komšija će nam psovati mater u ritmu udarca metle o plafon

I nas neće biti briga.



Živjet ćemo, kunem ti se, bolje nego iko ikada.

Čekaj me.