lijep

Ovisnik

Počinju mi se dešavati neke

Lijepe stvari

Ali ja sam takav čovjek

Pa u njima nađem bar jednu

Sitnicu

Koja žulja

Samo da se imam

Na šta žaliti.

Na odvikavanju sam

Od sreće

Već neko vrijeme.

Za sve te godine s tobom

Postao sam

Srećoholičar i

Kada si otišla

Kao da su od narkomana

Oteli heroin.

Dugo sam bio

Bez tebe

Pola godine ili

Više

A onda si se

Jedne noći

Vratila

Uplakana

Nakon što te

Neko

Ostavio

Ili nešto

Jednako loše.

S vrata si me

Počela ljubiti i

Proveli smo

Noć

Zajedno.

Ujutro si otišla a ja

Ostao

Predoziran tobom.

Prijatelji kažu

Da je trebalo skoro

Mjesec

Da me otrijezne

Ja se tih dana

Sjećam

Kroz halucinacije

Tvog imena

Tvoje kože

Tvojih usana

Na meni.

Rekli su mi da sam se

Jedne noći

Vratio

Krvavih pesnica

I nikad nisam

Htio da pričam

Šta mi se desilo.

Jutro poslije

Sam se zarekao da te

Više nikad neću

Dotaći.

Moja rehabilitacija od sreće

Počela je slabašno

Kao šapat

Kao plamen tek

Zapaljene svijeće

A danas je šumski požar

Kojeg

I da hoću

Ne mogu ugasiti.

"Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad. Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja."

Derviš i smrt, Meša Selimović

Mladost je to, znam. Lude noći pijane, alkohol i provodi. Kratka haljina, duboki dekolte… Ma je**š dušu, bitno je da dupe imaš… Loši momci, adrenalin i ožiljci, ujedanje, sex iz potrebe, a ljubavi nigdje… Ma nek’ je i malo glup, ali nek’ je lijep… Šta te briga što piše “neznam”, što ne vjeruje u Boga i što si trofej. Ti blistaš… Prihvatila si da si trofej. Ti ne treba da budeš školovana, zar ne? Tvoje je da budeš lijepa. I briga te, znam. Jednom se živi. Da sam ti to tad rekao nasmijala bi se, rekla bi da sam zaostao… Ti si neko i nešto, oduzimaš dah. Gaziš po ljudima, ismijavaš muškarce. Kad te vide, dive ti se… Nemoj slučajno da te starost upita gdje ti je mladost bila. Pusti ostale. Daj sebe, svoju čast. Ko još broji muškarcima… Zar ne? 21. je vijek, nemoj da zaostaješ… I šta je sad lutko? Godine prošle? Ti bi ljubav, srećo? Ti bi pametnog muškarca, ti bi romantiku, ti bi 30 kvadrata, vino, filmove i nečije rame? Ti bi gospodina, a ložila se mala na loše tipove? Ti bi sad da grliš rukama, a ne kao nekad nogama? Ti bi da neko sad prelazi po 200 kilometara da te vidi na 2 minuta? A da li vrijediš? Ti bi da te neko voli zbog tebe, ma nemoj… Šta imaš da ponudiš? Tijelo istrošeno, ljepotu prolaznu? Život nije fer, zar ne? I kako su one “ružnije” od tebe sretnije, one koje nisu pratile modu i trendove? Dođavola, kako je sad svaka kojoj si se smijala uspjela? Eh da je lijepa moja bilo pameti do kadije k'o od kadije, sad bi bila i voljena i poštovana, žena i majka… Čast i poštenje, čednost i stid, dobra žena i dobar muškarac nikad ne izlaze iz mode… A ti? Prošla… Svega 4-5 ljeta trajala…
—  discipline-the-heart

Prvi poljubac kad god bio i s kim god, strasan je, jer nikad nisi dovoljno spreman za stvari koje prvi put radis. I nije me sramota sto sam jedna od onih sto ne svrlja okolo sa svima, bas suprotno! Ponosna sam sto me znaju kao ponosnu djevojku koja nije bila svacija.

Moj savjet za sve tuzne duse..👇

Zivot je zajebana igra. Povrijede te, lazu te, ogovaraju te, osudjuju te, grle te a mrze te. Prvo ti noz zabije tvoja krv, pa onda drugi. Izdaju te oni za koje si zivot bio spreman da das, jeftino te prodaju za tren. Ali nemoj da okreces paznju na te ljude, nemoj da dozvolis da te boli zavrsena veza, nemoj dozvoliti da te izgubljeno prijateljstvo pokopa pa nije zivot samo bol i patnja. Zivot moze da bude i lijep. Okreni se, pogledaj oko sebe. Jos postoje iskrena prijateljstva, iskrene ljubavi. Postoje ljudi koje mozes nazvati sestrom, bratom i partnerom, samo tesko ih je pronaci. Zapamti uvijek postoji neko na cijem ramenu mozes plakati, neko ko je vrijedan da rizikujes sebe, neko da sa njim podijelis veselje i tugu. A oni losi, cim ti pricaju iza ledja to znaci da si ti izpred njih. Zato ne okreci se nazad, uhvati za ruku svoje iskrene ljude i uz njih hodaj ponosno naprijed.

Rekla mu je da odlazi, da više ne može biti pored njega iz nekog, samo njoj poznatog razloga. Gledao ju je, i pokušavao bilo šta reći, ali, bio je to jedan od onih trenutaka kada riječ zapne u grlu. „Dobro, kako želiš“, šapnuo je – „bitno je da si sretna, pa makar to bilo i što dalje od mene“. Zagrlila ga je posljednji put, i krenula. Nije se okretala. Doduše, ni on se nije okrenuo za njom, ali mogla se čuti tišina u njemu, koja je rušila svaki lijep osjećaj kojeg je u tom trenutku osjećao. Tišina, koja je ispisivala sjećanja u čovjeku, na vremena koja više neće moći vratiti, a doživotno će boljeti.
—  Elvedin Hasanagić
Nikada ga ne bih mogla zaboraviti samo tako. Uvijek bih došla prije dogovorenog i čekala ga, samo da do zadnje sekunde dok on ne bi došao bude sve kako treba. Nisam željela da me vidi raščupanu ili nenašminkanu, bojala sam se da mu se neću takva svidjeti. Potrudila bih se čak sakriti i svoj osmijeh jer sam mislila da nije dovoljno lijep. Sramila sam se kada bi mi rekao lijepu riječ, takva sam bila da nisam znala kako odgovoriti na takvo što. Uz njegovo prisustvo obično sam se neprimjetno tresla koliko sam bila sretna što je tu napokon. Svaki puta bi stigao poslati poruku kada bi se brojke poklopile, a ja bih kasnila. Imao je i zagrljaj koji liječi sve kilometre koji su stali između nas. Kratko rečeno imao je on sve, dok ja nisam imala ništa. Na kraju krajeva niti njega.
—  ne-moze-bolje

Smijali su joj se, potcjenjivali je. Mislili da su bolji od nje. Svasta pricali. A ona je opstajala. Pored svakodnevne borbe imala je i njih koji su joj stvarali dodatne muke. Ali ona se borila i preživljavala. Borila se zbog sebe i zbog ljudi koji je vole. Nekada je mislila da neće uspjeti. Bilo je jako teških trenutaka, po malo i onih lijepih. Trudila se da pamti one lijepe, njih je bilo jako malo ali su je ispunjavali i podsticali da uspije. Ona vjeruje u sebe, vjeruje da će uspjeti. Jednog dana zaista i hoće