krivi broj

Nogovodišnje veče. Neko iz društva ugasi svjetlo. U mraku su sijale prskalice, predstavljajući želje onih koji ih drže, a držali su ih svi, sem mene. Moje su želje daleko.

10… Odbrojavanje je počelo. Ne znam, ali meni je tih deset sekundi čitava vječnost. Duže mi traju no cijela godina. … 9… Fleš-bek, kao kratak pregled ovogodišnjih doživljaja.. A ja, … 8… Gledam vani kako snijeg pada.
Niz lice klizi suza, a usne se smiješe, dok gledam njih dvoje zagrljene kako čekaju svoj ponoćni poljubac uz najljepše čestitke i želje. Želje zaljubljenih. Suza je jer On nije tu, osmijeh jer znam kako glase njihove želje. Da bude njegova, da bude njen. 
Zauvijek. Blesice dvije. Ko zna da li zauvijek postoji?! … 4…
Sad će i poziv. Uvijek ista prva čestitka svake godine u ponoć. Od iste osobe. To je postalo moja amajlija. Za bolju predstojeću godinu? Možda i prokletstvo, nisam mogla razlučiti.
… 3… “Sestru zovem.” - govori joj u ovom trenutku. Prestala se čuditi zašto ne ljubi prvo nju, pa onda čestita drugima, svake godine. Brišem suzu u međuvremenu.
Mrak. Moj saveznik. … 2… Još jedna godina bez njega. Više ne postavljam pitanja kako ću. 
Vatromet. Vrisak. Zvono mobitela.
Jedan.
“Sretna Nova.” Smiješak. Nula. Baš tako, nula. Oboje imamo to. Nulu. Ništa.
Neko me iznenađuje poljupcem. Neko?
 - “Ko je to bio ljubavi?”
- “Ma samo krivi broj.”
Uzvraćam poljubac i lažem. Svaki put isto. Svaki put loše…