kraj svijeta

Smuvali se kao klinci na početku srednje, cijele dane provodili zajedno, posle 4 godine veze čak počeli da planiramo i budućnost, klinci, ali mnogo zreliji, shvatali smo se, sudbina, ona odlazi na drugi kraj svijeta, nije moglo više. Riješio sam da više nikada ne čujem ništa o njoj, ja na faks, odvojio se od svih, dobijem priliku i odem u inostranstvo. 5 godina, i nijedan dan nije prošao da ne pomislim na nju, ali izblijede sjećanja. Našao super posao, sredio život potpuno, i posle 10 godina se vraćam u rodni grad da vidim moje. Idem ulicom, sjećanja naviru, i na mjestu gdje sam je prvi put poljubio, sretnem je, vodi malu djevojčicu za ruku, koliko samo liči na nju. Stojimo na par koraka i gledamo jedno u drugo, suze mi naviru, a sjećanja samo lete dok jedva stojim na nogama. I kroz suze mi kaže: reci nešto, samo da ti čujem glas još jednom. Samo sam uspio da kažem: Lijepa si kao i onog dana kad sam te izgubio. Pogledao sam još jednom malog anđela pored nje. Jedan dio mene je umro.
—  Ispovesti.com
Povratak - godine bez Anje (dio 1/2)

„Život je namještena igra. Kad je mlad, čovjek toga nije svjestan i čak vjeruje da drži sudbinu u svojim rukama. Kasnije, kako godine skidaju iluziju sa očiju, jedna stvar postane jasna: za svakog čovjeka postoje snovi koje će ostvariti i snovi koje će juriti a nikada ih neće stizati.

Moj put me odveo u Norvešku, u potjeru za stvarima u koje sam tada vjerovao. Bilo mi je bitno da postanem gospodin, čovjek čije će ime moji poznanici u Sarajevu izgovarati sa poštovanjem. Nikada nisam bio površni materijalista ali me je djetinjstvo u gradu opustošenom nakon rata oblikovalo tako da sam često želio sitne stvari koje nisam mogao imati. Valjda sam zato toliko jako zagrizao za životom u kojem će najmanji problem biti novac. U tom životu o kojem sam maštao, bio sam poslovan čovjek u odijelu. Vozio sam dobar auto, imao stan na posljednjem spratu novog nebodera, imao važne prijatelje i samo najljepše žene. Mojoj porodici bih obezbijedio lagodan život, majka bi napokon imala sve čega se odricala radi mene a otac bi mogao da odmori. I tako je i bilo, eto. Nisam bio ni u tridesetim, a sve te stvari sam imao. Ostvaren dječački san stajao mi je pred očima ali je u meni i dalje svirala balada. Često bih samog sebe pitao: šta nije uredu, dao sam ti sve što si želio… Tamo unutra nije bilo odgovora. Popunio sam sve prostorije u svom biću, ali je i dalje postojala jedna prazna soba iz koje je izvirala sva moja tuga. Tada sam počeo pisati pjesme. “


-”OK dragi ljudi, hvala vam na slušanju. Sada ćemo napraviti malu pauzu, ja ću za stolom preko puta potpisati par knjiga za one koji to žele. Svi ostali mogu popiti kafu za štandom u ćošku. Aleksandra će biti više nego ljubazna prema vama, sve dok ne flertujete previše. Nastavljamo ubrzo.”

Bio sam umoran. Proteklih deset dana sam proveo u jedanaest različitih gradova… napokon je došao na red Zagreb i nemam pravo da se žalim, prodaja knjige ide dobro i svako čitanje i potpisivanje je prepuno. Ljudi su ljubazni, puni komplimenata za moje pisanje i svako od njih i dalje želi da zna zašto je knjiga završena kako je završena. Jedna djevojka je rekla kako se „Povratak“ i nije mogao drugačije završiti, kako je Saša morao da ode sa te stanice negdje u beskraj i nikada se ne vrati… ali ni ona nije znala o čemu priča. Kako je i mogla, naravno. Jedno je život na Zemlji a drugo život u koricama.

Sjeo sam za stol, zapalio cigaretu i započeo potpisivanje. Tokom godina sam memorisao desetak različitih posveta i jedne te iste vrtim u krug. Samo promijenim ime osobe za koju potpisujem, vještački se nasmiješim pazeći da osmijeh ne bude toliko velik da cigareta ispadne iz usta, i nastavim dalje. Kruto, skoro mehanički radim sve to. Ljudi su često razočarani mojim stavom prema njima ali takvo ponašanje me je počelo dobro prodavati kao misterioznog, često drskog autora kojeg nije briga ni za šta osim za njegove priče. Izašlo je i par članaka na tu temu. Neki su nagađali da je „Povratak“ zapravo priča mog života i da je normalno da sam, nakon jednog takvog kolapsa, postao zatvorena konzerva koja samo generiše riječi. Drugi su pak tvrdili da su godine alkohola i cigareta ubile ono malo duše što je ostalo u meni, a treći kažu da je to gluma zarad marketinka i prodaje knjige. Svi su u pravu i niko nije. Ja sam prosto radio ono što sam osjeaćao. Volio sam pisanje ali ni jedna napisana riječ nije napisana za njih, čitaoce ili novinare. Nije me bilo briga za večeri proze i poezije, za prepotentne autore koji dolaze prije i poslije mene niti za pet hiljada fotografija mjesečno za ove i one magazine, fanove i pisce u pokušaju.

Ja prosto  svoje pisanje nisam smatrao vrijednim pažnje. Nekad sam čak bio toliko sumanut da sam vjerovao da je sve ovo šarada, dogovoreno ismijavanje svih tih ljudi koji glume da me vole i samo čekao kada će pred mene izaći kamera i reći kako se zajebavaju sa mnom. Možda jeto jedan od razloga moje drskosti – bio sam ljut na sve te ljude. Zašto čitate moje gluposti, kad postoji Keruak, de Sad, Džojs i njima slični? Ne znaju, kažu. U mojim riječima osjete iskrenost i dušu i zato mi se uvijek vrate, ma kakav čovjek bio. S vremenom sam ih naučio poštovati ali se svoje drskosti nikada nisam riješio.

Dvadeset minuta i pedeset potpisanih knjiga kasnije, sjeo sam u svoju stolicu na bini i nastavio čitati stranicu na kojoj sam stao.

„Vrijeme je prolazilo a ja pisao sve više. Svaki dan bih se nakon posla vraćao kući, spavao sa djevojkom i onda je ostavljao snenu u krevetu. Stao bih kraj prozora, hvatao svoj omiljeni pogled na more i tako stojeći, naslanjao papire na staklena vrata terase i pisao. Prešao bih na pod pa ponovo pisao. Kasnije na kauč, za stol… Nakon šest mjeseci, nije bilo mjesta u stanu na kojem nisam napisao pjesmu. I niti jedina od tih jebenih gluposti mi se nikad nije svidjela. Frustrirajući se oko riječi na papiru, jedne noći u tri ujutro sam shvatio da sam ostvario pogrešan san. Više od svega želio sam da budem – pisac. Nisam znao ni zašto ni kako, ali u tom jednom nevažnom i ni po čemu posebnom trenu mi je postalo jasno da je ta prostorija koja je prazna u meni, sagrađena kako bi bila popunjena knjigama. Ne knjigama drugih autora, u tome sam nalazio radost ali ne i strast.. Ne – to su morale biti moje riječi. Odjednom me nije bilo briga za novac i bogatstvo, sve bih to dao u zamjenu za moj roman koji će se čitati trideset godina nakon što me ne bude.

Sljedećeg jutra sam ustao i provjeravajući mejlove, našao poziv na svadbu u Sarajevo. Tada sam otkrio i svoj drugi san – Anju.“

Podignuta ruka u publici i skoro nepristojno dobacivanje: „Izvinjavam se, gospodine, smijem li vas prekinuti sa pitanjem?“

-”Smiješ, naravno. I zovi me Saša molim te, ni ja tebe ne mislim persirati.”

-”Uredu, Saša. Ja se zovem Tea, imam petnaest godina i obožavam vaše riječi. Želim samo da vas pitam prije nego nastavite – da li ste ikada oprostili mojoj mami?”

Jeste li ikada dodirnuli utičnicu mokrim prstima? Neopisiv osjećaj, kao da vam kroz svaku venu u tijelu prolazi ledeno hladna voda i paralizuje svaku misao, svaki pokret i svaku drugu funkciju vašeg organizma. Sve što je postajalo u tom trenutku prestaje i sve o čemu možete misliti je – kako da što prije pobjegnete tom osjećaju.

Nešto slično je prošlo mojim tijelom skupa sa riječima te djevojčice. Gledao sam u nju, slabo razaznajući crte lice pošto je sjedila u zadnjim redovima te knjižare i slušao kako mi se krv salijeva u uši. Sve oko nje je utonulo u mrak i kao u halucinacijama, postojali smo samo nas dvoje. Tijela su nam se odjednom primakla i mogao sam je vidjeti jasno kao da je stajala tik ispred mene. Bila je neopisivo mirna, ni jedan jedini mišić na njenom licu se nije zategao. Kao da me pitala nešto prosto poput „koliko imate godina?“.. Zlatno plava kosa vezana u rep, na vrhu glave mašna boje kajsije i obrazi sa rupicama na ivici osmijeha, poput Anjinih. Nema dileme, ta djevojčica mora biti njena.

-„Gospodine, jeste li dobro“, čujem glas koji me doziva kao kroz vodu. „Možda me niste čuli, da vam ponovim pitanje?“

-„Čuo sam te“, rekoh suhog grla i usana. Glas mi je poprimio neku tanku, skoro uplašenu boju i bio sam siguran da cijela sala osjeća ono što i ja osjećam: najčistiju formu straha. 

-„Ne znam ko je tvoja majka a čak i da znam, ne odgovaram na lična pitanja. Danas me možeš pitati samo o knjizi“. Odlučno ustah sa stolice pa prelistah knjigu negdje na tri stotine i neku stranicu. „Sada ću nastaviti ako nemaš ništa protiv“, rekoh i popih par gutljaja vode. Ruke su mi drhtale ali morao sam nastaviti. Svi su, osjećao sam, znali šta se dešava ali ja sam svoju ulogu morao da odigram.

„Život je tako jednostavno postavljen, a opet, svako od nas u njemu pronalazi dovoljno komplikacija i u njima se izgubi. Cigareta je dogorijevala a moje misli sumorno lutale po svim mjestima u Sarajevu koje će mi nedostajati. Nisam im dozvoljavao da idu prema Anji i kada god bi tuda skrenule, bacio bi ih na neki drugi kraj svijeta i pretrpao recitacijama Tomaša u boji nikotina. Tog jutra, tog hladnog Sarajevskog jutra na drvenoj klupi željezničke stanice ja sam znao dvije stvari: prvo, do kraja svog života želim pisati i po mogućnosti živjeti od tih riječi. Ako budem radio išta drugo, izgubit ću razum. To je san koji mogu ostvariti i to je moj smisao u ovom životu. Drugu stvar koju sam znao tog jutra naučila me Anja – da bi čovjek postao pisac, u sebi mora nositi slomljeno srce. Mora izgubiti nešto veliko, nešto toliko veliko da poželi da se zatvori u sobu tamo unutra i dovijeka o tome piše. To nešto za mene je bila - Anja.

Voz je zviždao na  peronu a kondukter upozoravao da je vrijeme da krenu. Potegao sam posljednji dim, pogledao ka Avazovom neboderu pa bacio cigaretu u zrak i zakoračio u voz. Sa prvim nagaženim stepenikom i topotom kotača, postao sam pisac.“

-„Toliko za danas“, rekoh zbunjen i toliko smušen da nisam rekao ni hvala ni doviđenja. Samo sam sklopio knjigu i otišao iza improvizovane pozorice. Zapalio sam cigaretu i sklopljenih očiju sebi u bradu recitovao Pismo Venjički, kada je neko pokucao. Sjena iza staklenih vrata govorila je ono što je moj razum već znao – malena Tea je stajala sa druge strane.

Bože moj, pomislih. Postoji li mjesto na svijetu gdje se čovjek može sakriti od prošlosti?

Primjetila si kada sam otisao.
Cula si moje korake kako odlaze iz tvog grada, od tebe, iz tvog zivota. Ti koraci su toliko bili teski, koliko su samo odzvanjali cestom, ali ni ti ni ja nismo ucinili nista..
Ja nisam umjeo da stanem, da se okrenem i potrcim za tobom makar da te jos jednom poljubim..
Kao na stanici gradskog autobusa one zime prosle godine, sjecas li se?
O, kako se ne bi sjecala, samo se pravimo da sve polako tone u zaborav..
Primjetila si koliko sam komplikovan, da ponekad ne trpim ni sebe ni zbivanja oko sebe, da mi je sve komplikovano i tesko, ali nisi primjetila da sam te takav najvise, najljepse i najjednostavnije voljeo.
Primjetila si ti i da ti telefon cuti moje ime i da te sada neki drugi brojevi pozivaju da te pitaju kako si, kako si provela dan. Sada te druge poruke nasmijavaju i sa drugima dijelis svoje probleme i srecu.. primjetila si da nisam vise taj koji ce te pozvati posle ponoci i mrziti svoje cutanje, biti sa druge strane slusalice, slusati te kako spavas, ti si i tu uvijek bila u prednosti jer si ti ta, koja bi uvijek prva zaspala.
Sve je to bilo tako bolesno, a meni tako drago, jer drugog izbora nismo imali..
I primjetila si da sam sve srusio i da je sve zacutalo, nestalo, prestalo i ugasilo se..
Primjetila si i kad sam poceo da te lazem, da postoji neka druga zena u mom zivotu i cinilo ti se da mi ti nisi dovoljna.
Samo ti se cinilo, kunem se.
Primjetila si da sam tu nekako, uz tebe, ali ne reagujem, da ne cinim nista da bih te vratio.
Primjetila si mozda da sam htio da nastavim dalje.
Primjetila si kad sam bio ljut i kada su mi oci bile krvave od plakanja.
Primjetila si da, kada sam ti govorio da sam “okej” da nisam bio.
Primjetila si da mijenjam raspolozenje kada primjetim da se oko tebe motaju neki drugi ljudi..
Primjetila si svaku moju promjenu raspolozenja.
Samo nisi htjela da primjetis da sam uprkos svemu tome zelio da budem tu.
Primjetila si i kada sam bio umoran, tjerala si me da spavam, a ja sam se trudio ostati budan do kasno, samo da bih ti poklonio vise svoje paznje, vise sebe, jer uvijek mi se cinilo da je malo.
Nisi primjetila da sam nervozan kada te nema, da sam sjeban kada si ti sjebana i da sam najvise voljeo da te gledam kada ti to ne vidis
Nisi primjetila da sam te uvijek voljeo onakvu kakva jesi i da mi nije bio problem da volim svaku tvoju manu.
Da volim tvoj povisen ton, tvoje nerviranje, da volim kad se ljutis, ali kada si tu.
Nisi primjetila moje prazne flase na stolu, moje sveske, ne namjestenu posteljnu i sjebani odraz u ogledalu svakog jutra koje je svitalo posle tebe.
Nisi primjetila da mi stvari ne mirisu na zenske parfeme, ves na miris duhana i kafane, alkohola kojeg bih pijan prosuo po sebi.
Nisi primjetila moju prazninu, poruke od drugova koji me tjese da ce proci ali jebi ga, jos uvijek ne prolazi.
Nisi primjetila da idem spustene glave pored stranaca, da nemam volje nikome pozeljeti ni “dobar dan” ni “ laku noc”.
Nisi primjetila ni da u prolazu uvijek pogledam na autobusku stanicu ne bi li ugledao onaj prokleti peron, pa me u glavu udari ono prokleto sjecanje kada sjedim u autobusu, premjestam se s mjesta na mjesto, gledam na sat kad cu krenuti, koliko jos ima vremena do tvog grada, do tebe, da te ugledam.
I nisi primjetila da sam imao strah da ce to biti poslednji put, nisi primjetila koliko sam se plasio da ne ostanem bez tebe, bez tvog glasa, bez tvoje kose, ociju, usana, ruku..
Da, nabrojao sam redom sta najvise volim (kod) tebe.
Nisi primjetila da volim da posmatram tvoje pokrete ruku dok mi nesto objasnjavas, tvoje grimase dok mi nesto pricas, nacin na koji hodas, jacinu tvog smijeha…
Nisi primjetila sam da sam budan u mraku kraj tebe gledao u plafon, mrzio sekunde koje prolaze, da vrijeme samo jednu noc stane na hiljadu noci, pa nek te odnese zauvijek.
Lazem.
Nisam htio nikad nista da te odnese od mene.
Nisi cula moja vristanja.
Nisi na viberu uhvatila da ti pisem, pisem, pisem pa obrisem, jer ne bih vise da sjebavam sve.
Da rusim sruseno, da ponavljam receno, da mijenjam nepromjenjivo.
Nisi primjetila da su mi zelje velike, a da snage imam premalo..
Nisi primjetila da iz ove koze bih rado, ali ne mogu i da bih te ipak u toj istoj kozi poveo na kraj svijeta.
Nisi primjetila da se kajem.
I koliko sam sranje.
I koliko je sve sranje.
Nisi primjetila koliko je u meni jedno veliko “nista”.
Nisi zavirila u moja mastanja i vidjela da sam svaki trenutak planirao sa tobom.. a kazu da nista ne valja planirati.
I u pravu su.
A ja sam po prvi put u zivotu planirao.
A volim te.
Uprkos svima i svemu, ja tebe jos uvijek prokleto volim, ali ja to ne zelim da primjetim.

Imao sam 18 godina, a sjećam se kao da je jučer bilo kada sam prvi puta trebao da je poljubim, i da poljubim djevojku prvi puta u životu. Panika ravna terorističkom napadu. Sjećam se njenog prvog dodira, i koliko sam počeo da strepim, kao curica, a izigravao sam pravu muškarčinu. Sjećam se i prvog “volim te”. Sjećam se i prve svadje..oko gluposti, naravno..gluposti koja je nama tad bila “kraj svijeta”. Sjećam se i prvog prekida…hinjski…inat…šta li.. Sjećam se i prvog intimnog odnosa s njom, njenog straha, i mog straha koji sam morao sakriti kako god znam, iako pojma nisam imao što radim…radio sam nagonski, pun ljubavi.. Zato valjda i pamtim. Sjećam se i naših prvih zajedničkih planova.. Naših izlazaka.. Ručaka.. Putovanja.. Sjećam se tih lijepih očiju. Sjećam se svih tih godina provedenih skupa.. Sjećam se i kada mi je rekla da je najbolje da se više ne čujemo.. Mislio sam da je nikada neću prestati voljeti, i da nikada više neću moći biti s nekim drugim. Sjećam se i večeri kad se udala. Svega se sjećam… Ne znam zašto. Ne mogu reći da je još uvijek volim, jer je ne volim. Stvarno ne. Draga mi je tamo negdje u ćošku duše, kao sestra. Kao dobar prijatelj. Ljubav je nestala odavno. Ostala su samo sjećanja. Ona je sada udana žena…i u ovakvim noćima, koje znam da će biti besane, i kada se prisjećam svega, pa tako i nje… Iskreno se zapitam…. Sjeti li se ona mene ponekad… Po ružnom? Po lijepom? Nažalost, nikada neću saznati. Ili na sreću.

Vec sam ti rekao da se udala druze. Jos uvijek je se sjetim, ovako kada otkuca ponoc, shvatim da sam je otjerao iz zivota ali iz srca nikada. Znas jednom su mi rekli rastanak je dio ljubavi. Rastaju se samo voljeni. Nisam dugo pricao o njoj, a i bolje je. Nju cuvam za svoju tisinu. Cesto se sjetim nase zadnje noci, koliko me samo cvrsto grlila a onda je otisla. Najezim se kada je neko spomene, produ me trnci. Proslo je vremena dosta, promjenili smo se obadvoje. Ona se udala, ja sam otisao na drugi kraj svijeta, u nadi da ce me ona proc. Ali jebes ga ona je bila jedna od onih koje ne prolaze, nju jednostavno prezivis. Steta, nasa prica nije dobila kraj kakav zasluzuje ali bila je nasa ljubav inspiracija za romane, filmove. Steta…

Novi_neko
2

Good evening, folks! It’s day 5 on Eurovisionfanblog’s really fun 50 days of Eurovision challenge (I recommend as many folk as possible to get involved, ne’er too late. And to check out their other posts, too!)- and the task today is to post the flag of a country you’d most like to see participating in Eurovision in the near future

I find myself having to pick two - one nation which has performed before, and another who would make their début. Even then, my heart is torn. I would love the improbable fairytale of Luxembourg returning and picking up another win to add to their incredible tally of 5, but I think even more of a desire for me would be to see Bosnia and Herzegovina back to stay. BiH is amongst the countries I rate highest at Eurovision; they have given me a disproportionate number of ESC songs (Sva bol svijeta, Ostani kraj mene, Bistra voda, Ljubav je, Lejla, Love in Rewind!); and I feel that they deserve a chance to do really well at the contest - hopefully in their own language and exhibiting their own storied musical heritage, too.

Out of the countries that haven’t participated, I don’t want any more English-speaking countries from half way across the world. I’d love to see some of the number of Arab countries able to join to do so, the underdog-appreciator in me would be delighted to finally see teeny Liechtenstein jump on board; but perhaps the prospective nation that most fascinated me is Kazakhstan. Part of Kazakhstan is in Europe, on the left hand banks of the Ural (I say this for the benefit of the people who bombard me with messages about Israel’s non-Europeanness) - but it could also bring us something very different. I love central Asian music and there are a number of daring and original bands that combine European and Turkic influences to incredible effect. I’d definitely enjoy that at the ESC!

Okrenuo sam da je još jednom pogledam dok je spremala to malo stvari u kofer… malo stvari i uspomena. 
Idem. - Progovorila je. I nikad se neću vratit… 
Dobro. Odgovorio sam hladno… 
Idi … na kraj svijeta. Rekoh. 
Dođavola, jezik mi se zapetljao. Ne želim da ode, a ne mogu da kažem ostani. 
Već čujem taj tupavi zvuk njenih potpetica kako ponosno udaraju od pod i lagano se udaljava od mene. Kako je dalje bila, sve je jače udaralo, al u srce. I druge su otišle, al njihovi koraci nisu nikad doprli do srca. 
Ni zbogom nije rekla … Okrenula se i otišla. Nit’ vrata zatvorila…
Nije izašla iz grade, a ja? Ja sam potrčao za njom, preskakao sve što mi se našlo na putu… stvari u stanu i stepenice… Već je stigoh tu na sredini… 
Uhvati je za ruku … Poprijeko me pogleda..
Ja…. progovorio sam. 
Ti… šta? 
Reci … Ne šuti.
Šutio sam…
Šta hoće onaj koji je sam sebi dovoljan… Upitala je.
OStani… rekao sam. 
Ostani- U čuđenju je ponovila za mnom. 
To kaže onaj koji nikad nijednu nije potražio. Nikad ni za jednom nije pošao…Onaj koji može bez svakog. Koji je sam sebi dovoljan… 
Ne…taj. Ostani ti kaže onaj koji je sa odlaskom tvojim shvatio da nijednu prije tebe nije volio.
Koga voliš, ne puštaš ga da ode…