koljena

Irony


Ona nosi rukave duže od Decembra

Druga skrati daleko od koljena.

Ona stavi slušalice i šeta kilometrima

Druga čeka muškarca na točkovima.

Ona pleše rukama pruženim zvijezdama

Druga upija poglede kukovima.


A druga je moja 

Nije ona.

Nije ni upitala. Zašto?
Samo je rekla ovo je naša zadnja noć. Do noćas smo postojali, od noćas nas nema više.
Bez suza. Bez Drame, ružnih riječi i uvreda. Ustala se i polako napustila prostoriju iz potrebe za svježim vazduhom. Gušilo je tu mnogo toga tu gdje se nalazila. Sjećanja najviše..
Sve godine truda pale su u vodu, svi letovi doveli su do jednog pada gdje pokušava da još uvijek lebdi, gdje se za život bori.
Ne zaustavljaj me. Ne hvataj me za ruku. Ostati neću i ne želim. Jako tiho je rekla uz osmijeh da ne primjete ostali.
Smatrala je da dama ne smije sebi dopustiti da pita zašto ju je za jednu noć zamijenila žena koja joj nije ni do koljena.
Smatrala je da dama o svom bolu ne drami na sav glas, da zadrži taj osmijeh na licu i kad sve u njoj se lomi. A lomilo je se.
Ljubaznog lica, bez na njemu da se vide emocije naputaštala je kao dama muškarca koji joj je bio cio svijet. I čak kad je zaslužio da ga ponizi, čast mu je sačuvala. Muškost i obraz.
Izdrži ponavljala je približavajući se izlazu dok je pozdravljala poznanike… Svakom se nasmijala kao da joj je bila najbolja noć u životu…
A potom vani kad je trebala da zaplače, nasmijala se. Ni suzu nije pustila.
Smatrala je da dama ne priča o tome nikome.
Bila je samo žena, koja je rođena kao dama, koja se ponašala kao dama, živjela kao dama.
Bila je i to će ostati. Zauvijek. Žena. Kraljica dama.
On, nikad nije bio čovjek i nikad neće biti.
Ona će pobijediti, a on poslije svih pobjeda shvatiće da je zapravo svoje poraze slavio i da je jedan od najveći bio njen odlazak.
—  Mikail Mihajlov

Rodiš se.
Učiš prve korake.
Zabranjeno je isprljati nove, bijele pantalone što su ti kupili.
Paziš kud hodaš, da ne bi razderao koljena.
Zabranjeno se smijati na glas, jer je nekulturno.
Zabranjeno je pričati ono što ti prvo padne na pamet.
Krećeš u školu.
Moraš poštovati pravila.
Moraš biti uzoran.
Moraš imati dobre rezultate.
Uzimaš svjedočanstvo osnovne.
Upisuješ se u srednju.
Sve je isto, samo je malo teže.
Teže se obuzdati.
Uzimaš diplomu.
Imaš osamnaest, ali od tebe se i dalje svašta očekuje.
Upisuješ fakultet, medicinu, i to bez štele, svojim trudom.
Narednih šest godina ne znaš da imaš život.
Učiš.
Dolaziš po diplomu.
Zaposliš se.
Oženiš djevojku što ima ambicije, i od vašeg ljubavnog života pravite karijeru.
To nije ljubav.
Dobiješ djecu.
Odgajaš ih kao što su tebe.
Imaš sve.
Nemaš ništa.
Nisi sretan.
Pretvaraš se u mašinu.
Zapravo, to si oduvijek i bio, dopuštajući pravilniku da ti stvori život.
A da si samo isprljao one bijele pantalone, valjao se po blatu u njima i iskreno se smijao, iako bi kasnije vjerovatno pokupio batine, shvatio bi o čemu ti pričam.
Da si igrao fudbala u novim kopačkama i razderao koljena, možda i slomio ruku, naučio bi da padovi nisu toliko strašni.
Da si u školi primijetio djevojku što te čitav sat promatrala, dok si ti bio duhom odsutan..
Da ste šetali.
Da si se zaljubio.
Da si udario onoga što ju je uvrijedio.
Svašta bi naučio.
Shvatio bi da ni jedinica nije tako strašna, i da nije nekulturno smijati se naglas.
Da nije bauk pjevati iako ne znaš.
Da si umjesto karijere doktora postao umjetnik kakav si sanjao da budeš i da si umjesto žene sa ambicijama oženio onu raščupanu što je bila puna iznenađenja i što je budila nešto u tvom srcu, možda ne bi imao život na ‘zavidnom nivou’,ako se uopšte može zavidjeti na životu jednog robota bez emocija.
Ali barem bi bio sretan.

Pazi druže da je ne izgubiš. Pazi, jer joj značiš. Pazi, čuvaj je. Poznajem je. Slomiš li je, prećutat će. Nikome neće reći. Svaki put u prolazu uputit će ti najdivniji osmijeh. Neće ni zadrhtati kad te vidi, niti će joj klecati koljena. Neće osjetiti ništa. Boljet će te to. Pomislit ćeš da te nije zaboravila, da još uvijek nešto osjeća. Prići ćeš joj, ali neće ti se sjećat imena. Zahtjevat će da joj kažeš, jer za nju si samo prolaznik kojeg često viđa. Zaboljet će te to, vjeruj mi, a ona će biti kao nikad do tada čvrsta, stabilna, ponosna i sretna.
Tvoja velika ljubav

Ja te mogu odvesti do stijene na kojoj je penjač crvenim sprejem u kamen udahnuo svoju ljubav i par godina kasnije na tom istom mjestu pao u naše sjećanje

Gledat ćemo u oštre rubove kamenjara i razmišljati o svemu što je jednom bilo a sada ne postoji.

Tuda ćemo proći do moje omiljene klupe uz rijeku, čitati Keruaka kroz sunčane naočale i povremeno gledati kako ribar u vodi do koljena čeka pastrmke

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja te mogu odvesti do vodopada u sred mog Sarajeva i sa mosta ti pokazati kuda se jedna legenda ovog grada spustila čamcem

Pa ćemo preći most i na terasi restorana, tik iznad vode

Slušati kako patke galame na nas jer im ne bacamo mrvice hljaba

A onda će nam donijeti ribu i po njoj iscijediti limuna i mi ćemo ručati i smijati se otvorenom šlicu konobara

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja te mogu odvesti na ljuljašku koja je opkoljena stijenama, daleko od galame saobraćaja i pogleda čovjeka sa trotoara

Sa tog mjesta ćeš gledati nebo a ja ću se skloniti na klupu nešto dalje i gledati kako od običnog željeza stvaraš magiju

Onda ćeš me pozvati da se ljuljam s tobom i držat ćeš mi ruku u našem novom skloništu od običnosti

Na nebu neće biti oblaka ali će te vjetar vući za kosu i čut će se

Vrabac ili neka druga ptica što radi na svom gnijezdu na rubu stijene

Onda ćemo krenuti kraj rijeke prema Vijećnici

Na tom putu postoje zidovi na kojima su ispisani grafiti i stihovi ljudi poput mene

I ti ćeš ih čitati i pitati se kako izgledaju svi ti ljudi koji su nekog voljeli dovoljno da poljupci nisu bili dovoljni za mir

Ja ću znati ćutati jer tebi ne treba narator života već samo neko ko diše tu pored, da nisi sama

Bit ću ti savršen šetač

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja te mogu odvesti na mjesto gdje prodaju mekane kifle, dovoljno male da su potrebne dvije da stvore zalogaj

Sa njima ćemo otići do stijene na kojoj trideset puta u godini starac sa fesom na glavi ispaljuje topovsko đule

I gledat ćemo kako Sunce uranja u moje Sarajevo dok se ulicama poput anđeoskog uzdaha šire mirisi a ljudi

Jedni druge gledaju onako kako ti gledaš mene i

Pričat ću ti sa ivice te stijene kako sam nekad na tom istom mjestu pisao pjesmu o ženi koja će jedno proći mojim životom

I ti ćeš poželjeti da ostaneš

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Ja ti mogu dati mrvice jer samo su mrvice i ostale

Ja ću ti pokazati tunel dug samo deset metara i u mraku tog tunela, kraj kamena iza kojeg sam sakrio moje prve dječačke ljubavi

Poljubiti te kao što mjesečina ljubi površinu Miljacke i mirisat ćeš na godine u kojima bih mogao biti sretan i, možda ćeš me zagrliti kao što površina Miljacke grli svoje obale

I onda će padati kiša i mi ćemo biti tu, pod kupolom, suhi i zaljubljeni do svojih najdebljih kostiju

Skriveni od proljetnog pljuska gledat ćemo jedno drugom u dlanove

Ti ćeš pomisliti kako se moj grad urotio protiv mene i kako neće da dozvoli da te otjeram

A ja ću znati da si blesava jer magija ne postoji

Bit ću tvoje sklonište od kiše

U mom zagrljaju ti neće biti hladno iako vjetar šiba kao što vozovi šibaju kroz Sibir

Ali ne mogu biti tvoja velika ljubav.

Kada Je Bog Stvorio Ženu!!

Kada je Bog stvorio ženu, došao je do šestog dana, radeći prekvremeno.
Jedan Anđeo je došao i upitao ga:

“Zašto trošiš tako puno vremena na nju?”
Bog odgovara:
“A jesi li ti vidio sve spefikacije, koje sam napravio da je formiram?’

Evo, vidi:

“Ona mora znati prati, ali ne smije biti od plastike, imati više od 200 pokretnih zglobova,a svi moraju imati mogućnost za zamjenu, i usput svaka dijeta mora funkcionirati, i još mora imati krilo za najmanje četvero djece… u isto vrijeme treba znati dati poljubac, izliječiti od jednog povrijeđenog koljena do slomjenog srca, i sve to mora raditi samo sa dvije ruke.”

Anđeo se začudio svim tim zahtjevima:
“Sa samo dvije ruke?….Nemoguće!“
I ovo je samo standardni model ?!
Pa će Bogu:
“To je puno posla za jedan dan…pričekaj sutra, pa je dovrši“.

‘Ne želim to!’, protestirao je Bog. 'Tako sam blizu da dovršim ovo biće, meni toliko drago.
Kad se razboli,sama će se izboriti za svoje ozdravljenje, i moći će raditi 18 sati dnevno.’
Anđeo se približio i dotaknuo ženu.

“Bože, kako si je napravio taku meku?”

“Je, mekana je”, kaže Bog, 'ali napravio sam je da ima i veliku snagu. Nećeš vjerovati što sve može učiniti i izdržati.”

“A može li misliti?’ pita Anđeo.
Bog odgovara:
“Ne samo da može misliti, ona može i surađivati i dogovarati se.’

Anđeo je ugledao nešto što mu je privuklo pažnju…, pa dotakne ženino lice..

“Bože, izgleda da ovaj model ipak ima jedan propust. Rekao sam ti da previše stvari stavljaš na nju…’

“Nije to nikakav propust…to je jedna suza”, ispravi ga Bog.

“A zašto to, čemu služi?’ upita Anđeo.

I Bog kaže:

“Suza je njezin način da se izrazi, njena tuga, njena ljubav, njena samoća, njen bol i njen ponos.”

Ovo je ostavilo jak utisak na Anđela:
“Ti si genijalac, Bože. Na sve si mislio! Žena je sjajno biće!!”

To je istina!
Žena ima snagu, zato joj se čovjek divi. Ona podnosi teškoću, nosi tugu, ali zna za sreću, ljubav i svoje mišljenje.
Ona se smije, kad želi vrisnuti.
Žena pjeva, kada želi plakati. Plače kad je sretna i smješka se kad je nervozna.

Bori se za ono u što vjeruje.
Ona je protiv nepravde.
Ne priznaje “ne” za odgovor, ako ima drugi i bolji način za rješenje. Sve od sebe daje za svoju obitelj. Ona prati prijateljicu liječniku, zato što se ova boji.
I žena voli bez granica…

Ona plače od sreće kad joj djeca nešto novo u životu dožive, raduje se dobroti svojih prijatelja.
Sretna je kad čuje za neko rođenje ili vjenčanje.

Njeno srce se lomi kada čuje za smrt neke drage osobe.
Tuguje za izgubljenim voljenim osobama, ali je jaka i kad nema više ništa za što bi se borila.
Žena zna da jedan poljubac i jedan zagrljaj može izliječiti slomljeno srce.

'ALI….’, Bog će zabrinuto:

'IMA JEDNA GREŠKA KOD ŽENE…i ne znam kako da je ispravim…

ONA ZABORAVLJA KOLIKO VRIJEDI.

Kada bi vas pitali koje je mjesto najvise vidjelo iskrenih ljubavi? Koji bi vasi odgovori bili? Neki od vas bi rekli park, i klupice u parku, drugi bi rekli Crkva. A ja cu vam reci aerodrom. Zasto?
To mjesto je vidjelo najvise iskrenih ljubavi, rastanaka. Sjecam se kako su mi koljena klecala kao u malog djeteta kada sam morao otic. Ona me poljubila, zaagrlila i zaplakala. Prijatelju tada sam sebi rekao nju ces cuvat, jer do'vraga ta cura te stvarno voli. I ja sam tada bio na jednom kraju svijeta a ona na drugom. I sada poslije 6 godina, zivimo skupa i razmisljamo o nasoj buducnosti.

Novi_neko