koljena

Prvo daš igračku,
pa olovku,
pa majicu.
Onda nastaviš da daješ:
sat vremena,
dan,
godinu.
Onda mir.
Rahatluk.
San.
I nije dosta.
Uzimaju snove.
Prošle i buduće.
Iz njedara uzimaju maštanja.
Onda ljepotu,
mladost.
I pitaš se vrijedi li?
Za nečije hvala, sebe kidati.
U dijelove dušu svoju rastavljati.
Skupiš tako koljena,
stegneš ih jako.
I nije ti jasno
koliko je tebe tebi ostalo.

Ona je voljela ruže, ja sam volio nju. Satima smo sjedili na toj drvenoj klupici u parku. Mnogo je voljela kišu, a ja sam volio kapljice na njenom licu, njenu mokru smeđu kosu. Ona je voljela miris trave, ja sam volio miris njenog vrata kada mi priđe da me nježno poljubi u obraz. Voljela je i ljubavne romane, a ja sam volio taj njen čar dok ih prepričava do najsitnijeg djelića. Voljela je i šarene haljine, ja sam volio njena mala koljena. Volio sam njene pokrete, njeno treptanje dok me pokušava odljutiti iako je stvarno bilo nemoguće da se bilo tko na nju ljuti. Željela tišinu, i ja sam šutao. Željela je malo vremena, malo prostora. Željela je otići u neki drugi grad i započeti novi život. A ja, ja joj nikada nisam rekao koliko sam želio nju.
—  Alhemičarka
Remastered

Trošim godine na
obožavanje tvojih koljena,
Vjerujem u Boga
Zato što nema drugog objašnjenja
za tvoju ljepotu,

Jutrima čitam knjige
o reinkarnaciji
Tražim dokaze da sam te
već volio
u nekom od prošlih života.

Toliko je pjesama o tebi
Mogao bih napraviti vatru
dovoljno veliku da u njoj
postanem pepeo
kojeg ćeš u januarsko jutro
prosuti na poledicu
I njime gaziti

Bio sam dijete kada si otišla. Težinu tvojih koraka nisam moga da shvatim. Odlazila si dugo, i svakih par koraka okretala si se prema meni, prema našem domu. Kao da si željela da zapamtiš svaki dio njega, kao da si željela da zapamtiš mene. Kao da si znala da je to posljednji put da me vidiš. Spustila si usne na moj obraz i posljednji put izgovorila mi da me voliš.Kofer uspomena si ponijela sa sobom, i par stvari, tek eto da ti mirišu na mene. Ostavila si jednu sliku, onu, na kojoj si bila sretna. Valjda si željela takvu da te pamtim. Na uglu stola stajao je papir na kojem si vjerovatno htjela da napišeš pismo, meni. U pismu nije bilo nijedne riječi, ali je ipak mnogo toga bilo rečeno. Kuća je ostala prazna. I ja sam ostao prazan, kao da je neko dio moje duše iščupao. Godinama poslije čekao sam da dođeš, majko. Svaki korak je podsjećao na tvoj. Znao sam satima da stojim na prozoru nadajući se da ću te ugledati. Ali nisi dolazila majko. Nisam više mogao sebi da opravdam tvoje nedolaženje. I više nije bilo razloga da te čekam, a čekao sam te. Cijeli jedan život sam čekao tebe. Oduvijek mi je lijeva strana bila prazna. I ljubav sam počeo da mjerim odlascima, jer tako si me naučila majko. Znaš bila si mi potrebna. Tvoju ulogu u mom životu niko nije mogao da odigra. Znaš majko, život mi je pružao mnogo veće rane nego one što su u toku igre obilježile moja koljena. Trebala si biti tu da ih liječiš. Trebala si biti tu. A ti si otišla, mnogo prije nego što sam uspio da ti kažem da te volim. Mnogo prije, nego što sam uspio da te uhvatim za ruku i pokažem ti koliko. Tvoj odlazak nisam mogao da oprostim sebi. Pustio sam suzu za svakim korakom koji te odvodio od mene. Moja duša je godinama poslije jecala za tobom. Majko.

‘’Kako sam samo voljela ovaj period prosle godine.. Vratila bih se kuci nakon sumornog dana I odspavala par sati cisto da pokusam vratiti izgubljenu snagu I zivce, a probudila bi me zvonjava telefona I glas dobro poznate ekipe. ‘’Hajde na klupe, cekamo te.’’,  govorili su mi cekajuci me pod prozorom. Svi. Ako se slucajno okupe kad sam ja na treningu, dosli bi po mene I smrzavali se ispred skole dok ja ne bih izasla, a onda bi svi zajedno otisli u ‘’mahalu’’ I sjedili na prohladnim drvenim klupama pustajuci lagane pjesme I pricajuci o glupostima. Pusili bi jeftine cigarete dok bi se nebo nad nama crvenilo jer ce ubrzo I  prvi snijeg.. Nekim cudom, ostala bi slobodna samo jedna klupa koja ne gleda na glavnu ulicu I jos vecim cudom zadnji bi joj prilazili ti I ja, te sjedali na nju, udaljeni jedno od drugog toliko da jos jedno izmedju nas moze da stane. Ali, nakon svega 5 minuta, opet nekim cudom, ti I ja bi bili tik jedno do drugoga I nasa promrzla koljena bi se dodirivala, dok bi hladan zrak prolazio kroz nasu krv I osjetili bi drhtaje jedno drugoga. Niko nas nije primijecivao takve, zaljubljene, tajno, nikoga nije ni bilo briga.. Zasto nikada nismo shvatili da niko od njih nije ni trebao da zna, bili smo bitni samo mi.. I tako bi sjedili do 23:00h kada smo svi vec morali biti u toplim kucama, ali smo mi takvo nesto zamijenili minusom u zraku I tudjim prisustvom. Zaista, ljubav umije da ugrije, ako je prava. I tako sam od oktobra jos vjerovala da cu voljeti zimu, snijeg, a pogotovo onaj prvi,tmurno vrijeme, dva datuma I jedno ime.. Ali, desilo se sve suprotno. Pocela sam prezirati bijele zimske vragove, proklinjati januar I brojeve 6 I 21 I prestala vjerovati u sudbinu. Vec sad osjecam da cu omiljeni period prosle godine, ove vec da pokusavam prespavati. Oktobar mirise na uspomene.. Kako li ce tek januar mirisati.. Bojim se.’’

Kažeš da se nisi sredila zbog mene?
U redu, možda bih ti i povjerovao da nisi obukla tu crnu haljinu koju obožavam, nisi stavila taj parfem zbog kojeg mi klecaju koljena.
Zaista, ako si sebe uspjela slagati, mene ne možeš.
Večeras si opet došla izazovnija nego ikad, samo zbog jednog…
Da mi pokažeš ono što je moje, a što nikad neću imati…

Ona je voljela ruže, ja sam volio nju. Satima smo sjedili na toj drvenoj klupici u parku. Mnogo je voljela kišu, a ja sam volio kapljice na njenom licu, njenu mokru smeđu kosu. Ona je voljela miris trave, ja sam volio miris njenog vrata kada mi priđe da me nježno poljubi u obraz. Voljela je i ljubavne romane, a ja sam volio taj njen čar dok ih prepričava do najsitnijeg djelića. Voljela je i šarene haljine, ja sam volio njena mala koljena. Volio sam njene pokrete, njeno treptanje dok me pokušava odljutiti iako je stvarno bilo nemoguće da se bilo tko na nju ljuti. Željela tišinu, i ja sam šutao. Željela je malo vremena, malo prostora. Željela je otići u neki drugi grad i započeti novi život. A ja, ja joj nikada nisam rekao koliko sam želio nju.

Sarajevski John Doe - dio prvi

Imao sam četiri godine, možda pet. Rat bješe tek završio i mi smo živjeli u nekoj staroj kući na periferiji Sarajeva. Nisam siguran šta je moj otac radio u tom periodu nakon rata, nikad ga nisam pitao a on sam nikad o tome nije govorio. Ujutro je negdje odlazio, a navečer se vraćao sa dovoljno novca da nas četvoro možemo sastavljati kraj sa krajem.

Mama je bila klasična kućanica. Vrijedna žena sa sela odgojena da prije svega štiti porodicu pa tek onda sebe. Često je bila stroga prema nama kad otac nije bio tu, pa bi brat i ja znali dobiti batine i zabrane da izlazimo iz kuće. Zabrane su bile najgore. Osim u tim trenucima kad nešto zabrljamo, mama je bila mirna žena pitomih očiju i nježnog dodira. Rijetko je izlazila iz kuće a i kad bi išla negdje, radila je to zato što je u kući nešto trebalo – nikad za vlastiti užitak. Tek sam kasnije saznao da to nije kod svakog tako i da je na svijetu jako malo žena koje su spremne odreći se i najsitnijeg zadovoljstva kako njenoj porodici ništa ne bi zafalilo.

Tu je naviku pokupila od njene majke, moje bake. Za sve godine koliko sam je poznavao, dakle nekih dvadesetak, ta žena nikad nije povisila ton. Niti jedan jedini put. Rodila je petoro djece, živjela teškim životom na selu sve do rata a nakon rata morala preseliti u Sarajevo i ostatak svog života skupa sa dedom, živjeti kao podstanar u pet-šest različitih kuća. Tuđih. Uprkos svemu, nana je uvijek bila anđeo koji je pazio na naša djetinjstva ma koliko njen život bio težak. Nije nas često posjećivala niti smo mi imali kad da idemo kod nje. Vrijeme nakon rata je prosto bilo takvo, svako se zabavio svojom mukom i nastojanjima da život učini podnošljivim. Valjda se zato rijetko išlo u goste ikom osim prvim komšijama.

Brat i ja smo obično trčkarali okolo i šutali ispuhanu loptu. Nismo imali bicikla niti neko posebno dvorište pa smo se igrali na ulici. On je pet godina stariji od mene i još toliko puta bolji čovjek. Srce od pamuka, duša čistija od planinskog izvora. Takav je od mog prvog sjećanja.

Helem, imao sam par godina kad smo živjeli u toj staroj kućerdi. Prva prodavnica je bila udaljena dvadesetak minuta i brat i ja smo tog jesenjeg dana išli po jabuke. Ne sjećam se da li je neko trebao da dođe u goste ili je otac bio bolestan pa je mati mislila da bi mu jabuke godile. Kako god, odnekud su se iskopali novci za dvije kile jabuka i naš je zadatak bio da ih donesemo. Ja sam vodio do prodavnice, brat je trebalo da nosi kesu u povratku.

Nekih par mjeseci ranije mati je primijetila da nešto nije uredu s njegovim vidom pa su ga odveli u najbiži dom zdravlja. Doktori su rekli da ima povećanu dioptriju i dali mu neke goleme naočale sa smeđim okvirom. Bile su prevelike za njegovu glavu i stare sigurno pet-šest godina ali u to vrijeme je pronalazak naočala koje uz to odgovaraju njegovoj dioptriji bio čista lutrija. Nisu mu vid učinile savršenim ali su ga popravile dovoljno da mi je mogao čitati knjige i slikovnice, raditi sve što treba oko kuće i sa mnom igrati nogomet ili ići u kupovinu.

Došli smo do prodavnice, kupili jabuke i krenuli nazad. Eh sad, pošto sam ja već od prvog puzanja bio baksuz i nikad nisam umio da mirno sjedim ili normalno hodam, trčao sam nazad. Brat me pratio koliko je mogao ali je imao bar deset kilograma viška i još uz to nosio kesu sa jabukama, pa je bilo nemoguće da me sustigne. Dok se meni nije izmakao kamen ispod stopala. Zaplivao sam kroz prašinu, tresnuo o tvrdu cestu i krvavih koljena počeo da plačem. Brat je dotrčao do mene, ispustio kesu u želji da mi pomogne a jabuke se rasule i zakotrljale oko nas. Podigao me kao u američkim filmovima i tako u naručju plačući cijelim putem, nosio me kući.

Majku je moglo strefit’ srce kad smo se tako pojavili pred vratima. Stariji sin do grla u suzama nosi krvavog mlađeg sina u rukama. Scena za infarkt. Tek kad je vidjela da su to obične ogrebotine i da se ništa strašno nije desilo, uz par sočnih psovki mi je obećala dobre batine kad se oporavim a zatim otišla da sakupi jabuke koje smo usput pogubili. Brata nikad nije kudila. Pitao sam se zašto.

Par sedmica kasnije smo pokupili neko čudno kožno oboljenje. Pod „mi“ mislim ja, naravno. U toj istoj ulici par kuća dalje živio je dječak kojeg su zvali Mine. Nikad nisam saznao njegovo pravo ime. Taj dječak je imao svoj mali svijet. Stalno je odlazio daleko niz ulicu do srušene kuće u čijem dvorištu je bilo par stabala bukve. Sa sobom je nosio malu sjekiricu i po cijeli dan udarao stabla i odsijecao grane. Majka me uvijek savjetovala da se ne družim s njim jer je čudan ali ja nisam razumio zašto. Mine je za mene bio samo dobar drug koji voli da se igra sjekirom i ni na sekund mi nije bilo čudno zašto mu roditelji to dozvoljavaju. Ja sam bio njegov jedini drug.

Tog dana sam i ja otišao s njim u to čudno dvorište i tamo smo igrali nogomet. Kasnije smo se ganjali oko kuće, puzali kroz grmove kupina i ogrebali se na bar deset mjesta smijući se sve vrijeme. Mine nikad nije puno pričao. Uglavnom je galamio neke čudne tonove koje je bilo nemoguće razumjeti i kad bih ga pitao da mi nešto objasni, on bi se hvatao za kosu i čudno me gledao. Tek kasnije, kad sam malo porastao i u školi učio biologiju i bolesti čovjeka, prepoznao sam simptome mog druga Mineta. Autizam.

Nisam ga dugo viđao nakon tog dana kad smo se u kupinjaku igrali. Iz tog dvorišta sam ponio par novih uspomena i neodoljivu želju da se konstantno češem. Par dana kasnije, i moj brat je pokupio moju naviku. Sjećam se da smo imali i neke čudne crvene plikove po rukama, koji su se kasnije proširili na cijelo tijelo. Vrlo brzo je taj čudni osip počeo da peče.

Mati više nije znala šta da radi s nama. Iz jednog problema smo upadali u drugi i sve to ne bi bilo toliko strašno da život nije bio toliko težak u tim godinama. Ni sami ne znamo kako je to uspjela nabaviti, ali nakon što par dana naše češanje nije prestalo, pojavila se sa nekom čudnom smeđom bocom i prvo odvela mene u kupatilo.

Skinula mi je odjeću, rekla da uđem u kadu a zatim na svaki od tih plikova namazala malo te čudne bezbojne kreme. To čudo je peklo k'o sam đavo i ja sve to vrijeme nisam prestajao da vrištim. Mamine oči su se punile suzama ali je nastavila da nanosi lijek i da mi strogim tonom ponavlja kako će me čuti komšije i prodati me ciganima. Nije me bilo briga, nisam mogao da se suzdržim.

Kad je završila sa mnom, izvela me za ruku iz kupatila, obukla na mene golemu majicu mog oca i rekla mi da se ni slučajno ne češem i ne pomjeram s kauča. Zatim je odvela brata u kupatilo.

Ni jedan jedini ton se nije čuo. Nije bilo galame, nije bilo vrištanja. Ništa. Zadržali su se nekih petnaest minuta a onda je i njega izvela u sobu obučenog u majicu jednako veliku kao što je bila i moja. Samo što je njemu ta veličina odgovarala. Brat je sjeo kraj mene a mama otišla da sprema ručak. Mislim da je to prvi put u životu da sam se postidio. Od tog dana, uz par sitnih izuzetaka sa suzama radosnicama i jednim ili dva smrtna slučaja, više nikad nisam zaplakao. Želio sam postati poput mog brata.

……………………………………………………………………………………………

Imao sam dvanaest godina kad sam saznao. Nije on imao samo povećanu dioptriju – njegov vid je progresivno slabio. Sa petnaest sam već bio duboko u depresiji a sa dvadeset uveliko mrzio čitav svijet i sve što hoda i postoji.

Njegov put u toj neobičnoj bolesti je bio jednosmjeran, a moj na mjestu suvozača turoban i obojen u paranoju. Kad sam tek saznao da će s vremenom potpuno da ostane bez vida, podnio sam to bolje od očekivanog. Tiho, bez velikih suza ili straha kako će sve to da izgleda. Vjerovatno tada nisam ni bio svjestan da će se to desiti i prije nego što mislim. Par godina je prošlo i dok sam trepnuo, čovjek koji mi je donosio knjige iz gradske biblioteke postao je član udruženja za slijepe. Tad me udarilo i više se nikad nisam oporavio.

Svijet je surovo mjesto. Loše stvari se iz godine u godinu dešavaju nedužnima, dobre stvari ostaju za one koji već imaju ugodan život. Zar ne izgleda tako?

Negdje u tom neredu sam počeo da pišem i negdje u tom neredu sam se zaljubio u ideju da postanem pisac. U Bosni. Tada su moji roditelji vjerovali da imam bolje šanse da postanem astronaut i možda su bili u pravu. Ne zato što je s ovih prostora teško postati ime u bilo kojoj vrsti umjetnosti, ne zato što sam premlad ili nedovoljno ambiciozan – već zato što jednostavno nisam dovoljno dobar.

Sve to međutim nije bilo važno. Pisanje je bilo jedini svijet u kojem sam se mogao nositi sa životom kojeg sam tada živio i s vremenom je to postalo moja ovisnost. Papir, olovka i osamljenost. Svijet u kojem nije bilo mjesta ni za kog drugog postao je moj zatvor i moj spas u isto vrijeme.

Jedno sam vrijeme istraživao religiju, probao u njoj naći objašnjenje za stvari koje su se dešavale mom bratu i jedno vrijeme je djelovalo ali… ne znam. Teško je to objasniti. Jedno je vjerovati u Boga, a drugo razumjeti njegove postupke jednom kada počneš vjerovati. Ja nikad nisam imao problem sa konceptom postojanja vrhovnog bića ali jedno vrijeme sam se iskreno pitao koliko je pošten način na koji nam dijeli karte. Kasnije sam shvatio apsurdnost gubljenja vremena na pokušaje da shvatim nešto tako apstraktno kao što je religija i vlastito vjerovanje, pa sam se tiho povukao iz tog svijeta i upao ravno u cigarete, travu i alkohol.

Tamo sam otkrio da je pisanje dublje i konkretnije jednom kad svoj mozak potopim u nešto što otupi savjest i polako počinjao da uživam u vlastitim riječima. Ni taj svijet, međutim, nije potrajao. Ubrzo su me stigla mamurna jutra i prokleta muška savjest o tome na koji način trošim novac kojeg moj otac zarađuje i kako sam u kafani onih dana kada bih trebao da budem tu za svog brata koji živi u mraku. I s tim sam prestao. I tako, eto. Našao sam se na nekoj goleti vlastitog života, u svijetu koji nema ni smjer ni odredište. Poput statue sam stajao na magistrali po kojoj životi drugih ljudi prolaze pored mene. Bilo je stotinu smjerova kojima se može poći ali ni na jedan od njih ne mogu njega povesti. Nisam imao kuda da krenem.

A onda se pojavila ona.

Ova je za tebe stari. Izvini što nije kraća.

Stari i danas kaže da ne pamti kišu jaku kao tog septembarskog jutra u Sarajevu. Kaže da je padala kao da želi da sravni čitav grad sa zemljom, kao da nakon nje ništa neće ostati.

Ušao je u moju sobu prije zore i dodirnuo mi rame. “Vrijeme je“, šapnuo je blagim glasom i upalio svjetlo. Ustao sam, provirio kroz prozor sobe i vidio samo gust mrak, daleko gušći od noći koja me ispratila na spavanje. Stari je uvijek govorio da je mrak najgušći pred svitanje, kao što i svijeća najjače sija prije nego se ugasi.

Mama je spremila kafu, ispržila nekoliko jaja i kobasice i dok je on doručkovao, pripremila sendviče, banane i termosku čaja za ponijeti. Sve to je spremila u ruksak dok je stari telefonirao svojoj braći. Dogovarao je posljednje detalje prije nego krenemo. Nakon tuširanja sam i ja pojeo onoliko koliko mi je nervoza dozvoljavala, uvukao se u najdeblju jaknu koju sam imao i skupio se ispod kapuljače. Stari je sve potrebne papire spremio u fasciklu a onda dugo polirao svoje crne cipele. Kad je spremio sve što je trebao da spremi, mama nas je ispratila zagrljajem a pred kapijom nas je čekao njegov najmlađi brat.

Putovali smo kroz kišu dobrih četiri sata. Cesta je vijugala preko planinskih prevoja a meni se u stomaku skupljala mučnina. U autu nije bilo muzike niti razgovora. Osjećao sam kao da mi na grudima leži kamen od par tona ali se nisam usuđivao razbiti tišinu. Stari bi se povremeno okrenuo da provjeri da li sam dobro i silio jedan kiseli osmijeh težak koliko i taj kamen.

Stigli smo oko devet ujutro u zavučeno selo daleko od civilizacije. Jedino je stari prepoznao put koji je vodio do njihove vikendice ali tuda niko nije prošao već dvadeset godina. Sve je to zaraslo u šumu pa smo auto parkirali na najbliže proširenje i sačekali ostale. Desetak minuta kasnije stigla su i njegova preostala dva brata. Iz gepeka su izvukli sjekire i motorne pile, pa sjekli šumu u smjeru u kojem je stari govorio da treba ići. Nije bilo diskusije ili pogovora, vjerovalo mu se na riječ.

Udarci sjekire su odjekivali u tom ništavilu a kiša nije imala namjeru prestati. Izgledali smo poput utopljenika nasukanih na pusti otok. Probili smo put do mjesta gdje je nekad bila vikendica ali od nje nije ostalo mnogo. Samo par greda i zidine sakrivene u krošnjama oraha. Kod vikendice smo odmorili, okrijepili tijela čajem a zatim sa pilama nastavili sjeći drveće u smjeru u kojem je stari pokazao. Sat vremena kasnije, došli smo do porodičnog groblja.

Stari kaže da to groblje postoji duže nego što je njegov pradjed pamtio. Između drveća su se nazirali spomenici koji su nekada bijelu boju zamijenili sivom i poneki jedva vidljiv natpis u kamenu. Posljednji čovjek ukopan na tom groblju bio je njegov brat, 1989 godine. Stradao je u nesreći i od tada u selo niko nije dolazio. Sve do tog septembra.

Stari je označio mjesto pored njegovog brata. Uzeo je krampu i počeo kopati. Htio sam mu pomoći ali je rekao da sam premlad za nešto teško poput zemlje. Četvorica braće kopali su grobno mjesto po najvećoj kiši, vadili blatnjavu zemlju tri puta težu od kamena i za sve to vrijeme, nisu izustili ni slova. Mokri, blatnjavi i iscrpljeni, sjeli su pod drvo hrasta i teško disali. Iz ruksaka sam im izvadio čaj i sendviče i dok su tako premoreni hlapljivo jeli, gledao sam u stijenu iznad sela. Kao pod anestezijom, kao u šoku ili snu, nisam bio sasvim svjestan da je sve to oko mene stvarnost a ne morbidan san.

Stari je ustao, rekao da ubrzo dolazi kombi iz Sarajeva i da je vrijeme da se spremimo. Kiša je umanjila. Otišli smo do auta, presvukli se u čistu odjeću i čekali.

Za kombijem su počeli pristizati i prvi autobusi. Ljudi su dolazili iz Sarajeva, Mostara, Konjica i još gomile sitnih gradova kojima sam zaboravio imena. Sahrana je počela u dva sata.

Kiša je opet pojačala tempo ali nikom od nas nije smetala. Već smo se navikli na mokra tijela i bilo nam je neobično da smo makar na tren bili suhi.

Jedan detalj mi je ostao u sjećanju. Na kraju sahrane, u tom prolomu oblaka koji se iz neba sručio na selo u nedođiji, kada su ljudi već bili pred ili u autobusima, četvorica braće su stajala nad grobom njihovog oca. Oko njih šuma gusta kao i mrak tog jutra u Sarajevu, u srcima jeza od hladnoće, ponosa i uspomena a u ustima miran jezik. Ni riječi nisu izgovorili, ni jedan od njih. Stari je samo čučnuo, šakom uhvatio komad blatnjave zemlje i razmrljao je među dlanovima. Pogledao je nebo, suznih očiju se gorko nasmiješio a onda ustao i otišao kroz šumu prema velikoj stijeni.

„Pustite ga, treba da bude sam“, reče njegov najmlađi brat… i svi su krenuli prema autima. Ja sam još kratko ostao na tom mjestu, odao počast životu i smrti čovjeka radi kojeg je pređen sav taj put i posječena sva ta šuma… a onda sam krenuo tražiti starog.

Koračao sam kroz šumu, noge su mi tonule u blato i već sam gorko kašljao ali nisam gubio korak. Nešto me vuklo za rukav rađajući u meni nekakav čudan osjećaj koji je sve više navirao i dobijao na veličini. Nisam još znao šta je to ali je bilo samo pitanje vremena kada će početi curiti iz mene. Nastavio sam čupati korake iz blata i baš kada sam počeo misliti da sam se izgubio, kišno nebo je proparao krik grmljavine pomiješan sa vriskom mog oca.

Da li mi se učinilo? Taj je vrisak bio oštar poput noža, težak kao najteža noćna mora i prazan… kao da je došao iz duše čovjeka koji je sahranjen živ.

Našao sam ga pod orahom nedaleko od djedove vikendice. Sjedio je leđima naslonjen na stablo i gledao nebo. Nisam znao da li su to na licu suze ili kapi kiše ali nije bilo bitno, tog su dana bile pravljene od istog materijala.

I stajao sam mokar i nijem, do članaka zaglavljen u blatu. Kiša je jednako mlatila mojim tijelom i u tom trenutku, baš tog časa kada je moj otac krvavim očima pogledao prema meni, ja sam odrastao. Pustio sam suzu odraslog čovjeka a dječak kojeg sam tog jutra doveo u selo, ostao je pod orahom grleći ruku svog oca.

Iz sela smo se vratili u prvi mrak. Autom je i dalje parala tišina, prekidana jedino ponekim komentarom na katastrofalne puteve kojima smo se vraćali. Na vratima nas je dočekala moja majka. Poljubila me u čelo a starom spustila ruku na obraz i nasmijala se. Ta žena je anđeo – pomislim.

Odmah sam se istuširao i zatvorio u sobu. Kroz tanke zidove čuo se razgovor mojih roditelja dok sam grlio vlastita koljena i razmišljao o vrisku kojeg sam tamo čuo. Za čitav dan nisam ni pomislio na mog djeda, čovjeka kojeg više nema. Nije mi ni palo na pamet njegovo ime niti lik… taj dan je na čitavom svijetu postojao jedino moj otac i njegova bol.

Majka ga je ispitivala o vikendici, nekim krajevima čudnog imena i ljudima koji su bili na sahrani. Vješto je birala teme, polako ga privikavala na svakodnevnicu i hranila njegovu dušu blagim i mekanim glasom. Nije joj prvi put. Svi smo znali da ga jedino ona može sačuvati od sigurnog ludila, kao što je to radila u godinama kada je ostao bez dvojice braće.

Nešto kasnije smo skupa pili kafu nas troje. TV je bio ugašen, čula se jedino kiša na prozorima koje smo prije par godina vlastitim rukama pravili moj otac i ja. Malo po malo, vraćala nas je u stvarnost, daleko od noćne more koju smo prošli organizujući sahranu u nedođiji. Njen glas je poput svjetionika u noći naše duše dovodio u luku i malo po malo poput kakve magije, brisao bol koju smo donijeli s nama.

Nisam spavao te noći. Kroz zidove sam u gluhoj noći čuo glas mog oca. Satima je pričao o prošlosti, o nekim dragim uspomenama koje su mu ostale i o posljednjim riječima njegovog oca. Tek tada sam shvatio, te hladne septembarske noći u četiri ujutro, dok sam slušao riječi koje lebde između mojih roditelja:

Jednog dana će i oni otići u kišnu noć i ja ću ostati s onim što mi ostane… i gledajući crno lice mog oca čitavog tog dana, bilo mi je jasno šta je smisao života. 


Pronaći ljubav poput njihove. Jedino je ljubav dovoljno jaka da ublaži surovost života u kojem živimo.

Ne znam koliko dugo je trajao taj susret očiju; koliko sekundi, ako ne i minuta je prošlo, možda je sunce već treći put zalazilo, ili je jesen ponovo došla, ma ne bi me čudilo ni da smo u novu deceniju ušli. Znam samo da za tih nekoliko sekundi, minuta, stoljeća, čega li već, moji obrazu su se crvenili kao nikad do tad, u Tuzli nikad vruće nije bilo, tijelo mi gorjelo, srce lupalo, koljena klecala, ruke tresle, a u stomaku su se leptirići razmnožavali i prerasli u ogromne leptire dinosaurske veličine. Taj pogled sam jedva podnijela, ali mi nije bilo dovoljno. Nije i neće, nikad. Zauvijek ću žudjeti za bar još jednom sekundom toplog pogleda njegovih očiju.
—  Jules (aka ja)
Nije ni upitala. Zašto?
Samo je rekla ovo je naša zadnja noć. Do noćas smo postojali, od noćas nas nema više.
Bez suza. Bez Drame, ružnih riječi i uvreda. Ustala se i polako napustila prostoriju iz potrebe za svježim vazduhom. Gušilo je tu mnogo toga tu gdje se nalazila. Sjećanja najviše..
Sve godine truda pale su u vodu, svi letovi doveli su do jednog pada gdje pokušava da još uvijek lebdi, gdje se za život bori.
Ne zaustavljaj me. Ne hvataj me za ruku. Ostati neću i ne želim. Jako tiho je rekla uz osmijeh da ne primjete ostali.
Smatrala je da dama ne smije sebi dopustiti da pita zašto ju je za jednu noć zamijenila žena koja joj nije ni do koljena.
Smatrala je da dama o svom bolu ne drami na sav glas, da zadrži taj osmijeh na licu i kad sve u njoj se lomi. A lomilo je se.
Ljubaznog lica, bez na njemu da se vide emocije naputaštala je kao dama muškarca koji joj je bio cio svijet. I čak kad je zaslužio da ga ponizi, čast mu je sačuvala. Muškost i obraz.
Izdrži ponavljala je približavajući se izlazu dok je pozdravljala poznanike… Svakom se nasmijala kao da joj je bila najbolja noć u životu…
A potom vani kad je trebala da zaplače, nasmijala se. Ni suzu nije pustila.
Smatrala je da dama ne priča o tome nikome.
Bila je samo žena, koja je rođena kao dama, koja se ponašala kao dama, živjela kao dama.
Bila je i to će ostati. Zauvijek. Žena. Kraljica dama.
On, nikad nije bio čovjek i nikad neće biti.
Ona će pobijediti, a on poslije svih pobjeda shvatiće da je zapravo svoje poraze slavio i da je jedan od najveći bio njen odlazak.
—  Mikail Mihajlov
Ugasila ga je kao gorući kraj ponoćne cigarete
Slomila mu srce, potrošio je cijeli život pokušavajući zaboraviti
Gledali smo ga kako pomalo utapa tugu u piću
Ali nikad se nije uspio dovoljno napiti da je makne iz misli
Do te noći
Prislonio je bocu uz glavu i povukao okidač
I konačno joj ispio sjećanje
Život je kratak, ali ovaj put je bio veći
Nego snaga koju je imao da se digne s koljena
Pronašli smo ga s licem u jastuku
S bilješkom na kojoj je pisalo “Voljet ću je dok ne umrem”

Rodiš se.
Učiš prve korake.
Zabranjeno je isprljati nove, bijele pantalone što su ti kupili.
Paziš kud hodaš, da ne bi razderao koljena.
Zabranjeno se smijati na glas, jer je nekulturno.
Zabranjeno je pričati ono što ti prvo padne na pamet.
Krećeš u školu.
Moraš poštovati pravila.
Moraš biti uzoran.
Moraš imati dobre rezultate.
Uzimaš svjedočanstvo osnovne.
Upisuješ se u srednju.
Sve je isto, samo je malo teže.
Teže se obuzdati.
Uzimaš diplomu.
Imaš osamnaest, ali od tebe se i dalje svašta očekuje.
Upisuješ fakultet, medicinu, i to bez štele, svojim trudom.
Narednih šest godina ne znaš da imaš život.
Učiš.
Dolaziš po diplomu.
Zaposliš se.
Oženiš djevojku što ima ambicije, i od vašeg ljubavnog života pravite karijeru.
To nije ljubav.
Dobiješ djecu.
Odgajaš ih kao što su tebe.
Imaš sve.
Nemaš ništa.
Nisi sretan.
Pretvaraš se u mašinu.
Zapravo, to si oduvijek i bio, dopuštajući pravilniku da ti stvori život.
A da si samo isprljao one bijele pantalone, valjao se po blatu u njima i iskreno se smijao, iako bi kasnije vjerovatno pokupio batine, shvatio bi o čemu ti pričam.
Da si igrao fudbala u novim kopačkama i razderao koljena, možda i slomio ruku, naučio bi da padovi nisu toliko strašni.
Da si u školi primijetio djevojku što te čitav sat promatrala, dok si ti bio duhom odsutan..
Da ste šetali.
Da si se zaljubio.
Da si udario onoga što ju je uvrijedio.
Svašta bi naučio.
Shvatio bi da ni jedinica nije tako strašna, i da nije nekulturno smijati se naglas.
Da nije bauk pjevati iako ne znaš.
Da si umjesto karijere doktora postao umjetnik kakav si sanjao da budeš i da si umjesto žene sa ambicijama oženio onu raščupanu što je bila puna iznenađenja i što je budila nešto u tvom srcu, možda ne bi imao život na ‘zavidnom nivou’,ako se uopšte može zavidjeti na životu jednog robota bez emocija.
Ali barem bi bio sretan.

Trideset

Počeo sam pjesmu trideset puta i 

Svaki put je završila 

Tvojim imenom 

Počeo sam pjesmu toliko puta ali 

Nisam uspio da kažem 

Da si kriva. 

Svaki put sam ti oprostio 

Sve što ti na silu pokušavam da zamjerim

Kako da te mrzim kad je moj dnk 

Potopljen u tvoj glas?

Mater im jebem

Slagali su da je moguće zaboraviti 

Tvoja koljena 

I da će tijelo prestati da trni 

Jednom kad ga dam drugim ženama i evo

Zatrovan njihovim dodirima

Čekam da me prođeš 

Ali me ne prolaziš i 

Tako prolaze 

Jedino godine.

Kada bi vas pitali koje je mjesto najvise vidjelo iskrenih ljubavi? Koji bi vasi odgovori bili? Neki od vas bi rekli park, i klupice u parku, drugi bi rekli Crkva. A ja cu vam reci aerodrom. Zasto?
To mjesto je vidjelo najvise iskrenih ljubavi, rastanaka. Sjecam se kako su mi koljena klecala kao u malog djeteta kada sam morao otic. Ona me poljubila, zaagrlila i zaplakala. Prijatelju tada sam sebi rekao nju ces cuvat, jer do'vraga ta cura te stvarno voli. I ja sam tada bio na jednom kraju svijeta a ona na drugom. I sada poslije 6 godina, zivimo skupa i razmisljamo o nasoj buducnosti.

Novi_neko