koljena

“Ej Sine… Došao je momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… I nije onakav kako sam ga zamišljao povremeno proteklu dvadeset i jednu godinu.

Ono kao sad trebam nešto pametno da ti kažem… A za sve ove godine sam ti ustvari pokušavao to isto reći…

Kad si ono u svojoj prvoj haljinici pala ispred zgrade i razbila koljena… Malo si zaplakala a ja sam te bodrio da ustaneš i ideš dalje… I kada sam ti obećao čokoladnu tortu na poklon ako uspiješ šutjeti dvije minute… A ti si onako ubjedljivo s razrogačenim očima nakon pola minute rekla da ne možeš da šutiš jer će ti oči iskočiti…

Kad su ti u vrtiću dali lutku da te uslikaju s njom, a ti si je onako nevješto i nesigurno držala, znao sam da ćeš jednog dana kad odrasteš ipak biti vješta za neke druge stvari…
I uspjelo nam je … i kad daješ injekcije, i kad slikaš selfie i kad voziš dizela ide ti odlično.. I koliko su me svi mrzili kad su vidjeli da tebe, svoju kćerku šesnaestogodišnjakinju častim velikim točenim …

A samo sam ti htio pokazati kako će te mangupi čekati u zasjedi sada kada si odrasla…

I načekali su se, znam, ali te nisu ulovili… Ćaćina škola…

A što smo se svađali… Svađali smo se povremeno svih ovih godina i nikad pobjednika u toj svađi nije bilo, jer nekako su i moj jezik i tvoj jezik isto lajavi došli… Pa bi nas onda čudno svi gledali kad bi sve te naše neriješene svađe smijehom završili shvativši da nismo isti, ali smo slični toliko da ponekad boli…

I sad nakon svega došao je onaj dan… Onaj momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… A ja ti do sada skoro sve pametno rekao što sam znao…

Odlaziš iz gnijezda u samostalni život… I nemam ti ništa novo reći što već nisam rekao ali mogu da ponovim neke stvari…

Kad sljedeći put padneš, možda neću biti blizu da ti pružim ruku ali stisni zube i ustani…

Kada ti nekad neko sljedeći put bude tražio da šutiš… Uzmi onu istu čokoladnu tortu, opali ga posred lica, podboči se rukama i reci mu tako glasno ‘NEĆU’ da ga zaboli…

Kad neki novi mangupi pokušaju da te u neku novu zasjedu uvuku, sjeti se kako ti je stari objašnjavao za što sve srednji prst na ruci može poslužiti…

I da znaš… mogu ti tamo neki govoriti da si nevješta i nestručna i nesposobna i ovakva i onakva… Pusti ljubomorne neka se pate u svom neznanju i zavisti, digni glavu i u mimohodu pod ruku sa svojim čovjekom prođi dalje… Ne daj da te dodirnu njihove tuge koje nose u sebi i ne znaju što će s njima…

I ne sijeci krivine..

Nikad ne sijeci krivine…

Znam reći ćeš da to nikad ne radiš… Ni nemoj… Stari će ti sada ponoviti jednu istinu… Nikad kraći put nije bio brži… I nikad ni neće biti…

I nemoj nikada ni radi koga stajati… I čekati…i gledati prema dolje… Uvijek gledaj i idi naprijed i gore… A ako radi toga trebaš ponovo postati lajava onako kako sam te nekada učio onda budi… Uvijek daj do znanja da postojiš…


A s čovjekom kojeg si izabrala… Znaš već što ću ti reći… Razgovaraj… Uvijek i stalno… O svemu… Nikada nemoj ušutjeti s njim jer tišina nije sastavni dio ljubavi… Tišina je sastavni dio tuge…

A ako nekad… Slučajno… Iz nekih nepoznatih razloga… Ponekad… Jednostavno ušutiš… Obavezno gledaj da šutite zajedno… I da kratko traje…


I znaš… Kada smo svih ovih godina putovali zajedno govorio sam ti da je najljepši dio putovanja ustvari povratak… Sada ćeš na bilo koju stranu imati povratak…Kada odeš dolje, dolazak da me obiđeš biće povratak kući… Kada dođeš ovdje, odlazak dolje će opet biti povratak kući… Uspjela si da jedan san pretvoriš u život…

Idi dalje, Sine…

I sjeti se Mame i Starog ponekad…

Pismo koje je jedan otac dao svojoj kćerki na dan njenog vjenčanja. ❤

Prvo daš igračku,
pa olovku,
pa majicu.
Onda nastaviš da daješ:
sat vremena,
dan,
godinu.
Onda mir.
Rahatluk.
San.
I nije dosta.
Uzimaju snove.
Prošle i buduće.
Iz njedara uzimaju maštanja.
Onda ljepotu,
mladost.
I pitaš se vrijedi li?
Za nečije hvala, sebe kidati.
U dijelove dušu svoju rastavljati.
Skupiš tako koljena,
stegneš ih jako.
I nije ti jasno
koliko je tebe tebi ostalo.

Čuo sam da si plakala.Onu noć kada sam ja kleknuo na koljena i zaprosio nju, ti si pala na ista i vristala. Vristala si moje ime i proklinjala me. Dan kada si me srela, kada su nam se usne spojile. Dan kad sam otisao, dan kada nisi htjela da ostanem. Čuo sam da si plakala. Onu noć kad sam stavljao prsten na njenu ruku, ti si svoju razbila o zid. Čuo sam da si plakala. Onu noć kada sam je poljubio, ti si izgrizla usne. Čuo sam da si plakala. Onu noc kada sam je uhvatio oko struka, ti si se savijala od bolova. Onu noć kada sam zagrlio buduću suprugu, ti si otrčala i zagrlila svoju majku. Onu noć kad sam legao pored nje, ti si grlila jastuk i lancic koji sam ti dao da čuvaš. Onu noc dok mi je ona na grudima ležala, ti si pjevala Merlinovu pjesmu “Smijehom strah pokrijem uvijek…” a ne znas da ja u sebi pjevam “ti budi daleko, ti samo budi daleko…zelena rijeko davnih momackih snova.”

@rekonvalescentna

“Jaran”

Pita me jučer jedan prijatelj iz Hrvatske zašto mi u Sarajevu češće govorimo „jaran“, nego “drug” ili “prijatelj”, i postoji li ikakva razlika u to troje. Ne htjede da prihvati odgovor da se to ne može objasnit’, da je to sarajevska furka i da niko drugi do Sarajlija ne može biti jaran, pa mu ja ispričam za mog jarana Mikija.

„Slušaj, da ti kaže brat, ima jedna pjegava na Vilsu. Ma dobro, ima ih stotine, šta me tako gledaš, al’ samo na ovoj ti vidiš da je pjegava jer se nije prešminkala svim onim ženskim čudima za lice. Vako je to bilo - prolazim pored onih luđaka što rentaju bicikla i krkanske kočije na točkovima, kad ispred mene hoda dukserica. Majke mi tako izgleda, ko duks na nogama. Prsti joj jedva vire iz rukava koliki je to duks, kapuljača joj zagrlila vrat a donji rub dođe negdje kod koljena. Što će reći, mogla je na golo tijelo obući samo tu duksericu i opet bi bila pokrivenija od devedesetiosam posto ovih golišavih što misle da se guzicama nalazi dobar momak. I slušaj bolan, sustignem ti ja nju, nema ni metar ipo u njoj sveg mi, mala taman u džep da ti stane, svezala kosu na vrh’ glave, onako kovrdžava košto ti voliš, brineta, a taj njen svezani čvor, ma rek'o bi čo'ek to će se svakog časa razvezat’ i sva ta kosa će joj se rasut’ po ramenima a koliko je mala i umiljata, mogla bi se srušit’ ako do tog dođe. Zato se ja fino približim, kontam ako se stvari otmu kontroli, da je uhvatim da ne padne, jel. Kavalir vazda, logično. Okrene se ona prema meni, k'o da me hoće pitat „šta sad ti hoćeš?“, a ja blen'o u njene pjege k'o tele, zurim li zurim, pa se ko hoću nasmijat’ a ne mogu jer sam zin'o u isto vrijeme pa izgledam k'o da će mi pozlit’. Nju te moje grimase valjda nasmijale, skontala cura da nisam prijetnja – ja samo nisam normalan, pa se oraspoloži, potapša me po ramenu i reče mi da probam ponovo. Znaš kolike su joj oči – ne bi mi vjerov'o, eto, to moraš vidjet’. I nekakav prćast nosić, pa još ona jedna lokna pobjegla iz labavog čvora, te hoće na nos, te hoće na obraz, a kako vjetar puhne i ponese je s lica čas lijevo čas desno, tako je i ja pratim očima, isto k'o kad nekog hipnotiziraju satom a on zuri u njeg’ ne kontajuć’ ništa. E tako sam ti brate i ja. I slušaj, da ti pričam dalje. Kažem ja njoj da ne umijem prilazit’ curama, da to nisam radio makar deset godina jer u Saraj'vu više i nema cura, sve neki šejtani Bog da te sačuva, ubiše pogledom a to se uteglo, propelo, ma tol'ko visoko im glava u obllacima, i da im nešto kažem, povisoko su gore, ne bi me čule. Njoj to šega, pa se opet nasmija, a kako se ona nasmije tako ja postanem tele pa se kreveljim. Mahnit, kad ti kažem, ne znam sa ženskom pričat i Bog. Al džaba brate, ovoj ja duhovit, ne znam ni kako ni zašto, ja ti ne bi znao nasmijat nekog ni da mi život o tom ovisi al’ eto, pred njom tako smotan izgleda ispadoh nekakva luda. Pitam je gdje je pošla – kaže ode do klupe, hoće nešto da čita. E čuj čita, hajd ti meni sad objasni kad si zadji put čuo da je djevojka mahsuz od kuće, nesređena, raščupane kose, u duksu, pošla na glavno šetaište gdje ima milion ljudi, da tamo čita knjigu? Tačno k'o da je iz onih tvojih priča mahnitih ispala. Rekoh jel stvarno, kaže jest. Hajd rekoh mogul s tobom, brate, kaže ona slobodno, samo me nemoj ometat’. Neću rekoh majke mi, ja samo gledam Miljacku a ti de čitaj. Svakako će svi mislit’ da si luda čim ne bleneš u telefon a listaš nekakve tamo knjige. Šega njoj i to, ja šta god zinem, ona se smije. I slušaj sad, pazi, sjednem ti ja kraj nje – ona izvadi onog tvog bolan, kako mu ime? Tomaš, e taj! I krene ti ona čitat a ja sve gledam preko oka, iskosa, ne bi me čudilo da mi sad oči i ostanu tako naheravo. Skonta ona to pa zatvori knjigu, okrene se u mene i onim golemim očima me sve k'o opet pita: šta sad hoćeš? Ništa ja, okrenem se opet u rijeku, šatro nešto razmišljam, kad njoj zapišta telefon, nekak'a notifikacija. Šmeknem ja, jebiga, morebit da je momak pa da provjerim, jel, kad ono Tumblr notifikacija i nećeš mi vjerovat’: tvoja objava iskoči. Jest matere mi, ne zajebavam te, znam kako ti izgleda ona stranica – ne mogu to fulit. Skonta ti ona da je opet gledam, a ja ti se odmah krenem pravdat’ rekoh vidim pratiš mi jarana. Kakvog jarana, kaže ona. Ma reko taj Sarajevski Đon Do, to ti je moj jaran. Opet ona razvuče osmijeh, valjda joj ovo Đon bilo šega, pa mi ne vjeruje da te znam. Bracika, kolko ima kako ti pišeš te svoje gluposti, ja namjerno redom pitam ljude zna'l ko za „Sarajevski Đon Do“, niko pojma nema, dakle nisi ništa popularniji od mene, al eto ova te mala zna. Krenem ti se ja njoj klet’ u sve redom, hajd ona ko povjeruje al kaže moram joj dokazat’ jer k'o biva, ne izgledam kao neko s kim bi se ti družio. Čuj ti male bezobraznice, hoće reć’ da sam glup, šta li? Ma može rek'o, hajd, nije frka, evo ti sad njegov broj telefona pa se upoznajte - sve te nešto gledam, ma ko da si mu iz oka ispala, majke mi, skroz si mi njegov tip. Slobodno, reci Miki ti dao broj, brat moj Đon će odma htjet da te upozna. 

-I eto, braca, tako je bilo. Uze onu knjigu i ode, a ja tebe zvrcno na kafu da ti pričam kako sam ti sredio izlazak. Sad će ona zvat, bogami ne zajebava te jaran, djevojka ima ono tvoje ludilo, ista dijagnoza, znam ja tebe. Ovaku nećeš nać’ niđe a kad brat preporuči, to mora valjat. Eto, nisam ja htio sebi, jebiga, šteta je, cura čita tamo te tvoje splačine, jest slatka, jest sve al brat je brat.”

I kao što Miki reče, tako i bi. Nešto kasnije mi dođe poruka pa se nasmijah od srca i pomislih da je možda bio u pravu s onim da nam je ista dijagnoza, kaže u poruci: „Za sat vremena čitam Tomaša na sedmoj klupi na Vilsonom, brojiš od Suade prema dole. Svrati pa me pitaj koja mi je omiljena pjesma. Šifra: Rek'o Miki Đon Do.“

Eh eto, to ti je Jaran. Ne umijem drugačije objasniti.

Rodiš se.
Učiš prve korake.
Zabranjeno je isprljati nove, bijele pantalone što su ti kupili.
Paziš kud hodaš, da ne bi razderao koljena.
Zabranjeno se smijati na glas, jer je nekulturno.
Zabranjeno je pričati ono što ti prvo padne na pamet.
Krećeš u školu.
Moraš poštovati pravila.
Moraš biti uzoran.
Moraš imati dobre rezultate.
Uzimaš svjedočanstvo osnovne.
Upisuješ se u srednju.
Sve je isto, samo je malo teže.
Teže se obuzdati.
Uzimaš diplomu.
Imaš osamnaest, ali od tebe se i dalje svašta očekuje.
Upisuješ fakultet, medicinu, i to bez štele, svojim trudom.
Narednih šest godina ne znaš da imaš život.
Učiš.
Dolaziš po diplomu.
Zaposliš se.
Oženiš djevojku što ima ambicije, i od vašeg ljubavnog života pravite karijeru.
To nije ljubav.
Dobiješ djecu.
Odgajaš ih kao što su tebe.
Imaš sve.
Nemaš ništa.
Nisi sretan.
Pretvaraš se u mašinu.
Zapravo, to si oduvijek i bio, dopuštajući pravilniku da ti stvori život.
A da si samo isprljao one bijele pantalone, valjao se po blatu u njima i iskreno se smijao, iako bi kasnije vjerovatno pokupio batine, shvatio bi o čemu ti pričam.
Da si igrao fudbala u novim kopačkama i razderao koljena, možda i slomio ruku, naučio bi da padovi nisu toliko strašni.
Da si u školi primijetio djevojku što te čitav sat promatrala, dok si ti bio duhom odsutan..
Da ste šetali.
Da si se zaljubio.
Da si udario onoga što ju je uvrijedio.
Svašta bi naučio.
Shvatio bi da ni jedinica nije tako strašna, i da nije nekulturno smijati se naglas.
Da nije bauk pjevati iako ne znaš.
Da si umjesto karijere doktora postao umjetnik kakav si sanjao da budeš i da si umjesto žene sa ambicijama oženio onu raščupanu što je bila puna iznenađenja i što je budila nešto u tvom srcu, možda ne bi imao život na ‘zavidnom nivou’,ako se uopšte može zavidjeti na životu jednog robota bez emocija.
Ali barem bi bio sretan.

Ona je voljela ruže, ja sam volio nju. Satima smo sjedili na toj drvenoj klupici u parku. Mnogo je voljela kišu, a ja sam volio kapljice na njenom licu, njenu mokru smeđu kosu. Ona je voljela miris trave, ja sam volio miris njenog vrata kada mi priđe da me nježno poljubi u obraz. Voljela je i ljubavne romane, a ja sam volio taj njen čar dok ih prepričava do najsitnijeg djelića. Voljela je i šarene haljine, ja sam volio njena mala koljena. Volio sam njene pokrete, njeno treptanje dok me pokušava odljutiti iako je stvarno bilo nemoguće da se bilo tko na nju ljuti. Željela tišinu, i ja sam šutao. Željela je malo vremena, malo prostora. Željela je otići u neki drugi grad i započeti novi život. A ja, ja joj nikada nisam rekao koliko sam želio nju.
—  Alhemičarka
Bottom!Yoongi {OT3 & Others}

New fics are added frequently!


{ * = new fic }

Melt With You* (yoongi/chanyeol)

I’ve got you sweetheart* (yoongi/everyone)

two in one* (yoonminseok)

Hidden (yoongi/everyone)

Baby Boy Pink (yoonjinjoon)

Interruptions (yoonjinseok)

Come And Join The Fun (rap line + jimin)

L'appel du vide (taegimin)

if you’re not flying the plane and i’m not flying the plane, then who is (yoongi/ Simon D)

I’m hot (stick sweet) (yoonminseok)

sweet love (yoongi/oc)

Can’t Look Back, Can’t Look Too Far Ahead (rap line)

Pretty And Pink (yoonjinjoon)

Nothing for it but two (yoonjinjoon)

“Always So Good, Just For Us.” (taegiseok)

Kiss My Sass (yoongi/b-free)

Feel The Wave (yoongi/youngjae)

get drunk on the good life (i’ll take you to paradise) (yoonminkook)

Fever (yoonkookseok)

(I’ll Give You What You Need) Only if You Say Please (rap line)

New Neighbors (rap line)

Adventures of Snapchat (yoongi/woozi)

One more round (namgikook)

Break my bed (to make me wanna stay) (taegikook)

we’re yours, you’re ours (yoongi/everyone)

Omega (yoongi/everyone)

Little One (yoonjinjoon)

twos company, threes a party (yoonjinjoon)

Can You Hear Me Now? (yoongi/everyone)

Bite me babe you make me love the pain (yoonminkook)

Our Kitty (yoonminkook)

Baby, are you made of sugar? (‘Cause you’re so sweet, sweet, sweet) (yoonjinkook)

Home (yoonjinjoon)

풀어 (Pour Up) (yoonjinjoon)

Mating Of Three (rap line)

User Friendly (yoongi/bobby)

Studio (yoongi/i11evn/supreme boi)

Hotline Bling (Doin things I taught you) (yoongi/Simon D)

Daddy’s Home (be a good boy for us, baby) (rap line + kookie)

look at me (you’re pretty as can be) (yoongi/mark tuan)

Warm Bodies, Full Hearts (rap line)

Situations (taegimon)

Yoongi’s a kitty in heat (yoongi/everyone)

Spread Your Legs (Open Wide). (yoongi/everyone)

hey, yoongi-ah ♥ (yoongi/everyone)

Asynchronous (rap line)

his weekend (yoongi/everyone)

run it back like you owe me some (yoonminseok)

Good Things Come to Those Who Wait (yoonminjin)

rubber (rap line)

Depth (rap line)

Dolje na koljena (yoonkookseok)

Never Mind (yoongi/everyone)

this is mine (like everything else) (yoongi/vasco)

you got the magic touch (touch me everywhere) (yoongi/everyone)

My House (yoonkookseok)

Baby It’s Cold Outside (And I’m Warm In Here With You) (yoongi/ravi)

Subota je bio dan
kad je Kristina otišla
još uvijek vidim
pramen crne kose
kako nestaje iza zatvorenih
vrata
i čujem njene korake
kako odlaze 
Htio sam da kažem
oprosti mi Kristina
što nisam znao da čuvam
tvoje snove
što nisam bio bolji 
i rekao ti da si sve
što jednom čovjeku treba
da bude potpun
Sad svakog aprila
u sitnim satima
dok ona diše na mojim prsima
osjetim miris tvoje kose
koji je vjetar nosio po
Sarajevskim kaldrmama
dok si bježala od svega
meni
i proklinjem trenutak
kad sam povukao svoju ruku
sa tvoga koljena
i rekao
ne pričaj nikome o meni
Kristina
Zaboravi
I oprosti
Jer nisam umio stvoriti
svijet samo za nas dvoje.
—  dostoyevska
Ljubav je prljava

Ti si ta koja zove i zove i kad neću da dođem

Udariš mi čežnju i sereš kako ne znam da volim

Dišeš mi u slušalicu, kažeš da sam jadnik

I onda moram da dođem da ti napravim sranje u sobi

Da polomimo lustere i srušimo slike sa zida

Tih par trenutaka da sve to napokon ima smisla

Niti se volimo niti će od nas ikad biti išta ali

Tako dobro mi sviraš po živcima

Vadiš iz mene čovjeka kojeg su ovi mrtvaci

Pretvorili u ništa i kada se

Sasuši znoj i kad nam dođe tišina

Slušam kako đavoli u nama postaju anđeoska prašina

I kao kreneš

Da mi spustiš ruku na lice, da se

Nasloniš na moje rame

I kao ponovo hoćemo da se otvorimo

Misleći da jedno drugom možemo da

Liječimo neparne  rane ali obično u taj čas

Zvoni telefon i neki lik hoće da te vidi i ja kao

Progutam i ne smeta mi to što

Hoćemo da smo jedno s drugim a opet

Ni ti ni ja se nimalo ne stidimo toga što će

Sutra neki stranac da sluša

Kako dišemo u ekstazi i kako su ova tijela

Jedina svetinja u našim

Narkomanskim očima.

Od ove ljubavi nikad nećemo napraviti ništa

Osim vike i dreke i običnog seksa

Pa ćemo ćutati svaki put kad te

Ukradem od njega i ti mene ukradeš od

Nje i njih i kada 

Prođu godine i kad tijela i mladost i sve što smo imali

Struhne kraj nekih

Praznih ljuski, kraj jadnika koji

Ne bi prepoznali ovaj bijes u našim srcima i rukama i

Zgužvanim, vječito zgužvanim pogledima

Tek tada ću se sjetiti kako si

Disala u slušalicu i govorila da sam

Pička i da ne postoji ništa u meni osim patetike

I kukavičke poezije o ženama

Koje mi nikad nisu dale ništa a ti si tu i ja ništa i

Sjetit ću se kako sam ti srušio vrata

Kako sam te hvatao za kosu a ti mene grebala i udarala i otimala se

I u tom zanosu naših pravih lica

Naših strasti koje se otvore tek kad jedno drugom

Jebemo mater

U njima je bio odgovor na to šta je ljubav

Ako takvo nešto više i postoji jer

U nama nema šešira i džentlmena

Nema dugih elegancija i ljetnih haljina

Dame su se digle na vještičije štikle i utegle dupe

Muškarci su se stisli u pare i klubove

Prave su ljubavi u ovom maskembalu skrivene u strast

Ta hemija koja nemilice guši i ovaj bijes

Koji mi goni prste dok ti ovo pišem

Nešto je što Bog stvara samo jednom i jebem nam mater jer ne znamo

Da to vidimo, da prepoznamo

Da se potrudimo da ovo sačuvamo

Da ne jebemo koga stignemo,

da se okrenemo

Jedno drugom, da se imamo,

da ovo bude…. naše ali

Kasno je.

Ta hemija koju imamo i surov bijes

Koji mi goni prste dok ti ovo pišem

Kulja i meni i ja se tresem i koljena mi hoće da puknu u prah


Večeras ponovo dolazim pred tvoja vrata i lupam i otvaram na silu

I ti si s njim i ja ključam i hoću da

Ubijem nekog i to i radim

U trenu kad zatvaram vrata i slomim

Vlastitu šaku udarajući o zid i taj vristak što

Propara haustor i žena koja uplakana zove policiju jer

Konta da hoću da je pokradem

Sve to mi stvara sirenu u glavi

Ja ludim i trčim na cestu a ti si

Gore na prozoru i kao u filmu vičeš da nemam pravo

Kako mi nisi tražila ništa

Kako sam sve to umislio, kako je odavno gotovo

Kako nećeš više nikad da me vidiš i nećeš jer ću da odem

I idem

Pred njena vrata, i lupam

I ona otvara i ja sam ljut kao nikad u životu i vidim tvoj lik

Svaki put kad mi prstima krene prema kaišu

I ne mogu da je poljubim

Niti da je gledam u oči pa je

Tretiram kao kurvu, ne pitam šta će da mi

Dopusti

Sudaramo se o zidove, rušimo se i mučimo

Našim se tijelima razlama neka

Neobična tuga kojoj ne umijem pera odbiti

I kada sve bude gotovo

Kada ležim na jednoj strani kreveta a ona leži na drugoj

Kad pali cigaretu i gola gleda u plafon

Kad mi pruža upaljač i ja palim svoju

Kad vjetar kroz prozor pomjera zavjesu a mjesec na zid

Baca sjene u kojima liječim svoje paranoje

Kada me pita zašto mi ruka krvari i

Koga sam to večeras

Bacio o asfalt ovog grada

Kada poželim da začepi samo na sekund

I pusti me da u toj tišini zamislim tvoj glas iz njenih

Dosadnih priča

Kad ustanem i navučem farmerke

Kad zalupim vrata i izađem kao da se ništa nije desilo

Zna ona da je bila zamjena za tebe i

Ne zanima je ništa više od toga

A ja opet,

kao i svaku noć u zadnjih šest godina

Ne znam kuda sam krenuo niti koja je po redu

Cigareta

Koliko mi je novca ostalo i ima li negdje slobodan taksi

Pa opet vadim telefon i zovem te i

Četiri je ujutro i ti se javljaš

Njega nema

Nema ni nje i ti ponovo

Dišeš u slušalicu i govoriš mi da sam

Jadan

Da nema u meni ni grama muškarca i ja krećem

Pred tvoj stan i nalazim

Zaključana vrata i

Pitam se

Hoće li ikad završiti ovaj

Rat

Dvoje ljudi koji su

Negdje u svom ubjeđenju da jedno drugo ne vole

Odabrali biti samo partneri

Samo seks i namjerno inducirano ludilo od kojeg

Jedno od nas dvoje

Neće preživjeti?

Pustom se ulicom vraćam u stan

Bijes je splasnuo, otišao nizvodno u nekakav

Sjetan mir u kojem tražim i nalazim

Glas mladića koji vjeruje da te voli i gušim ga

Vlastitim rukama zamišljam kako tog sebe hvatam za vrat

U trenu kad izdiše(m)

Kad zastajem i razjarenih očiju gledam u nebesa

Sa tvog broj dolazi poruka

Ne čitam je jer znam šta piše

Pa popustim stisak, ostavim nas u životu

Uđem u stan

Sa sebe saperem njen miris i sliku vas dvoje zajedno

Popijem nešto

Pogledam još jednom vlastiti odraz

Pa iz frižidera vadim nekoliko kocki leda

Motam ih u krpu i stavljam na zglob

Slušajući kako ona hladnoća

Tone u moje kosti pa gutam još

Jednu od tableta protiv bolova i

Napokon otvaram 

Tvoju poruku.

U njoj me pitaš

Kako mi je

ruka

Između nas nema ničega, a zapravo moglo je da bude svega, svega što ide kad su dvoje skupa. Kad odluce da dijele i dobro i lose.
Kad je tu, ima je u svemu, kad nije tu, kao da je nikad i nije bilo ne zbog toga, sto ja ne zelim da je tu i da je ima, vec zbog toga što ona sa sobom odnosi sve, svaki osjecaj da je ikad bila tu.

Olako me pusti i prepusti drugima. Olako joj pustim ruku i ne pokusavam je zaustaviti nikada, jer uvijek znam ili se potajno nadam da će se vratiti.
Nikad je nisam pitao, zašto ne umije da ostane. Možda su je pogrešno naučili. Možda se pogrešno naučila. Možda mašta i sanja o tome da neko za njom krene.
Jednom je ona mene htjela, za uvijek, ali ne i ja nju samo zbog toga što je ona bila od onih što dobiju sve što požele il’ u što prstom upere..Neodoljiva, neukortiva, umažena.
Drugi put sam ja nju htio, za uvijek, za djevojku, suprugu ali ne i ona mene, u inat prošlim danima.
I vjecno se svetimo jedno drugom, odlazimo od jedno drugog i vracamo se jedno drugom.
Previše smo se dobro znali, zato smo jedno drugo i udarali tamo gdje će najviše da zaboli, da porusi zidove našeg ega i baci na koljena naš ponos, ali oboje smo vraški dobro držali u toj borbi vođeni mislima da će onaj koji izgubi biti onaj koji će ostati sam i ponizen.
Imala je ona itekako romantičnih i ludih ideja o tome da zajedno bježimo, da zapravo ne moramo ni da živimo kod njenih a ni mojih.
- Ti i ja, nešto para u dzepu, pa gdje se završimo. Govorila je.
- Vidi, idemo u Njemacku, svi tamo idu. Ja cu biti medicinska sestra, moci cemo da se krpimo i živimo od moje plate a ti, uci jezik, radi na crno a onda kreni da pišeš. Ovo nebo je svakako malo za tebe. Meni i tebi dosta 30 kvadrata za početak.
A ja bi odhanuo rukom. I tu bi se prica završila.
Već u sljedecem trenu letjele bi stvari na mene popraćene psovkama i sve što joj se nađe pri ruci. Zaista nije birala…
Možda sam i ja želio to isto, možda, ali s njom ništa nije bilo sigurno. Danas me je zeljela, a sutra već ne. Žašto? Ni sama nije znala…

I onda je jednom otišla, više se nije ni vratila.
To tako ide kod odlazaka.
Ostala je tamo negdje gdje je i otisla ili je zadržao neko. Postala je jedna od onih koje su uvucene u sistem, rade po sablonu, i više vremena nemaju za sebe.
Cuo sam i da ima nekog, vjerujem. Nasmijem se jer sigurno taj neko misli da ima nju. Nju niko ne može da ima… i to je valjda njezino prokletstvo.
Postaje jedna od onih sigurnih žena. A pitanje je vremena kad će joj sve to dosaditi.
Planira i vjenčanje, kažu. Sve znam, a kao ništa me ne zanima.
Smiješno, niko je ne zna kao ja, čak ni taj s kojim je sad, i koji misli da je sve u redu i da postoji s njom sigurnost. I da će na godišnji skupa da upozna njegove i da isplaniraju vjenčanje.
Pitanje je trena, kad će sve pustiti, otjerati do đavola i ukrcati se na jedan od tih aviona i otići.
To je ona, nikad ne ostaje, nikad zastalno, samo privremeno.
I Niko je nema, svima se samo učinilo.
Otići će do nekog novog mjesta, ne da bi ostala već da bi opet mogla otići.
Vjecno će da bude Ona koja odlazi…
A mozda i svrati do mene. Mozda, da me podsjeti, da provedemo noc, dvije ili tri kao ljubavnici jer samo to i mozemo da budemo. Doci ce da se uvjeri da zaboravio nisam, da nahrani ego i da mi pokaze da je ta koja odlazi. Jedno je sigurno, ostati nece.

—  I niko je nema, svima se samo ucinilo.
25.09.

Te veceri je , znam dobro, kisa padala jako. A onda je naglo prestala. Hodajuci ulicama naseg grada, posmatrala sam svaku kapljicu koja pada na onaj asfalt poput sjajnog dijamanta. Bilo je hladno. A kako i ne bi. Kisni septembar nije izostavio svoje suze ni ove godine. Odjednom se ispred mene pojavio onaj poznati lik kojeg bih i među hiljadama ljudi, bez greske, prepoznala. Srce mi se kidalo gledavsi kako mu se cakle oci, ali ne od tuge nego od neceg lijepog. Nisam mogla proci pored njega a ne uputivsi mu onaj moj pogled u koji se, nekada, ludo zaljubio. Presla sam ulicu ne misleci da prati svaki moj korak. A jeste. Mozda su mi koljena zaklecala, ali nisam posustala. Nisam bila kao on. Na kraju svega, nisam ja prva odustala. Ja sam samo poslusala sta je njegovo srce reklo ovom mom, srcu nemirnom. -Dž.

‘’Kako sam samo voljela ovaj period prosle godine.. Vratila bih se kuci nakon sumornog dana I odspavala par sati cisto da pokusam vratiti izgubljenu snagu I zivce, a probudila bi me zvonjava telefona I glas dobro poznate ekipe. ‘’Hajde na klupe, cekamo te.’’,  govorili su mi cekajuci me pod prozorom. Svi. Ako se slucajno okupe kad sam ja na treningu, dosli bi po mene I smrzavali se ispred skole dok ja ne bih izasla, a onda bi svi zajedno otisli u ‘’mahalu’’ I sjedili na prohladnim drvenim klupama pustajuci lagane pjesme I pricajuci o glupostima. Pusili bi jeftine cigarete dok bi se nebo nad nama crvenilo jer ce ubrzo I  prvi snijeg.. Nekim cudom, ostala bi slobodna samo jedna klupa koja ne gleda na glavnu ulicu I jos vecim cudom zadnji bi joj prilazili ti I ja, te sjedali na nju, udaljeni jedno od drugog toliko da jos jedno izmedju nas moze da stane. Ali, nakon svega 5 minuta, opet nekim cudom, ti I ja bi bili tik jedno do drugoga I nasa promrzla koljena bi se dodirivala, dok bi hladan zrak prolazio kroz nasu krv I osjetili bi drhtaje jedno drugoga. Niko nas nije primijecivao takve, zaljubljene, tajno, nikoga nije ni bilo briga.. Zasto nikada nismo shvatili da niko od njih nije ni trebao da zna, bili smo bitni samo mi.. I tako bi sjedili do 23:00h kada smo svi vec morali biti u toplim kucama, ali smo mi takvo nesto zamijenili minusom u zraku I tudjim prisustvom. Zaista, ljubav umije da ugrije, ako je prava. I tako sam od oktobra jos vjerovala da cu voljeti zimu, snijeg, a pogotovo onaj prvi,tmurno vrijeme, dva datuma I jedno ime.. Ali, desilo se sve suprotno. Pocela sam prezirati bijele zimske vragove, proklinjati januar I brojeve 6 I 21 I prestala vjerovati u sudbinu. Vec sad osjecam da cu omiljeni period prosle godine, ove vec da pokusavam prespavati. Oktobar mirise na uspomene.. Kako li ce tek januar mirisati.. Bojim se.’’

Često me tako pitaju zašto ne nađem kakvu djevojku, neku da mi popravi raspoloženje i riješi ovaj stres kojeg tako uporno tovarim… kažu ne mora to biti golema ljubav od koje drhte koljena niti mi mora potresti život poput onih uragana koje nazivaju imenama žena. Nego tako, eto, nađem neku jednostavnu sa kojom ću se moći zabaviti, da imam s kim provoditi vrijeme, izaći u kino, na večeru… pa sve kontam da li da im kažem, da probam objasniti iako znam da me neće shvatiti ali se u zadnji čas uhvatim za jezik, popijem svoje piće i kažem: biće, ne žurim.

Za života se samo jednoj ženi može pripadati.

Ona je voljela ruže, ja sam volio nju. Satima smo sjedili na toj drvenoj klupici u parku. Mnogo je voljela kišu, a ja sam volio kapljice na njenom licu, njenu mokru smeđu kosu. Ona je voljela miris trave, ja sam volio miris njenog vrata kada mi priđe da me nježno poljubi u obraz. Voljela je i ljubavne romane, a ja sam volio taj njen čar dok ih prepričava do najsitnijeg djelića. Voljela je i šarene haljine, ja sam volio njena mala koljena. Volio sam njene pokrete, njeno treptanje dok me pokušava odljutiti iako je stvarno bilo nemoguće da se bilo tko na nju ljuti. Željela tišinu, i ja sam šutao. Željela je malo vremena, malo prostora. Željela je otići u neki drugi grad i započeti novi život. A ja, ja joj nikada nisam rekao koliko sam želio nju.

Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća —
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče”, tiho ćeš mi reći.
“Dobro veče, miss”, i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema —
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema.

—  Sergej Jesenjin
Remastered

Trošim godine na
obožavanje tvojih koljena,
Vjerujem u Boga
Zato što nema drugog objašnjenja
za tvoju ljepotu,

Jutrima čitam knjige
o reinkarnaciji
Tražim dokaze da sam te
već volio
u nekom od prošlih života.

Toliko je pjesama o tebi
Mogao bih napraviti vatru
dovoljno veliku da u njoj
postanem pepeo
kojeg ćeš u januarsko jutro
prosuti na poledicu
I njime gaziti

Pazi druže da je ne izgubiš. Pazi, jer joj značiš. Pazi, čuvaj je. Poznajem je. Slomiš li je, prećutat će. Nikome neće reći. Svaki put u prolazu uputit će ti najdivniji osmijeh. Neće ni zadrhtati kad te vidi, niti će joj klecati koljena. Neće osjetiti ništa. Boljet će te to. Pomislit ćeš da te nije zaboravila, da još uvijek nešto osjeća. Prići ćeš joj, ali neće ti se sjećat imena. Zahtjevat će da joj kažeš, jer za nju si samo prolaznik kojeg često viđa. Zaboljet će te to, vjeruj mi, a ona će biti kao nikad do tada čvrsta, stabilna, ponosna i sretna.