kilometar

Sjedila je preko puta mene, pila svoju veliku s mlijekom i svako malo povlačila dim jedne od onih tankih cigareta koje mi nikada nisu bile jasne. Gledala me pravo u oči kao kakav ispitivač sudske policije tražeći nešto tamo unutra, pa me upitala kako to da nikad ne pišem o sreći i ljubavima koje ne završavaju sjebano.

Imao sam spreman odgovor, isti onaj koji uvijek kažem djevojkama kada me pitaju nešto takvo. Ali ona nije bila obična djevojka, iz njenog pogleda se osjeti da može da namiriše blef na kilometar. Zato nisam odgovorio, već sam iz unutrašnjeg džepa kaputa izvadio rokovnik kojeg nosam danima, repetirao olovku kao da je vatreno oružje i napisao par riječi iz glave.

Pružio sam joj rokovnik i gledao lice dok je čitala te riječi.

“Nosim masku čovjeka kojem je svejedno kada nasloni glavu na moje rame i prstima mi tapka ritam pjesme na prsima. Maska međutim ne prijanja, ruka se otme razumu i namjesti joj iza uha pramen kose koji pada pored cigarete preko usana. Razvuče ih u osmijeh i duboko udahnu. Shvatila je da je upravo dobila ovu bitku.”

Opet mi je bacila onaj skenirajući pogled i lako pročitala na mojim očim gram ironije i prekraćeni osmijeh. “Nisi loš mali”, rekla je, “nisi loš za ove lake sarajevske curice. Zovi turu a ja idem u WC na brzinu. Imamo puno toga za pričati.”