kilometar

Prostor, bilješke, prijatelj i ja
  • Pitala sam prijatelja zna li za Kajzericu. Zna. U smislu peciva.
  • Zna za Mamuticu. Ja sam znala za životinju, ali ne i za zgradu.
  • Dvaput prije bio kod Savskog mosta izvan automobila. Ostali putevi su bili radi prelaska preko Save. Ključne riječi: baka, deda, Remetinec.
  • Razgovor o tome gdje je Remetinec (odgovor: blizu) i koji dijelovi grada spadaju pod Novi Zagreb (odgovor: oni za koje je mislio da spadaju)
  • Tri mosta koja nisu ni kilometar udaljeni jedan od drugoga za samo jednu trećinu Zagreba. “Tvoj cinični prijatelj je zaključio wtf.”
  • Željeznički most bez grafita izgleda kao da je od metropole “oh, look: architecture” (u prijevodu: vidi: arhitektura)
  • Otočić u Savi prijatelju izgledao kao hrpa smeća (nije imao naočale sa sobom)
  • “I don’t like this. What is this?” (u prijevodu: Ne sviđa mi se ovo. Što je ovo?) “Skrpano je.” Komentari na metalne zakrpe na Savskom pješačkom mostu.
  • Kajzerica ne izgleda urbano. Izgleda kao vikendice.
  • Na Kajzerici ima puno pasa.
  • Pronađen mali češer ispred dućana. Asocijacije na more i hrvatsku obalu.
  • Pecanje u Savi
Pohod na Samarske i Bijele stijene

Dodo, Lasta, Niđo i Hrvoje, tnx na infu, potpirivanju ideje i poticaju taman koliko treba!

Pripreme su krenule navečer dan ranije s nekoliko pića u Tkalči. Kompa je ozbiljno prionuo i nastavio hidratizirati tijelo jedno dulje vrijeme - jer znamo da u rakiji ima i do 60% vode.

Za početak smo (srećom) promašili 13. kilometar i parkali podno vrha Samarskih. Pa, kad smo već tako blizu…. preko vrha, pa okolo i do Ratkovog.

U stvari nema uspona, ali uz fotić pod tako dobrim kutem imamo sjajne Cliffhanger kadrove.

Idemo dalje, kroz bajkovitu šumu punu kamenih bića i šumskih vila…

šumska vila osluškuje…

… a kamena bića nas pogledom prate.

Nakon japetićke piramide, što se ne bi mogli uzverat’ i na Stepenicu… :)

I tada…. lijepo piše: “još 2 sata”

….

Puno kasnije ….

… puno više nego dva sata kasnije ….

nakon epskog pljuska kataklizmičnih razmjera ….

… Došli smo i do Ratkovog skloništa.

Lisica Ružica nas je došla provjeriti i pozdraviti.

Jedini komadić tkanine koji nije bio pun vode bilo je nekoliko centimetara čarapa… gojze, tnx!

Hvala i onima prije nas koji su napilili (kakva riječ!) drva…

Ujutro nebo blistavo i bez oblačka, kao da osjeća naše pitanje “A što je to bilo jučer?”

“Tko, ja? Kiša? Pljusak? Noa? Neee…”

Licimuri jedni!

Trenutak pauze za kratki iskaz pažnje, zahvalnosti i potpunog poštovanja prema Velebitašima koji su Ratkovo napravili, i svima koji mu doprinose. Svaka čast i poštovanje, kapa do poda i naklon! 

Idemo dalje, Vihoraškim putem na Bijele stijene.

Kako je to lijepo Lasta opisala - “Čuj, za stijenu buš se moral’ primiti”

A primali smo se i za snijeg. Evo malo vječnog snijega u podnožju jedne stijene…

Idemo dalje…

VRH!

(Nema slike - Premutna je slika stvorenja nalik čovjeku koje stoji na vrhu i čvrsto uzdignutih ruku viče HELOP)

Srodnik prethodnog stvorenja, slika oštra, šake stisnute, vrh osvojen

I pogled na dolje. Na kopnene životinje. Medo, koja si ti faca!

Svaka čast i poštovanje markacistima! Kao da nas je netko uzeo za ruku i preveo po terenu. … Ovo zvuči sablasno :-)