jesi li

Sreli smo se posle skoro tri i po godine. Javili se jedno drugome, onako bezvezno, kao da nikada nismo maštali o zajedničkom životu. Nasmešili se i nastavili svako svojim putem.. Tri sata kasnije i verovatno koja čašica više i poruka sa njegovog broja “Jesi li ljuta na mene?” “Ne. Što bih bila?” “Onako.. Pitam samo..” “Nisam, ne brini :)” “Gde si?” “Skoro pa kod kuće.” “Hajde me sačekaj, hoćeš?” “Staro mesto?” “Da.. Eto me za desetak.” “Važi.” Ruka je mahinalno krenula ka torbi tražeći paklicu, potpuno nesvesna da sam prestala da pušim. Kao da je sve ponovo isto kad smo imali osamnaest… Obradovaće se, mislim. Nikada nije bio oduševljen mojim konstantnim paljenjem i gašenjem cigareta i uvek bi me pitao “Mala, zar stvarno mora?” Moralo je, kad je on u pitanju moralo je, jer nisam umela drugačije da sakrijem svoje emocije, već sam ih stalno opravdavala nedostatkom nikotina u krvi. Pojavio se. Nervozno nasmejan i kao po navici, prešao je rukom po glavi, iako mu je kosa sada bila znatno kraća, gotovo je nije ni imao. Pričali smo to veče o mom fakultetu, njegovoj devojci, koliko su nam se planovi promenili od osamnaeste, koliko smo se nas dvoje promenili, što se više ne družim sa njom.. I onda tišina, neprijatna tišina. Mislim se kako džabe pokušavamo da se foliramo da je sve kao i ranije. Promenili nas drugi ljudi, okolina, različiti životni putevi.. “Izvini”, progovara odjednom “Za šta?” “Što se nisam više borio za tebe..” “Ma hajde, to je poslednja stvar zbog koje treba da mi se izvinjavaš. Trpeo si me koliko i kako niko drugi nije.. I hoću - neću faze i izlive besa i ljubomoru i suze.. Ja sam ta koja bi trebalo da se izvini tebi što nije cenila to kad je trebalo. Drago mi je što si sad sa njom i što vam je lepo, zaista”, pokušavam da se osmehnem. Podiže glavu i ozbiljno me gleda. “Ne, odustao sam. U jednom trenutku mi se smučilo sve to sa tobom i stvarno nisam mogao više. Hteo sam, ali nisam mogao..” “Znam. U redu je. Stvarno sam bila nesnosna.” “Jesi”, smeška se, “ali i pored toga bih te ponovo birao. Sećaš se šta sam ti rekao one noći?” “Delili smo mi mnoge noći…” “Znaš na šta mislim.. Padao je sneg, a mi smo sedeli tamo….” “Znam”, prekidam ga. “I dalje to misliš?” “Da će se svako ko te upozna zaljubiti u tebe? Naravno da mislim. Rekao sam ti već, previše si zanimljiva da se nekome ne dopadneš.” Sklanjam glavu u stranu. “Izvini..” “Za?” “Što sam mislila da si seljak.. Nisi.. Bio si nešto najbolje što mi se desilo dok sam boravila ovde.. Valjda sam želela tako da te vidim, jer mi je dugo vremena bilo nepojmljivo da sam se, od svih ljudi, zaljubila u tebe..” “Bila si zaljubljena u mene?”, pita iznenađeno. “Naravno da jesam..”, smejem se, “Mučim samo one koji mi se sviđaju, pa ti sad vidi”, pokušavam da se našalim. “Uh..”, smeje se. “Znam..” “Bilo je lepo..” “Jeste”, potvrđujem, a u sećanje mi se vraćaju svi razmenjeni poljupci, svaka lepa reč, svi planovi, želje, tajne.. Svaki pijani poziv i one silne besmislene poruke.. “Znaš da sam malo upraksirala pijano kucanje. Sad ljudi nešto i razumeju..” “Dobro je. Mogao sam satima da dešifrujem i opet mi ništa ne bi bilo jasno..” Pravim tužnu facu. “Hajde, ni ti se trezna ne bi shvatila..” “To sam nije bitno”, kažem mu tobož uvređena. “Da li bi se vratila?” “Ne.. Mislim da ne bih. Bilo je lepo, ali nastavili smo dalje..” “Da”, govori ne baš potpuno ubeđen u to. “Znaš, stvarno sam hteo da te oženim i da imamo decu..” “Znam. I ja sam to želela… Bože, čini mi se kao da se sve to desilo u prošlom životu, a ne pre nešto više od tri godine..” Osmehuje se, ali ne gleda više u mene. Sećam se koliko sam volela kako me gleda i koliko bih se oduševila svaki put kad bi neko prišao da nam kaže da je divno gledati nas, jer se baš vidi da smo zaljubljeni. Ne sklanjamo ni pogled jedno sa drugog, ni kez sa lica, a drugih ljudi kao da nema okolo.. Tako je bilo nekada. “Čuvaj se, hoćeš?”, ustaje. “Naravno..” “I kad nađeš nekoga, daj mi.. U stvari nemoj. Shvatiće i sam. Nadam se samo na vreme”, ponovo slaže neki pokušaj osmeha, a ja ga imitiram. “Žao mi je što nikada nisi bila moja”, ljubi me u čelo kao nekad, a ja prećutkujem da je tako lako mogao da me ima nekada, samo je trebalo da pita.. “Pazi se”, kažem mu,“Smanji alkohol. Ne vozi pijan. Ostvari svoje snove…… Sa njom”, dodajem naposletku. “Hoćeš da te ispratim?” “Ne, nema potrebe. Mogu i sama odavde.. Sad će ionako svanuti..” Otvara usne nešto da kaže, ali na kraju samo klimne glavom, mahne mi, okreće se i odlazi, a ja ga gledam.. Kao i onaj put pre tri i po godine, samo što sada nema potrebe za suzama. Nismo ostvarili ništa što smo želeli; bili smo naši, ali ipak nikada nismo.. I to je u redu, jer smo odrastali, učili, pokušali i nismo uspeli.. Pogrešno vreme, godine, mi.. Gledam ga kako zamiče svesna činjenice da ga ovaj put stvarno neću videti, ni čuti nikada više u životu, ali tako je i bolje.. Vreme je za neke druge stvari.

Neizgovoreno


Pričaj mi o njoj

Rekla si.

Želim znati kako je osjećaš.

Da li i njoj govoriš

Molim te

Čuvaj se

Svaki put kada koraci

Odlaze od tvojih?

Ljubiš li je u kraj oka

Kada osjetiš da je hvataju

Loši snovi

Pa je zagrljajem

Skloniš u sebe

Makar nikad ne zaspao?

Držiš li joj ruku

U svom džepu

Kada januar zagrize

A vi šetate

Kraj katedrale

Prema pekari gdje prodaju

Malene kifle

S mirisom logorske vatre?

Da li i dalje vjeruješ

Kako se

Klin

Izbija klinom

Pa preko naših uspomena

Pišeš nove

S njenim imenom?

Da li sam mrtva

Na mjestima

Koja su nekada

Bila naša?

Jesi li moj lik

I moje tijelo

Isjekao iz sjećanja

I sada na njima stoji

Samo kontura

Nekoga…

Samo prazan prostor

Koji čeka

Da ga popuni

Sretnija

Od mene?

Žališ li, pitaš me

Žališ li makar

Na sekund

Za mojm tragom ruža

Na kragni košulje

Žališ li za ugašenim

Svjetlima

U haustorima

Parkovima

I zabranjenim mjestima

Na kojima smo

Usnama

Vezali slova naših imena

Sakriveni

Od svega što bi

Moglo boljeti?

Da li ti fali

Pitaš me pogledom

Naš doručak

I pospanost

I dodiri bosih stopala

Ispod stola

I poljupci

Saša

Naši poljupci

Mekani poput

Svjetlosti na obrazima

U Maju?

Sjećaš li se

Hej

Ili zaboravljaš

Svaki pramen

Kojeg si otjerao

S mog lica

I suze

I osmijehe

I poglede 

I stegnute prste

Kada smo maštali

O porodici

Saša..

Mogla sam biti

Majka

Hej

Mogla sam biti

Žena

Koja će svake večeri

Bez izuzetka

Na vratima

Čekati tvoje korake

I slušati

Kako dišeš

Dok ti pričam

O tapetama

Ili

Prokletim prodavačima sira

Na Markalama.

Žališ li

Pitaš me uplakana

Proklet bio

Žališ li

Što ni ti ni ja

Više

Nemamo srca

Što smo

Glumci

U pozorištu duhova

Što moramo

Svaki dan

Biti sretni

Na silu


A bilo je 

Tako lako

Voljeti te.

1

Telefon zvoni i zvoni i zvoni, znam da neće odustati, sigurno ne sada nakon što sam ga, onako nepromišljeno, poljubila u klubu i istrčala napolje.
“Da?”, javljam se pomalo uplašeno.
“Gde si?”, ne okoliša.
“Zašto?”, odugovlačim.
“Jer želim da te vidim.”
“Zašto?”, ponovo pitam.
“Jer očigledno nije gotovo.”
Tišina. “I?”, ponovo me pita, “znaš da nećeš moći da me izbegavaš doveka.”
“Treća klupica, levo od izlaza”, mrljam.
“Ne mrdaj. Stižem za deset”, prekida vezu.
Glupo je, jer me je ponela atmosfera, alkohol, sva ona osećanja koja pokušavam da uništim. Ne ide to tako, ne ide to nikako. Ne možeš sprečiti sebe da osećaš nešto, isto kao što se ne možeš naterati da osećaš išta. Pitam se šta sad, gde će me odvesti jedna nepromišljena odluka poneta trenutkom, jedan glupi poljubac koji nije trebalo da se desi. Nisam ga uočila odmah, mada kako i primetiti nekoga kad od svakog drugog pomisliš da je on i srce zatreperi kao ludo od same pomisli da se nalazi na par metara od tebe. Uveravala sam sebe da je samo još jedno priviđenje, dok nisam osetila kako mi neko sklanja kosu sa lica i eto ga - isto ono lice koje vidim svako veče pre nego što zaspim. Osmehnula sam mu se, ne razmišljajući. Zagrlila ga, isto tako ne razmišljajući. I na kraju sam ga poljubila, to tek ne razmišljajući. Vidim ga kako dolazi ka meni, krupnim koracima ovaj put za razliku od onih sitnih, laganih koje inače pravi. Ne drži ruke u džepovima, kao što ima običaj. Šake su mu stisnute u pesnice kraj tela. Samo jednom sam prisustvovala ovakvom njegovom hodu i nije bilo lepo - uopšte nije.
“Što si pobegla?”, stoji iznad mene. Zato što se previše plašim, pomislim, ali ipak samo slegnem ramenima kao odgovor. “Pitam te još jednom - Zašto si pobegla?” Ponovo sležem ramenima. Seda pored mene i ispušta dugačak uzdah. “Zar ti je stvarno postalo toliko gadno da me poljubiš?”
“Ne”, odgovaram k'o iz topa, “ne. Samo…”, grizem usnu, “bilo je tako dobro, kao i uvek i sve sam izbrisala na momenat. Onda mi se svest vratila u glavi mi je samo tunjalo - kakvu si glupu grešku napravila i…”
“Pobegla si, ostavljajući sve za sobom”, dovršava.
“Izvini. Znaš da sam previše impulsivna kad popijem.”
Klima glavom. Ćutimo. Mrzim ovo, ali stvarno mrzim. Nije to ona prijatna tišina, kao kad mu ležim na grudima i češkamo se i reči nisu potrebne jer šta uopšte reći u tako lepom i prijatnom momentu? I o, prekini. Prekini. Prekini.
“Nedostajala si mi”, okreće se ka meni, a ja se ledim. Bukvalno. Pokušavam da smirim srce, znam koliko je jedva čekalo da čuje ove reči od njega. “Zašto mi sad to kažeš?”, pokušavam da se priberem. “Jer nikad ne znam da izaberem pravi momenat”, osmehuje se i dobro znam na šta misli. Sad već počinjem da se smejem i ne prestajem, ali to je više onaj glupi smeh - kad ne biste da zaplačete pa krenete da se smejete i onda nikako ne možete da stanete. Ne znam ni čemu se smejem više, ali znam da ću početi da jecam ako me zaustavi, jer već osećam suze. “Uništićeš šminku”, govori, i jedan ugao usne mu se diže. Pokušava da me sredi prstima, koliko god bilo moguće urediti bele linije od suza na spram sve ove šminke koju imam. Smeška se i ne prestaje da me gleda. “Znaš, nećeš ništa popraviti ovim..” Okreće mi glavu i pomno zagleda, “Meni deluje sasvim okej.” “Ne mislim na šminku.” Ponovo se stvara neprijatna tišina.
“ Baš sam mnogo zajebao.”
“Jesi.”
“Nisam želeo da se zaljubim, nisam želeo ništa. Desilo se, plašio sam se da prekinem pa…”
“Si rešio da budeš što dalji.”
“Tako nekako..”
“Je l’ upalilo?”
“Ne.” Spuštam šaku na njegovu, a on automatski prepleće prste sa mojima i zagleda ih sa svih strana. “Svaki put mislim isto.. Kako bi lepo bilo držati tvoju ručicu. Malecna, dečija. Čak ni nisi odrasla osoba. Dobro jesi, jesi”, kaže kad ga streljam pogledom, “a opet nekako nisi.. Što se nikada nisi javljala?” “Zato što sam naporna”, sad već kreće sećanje na loše momente i bes zamenjuje ona lepršava osećanja. “Jesi”, kaže i ne popušta stisak koliko god pokušavala da ga se otresem.
“Pusti me onda.”
“Jesi li sigurna da to želiš?” Znam to lice. Kapci su mu više spušteni nego inače, pogled nije prazan, a opet pitanje je vremena kad će se zid spustiti između nas.
“Ne mogu opet da prolazim kroz iste stvari..”
“Da ili ne?”
“Stvarno me je puno bolelo i definitivno nije bilo u redu..”
“Da ili ne?”
“A šta ti želiš?”, pitam ga. I samo tako pušta moju šaku. “Kukavice”, govorim dok ustajem. Mrzim svoje slabosti. Tako je malo falilo da ponovo padnem na istu priču. Na nekog naočit hrabrog, a u stvari tako strašljivog. Jedno prosto pitanje i sve se zatvara. Čujem nečiju tuđu misao koju sam davno pročitala - u ljubavi nikad ne budi kukavica i nemoj voleti kukavice i onda telefon počinje da zvoni…

One night stand s pjesnikom

Kaže da ne voli ovo vrijeme, da joj smeta to što je sve izvještačeno i što je ljubav posljednja rupa na svirali. Htjela bi nešto više. Mašta o posebnosti i čovjeku s kojim će moći imati sve. Šta je sve?

 Sve je – kaže ona meni – poštovanje. Da se bezuslovno vole i da, čak i kad stvari idu loše, budu tu jedno za drugo. Ima logike. Doduše, mogla je tu repliku pokupiti sa nekih patetika stranica tipa Sarajevski John Doe ili njemu sličnih zaljubljenika u zaljubljenost. To komotno može da bude blef.

 Ne izgleda mi kao neko ko bi trebao tako da razmišlja. S njenim šminkanjem, oblačenjem i pokretima svrstao bih je u lovce na muške glave. Znaš one, dugi nokti i ravna plava kosa sa previše laka. Pogled iskosa, taktički namješten dekolte i 2451 lajk po slici na instagramu. Prati je pet hiljada ljudi, ona prati sedam drugarica. Sjedeš na kafu s jednom takvom i naslušaš se događaja iz onih noktarnica gdje po tri sata sjede i izmišljaju nijase lakova. Onda ti priča o drugaricama, klubovima i tome kako je umorna od tipova koji je žele samo zbog njenog tijela.

 Eto, takav sam razgovor očekivao. Kad ono jok, duboka priča o ljubavi i smislu muškarca i žene. Kaže da njoj nije važno ništa osim duševne ljepote. Jest, aha. Pitam je da li bi isto tako izašla sa mnom da kojim slučajem imam previše kila, da se oblačim u grad isto kao i po kući i da, naprimjer, imam golemih problema sa samopouzdanjem jer su me zadirkivali u srednjoj. Kaže da je izašla sa mnom zbog toga kako pišem.

 Želi da upozna čovjeka iza tekstova i poezije, stvarnu osobu koja to piše. Stvarno? Kažem joj da to nije neko koga može upoznati. Blefiraš. Blefiram? Ne blefiram majke mi, meni da je ugodno javno pričati o svojim djelima, ne bih pravio anonimne stranice. Odmah bi se nafatao neke izdavačke kuće ili čega već, lupio svoje ime velikim slovima ispod svake pjesme i isprsio se na čitanju poezije.

 Ne razumijem, kaže. Nije važno. Hoću reći da je stvarna osoba iza svakog pjesnika ili pisca – neko sjeban. To svakako nije neko u koga se možeš zaljubiti. Tebi su privlačni simptomi a ne čovjek. Ili bar tvrdiš da su ti privlačni.

 Sad me već gleda čudnije nego kad smo tek sjeli. Počinje nazirati da baš nisam ono što je mislila da ću da budem.

 Vidi, kaže ona igrajući se s jednim pramenom kose. Danas muškarci razmišljaju znaš već čime. Daj samo da nešto povale i da imaju što bolje auto – i auto je tu, naravno, da pomogne u povaljivanju. Nisam još srela tipa koji razmišlja a stvarno sam umorna od ove prve grupe. Nemoj misliti da se hvalim ili da sam narcis što ću ovo reći ali je istina. Kad dobro izgledaš, prilaze ti samo isti likovi. Pametni momci se drže dalje od lijepih žena. Prije sam govorila da je to zato što ste kukavice, sad već mislim da je to zato što vam je mrsko truditi se da sačuvate takvu ženu čak i kad bi je imali.


-Ajmo kod mene u stan.

-Molim?

-Rekoh ajmo kod mene u stan. Pokažem ti moju kolekciju ploča, slušamo Vaughan-a i dam ti da pročitaš bilo šta od stvari koje sam pisao. Samo nemoj da mi tražiš da recitujem ili slična sranja, nisam od tog posla.

Sad već lomi prste. Vidi, postoji jedna prosta stvar koju trebaš znati o ženama. Nijedna ne želi da bude laka, ali ne želi da bude ni neosvojiva. Ova, međutim, ima nezgodnu dilemu. Izgleda i oblači se kao neko koga vodiš u krevet na prvom sastanku, a prodaje priču kako je umorna od glupih tipova koji bi samo da spavaju s njom. Međutim, sjedi s čovjekom koji je po svim insinuacijama romantičar i duša od čovjeka. Ne bi trebao biti neko kome je samo do seksa, bar moje riječi tako zvuče. A zovem je kod mene u stan. Čini se da će, šta god da uradi, ostaviti pogrešan utisak.

-Dakle?

-Dakle ne znam. Malo mi je glupo da idemo kod tebe, ne poznajemo se kako treba.

-Ne moraš objašnjavati, treba mi samo da ili ne.

-Može li da ti odgovorim na kraju večeri? Još uvijek nisam sigurna šta da mislim o tebi.

-Može, naravno.

Premotat ću dosadni dio priče. Dva sata kasnije, nas dvoje kod mene u stanu. Ona se zavalila na kauč, noga preko noge i lista neku moju staru svesku. Priče o Saši i Anji, priče o Iris i neke zbirke koje su bile po kojekakvim takmičenjima tu i tamo. Stare stvari, emotivne do zla Boga.

S druge strane sobe, muškarac u  bijeloj košulji – to jest ja, prebirem ploče iz malog regala krojenog namjenski za tu kolekciju. Nađem vinilku Vaughana iz osamdeset treće, Texas Flood. Spustim na stari gramofon kojeg sam našao na piku kod nekog dede iz Jablanice, namjestim iglu i zasvira pjesma „Lenny“.

Nema šanse da zna ovu muziku. Nema teoretske šanse. Rijetko pravim predrasude ali neko ko tako izgleda, sluša ove moderne stvari sa previše svjetla i basa.

Eh sad, stvari stoje ovako. Imaš djevojku koja izgleda za deset. Imaš muškarca koji se njoj dopada. I imaš dilemu: koliko daleko ići, kao žena koja ne želi da ostavi pogrešan dojam?

………………………………………………….

-Šta je bilo s Anjom?

-Anja ne postoji.

-Kako ne postoji?

-Pa tako, izmislio sam je. I nju i čitavu priču.

-Dakle ništa od toga nije iskreno?

-Iskreno je ali nije stvarno. Postoji razlika.

-Mislim da je bilo bolje da nisam dolazila.

-I ja to mislim.

-Šta ćemo onda?

-Šta god želiš. Ovaj stan ima izlazna vrata, a ima i spavaću sobu. Ima naravno i par stvari između ali mislim da ti nisi tip djevojke koju bi te stvari zanimale.

-Sviđa mi se pjesma.

-I meni je super.

-Hoćeš li mi napisati nešto?

-Teško.

-Zato što?

-Zato što nikad nikom nisam nešto napisao. Zato što time ovaj trenutak gubi posebnost.

-Baš naprotiv, time trenutak dobija posebnost.

-Dobija jedino patetiku. Prestajem biti interesantan jednom kad počnem igrati po tvojim pravilima.

-Ti Saša misliš da je ovo igra?

-Ni Saša ne postoji. I naravno da je ovo igra. Ideš ili ostaješ?

-Ostajem. Ali neću spavati s tobom.

-Onda nemoj ni ostajati.

-Molim?

-Kažem ne moraš ni ostajati.

-Opet se igraš sa mnom.

-Vidi, u jednom trenutku ćeš morati odlučiti koliko daleko si spremna da ideš. A jednom kad odlučiš, drži se toga bez obzira na to šta ti ja govorio. Dakle?

Šuti. Gleda me k'o da nisam normalan. Okej, more bit da sam pretjerao ali mi je i suviše interesantno gledati je kako se koprca između toga kakav utisak želi da ostavi i onog što na kraju večeri želi da dobije.

-Jel ti patiš za nekim?

-Svako na ovom svijetu pati za nekim.

-Za kim?

-Za sobom vjerovatno. Mislim da i ne postoji drugi tip patnje.

-Kako to misliš?

-Nikom ne fali neko drugi. Svakom fali on sam.

-Još uvijek te ne razumijem..

-Okej, da uprostim. Kad te neko ostavi, ne patiš za njim. Nedostaje ti osjećaj kojeg je budio u tebi – a ne on.

-Okej, onda da preformulišem pitanje. Jesi li ikad volio?

-Naravno.

-Voliš li i dalje?

-Prestani da kružiš, Anja ne postoji. Nijedna Anja nikad nije postojala. Ni moja, ni tvoja, ni bilo koja druga. To smo mi, projekcije naše usamljenosti, snova i očekivanja. To je sve što život nudi. Uzmi ili ostavi, nema posebnosti. Tu su samo tijela i noć. Ideš ili ostaješ?

 

Ostala je. Uvijek ostanu. Ne zato što su lake, zato što su usamljene. Zato što su iste kao ja. Zato što svaka žena i svaki čovjek na ovom svijetu želi samo jednu stvar – nekog ko će ih impresionirati. Ne radi se o seksu, ne radi se o ljubavi. Intriga je sve što nas pomjera.

Ujutro je nisam našao u krevetu. Nije bilo kliše ceduljice sa porukom, nije bilo nekog komada odjeće kojeg je ostavila za sobom. Ništa, kao da je nikad nije ni bilo.

Vaughan je odsvirao svoje, ploča je zaglavila. Želio sam čuti Riviera Paradise ali mi se nije ustajalo iz kreveta. Pogodnosti modernog vremena – youtube na mobitelu. Pustim pjesmu, zatvorim oči.

Da li je uvijek ovako hladno u aprilska jutra? Čudan je život. Sad kad bi me pitali da odaberem: ili provedi noć sa idealnom djevojkom, imajte najluđi seks ikad – ili se samo probudi kraj nje, bez ijednog jedinog dodira tokom noći, odabrao bih ovo drugo.

Surova su buđenja u pogužvanom krevetu, sam. Svi na kraju žele nekog u čijim će se rukama buditi. Sve drugo je potrošno, sve drugo traje tačno određen dio vremena. Jutra su vječna.

Vrtim prethodnu noć u glavi. Nekad oko dva sata, prije nego je čitavu priču pokvario naš prvi poljubac, zagrebali smo nešto veliko.

-Glumiš li?

-Misliš pisanje i to? Glumim, naravno.

-Dakle sve je ovo farsa samo da odvedeš žene u krevet?

-Šta ako ti kažem da jeste? Hoće li to srušiti tvoju malu kulu od karata koju si sagradila oko mene?

-Sad ti kružiš. Odgovori na pitanje.

-Farsa je sve ovo što vidiš pred sobom večeras. Ovo je moja uloga.

-Ovo je i moja uloga. Zašto misliš da si ti jedini koji umije da se skriva?

-Kad ljudi glume, obično glume nešto bolje od onog što jesu.

-Ti onda misliš da je ova uloga macho lika koji može bilo koju odvesti u krevet – bolje od onog što jesi? Ti glumiš muškarca koji može imati svaku, ja glumim ženu koja može imati svakog. U čemu se to nas dvoje uopšte razlikujemo?

-U tome što ti znaš šta je s druge strane moje uloge. Ja tvog glumca ne znam.

-Jedino tako ćeš mi napisati pjesmu.

 

Dobila je ono što je htjela. Pjesmu. Doduše, vjerovatno je nikad neće pročitati niti saznati da postoji ali sve nešto mislim – zna ona. 

Vaughan Rivieru privodu kraju a mene ponovo hvata san. U borbi sa ženama, nikad nećemo pobijediti. Igra je namještena.

Jesi li sretna? Jako teško pitanje.

Uvijek kažem da. Smijem se šalama, izlazim, moj život nije užasan kao što bi mogao biti, nemam užasne probleme, moglo bi biti i gore.

Ali opet, u 3 sata u noći kad sam sama, ležim na krevetu, razmišljam o životu i počnem plakati. Odjednom se uvjerim da me nitko ne voli i da me neće nikad voljeti. Osjećam se užasno. Počinjem ispitivati sve što sam imala.

Jesi li ikad vidio da dama trči za muškarcem?
Uvijek je muškarac bio taj koji bi napravio prvi korak. Podigao stvarčicu koja joj ispadne iz ruku, uputio osmijeh, prišao, bilo što. Uglavnom, našao bi način. A danas? Danas dama ne može biti dama, pored većine nezrelih muškaraca…
Riječi koje pamtim


Deda i nena su skromno živjeli, rentali su stan u staroj kući jednog od brdskih sarajevskih naselja. Preko deset godina nena je bila teško bolesna, potpuno vezana za krevet mogla je pomjerati jedino usne i očne kapke. Sinovi, kćerke i unučad su redovno dolazili i brinuli se da starcu i starici ništa ne zafali. Godinama su dedu pokušavali ubijediti da nenu smjesti u dom za starce, gdje bi se mogli mnogo bolje brinuti o njoj ali deda to nikad nije dozvolio. „Dok sam ja živ, neće u tuđi krevet“, govorio bi. I tako je i bilo. Deda je bio taj koji se brinuo za njene lijekove, kupanje, hranu i svaki drugi detalj koji možete zamisliti. U njegovom životu tada nije bilo skoro ništa posebno. Novca je bilo malo ili nimalo, zdravlje na izmaku a njegov životni saputnik na postelji. Godinama. Deda je međutim uvijek bio nasmijan. U toj je mahali postao poznat kao Veseljko – čovjek koji je uvijek dobro raspoložen. U prodavnicama bi jutrom kupovao mlijeko i hljeb, pričao šale radnicama i sa svima bio ljubazan. Za sve godine koliko sam ga znao, nikad ga nisam vidio ljutog. Njegov osmijeh pratio je moje djetinjstvo sigurno i nepogrješivo poput izlaska sunca na istoku… sve do jednog januarskog jutra kada je nena umrla.

Nakon tih deset godina brige o njoj, mnogi su rekli kako se riješio tereta. Ulice su pričale kako sada napokon može odmoriti, kako je smrt teška ali bolja od života poput biljke i kako će sada imati bar malo slobode. Deda je slušao njihove riječi i na njih nikad nije odgovarao. Ulicama je hodao oborenog pogleda, rijetko pričao i sa kim i malo po malo venuo. Za par mjeseci je smršao skoro deset kila i postao tek sjena čovjeka koji je nekada bio. Izgledao je poput utvare, poput tijela bez duše koje korača samo jer mora.

A mene su obaveze na fakultetu, djevojke i sve druge zablude mladosti uzele pod svoje, pa sam rijetko dolazio. Što sam stariji bivao, imao sam sve manje vremena za njega. Znalo je proći i tri mjeseca a da se ne vidimo. Jednog martovskog jutra, nakon što sam sanjao nenu i probudio se u suzama, kupio sam ukrštenicu, keks i još par sitnica koje sam znao da voli, i otišao kod dede. Na vratima me dočekao oronuli starac upalih obraza i podočnjaka crnih poput najcrnje zemlje. Nekako je izvukao jedan od njegovih poznatih osmijeha, možda i posljednji kojeg je čuvao i zagrlio me. Tijelo mu je drhtalo poput grančice na vjetru i suza sletila niz obraze. „Nema te dugo“, rekao je. „Nema“, odgovorih oborenog pogleda, skrivajući crvenilo na obrazima. „Ajde“, pokaza mi rukom kroz hodnik. „Bujrum kod dede, voda za kafu već kuha“.

Slušao je i klimao glavom dok su riječi navirale iz mene. Pričao sam mu o školi, o tome kako je mama često tužna, o djevojkama i prvim pričama i pjesmama koje sam napisao. Pričao sam mu kako mi je daidža poklonio svoju svesku sa poezijom, svesku napisanu u jeku rata u rovovima mog Sarajeva. Rekao sam mu kako sam često usamljen i kako nemam nikog posebnog… a on je samo ćutao. Sjećam se tog razgovora do u detalj, pamtim i njegove poglede i način na koji je stezao usne kada bih rekao nešto što bi moglo boljeti. Jedino mu nisam pričao da sam sanjao nenu, nisam je čak ni spomenuo ali mislim da je znao. Njegove su oči prodirale u mene i čitale svaku misao prije nego bih je postajao svjestan… on je bio jedini čovjek koji me znao smiriti.

 „Imaš prestaru dušu“, reče starac. „Ta galama u tvojoj glavi može se utišati jedino ako nađeš onu koju treba da nađeš.“


Polako prolaze godine. Deda je umro par mjeseci nakon našeg posljednjeg razgovora i ukopan je pored nene. Taj dan sam posljednji put plakao.

 Tu i tamo obiđem gradsko groblje, odam počast jedinoj pravoj ljubavi koju sam vidio za sve ove godine i nastavim lutati Sarajevom. U glavi i dalje ista galama, gomila glasova što se otimaju oko stvarnosti i opsesija i negdje u njima, tih i spokojan glas mog djeda. Njegove riječi me i dalje vode, daju mi nadu da u ovom gradu postoji duša koja živi onako kako bih i ja umio. Sudaram se sa stotinama ljudi svakog dana, gledam kako me prijatelji izdaju radi žena a žene ostavljaju zbog skupljih muškaraca. Gledam kako se ljubav prodaje. Sklopljenih očiju je zamišljam okovanu na gradskom trgu, golu i krvavu, dok je prolaznici gađaju zlatnim kovanicama.

Nekad se pitam da li danas postoje ljubavi poput njihove? U vremenu kada su ljudi spremni pristati na puno manje, da li postoje duše koje žive samo da bi se voljele? Postajem umoran od svih glasova u mojoj glavi, deda. Jesi li siguran da ona postoji?

‘’Jesam ja luda ili je ono…’’ -progovarala je moja prijateljica dok smo hodale Trgom Alije Izetbegovića. Dugo nisam prolazila, a još duže nisam vidjela osobu koja je upravo stajala ispred mene. Ispratio me kao tek punoljetnu, a vratila sam se kao ostvarena, zrela žena. Baš u trenutku kad sam mislila da ne postoji šansa da me prepozna, prišao je i izgovorio moje ime. Već u godinama i dalje je bio lijep i privlačan kao i kad sam bila klinka. Nasmijao se, i nakon toliko godina sam se opet osjetila živom.
‘’Gdje si sve ove godine?’’ 
“Daleko, u lovu na uspjeh i dobru karijeru. Ali evo nostalgija za domovinom me povukla…”
‘’Znao sam ja da ću te nakon mnogo godina sresti takvu. Uspješnu. Ti se baš ne daš. Nisi se mnogo promijenila, tek poneka sijeda ti se nazire u kosi, a od bora si pokupila samo smijalice, kako i ne bi…’’ 
Nasmijala sam se. I dalje nisam znala kako to radi. Kako mi uvijek izmami osmijeh. 
‘’Tragovi iz mladosti, neka. Kako si ti?’’ -pitala sam ne znajući koliko ustvari želim čuti odgovor.
‘’Dobro je. Živ sam…i eto.’’ 
‘’Dobro…’’ 
Uslijedila je neugodna tišina. Gledali smo se i kao da su nam sve slike prošlosti bile pred očima.
‘’Jesi udana?’’
‘’Nisam.’’ 
‘’Šta li čekaš?’’
‘’Izvini, žurim… ‘’ Bojala sam se odgovoriti na njegovo pitanje.
‘’Hajde, čuvaj se, javi se nekad, svrati..’’ 
Još nešto je rekao, ali nisam bila sposobna da slušam.
Godinama sam tražila riječi baš za taj susret.
Pogleda me i ostanem nijema.
Neke stvari godine ne brišu.

💌Send Me Emojis👈💌 🔍-Koliko imaš godina 👤-Muško ili Žensko 🚬-Pušiš li 🍷-Piješ li 😵-Uzimaš li ikakve droge 💉-Imaš li tetovažu 🎨-Želiš li tetovažu 📍-Imaš li pirs? ✒-Želiš li pirs? 🚻-Da li ti se neko sviđa? 🎤-Najbolji/a pjevač/pjevačica? 🎶-Najbolje pjesme? 🙏-Trenutno želim....? 😠-Šta mrziš? 🚺-Single? 📝-Želiš li se dopisivati? 💍-Udaj se za mene? 😻-Da li vjeruješ u ljubav na prvi pogled? 🍝-5 Najdražih jela? 🌄-Opiši kako je prošao tvoj dan? 🎆-Gdje si bila za novu? 🎥-5 Najboljih filmova? 📺-5 Najbolje serije? 📚-Da li voliš čitati? 💬-Opiši sebe? 🌆-Odakle si? ✈-Kuda želiš putovati? 😍-Da li imaš simpatiju? 😡-Šta uopće ne voliš jesti? 💃-Znaš li plesati? ⛹-Koji ti je najbolji sport? 👗-Gdje se želiš udati(mjesto)? 👰-Kako zamišljaš svoje vjenčanje? 👫-Da li voliš ikoga? 👡-Najdraže cipele? 👕-Najdraža odjevna kombinacija? 🌎-Da li želiš obići svijet? 🎰-Da li vjeruješ u sreću? 📱-Koji mobitel imaš? 🙌-Omiljeni mjesec u godini? 🏢-Gdje se vidiš nakon škole/faksa? 🍴-Omiljeno jelo? 🍫-Najdraži slatkiš? 🍇-Najbolje voće? 🚗-Najbolji auto? 🚑-Jesi li ikad bio/la u bolnici (zašto)? 👶-Da li imaš/želiš djecu? 🔞-Imaš li manje od 18 godina? 🐶-Imaš li psa? 🐱-Imaš li mačku? 😢-Šta te čini tužnim/tužnom? 😁-Šta te usrećuje? 🎊-Kako se zabavljaš? 😫-Ima li nešto šta te užasno nervira? 😒-Šta ti se uopće ne sviđa? 😈-Jesi li osoba za zajebanciju? 💪-Treniraš li? 😞-Ima li nešto što ne voliš na sebi? 💋-Koliko je vremena prošlo od mog posljednjog poljupca? ❤-Kome sam posljednji put rekao/rekla "Volim te"? 😳-Jesam li sramežljiva? 😦-Jesam li nesiguran/na? Zbog čega? 😭-Zadnji put kada si plakao/la ❓-Pitaj me bilo koje pitanje

Ajde da ubijem dosadu samo pitajte 🙈🙈

Jesi li me nekad mrzeo?

- Nikad, mala moja. Uvek sam razmisljao o tome, na nacin da zelim da te mrzim. Kad
god me povredis ili razocaras.
A znas.. uvek sam te..
Uvek sam te samo vise voleo.
Jer, to si ipak ti.

—  ultravioletna

Vjecito je kasnila. Na bus, na izlaske, na casove. Na sve.
Pitam se da li ces I danas kasniti. Uvijek si bila drugacija od svake druge, zakasniti na sopstveno vjencanje bi vjerovatno bila samo tvoja usputna navika.
Nadam se da si uzela vjencanicu koju si gledala prije par godina. Ili ces po prvi put poslusati mene. Doci u trenerci, rascupana. Sjecas se da sam rekao da si mi tada ljepsa nego u najskupljoj haljini? Pitam se jesi li njemu.
Hoce li te on cekati sa osmijehom svaki put kad zakasnis jer si se “sminkala”, mada nemas niti malo sminke na sebi. Dovraga lutko, ni ja sam nikad nisam saznao zbog cega to sa sminkom.
Znas, pazi sa tim kasnjenjem. Ja te cekam uvijek, on mozda nece niti danas. Jer, ipak, njemu dolazis. Meni nisi, vec godinama.