jesi li

Neizgovoreno


Pričaj mi o njoj

Rekla si.

Želim znati kako je osjećaš.

Da li i njoj govoriš

Molim te

Čuvaj se

Svaki put kada koraci

Odlaze od tvojih?

Ljubiš li je u kraj oka

Kada osjetiš da je hvataju

Loši snovi

Pa je zagrljajem

Skloniš u sebe

Makar nikad ne zaspao?

Držiš li joj ruku

U svom džepu

Kada januar zagrize

A vi šetate

Kraj katedrale

Prema pekari gdje prodaju

Malene kifle

S mirisom logorske vatre?

Da li i dalje vjeruješ

Kako se

Klin

Izbija klinom

Pa preko naših uspomena

Pišeš nove

S njenim imenom?

Da li sam mrtva

Na mjestima

Koja su nekada

Bila naša?

Jesi li moj lik

I moje tijelo

Isjekao iz sjećanja

I sada na njima stoji

Samo kontura

Nekoga…

Samo prazan prostor

Koji čeka

Da ga popuni

Sretnija

Od mene?

Žališ li, pitaš me

Žališ li makar

Na sekund

Za mojm tragom ruža

Na kragni košulje

Žališ li za ugašenim

Svjetlima

U haustorima

Parkovima

I zabranjenim mjestima

Na kojima smo

Usnama

Vezali slova naših imena

Sakriveni

Od svega što bi

Moglo boljeti?

Da li ti fali

Pitaš me pogledom

Naš doručak

I pospanost

I dodiri bosih stopala

Ispod stola

I poljupci

Saša

Naši poljupci

Mekani poput

Svjetlosti na obrazima

U Maju?

Sjećaš li se

Hej

Ili zaboravljaš

Svaki pramen

Kojeg si otjerao

S mog lica

I suze

I osmijehe

I poglede 

I stegnute prste

Kada smo maštali

O porodici

Saša..

Mogla sam biti

Majka

Hej

Mogla sam biti

Žena

Koja će svake večeri

Bez izuzetka

Na vratima

Čekati tvoje korake

I slušati

Kako dišeš

Dok ti pričam

O tapetama

Ili

Prokletim prodavačima sira

Na Markalama.

Žališ li

Pitaš me uplakana

Proklet bio

Žališ li

Što ni ti ni ja

Više

Nemamo srca

Što smo

Glumci

U pozorištu duhova

Što moramo

Svaki dan

Biti sretni

Na silu


A bilo je 

Tako lako

Voljeti te.

Sreli smo se posle skoro tri i po godine. Javili se jedno drugome, onako bezvezno, kao da nikada nismo maštali o zajedničkom životu. Nasmešili se i nastavili svako svojim putem.. Tri sata kasnije i verovatno koja čašica više i poruka sa njegovog broja “Jesi li ljuta na mene?” “Ne. Što bih bila?” “Onako.. Pitam samo..” “Nisam, ne brini :)” “Gde si?” “Skoro pa kod kuće.” “Hajde me sačekaj, hoćeš?” “Staro mesto?” “Da.. Eto me za desetak.” “Važi.” Ruka je mahinalno krenula ka torbi tražeći paklicu, potpuno nesvesna da sam prestala da pušim. Kao da je sve ponovo isto kad smo imali osamnaest… Obradovaće se, mislim. Nikada nije bio oduševljen mojim konstantnim paljenjem i gašenjem cigareta i uvek bi me pitao “Mala, zar stvarno mora?” Moralo je, kad je on u pitanju moralo je, jer nisam umela drugačije da sakrijem svoje emocije, već sam ih stalno opravdavala nedostatkom nikotina u krvi. Pojavio se. Nervozno nasmejan i kao po navici, prešao je rukom po glavi, iako mu je kosa sada bila znatno kraća, gotovo je nije ni imao. Pričali smo to veče o mom fakultetu, njegovoj devojci, koliko su nam se planovi promenili od osamnaeste, koliko smo se nas dvoje promenili, što se više ne družim sa njom.. I onda tišina, neprijatna tišina. Mislim se kako džabe pokušavamo da se foliramo da je sve kao i ranije. Promenili nas drugi ljudi, okolina, različiti životni putevi.. “Izvini”, progovara odjednom “Za šta?” “Što se nisam više borio za tebe..” “Ma hajde, to je poslednja stvar zbog koje treba da mi se izvinjavaš. Trpeo si me koliko i kako niko drugi nije.. I hoću - neću faze i izlive besa i ljubomoru i suze.. Ja sam ta koja bi trebalo da se izvini tebi što nije cenila to kad je trebalo. Drago mi je što si sad sa njom i što vam je lepo, zaista”, pokušavam da se osmehnem. Podiže glavu i ozbiljno me gleda. “Ne, odustao sam. U jednom trenutku mi se smučilo sve to sa tobom i stvarno nisam mogao više. Hteo sam, ali nisam mogao..” “Znam. U redu je. Stvarno sam bila nesnosna.” “Jesi”, smeška se, “ali i pored toga bih te ponovo birao. Sećaš se šta sam ti rekao one noći?” “Delili smo mi mnoge noći…” “Znaš na šta mislim.. Padao je sneg, a mi smo sedeli tamo….” “Znam”, prekidam ga. “I dalje to misliš?” “Da će se svako ko te upozna zaljubiti u tebe? Naravno da mislim. Rekao sam ti već, previše si zanimljiva da se nekome ne dopadneš.” Sklanjam glavu u stranu. “Izvini..” “Za?” “Što sam mislila da si seljak.. Nisi.. Bio si nešto najbolje što mi se desilo dok sam boravila ovde.. Valjda sam želela tako da te vidim, jer mi je dugo vremena bilo nepojmljivo da sam se, od svih ljudi, zaljubila u tebe..” “Bila si zaljubljena u mene?”, pita iznenađeno. “Naravno da jesam..”, smejem se, “Mučim samo one koji mi se sviđaju, pa ti sad vidi”, pokušavam da se našalim. “Uh..”, smeje se. “Znam..” “Bilo je lepo..” “Jeste”, potvrđujem, a u sećanje mi se vraćaju svi razmenjeni poljupci, svaka lepa reč, svi planovi, želje, tajne.. Svaki pijani poziv i one silne besmislene poruke.. “Znaš da sam malo upraksirala pijano kucanje. Sad ljudi nešto i razumeju..” “Dobro je. Mogao sam satima da dešifrujem i opet mi ništa ne bi bilo jasno..” Pravim tužnu facu. “Hajde, ni ti se trezna ne bi shvatila..” “To sam nije bitno”, kažem mu tobož uvređena. “Da li bi se vratila?” “Ne.. Mislim da ne bih. Bilo je lepo, ali nastavili smo dalje..” “Da”, govori ne baš potpuno ubeđen u to. “Znaš, stvarno sam hteo da te oženim i da imamo decu..” “Znam. I ja sam to želela… Bože, čini mi se kao da se sve to desilo u prošlom životu, a ne pre nešto više od tri godine..” Osmehuje se, ali ne gleda više u mene. Sećam se koliko sam volela kako me gleda i koliko bih se oduševila svaki put kad bi neko prišao da nam kaže da je divno gledati nas, jer se baš vidi da smo zaljubljeni. Ne sklanjamo ni pogled jedno sa drugog, ni kez sa lica, a drugih ljudi kao da nema okolo.. Tako je bilo nekada. “Čuvaj se, hoćeš?”, ustaje. “Naravno..” “I kad nađeš nekoga, daj mi.. U stvari nemoj. Shvatiće i sam. Nadam se samo na vreme”, ponovo slaže neki pokušaj osmeha, a ja ga imitiram. “Žao mi je što nikada nisi bila moja”, ljubi me u čelo kao nekad, a ja prećutkujem da je tako lako mogao da me ima nekada, samo je trebalo da pita.. “Pazi se”, kažem mu,“Smanji alkohol. Ne vozi pijan. Ostvari svoje snove…… Sa njom”, dodajem naposletku. “Hoćeš da te ispratim?” “Ne, nema potrebe. Mogu i sama odavde.. Sad će ionako svanuti..” Otvara usne nešto da kaže, ali na kraju samo klimne glavom, mahne mi, okreće se i odlazi, a ja ga gledam.. Kao i onaj put pre tri i po godine, samo što sada nema potrebe za suzama. Nismo ostvarili ništa što smo želeli; bili smo naši, ali ipak nikada nismo.. I to je u redu, jer smo odrastali, učili, pokušali i nismo uspeli.. Pogrešno vreme, godine, mi.. Gledam ga kako zamiče svesna činjenice da ga ovaj put stvarno neću videti, ni čuti nikada više u životu, ali tako je i bolje.. Vreme je za neke druge stvari.

Kako izgubiti najboljeg druga u tri koraka

-Šta ti misliš o svemu Saša?

-Mislim da si sama kriva.

-Joj kako mrzim tvoju “u glavu“ iskrenost. Baš ne znaš prepoznati kad treba dati savjet a kad utješiti.

 I ne znam, u pravu je. Ne znam zato što ne vjerujem u utjehu.

 -Ne vidim smisao utjehe, što ti to treba?

-Zato što sam žensko jebote, i nisu svi antiemotivni kao ti. Meni je to poput sigurnog mjesta gdje mogu sačekati da prestane da boli i onda, kad jednom budem bolje, možemo preći na savjete i istinu. Ne mora sve biti tako direktno zaboga.

-Okej, probat ću. Pokaži mi šta treba da radim!

-Ma ništa, zaboravi.

-Ozbiljan sam, hoću da naučim umjetnost utjehe.

-Opet podjebavaš ali nema veze. Okej, za početak nam pusti neku baš krvavo emotivnu muziku. Prekid, patnja, suze, sva ta priča. Nemoj tako da me gledaš, rekao si da hoćeš da naučiš. Eh, tako. Korak dva – daj mi duksericu. Ja ću da sjednem na krevet i obučem to debelo čudo a ti lezi i spusti glavu meni u krilo.

-Jel me zajebavaš?

-Ne zajebavam te, lezi i ćuti. Fora je da ti tu ležiš i slušaš sve što ti pričam, tu i tamo kažeš kako razumiješ i kad god spomenem nešto što je on usrao, ti ga opsuješ ili tako nešto. I ne smije ti smetati da se igram s tvojom kosom.

-Osjećam se k'o tvoja najbolja jaranica. Zar ne treba muškarac da bude kao jak i da te zagrli, glava naslonjena na rame i sva ta alfa sranja?

-Ne znam za druge djevojke, kod mene ti pali fora da me slušaš i daš mi da se igram s kosom.

-Okej, jebiga, radi šta misliš da treba.

I legnem na krevet, glavu spustim u njeno krilo i zurim u plafon. Bar tri puta sam pokušao ustati ili se pomjeriti, ali ona me hvatala noktima za vrat i prijetila da će da me ubije. Nije blefirala, luđa je nego što izgleda. Ispričala mi je čitavu svoju ljubavnu priču a ja sam slušao - iako sam je znao napamet. Imala je prljavu, komplikovanu vezu koju je sama usrala. Momka je tretirala kao djevojku a sad kad vidim njene metode tješenja, jasno mi je i zašto. Nije to radila namjerno, prosto je takva. Njoj nije trebao jak alfa muškarac koji će tući momke koji joj se nabacuju, niti je htjela tipa poput mene: iskrenog, jakog na riječima i ludog za borilačkim sportovima. Njoj bi trebao jedan nesiguran umjetnik, jedan od onih tipova što nose preduge majice kratkih rukava, uvijek imaju neuredno razbacanu kosu, u tramvaju slušaju Širena na slušalicama i čitaju Koelja. Trebao joj je muškarac sa tragovima ženske duše u sebi – emotivan tip za duge razgovore.

-Zatvori oči.

-Budalo, zatvorenih očiju da ostavim vrat pod tvojim noktima? Nisam lud.

-Zatvori oči kad kažem, nemoj sad da mi odustaješ na pola puta.

-Kako li te taj jadnik trpio i sedmicu, nije mi jasno – rekoh uz osmijeh i stisnuh zube nakon što me udarila u rebra. Vrijedilo je.

-Jesi li zatvorio oči?

-Jesam, dalje.

-Dalje slušaj pjesmu i daj mi ovaj trenutak.

-Ti fakat nisi normalna. Okej okej okej, nemoj samo opet da me udaraš. Slušam pjesmu evo, sav sam uho.

 

Zatvorio sam oči i razmišljao o emocijama. Kako stvari među dvoje ljudi odjednom postanu prljave i kako je ljubav najstrašnija stvar na svijetu. Otvaraš se i daješ sve nekom ko uvijek može otići. To je ravno izlaganju vrata noktima lude žene. Ona i ja se družimo već šest godina i sve to vrijeme je bila moj najbolji drug. Drug, ne drugarica. S njom sam mogao biti iskren i pričati sve što mislim, bez osuđivanja. Čak je i gledala utakmice sa mnom, dva puta došla na boks i opsovala majku mojoj bivšoj djevojci nakon što joj je opalila takav šamar da je DJ ugasio muziku i pozvao zaštitare. Duga priča – uhvatila je kako se ljubi s nekim tipom, pa mi došla na vrata sa pivom i cigarama ( nakon što je namlatila tu jadnicu naravno ). Njeno prijateljstvo mi je tada postalo svetinja i trudio sam se da uvijek brinem o njoj. Počeo sam eto raditi i blesave stvari poput ove večeras – znam da bi ubila za mene.

-Moram ti naći nekog finog momčića – rekoh žmureći.

-Nema takvih u Sarajevu Saša.

-Pa nema kad ih tražiš u pabovima i birtijama. Hoćeš tihog finjaka sa kojim ćeš da se maziš, a skačeš u prvim redovima bine i tučeš djevojke.

-Pa šta, suprotnosti se privlače.

-Ne poričem, ima istine u tome. Samo kažem da tog tipa kojeg tražiš nema na tim mjestima. On ti je u biblioteci, lista ljubavne romane ili je u parku na klupi. Ti mekušci će ti teško doći na pank svirku u jedan ujutro, zar ne misliš?

-Čekaj, otkud tebi uopšte ideja da mi treba jedan takav?

-Otkud mi ideja? Pa vjerovatno sam bar nešto naučio za sve ove godine kako te trpim. Birala si pogrešne tipove i svaku od tih veza usrala, tako da mislim da podsvjesno tražiš nešto blago i umjereno. Nikad mi nisi bila tip koji se loži na klasične muškarce… ti si, ne znam, jebiga drugač–

Teško je pomjerati usne kada se na njima nađu njene. Srce je u trenu pogasilo sve receptore i konotrolu pokreta, znalo je da ću se pokušati oteti. Samo sam ležao sklopljenjih očiju u njenom krilu, u toj čudnoj naopakoj poziciji vezanih usana razmišljao sam kako ovo neće završiti dobro a opet, nisam mogao da prekinem taj trenutak. Par sekundi kasnije, udaljila se a ja i dalje nisam otvarao oči. Jednom kad ih otvorim, sve ovo postaje stvarno i valja nam odlučiti šta ćemo s nama.

Nekih dvadeset sekundi kasnije me udarila u stomak i ja sam progledao. Iznad mene njen uplašen lik, poput onih djevojaka na iks faktoru – otpjevala je svoju pjesmu i sada čeka stegnutih šaka da žiri odluči o njenoj sudbini. Sve u meni se protivilo nama, sve u meni je znalo da smo pogrešni i da ne može i da ne treba i da NE ali srce vrišti istu rečenicu opet i opet i opet i opet i ja ustajem iz njenog krila, sjedam preko puta nje i gledam je uplašenu.

 -Izvini – rekla je.

-Izvini – rekao sam.

💌Send Me Emojis👈💌 🔍-Koliko imaš godina 👤-Muško ili Žensko 🚬-Pušiš li 🍷-Piješ li 😵-Uzimaš li ikakve droge 💉-Imaš li tetovažu 🎨-Želiš li tetovažu 📍-Imaš li pirs? ✒-Želiš li pirs? 🚻-Da li ti se neko sviđa? 🎤-Najbolji/a pjevač/pjevačica? 🎶-Najbolje pjesme? 🙏-Trenutno želim....? 😠-Šta mrziš? 🚺-Single? 📝-Želiš li se dopisivati? 💍-Udaj se za mene? 😻-Da li vjeruješ u ljubav na prvi pogled? 🍝-5 Najdražih jela? 🌄-Opiši kako je prošao tvoj dan? 🎆-Gdje si bila za novu? 🎥-5 Najboljih filmova? 📺-5 Najbolje serije? 📚-Da li voliš čitati? 💬-Opiši sebe? 🌆-Odakle si? ✈-Kuda želiš putovati? 😍-Da li imaš simpatiju? 😡-Šta uopće ne voliš jesti? 💃-Znaš li plesati? ⛹-Koji ti je najbolji sport? 👗-Gdje se želiš udati(mjesto)? 👰-Kako zamišljaš svoje vjenčanje? 👫-Da li voliš ikoga? 👡-Najdraže cipele? 👕-Najdraža odjevna kombinacija? 🌎-Da li želiš obići svijet? 🎰-Da li vjeruješ u sreću? 📱-Koji mobitel imaš? 🙌-Omiljeni mjesec u godini? 🏢-Gdje se vidiš nakon škole/faksa? 🍴-Omiljeno jelo? 🍫-Najdraži slatkiš? 🍇-Najbolje voće? 🚗-Najbolji auto? 🚑-Jesi li ikad bio/la u bolnici (zašto)? 👶-Da li imaš/želiš djecu? 🔞-Imaš li manje od 18 godina? 🐶-Imaš li psa? 🐱-Imaš li mačku? 😢-Šta te čini tužnim/tužnom? 😁-Šta te usrećuje? 🎊-Kako se zabavljaš? 😫-Ima li nešto šta te užasno nervira? 😒-Šta ti se uopće ne sviđa? 😈-Jesi li osoba za zajebanciju? 💪-Treniraš li? 😞-Ima li nešto što ne voliš na sebi? 💋-Koliko je vremena prošlo od mog posljednjog poljupca? ❤-Kome sam posljednji put rekao/rekla "Volim te"? 😳-Jesam li sramežljiva? 😦-Jesam li nesiguran/na? Zbog čega? 😭-Zadnji put kada si plakao/la ❓-Pitaj me bilo koje pitanje

Ajde da ubijem dosadu samo pitajte 🙈🙈

Jesi li ikad vidio da dama trči za muškarcem?
Uvijek je muškarac bio taj koji bi napravio prvi korak. Podigao stvarčicu koja joj ispadne iz ruku, uputio osmijeh, prišao, bilo što. Uglavnom, našao bi način. A danas? Danas dama ne može biti dama, pored većine nezrelih muškaraca…
Riječi koje pamtim


Deda i nena su skromno živjeli, rentali su stan u staroj kući jednog od brdskih sarajevskih naselja. Preko deset godina nena je bila teško bolesna, potpuno vezana za krevet mogla je pomjerati jedino usne i očne kapke. Sinovi, kćerke i unučad su redovno dolazili i brinuli se da starcu i starici ništa ne zafali. Godinama su dedu pokušavali ubijediti da nenu smjesti u dom za starce, gdje bi se mogli mnogo bolje brinuti o njoj ali deda to nikad nije dozvolio. „Dok sam ja živ, neće u tuđi krevet“, govorio bi. I tako je i bilo. Deda je bio taj koji se brinuo za njene lijekove, kupanje, hranu i svaki drugi detalj koji možete zamisliti. U njegovom životu tada nije bilo skoro ništa posebno. Novca je bilo malo ili nimalo, zdravlje na izmaku a njegov životni saputnik na postelji. Godinama. Deda je međutim uvijek bio nasmijan. U toj je mahali postao poznat kao Veseljko – čovjek koji je uvijek dobro raspoložen. U prodavnicama bi jutrom kupovao mlijeko i hljeb, pričao šale radnicama i sa svima bio ljubazan. Za sve godine koliko sam ga znao, nikad ga nisam vidio ljutog. Njegov osmijeh pratio je moje djetinjstvo sigurno i nepogrješivo poput izlaska sunca na istoku… sve do jednog januarskog jutra kada je nena umrla.

Nakon tih deset godina brige o njoj, mnogi su rekli kako se riješio tereta. Ulice su pričale kako sada napokon može odmoriti, kako je smrt teška ali bolja od života poput biljke i kako će sada imati bar malo slobode. Deda je slušao njihove riječi i na njih nikad nije odgovarao. Ulicama je hodao oborenog pogleda, rijetko pričao i sa kim i malo po malo venuo. Za par mjeseci je smršao skoro deset kila i postao tek sjena čovjeka koji je nekada bio. Izgledao je poput utvare, poput tijela bez duše koje korača samo jer mora.

A mene su obaveze na fakultetu, djevojke i sve druge zablude mladosti uzele pod svoje, pa sam rijetko dolazio. Što sam stariji bivao, imao sam sve manje vremena za njega. Znalo je proći i tri mjeseca a da se ne vidimo. Jednog martovskog jutra, nakon što sam sanjao nenu i probudio se u suzama, kupio sam ukrštenicu, keks i još par sitnica koje sam znao da voli, i otišao kod dede. Na vratima me dočekao oronuli starac upalih obraza i podočnjaka crnih poput najcrnje zemlje. Nekako je izvukao jedan od njegovih poznatih osmijeha, možda i posljednji kojeg je čuvao i zagrlio me. Tijelo mu je drhtalo poput grančice na vjetru i suza sletila niz obraze. „Nema te dugo“, rekao je. „Nema“, odgovorih oborenog pogleda, skrivajući crvenilo na obrazima. „Ajde“, pokaza mi rukom kroz hodnik. „Bujrum kod dede, voda za kafu već kuha“.

Slušao je i klimao glavom dok su riječi navirale iz mene. Pričao sam mu o školi, o tome kako je mama često tužna, o djevojkama i prvim pričama i pjesmama koje sam napisao. Pričao sam mu kako mi je daidža poklonio svoju svesku sa poezijom, svesku napisanu u jeku rata u rovovima mog Sarajeva. Rekao sam mu kako sam često usamljen i kako nemam nikog posebnog… a on je samo ćutao. Sjećam se tog razgovora do u detalj, pamtim i njegove poglede i način na koji je stezao usne kada bih rekao nešto što bi moglo boljeti. Jedino mu nisam pričao da sam sanjao nenu, nisam je čak ni spomenuo ali mislim da je znao. Njegove su oči prodirale u mene i čitale svaku misao prije nego bih je postajao svjestan… on je bio jedini čovjek koji me znao smiriti.

 „Imaš prestaru dušu“, reče starac. „Ta galama u tvojoj glavi može se utišati jedino ako nađeš onu koju treba da nađeš.“


Polako prolaze godine. Deda je umro par mjeseci nakon našeg posljednjeg razgovora i ukopan je pored nene. Taj dan sam posljednji put plakao.

 Tu i tamo obiđem gradsko groblje, odam počast jedinoj pravoj ljubavi koju sam vidio za sve ove godine i nastavim lutati Sarajevom. U glavi i dalje ista galama, gomila glasova što se otimaju oko stvarnosti i opsesija i negdje u njima, tih i spokojan glas mog djeda. Njegove riječi me i dalje vode, daju mi nadu da u ovom gradu postoji duša koja živi onako kako bih i ja umio. Sudaram se sa stotinama ljudi svakog dana, gledam kako me prijatelji izdaju radi žena a žene ostavljaju zbog skupljih muškaraca. Gledam kako se ljubav prodaje. Sklopljenih očiju je zamišljam okovanu na gradskom trgu, golu i krvavu, dok je prolaznici gađaju zlatnim kovanicama.

Nekad se pitam da li danas postoje ljubavi poput njihove? U vremenu kada su ljudi spremni pristati na puno manje, da li postoje duše koje žive samo da bi se voljele? Postajem umoran od svih glasova u mojoj glavi, deda. Jesi li siguran da ona postoji?

THEY TRIED TO MAKE ME GO, I SAID NO

Već par dana mi se u glavi vrti jedna riječ – depresija. Što mi zapravo znamo o depresiji? Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Ne mogu navesti niti jednu osobu koja u životu nije imala jedan depresivan dan. Što ako su depresivni dani naša svakodnevnica? Been here, done that.

Depresija mi je dijagnozirana dok sam imala samo 14 godina. Nikad neću zaboraviti dan kad sam došla (nazvat ću je rehabilitacija) u rehabilitaciju. U ured Crvenokose, uz pratnju majke. Tipkala je po tipkovnici, dok je u monitoru upisivala nešto. Čekala sam da mi se obrati. Bila sam zbunjena.

“Jesi li ikad pokušala počiniti samoubojstvo?” – nakon dugog tipkanja, upitala me, smirenim tonom, koji mi je godio.  

Mama je odmah počela odgovarati umjesto mene, i negirati na njezino pitanje.  

“Jesam!"– uzviknula sam da ušutkam majku. Ne. Ne znaš ti puno toga. Nisam ti sve stvari rekla. U tome trenutku nisam mogla pogledati u nju. Bila sam užasno posramljena. Ne mogu si ni zamisliti kako se tek ona osjećala.

„Jednom ili više puta?“ – ponovno me upitala, ignorirajući majku.

„Više puta.“

Ne znam što je mene tada puklo da budem skroz iskrena. Bez dlake na jeziku. Nisam imala potrebe više ništa skrivati. Dvije godine je dugo vremena. Bila sam spremna ispričati toj nepoznatoj ženi svaki sitan detalj iz svojeg života. Bez obzira na to što ju znam samo par minuta.

Vraćamo se na moju najveću tajnu. Pakao zvan depresija.
Ne sjećam se kad sam točno prvi puta primjetila siptome depresije kod sebe, ali se sjećam da sam se u petome razredu osnovne škole počela naglo mijenjati. Od pričljive, vedre, pomalo hiperaktivne djevojčice, postala sam sramežljiva i povučena u sebe. Sjećam se da sam prije bila toliko željna razgovora s ljudima, mogla svojim vršnjacima priči na ulici i započeti razgovor s njima. Nakon promjene, nisam se više usudila. Dapače, ne mora nužno značiti da se počela depresija razvijati, nego može biti i pubertet u pitanju. Kad se to dvoje spoji u jedno, to je jedna jako loša i opasna kombinacija.
Trajalo je neko vrijeme. Uvijek sam se nadala povratku na staro, i trudila sam se vratiti na staro, ali jednostavno mi nešto nije dopuštalo. U šestome razredu osnovne škole, počelo mi se formirati ono, što ljudi misle o meni? Prije mi uopće nije bilo stalo do toga. Znala sam kada se netko želi družiti sa mnom, a kada ne želi. Ustvari, družila sam se sa svima, bez obzira na to. Tada sam u glavi formirala tuđa mišljenja o sebi. Bilo je onih negativnih uglavnom.
Sigurno misle da sam debela, da sam ružna, da imam veliko dupe, da sam previše dlakava za jednu djevojčicu, da ne mogu ništa raditi sama pošto imam oštečenje sluha, da sam previsoka i da ne vide ništa od mene prepisati na ploči pošto sjedim u prvome redu. Genetski od oca imam osjetljivu kožu, i imala sam problema s kožom, pogotovo po dlanovima. Zbog toga sam mislila da me ljudi prije svega gledaju kao čudovište koje nitko ne želi dirati. Bolest nije bila zarazna, ali je bilo gadno za vidjeti takve dlanove. Skrivala sam to kako sam god mogla. Navlačenje rukava do dlanova, rukavice bez prstiju, narukvice koje bi povukla malo više prema dlanovima, marame, imala sam svojih načina. Stres je donio proširenje na cijele dlanove i prste. Nije bilo lako, pogotovo jer djeca znaju biti okrutna.
Uskoro su demoni u glavi ta tuđa mišljenja formirala u realnost, odnosno pomislila sam da ljudi stvarno tako misle o meni. Što je uzrokovalo skroz povlačenje u sebe.
Nadala sam se da mogu biti poput duha. Nevidljiva i neprimjetna. Iako sam obožavala šarene kombinacije, što je samo izazivalo veću pažnju od drugih.
Ne mogu na prste nabrojati koliko puta sam znala čuti „Danas ti nisu maškare.“ u školi dok sam prolazila hodnikom. Dodatna nesigurnost i kompleksi, ali nije mi palo na pamet da promjenim stil. Od svega na sebi, obožavala sam svoj stil.

Sedmi razred osnovne škole. Mediji su odvratni. Misle da mogu pomoći informacijam, ali kad se te informacije stave u krive ruke, napravi se više štete nego koristi. Otkrila sam za značenje riječi „Emo“. Ne želim da informacija dođe u krive ruke, pa ću samo reći da sam se pronašla u svemu tome. Odlučila sam da sam ja Emo, odnosno i bila sam psihički. Zatim sam polako počela odbacivati svoj šareni stil i zamjeniti ga sa crnom nijansom. Kosa mi je bila prirodno tamno-smeđa, samo su šiške falile. Šiške su i došle na svoj red. Prema karakteristikama, samo su mi dvije stvari falile da budem kompletni emo – samoozljeđivanje i depresija. Depresiju sam već imala iako nisam znala. Gadi mi se takvo razmišljanje. Što mediji mogu napraviti od male djevojčice, da dobije želju da ima depresiju i da se samoozljeđuje? Prvi puta sam pod nastavom odlučila isprobati sa šestarom umjesto flomastera nacrtati nešto po koži. No, nisam ni pomišljala da će mi to biti prva ovisnost.

Ne sjećam se svojeg drugog poteza crte, ali se sjećam da nije mogao proći ni jedan loš dan od toga, a da ne povucem crtu na unutrašnjosti podlaktice. Rane su dan danas zarasle, osim jedne koja će zauvijek biti ovdje. Bilo je dana i kada sam se htjela skidati s toga, pa bi samo noktima grebala po koži, samo da osjetim nešto ali nije bilo dovoljno. Godinama je to bila moja mala tajna. Rane bi znale trajati po tjedan, dva, onda se polako povlačiti. Do tada bi koristila sve metode skrivanja. Jedino sam u kadi bila potpuno slobodna.  

Što se škole tiče, uvijek sam morala biti odlikaš. Svi su mi govorili da imam dobre ocjene, a i imala sam. Grabila petice samo tako, ali ne. Nisam prolazila sa 5.0. nego sa 4,5 što je bila užasna ocjena i prosjek za mene. U sedmome razredu sam skroz odustala od učenja, odnosno takvozvanog grijanja stolice. Ritual mi je bio – doći doma iz škole, pojesti nešto ako bi mi se dalo, ako ne trk u sobu koja je morala biti zamračena, užasan dan u školi dvije tri crte po ruci, i provesti ostatak večeri i dana na mobitelu. Ne znam kako sam prošla sedmi razred. Dan danas se čudim samoj sebi. Možda mogu zahvaliti svojem slušanju na satu i statusu odlikaša? Nebitno.

Osmi razred je bio najgori do sad. Depresija je dosegla svoj vrhunac i čekala je dan kada će biti otkrivena u potpunosti. Sjećam se da nekad nisam mogla izdržati i napravila par crtica pod satom, par puta su me uhvatili, izveli u hodnik na razgovor, na što bi im ja tvrdila da je sve dobro sa mnom i da to radim iz dosade/zajebancije. Imala sam dobre argumente. Povjerovali su mi. Ili ih nije bilo briga? Ne znam. Od učenja i slušanja na satu sam potpuno odustala, samo sam čekala da prođe dan i da mogu otići u sobu. Iako sam u društvu imala jako dobru masku. Uvijek bi sve oko sebe nasmijavala, bila sam vrckasta, izvodila bi neke pizdarije samo da meni ni mojoj okolini ne bude dosadno. Sjećam se da se tada i nesanica počela razvijati. Par puta sam znala zaspati u školi, neki su reagirali, neki učitelji su me pustili da odspavam. Moje ponašanje je doslovno vrištalo – pomozite mi. No, nitko nije čuo. Došli su topliji dani i drugo polugodište. Dani su bili dovoljno topli da se skinemo u kratke rukave. Ne. Ovisnost je izmaknula kontroli, iako sam bila svjesna da ne mogu vječito nositi hoodicu s dugim rukavima na sebi jer se i samo ljeto počelo bližiti, a i sam kraj osnovne škole.

„A, skini se čovječe, zar ti nije vruće?“ Rekla je učiteljica iz geografije, prije nego što je započela s predavanjem. Znojila sam se kao svinja.

„Ma nije. Ugodno mi je.“ – Huh. Još jedna laž. Nisam mogla dopustiti da moja bude tajna otkrivena.

Što se samog kraja škole tiče, već sam imala zacrtano u glavi da padnem razred i da imam još jednu godinu u osnovnoj. Nisam još bila spremna za veliki korak zvan srednja škola. Znala sam da to znači odlazak u novi grad, nova okolina, drugačije okruženje od onoga što sam navikla do sada. Čekala sam sam kraj, i početak. A isto tako sam htjela imati barem dobre ocjene iz svojih najdražih predmeta, čisto da sebi dokažem da još uvijek mogu.

Sredina tjedana. Obukla sam bijeli sako čiji su rukavi bili na pola podlaktice, rane sam sakrila puderom, čak je i djelovalo. Sako je bio dosta lagan, tako da sam se riješila problema zvan vrućina, a tajna je ostala na sigurnome. Win-win situacija. Biologija mi je bila jedna od najdražih predmeta.Testovi su iz petica spali na trojike i četvorke. Bila sam uvjerena da ću barem iz biologije 4 imati zaključeno.

„Ne, A. Imati ćeš 3 za kraj.“

MOLIM?!? Tri. Iz biologije? Samo sam uzvratila sa kratkim "Okej”. Ali ne, nije bilo okej. Potreba me uhvatila. Zbog činjenice da nisam dokazala samoj sebi da još uvijek mogu. Osjećala sam se kao najveće govno tada.
Sljedeći sat, matematika. Imali smo tehnički taj dan, pa smo nosili i pribor sa sobom. Prije sata sam samo uletila na wc sa torbom i priborom. Izvadila skalpel, i povukla najdublju crtu do sada. Trebalo mi je to. Nisam mogla čekati još par sati da napokon dođem doma. Nagnula sam glavu, zatvorila oči i uživala u toj slatkoj boli. Nisam uspijela okusiti ih par sekudni užitka, već čula kucanje na vrata. „A? Ajmo na nastavu.“ – rekla mi je tadašnja najbolja frendica. Uzvratila sam joj da ću doći i da ode u razred bez mene. Pogledala sam natrag na pribor i ranu. Iz rane se počela širiti krv.  Istrgnula sam komadić wc papira i obrisala. Pospremila pribor i vratila se u razred.  Još minuta do početka sata. Pričala sam s frendicom. U jednome trenutku su joj se oči raširile i pogledala je u moju desnu podlakticu. Na njezinu rekaciju sam podlakticu povukla prema sebi da ju sakrijem. Mislila sam da je primjetila stare rane, i da će joj moje skrivanje odmaknuti pažnju od toga. „Ti. Krvariš.“ – Rekla je u šoku.
Bacila sam pogled na podlakticu. Kroz rukav sakoa se proširila crvena boja. Sranje! Tajna otkrivena. U tome trenutku sam doživjela ogroman šok. Pogledala sam ispred sebe i nisam govorila ništa. Suze su htjele odraditi svoj posao. Ne, sada. Ne, ovdje. Učiteljica je došla u razred. Zamolila je učiteljicu da me pusti van i odmah je nazvala moju mamu. Sjećam se da smo bile ispred škole. U tišini. Pazila me. Poduzela je nešto. Na tome ću joj biti vječito zahvalna.

Pozdravila sam se s njme i ušla u auto.
„Kakve pizdarije izvodiš?“ – bilo je njezino prvo pitanje. Nisam imala snage odgovoriti joj. Šok me polako počeo puštati. Osjećala sam se tako mirno i spokojno. Na putu do kuće počela je plakati. Osjećala se krivom što nije prije primjetila to. Eh. Pohvala za moju metodu skrivanja. Nitko ni nije.

Došle smo kući. Odmah je uzela zavoje i zamotala mi ranu koja mi je promjenila život.  

„Jel te boli?“ – upitala me nakon što mi je stavila tekućinu, da ne dobijem infekciju.
„Ne.“ – prva istina koju sam izgovorila nakon toliko dugo vremena. Nije me boljelo, nimalo. Friška rana mi je oduvijek bila veliko zadovoljstvo. Orgazam na koži.

Odmah je zvala pomoć i sve koje imaju iskustva s time. Napričala sam se s dosta stručnjaka. Bez dlake na jeziku. Bilo mi je drago da mogu nakon toliko vremena nekome reći istinu. Počela sam se osjećati puno bolje nego što sam se osjećala kroz ovih par godina. Nakon toliko dugo vremena, potreba za samoosljeđivanjem je isparila. Obećala sam samoj sebi da više nikad neću povuci crtu po koži. Mislila sam da je napokon bilo gotovo, da sam spašena.

No, morala sam ići u rehabitaciju. Kod pravih stučnjaka, koji znaju što treba i kako treba postupati sa mnom.

„Morati ćeš ostati ovdje par tjedana.“ – Nakon procjene, psihoanaliziranja mene, dobivenih rezultata pretrage rekla je Crvenokosa.

„Ne. Dobro mi je. Osjećam se bolje.“ – Odmah sam reagirala. Stvarno sam se osjećala dobro i nije bilo potrebe. Ali je na papiru pisalo drugačije.  
Sigurno su vam odnekud poznate ove riječi i situacija? Osvježimo pamćenje. „They tried to make me go to rehab, I said, no, no, no.“

Ipak mi je bilo potrebno i morala sam ostati. Bio je to početak odvikvanja. Početak novih ovisnosti. Najvažnije od svega, morala sam ponovno naučiti kako živjeti život, ali ovaj puta bez depresije.

Nastavak dolazi kroz par dana. Ne mogu sve od jednom pisati. Pogotovo ne o depresiji jer sam užasno osjetljiva na taj dio svoga života i mrzim o tome pričati detaljno. Tako da je pisanje svega ovoga, veliki izazov za mene.  

-A

Ne znam majko ništa, osim da bez nje ne ide…
Kao da mi fali nešto kad nije tu, dio mene majko.
Onaj najbolji dio mi fali, eto, tako mi fali.
‘’Jedan je Bog’’, rekla je…
Nasmijao sam se.
‘’Nemoj mi toga, nemoj mi nevjerovanja…
Jedan je, čuješ li me mrcino? Jesi li sretan, zadovoljan?’’
‘’Jesam. Nekad sam htio cijeli svijet, a sad samo da je ona tu…’’
‘’Ti znaš da ja nemam ništa protiv, svejedno je, da l’ klanja ili se krsti, samo ako si ti zadovoljan i ja sam…’’

One night stand s pjesnikom

Kaže da ne voli ovo vrijeme, da joj smeta to što je sve izvještačeno i što je ljubav posljednja rupa na svirali. Htjela bi nešto više. Mašta o posebnosti i čovjeku s kojim će moći imati sve. Šta je sve?

 Sve je – kaže ona meni – poštovanje. Da se bezuslovno vole i da, čak i kad stvari idu loše, budu tu jedno za drugo. Ima logike. Doduše, mogla je tu repliku pokupiti sa nekih patetika stranica tipa Sarajevski John Doe ili njemu sličnih zaljubljenika u zaljubljenost. To komotno može da bude blef.

 Ne izgleda mi kao neko ko bi trebao tako da razmišlja. S njenim šminkanjem, oblačenjem i pokretima svrstao bih je u lovce na muške glave. Znaš one, dugi nokti i ravna plava kosa sa previše laka. Pogled iskosa, taktički namješten dekolte i 2451 lajk po slici na instagramu. Prati je pet hiljada ljudi, ona prati sedam drugarica. Sjedeš na kafu s jednom takvom i naslušaš se događaja iz onih noktarnica gdje po tri sata sjede i izmišljaju nijase lakova. Onda ti priča o drugaricama, klubovima i tome kako je umorna od tipova koji je žele samo zbog njenog tijela.

 Eto, takav sam razgovor očekivao. Kad ono jok, duboka priča o ljubavi i smislu muškarca i žene. Kaže da njoj nije važno ništa osim duševne ljepote. Jest, aha. Pitam je da li bi isto tako izašla sa mnom da kojim slučajem imam previše kila, da se oblačim u grad isto kao i po kući i da, naprimjer, imam golemih problema sa samopouzdanjem jer su me zadirkivali u srednjoj. Kaže da je izašla sa mnom zbog toga kako pišem.

 Želi da upozna čovjeka iza tekstova i poezije, stvarnu osobu koja to piše. Stvarno? Kažem joj da to nije neko koga može upoznati. Blefiraš. Blefiram? Ne blefiram majke mi, meni da je ugodno javno pričati o svojim djelima, ne bih pravio anonimne stranice. Odmah bi se nafatao neke izdavačke kuće ili čega već, lupio svoje ime velikim slovima ispod svake pjesme i isprsio se na čitanju poezije.

 Ne razumijem, kaže. Nije važno. Hoću reći da je stvarna osoba iza svakog pjesnika ili pisca – neko sjeban. To svakako nije neko u koga se možeš zaljubiti. Tebi su privlačni simptomi a ne čovjek. Ili bar tvrdiš da su ti privlačni.

 Sad me već gleda čudnije nego kad smo tek sjeli. Počinje nazirati da baš nisam ono što je mislila da ću da budem.

 Vidi, kaže ona igrajući se s jednim pramenom kose. Danas muškarci razmišljaju znaš već čime. Daj samo da nešto povale i da imaju što bolje auto – i auto je tu, naravno, da pomogne u povaljivanju. Nisam još srela tipa koji razmišlja a stvarno sam umorna od ove prve grupe. Nemoj misliti da se hvalim ili da sam narcis što ću ovo reći ali je istina. Kad dobro izgledaš, prilaze ti samo isti likovi. Pametni momci se drže dalje od lijepih žena. Prije sam govorila da je to zato što ste kukavice, sad već mislim da je to zato što vam je mrsko truditi se da sačuvate takvu ženu čak i kad bi je imali.


-Ajmo kod mene u stan.

-Molim?

-Rekoh ajmo kod mene u stan. Pokažem ti moju kolekciju ploča, slušamo Vaughan-a i dam ti da pročitaš bilo šta od stvari koje sam pisao. Samo nemoj da mi tražiš da recitujem ili slična sranja, nisam od tog posla.

Sad već lomi prste. Vidi, postoji jedna prosta stvar koju trebaš znati o ženama. Nijedna ne želi da bude laka, ali ne želi da bude ni neosvojiva. Ova, međutim, ima nezgodnu dilemu. Izgleda i oblači se kao neko koga vodiš u krevet na prvom sastanku, a prodaje priču kako je umorna od glupih tipova koji bi samo da spavaju s njom. Međutim, sjedi s čovjekom koji je po svim insinuacijama romantičar i duša od čovjeka. Ne bi trebao biti neko kome je samo do seksa, bar moje riječi tako zvuče. A zovem je kod mene u stan. Čini se da će, šta god da uradi, ostaviti pogrešan utisak.

-Dakle?

-Dakle ne znam. Malo mi je glupo da idemo kod tebe, ne poznajemo se kako treba.

-Ne moraš objašnjavati, treba mi samo da ili ne.

-Može li da ti odgovorim na kraju večeri? Još uvijek nisam sigurna šta da mislim o tebi.

-Može, naravno.

Premotat ću dosadni dio priče. Dva sata kasnije, nas dvoje kod mene u stanu. Ona se zavalila na kauč, noga preko noge i lista neku moju staru svesku. Priče o Saši i Anji, priče o Iris i neke zbirke koje su bile po kojekakvim takmičenjima tu i tamo. Stare stvari, emotivne do zla Boga.

S druge strane sobe, muškarac u  bijeloj košulji – to jest ja, prebirem ploče iz malog regala krojenog namjenski za tu kolekciju. Nađem vinilku Vaughana iz osamdeset treće, Texas Flood. Spustim na stari gramofon kojeg sam našao na piku kod nekog dede iz Jablanice, namjestim iglu i zasvira pjesma „Lenny“.

Nema šanse da zna ovu muziku. Nema teoretske šanse. Rijetko pravim predrasude ali neko ko tako izgleda, sluša ove moderne stvari sa previše svjetla i basa.

Eh sad, stvari stoje ovako. Imaš djevojku koja izgleda za deset. Imaš muškarca koji se njoj dopada. I imaš dilemu: koliko daleko ići, kao žena koja ne želi da ostavi pogrešan dojam?

………………………………………………….

-Šta je bilo s Anjom?

-Anja ne postoji.

-Kako ne postoji?

-Pa tako, izmislio sam je. I nju i čitavu priču.

-Dakle ništa od toga nije iskreno?

-Iskreno je ali nije stvarno. Postoji razlika.

-Mislim da je bilo bolje da nisam dolazila.

-I ja to mislim.

-Šta ćemo onda?

-Šta god želiš. Ovaj stan ima izlazna vrata, a ima i spavaću sobu. Ima naravno i par stvari između ali mislim da ti nisi tip djevojke koju bi te stvari zanimale.

-Sviđa mi se pjesma.

-I meni je super.

-Hoćeš li mi napisati nešto?

-Teško.

-Zato što?

-Zato što nikad nikom nisam nešto napisao. Zato što time ovaj trenutak gubi posebnost.

-Baš naprotiv, time trenutak dobija posebnost.

-Dobija jedino patetiku. Prestajem biti interesantan jednom kad počnem igrati po tvojim pravilima.

-Ti Saša misliš da je ovo igra?

-Ni Saša ne postoji. I naravno da je ovo igra. Ideš ili ostaješ?

-Ostajem. Ali neću spavati s tobom.

-Onda nemoj ni ostajati.

-Molim?

-Kažem ne moraš ni ostajati.

-Opet se igraš sa mnom.

-Vidi, u jednom trenutku ćeš morati odlučiti koliko daleko si spremna da ideš. A jednom kad odlučiš, drži se toga bez obzira na to šta ti ja govorio. Dakle?

Šuti. Gleda me k'o da nisam normalan. Okej, more bit da sam pretjerao ali mi je i suviše interesantno gledati je kako se koprca između toga kakav utisak želi da ostavi i onog što na kraju večeri želi da dobije.

-Jel ti patiš za nekim?

-Svako na ovom svijetu pati za nekim.

-Za kim?

-Za sobom vjerovatno. Mislim da i ne postoji drugi tip patnje.

-Kako to misliš?

-Nikom ne fali neko drugi. Svakom fali on sam.

-Još uvijek te ne razumijem..

-Okej, da uprostim. Kad te neko ostavi, ne patiš za njim. Nedostaje ti osjećaj kojeg je budio u tebi – a ne on.

-Okej, onda da preformulišem pitanje. Jesi li ikad volio?

-Naravno.

-Voliš li i dalje?

-Prestani da kružiš, Anja ne postoji. Nijedna Anja nikad nije postojala. Ni moja, ni tvoja, ni bilo koja druga. To smo mi, projekcije naše usamljenosti, snova i očekivanja. To je sve što život nudi. Uzmi ili ostavi, nema posebnosti. Tu su samo tijela i noć. Ideš ili ostaješ?

 

Ostala je. Uvijek ostanu. Ne zato što su lake, zato što su usamljene. Zato što su iste kao ja. Zato što svaka žena i svaki čovjek na ovom svijetu želi samo jednu stvar – nekog ko će ih impresionirati. Ne radi se o seksu, ne radi se o ljubavi. Intriga je sve što nas pomjera.

Ujutro je nisam našao u krevetu. Nije bilo kliše ceduljice sa porukom, nije bilo nekog komada odjeće kojeg je ostavila za sobom. Ništa, kao da je nikad nije ni bilo.

Vaughan je odsvirao svoje, ploča je zaglavila. Želio sam čuti Riviera Paradise ali mi se nije ustajalo iz kreveta. Pogodnosti modernog vremena – youtube na mobitelu. Pustim pjesmu, zatvorim oči.

Da li je uvijek ovako hladno u aprilska jutra? Čudan je život. Sad kad bi me pitali da odaberem: ili provedi noć sa idealnom djevojkom, imajte najluđi seks ikad – ili se samo probudi kraj nje, bez ijednog jedinog dodira tokom noći, odabrao bih ovo drugo.

Surova su buđenja u pogužvanom krevetu, sam. Svi na kraju žele nekog u čijim će se rukama buditi. Sve drugo je potrošno, sve drugo traje tačno određen dio vremena. Jutra su vječna.

Vrtim prethodnu noć u glavi. Nekad oko dva sata, prije nego je čitavu priču pokvario naš prvi poljubac, zagrebali smo nešto veliko.

-Glumiš li?

-Misliš pisanje i to? Glumim, naravno.

-Dakle sve je ovo farsa samo da odvedeš žene u krevet?

-Šta ako ti kažem da jeste? Hoće li to srušiti tvoju malu kulu od karata koju si sagradila oko mene?

-Sad ti kružiš. Odgovori na pitanje.

-Farsa je sve ovo što vidiš pred sobom večeras. Ovo je moja uloga.

-Ovo je i moja uloga. Zašto misliš da si ti jedini koji umije da se skriva?

-Kad ljudi glume, obično glume nešto bolje od onog što jesu.

-Ti onda misliš da je ova uloga macho lika koji može bilo koju odvesti u krevet – bolje od onog što jesi? Ti glumiš muškarca koji može imati svaku, ja glumim ženu koja može imati svakog. U čemu se to nas dvoje uopšte razlikujemo?

-U tome što ti znaš šta je s druge strane moje uloge. Ja tvog glumca ne znam.

-Jedino tako ćeš mi napisati pjesmu.

 

Dobila je ono što je htjela. Pjesmu. Doduše, vjerovatno je nikad neće pročitati niti saznati da postoji ali sve nešto mislim – zna ona. 

Vaughan Rivieru privodu kraju a mene ponovo hvata san. U borbi sa ženama, nikad nećemo pobijediti. Igra je namještena.

Moje zbogom tebi

Godina i 6 mjeseci…
Ne bi te dane zamijenila za nista drugo. QToliko uspomena koje cu uvijek pamtiti. A tebe sam voljela vise nego ikoga u zivotu. Dala ti svee sto sam imala. Ne zalim sada jer ti si osoba kakvu vise nikad necu sresti. Nikad necu vidjeti u drugom te oci koje ti imas, taj osmijeh. A jos teze tu dusu i ljubav koju si ti imao prema meni. Covjek se nekad zapita jesi li dosao iz sna.
Bio si mi podrska u svemu. Kad sam te trebala ti si uvijek bio tu. Kad mene nesto mucilo nije bio problem pricati do 5 ujutro. Ta udaljenost, svi su nam se divili kako mi to mozemo. Borili smo se mi protiv te daljine jako dobro. Toliko da se nije nekad ni osjetila. A kad bi te vidila te dani nisu mogli biti bolji. Svima sam pricala o tebi.
Onda jednog dana sve je krenulo nizbrdo. Pokusavala sam sprjeciti to tvoje lose raspolozenje. Nije mi islo prvi put mi nije islo. Nikad mi nisi rekao razlog prekidao iako ga ja u dubini duse znamm i znam od koga je.
Prekinuli smo. Plakala sam ti u zagrljaju. E taj su i dusa i srce plakali u meni. Do zraka nekad ne bi mogla doci koliko me pretiskalo. A to necu nikad zaboravitiii. Necu nikad zaboraviti koliko jedna prva prava ljubav bolii.


Trebam ici dalje, moram te nekako zaboraviti iako ces uvijek biti prisutan.
Moje zbogom tebi


27.06.2015-28.12.2016
Hvala ti za sve dane ljubavi

On je najsrećniji čovek na svetu zato što ima tebe, Rosie, ali te ne zaslužuje, a ti zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ nekoga ko će te voleti svakim otkucajem srca, nekog ko će svake sekunde razmišljati o tebi, nekoga ko će se svake minute svakoga dana pitati šta radiš, gde si, s kim si i jesi li dobro. Potreban ti je neko ko će ti pomoći da ostvariš snove i zaštiti te od onoga čega se bojiš. Potreban ti je neko ko će te poštovati, voleti svaki deo tebe, posebno tvoje mane. Trebalo bi da budeš sa nekim ko će da te usreći, usreći te tako da poželiš da zaplešeš na oblacima. Nekoga ko je pre mnogo godina trebalo da iskoristi priliku da bude sa tobom, ali se uplašio i bojao da pokuša.
Više se ne bojim, Rosie.
—  Na kraju duge; Sesilija Ahern