je lijep

Mladost je to, znam. Lude noći pijane, alkohol i provodi. Kratka haljina, duboki dekolte… Ma je**š dušu, bitno je da dupe imaš… Loši momci, adrenalin i ožiljci, ujedanje, sex iz potrebe, a ljubavi nigdje… Ma nek’ je i malo glup, ali nek’ je lijep… Šta te briga što piše “neznam”, što ne vjeruje u Boga i što si trofej. Ti blistaš… Prihvatila si da si trofej. Ti ne treba da budeš školovana, zar ne? Tvoje je da budeš lijepa. I briga te, znam. Jednom se živi. Da sam ti to tad rekao nasmijala bi se, rekla bi da sam zaostao… Ti si neko i nešto, oduzimaš dah. Gaziš po ljudima, ismijavaš muškarce. Kad te vide, dive ti se… Nemoj slučajno da te starost upita gdje ti je mladost bila. Pusti ostale. Daj sebe, svoju čast. Ko još broji muškarcima… Zar ne? 21. je vijek, nemoj da zaostaješ… I šta je sad lutko? Godine prošle? Ti bi ljubav, srećo? Ti bi pametnog muškarca, ti bi romantiku, ti bi 30 kvadrata, vino, filmove i nečije rame? Ti bi gospodina, a ložila se mala na loše tipove? Ti bi sad da grliš rukama, a ne kao nekad nogama? Ti bi da neko sad prelazi po 200 kilometara da te vidi na 2 minuta? A da li vrijediš? Ti bi da te neko voli zbog tebe, ma nemoj… Šta imaš da ponudiš? Tijelo istrošeno, ljepotu prolaznu? Život nije fer, zar ne? I kako su one “ružnije” od tebe sretnije, one koje nisu pratile modu i trendove? Dođavola, kako je sad svaka kojoj si se smijala uspjela? Eh da je lijepa moja bilo pameti do kadije k'o od kadije, sad bi bila i voljena i poštovana, žena i majka… Čast i poštenje, čednost i stid, dobra žena i dobar muškarac nikad ne izlaze iz mode… A ti? Prošla… Svega 4-5 ljeta trajala…
—  discipline-the-heart

Danas recite nekom da je lijep, da ima prelijep osmijeh, zagrlite nekog, poljubite… Učinite nekog srećnim makar na par minuta, niste svjesni koliko će im to zapravo značiti

‘’Jesam ja luda ili je ono…’’ -progovarala je moja prijateljica dok smo hodale Trgom Alije Izetbegovića. Dugo nisam prolazila, a još duže nisam vidjela osobu koja je upravo stajala ispred mene. Ispratio me kao tek punoljetnu, a vratila sam se kao ostvarena, zrela žena. Baš u trenutku kad sam mislila da ne postoji šansa da me prepozna, prišao je i izgovorio moje ime. Već u godinama i dalje je bio lijep i privlačan kao i kad sam bila klinka. Nasmijao se, i nakon toliko godina sam se opet osjetila živom.
‘’Gdje si sve ove godine?’’ 
“Daleko, u lovu na uspjeh i dobru karijeru. Ali evo nostalgija za domovinom me povukla…”
‘’Znao sam ja da ću te nakon mnogo godina sresti takvu. Uspješnu. Ti se baš ne daš. Nisi se mnogo promijenila, tek poneka sijeda ti se nazire u kosi, a od bora si pokupila samo smijalice, kako i ne bi…’’ 
Nasmijala sam se. I dalje nisam znala kako to radi. Kako mi uvijek izmami osmijeh. 
‘’Tragovi iz mladosti, neka. Kako si ti?’’ -pitala sam ne znajući koliko ustvari želim čuti odgovor.
‘’Dobro je. Živ sam…i eto.’’ 
‘’Dobro…’’ 
Uslijedila je neugodna tišina. Gledali smo se i kao da su nam sve slike prošlosti bile pred očima.
‘’Jesi udana?’’
‘’Nisam.’’ 
‘’Šta li čekaš?’’
‘’Izvini, žurim… ‘’ Bojala sam se odgovoriti na njegovo pitanje.
‘’Hajde, čuvaj se, javi se nekad, svrati..’’ 
Još nešto je rekao, ali nisam bila sposobna da slušam.
Godinama sam tražila riječi baš za taj susret.
Pogleda me i ostanem nijema.
Neke stvari godine ne brišu.

nešto što me posebno nervira kod moje familije je kada mi neko priđe i kaže “što si tako zamišljena? mora da si zaljubljena”. iako je to u većini slučajeva zezancija jer znaju da ne volim kad me pitaju takve stvari (ko voli?) smeta mi jer to implicira da ja ne bih mogla da razmišljam ni o čem drugom nego o nekom momku “kako je lijep, kako je dobar, kako bih da se udam za njega”. lol, razmišljam o socijalizmu, kapitalizmu, svom obrazovanju, političkim strankama i kako se to sve uklapa u državu u kojoj ja živim, zato sam se ušutila, ne idem ti iz kuće još za dugo.

"Otvorio sam knjigu nasumce i naišao na priču o Aleksandru Makedonskom. Car je, priča se tu, dobio na poklon divne posude od stakla. Poklon mu se veoma svidio, a ipak je sve polupao. - Zašto? Zar nije lijepo? - pitali su ga. - Baš zato - odgovorio je on. - Toliko su lijepe, da bi mi bilo teško da ih izgubim. A vremenom bi se jedna po jedna razbijala, i ja bih žalio više nego sad. Priča je naivna, a opet me zaprepastila. Smisao je gorak: čovjek treba da se odreče svega što bi mogao da zavoli, jer su gubitak i razočarenje neizbježni. Moramo se odreći ljubavi, da je ne izgubimo. Moramo uništiti svoju ljubav, da je ne unište drugi. Moramo se odreći svakog vezivanja, zbog mogućeg žaljenja."

Derviš i smrt, Meša Selimović

Šta hoćete od mene?
Priznanje da sam je volio?
Pa i jesam čovječe. Volio, više od svoga života, baš kao i sad.
I nedostaje mi. Nedostaje mi onaj moj blentavi nedefinisani osmijeh kada se ona nalazi u mojoj blizini, ona sreća, oni fini dani. Sve mi nedostaje.
Moja sreća, moja tuga, i cijeli moj svijet je stao između ta dva zeleno-plava oka, stao, i ostao.
I sad zadrhtim kad čujem nešto, što me podsjeti na stare dane..
Čudno je to. Neko ti napravi toliko loših stvari, a ti pamtiš samo one dobre, i znaš da ne bi trebalo ni da se sjetiš, a sjetiš se, svaki dan. Svako jutro. Čim oči plafon ugledaju.
I onda uvijek ono isto pitanje, “da li je moralo biti ovako?”
Najviše na svijetu bih volio da je tu, da je pored mene jarane moj, da je tu, baš kao prije.
Upropastili smo sve, ona je izgubila mene, a ja nju. Izgubio sam SVE prijatelju.
Iznenada je ušla u moj život, i naglo ga promjenila, poboljšala ga.
Zavolio sam je. One oči lijepe. Eh. Medonja moj:)
Pa brate, svaki trenutak s njom, nestvaran je, neopisiv nekako. Onaj osmijeh. Najviše sam volio onaj njen osmijeh. Namjerno sam znao izvaljivati i najveće gluposti, samo da vidim kako se smije.. Znala me naljutiti nekad toliko, da bih zauvijek otišao, a ono, kad me zagrli, pa da čovjek tačno poželi, da može vrijeme da zaustavi.
Znala je kako sa mnom.
Krenem obrisati poruke, brojeve, sve.
Ne možeš brate, pa da ti je Supermen babo. Ljubav je jača.
Znaš, prijatelju, teško je nastaviti bez nekoga, ko ti je bio sve. Prvo na nju pomislim, svako jutro. Ponekad mislim i da sam lud.
Čestitam ja njoj, pobijedila je. Evo slomila.
I još nešto. Briga me, ko će šta na ovo reći, da li će ona ovo vidjeti, čuti ili pročitati. Briga me, što me ne voliš, što se ljutiš, i što je kraj.
Volim te, i fališ mi..
To ti je moja priča prijatelju, istinita.
Konobar, hajd’ dođi da naplatiš, pa da idemo polako.
Allahimanet.
—  Ajdin Hasanić
Rekla mu je da odlazi, da više ne može biti pored njega iz nekog, samo njoj poznatog razloga. Gledao ju je, i pokušavao bilo šta reći, ali, bio je to jedan od onih trenutaka kada riječ zapne u grlu. „Dobro, kako želiš“, šapnuo je – „bitno je da si sretna, pa makar to bilo i što dalje od mene“. Zagrlila ga je posljednji put, i krenula. Nije se okretala. Doduše, ni on se nije okrenuo za njom, ali mogla se čuti tišina u njemu, koja je rušila svaki lijep osjećaj kojeg je u tom trenutku osjećao. Tišina, koja je ispisivala sjećanja u čovjeku, na vremena koja više neće moći vratiti, a doživotno će boljeti.
—  Elvedin Hasanagić

Smijali su joj se, potcjenjivali je. Mislili da su bolji od nje. Svasta pricali. A ona je opstajala. Pored svakodnevne borbe imala je i njih koji su joj stvarali dodatne muke. Ali ona se borila i preživljavala. Borila se zbog sebe i zbog ljudi koji je vole. Nekada je mislila da neće uspjeti. Bilo je jako teških trenutaka, po malo i onih lijepih. Trudila se da pamti one lijepe, njih je bilo jako malo ali su je ispunjavali i podsticali da uspije. Ona vjeruje u sebe, vjeruje da će uspjeti. Jednog dana zaista i hoće

Ležali smo na krevetu u nekim svojim mislima. Čvrsto me zagrlio jedva da sam disala, ali to je bilo upravo ono što mi je trebalo. Slomio je u meni svaki djelić tuge. Te noći sam shvatila da ga u biti volim puno više nego što sam mislila. Igrajući se sa mojom kosom i dalje me čvrsto grlio, lice mu je bilo naslonjeno na moje i koristila bih trenutke tišine da ga ljubim. Malo je odmakao lice i sa nekim čudnim žarom u očima izustio “Hajde da se slikamo.” Nasmijala sam se ovoj čudnoj ideji, ali sam se složila i klimnula glavom. Pokušao je drugom rukom dohvatiti telefon i nije uspio. Kaže da jedna slika koja najvjerovatnije neće ni na šta ličiti nije vrijedna da se odmakne od mene. Zagrlio me snažnije i utonuo u san. Dok sam čekala da mu se disanje smiri jagodicama prstiju sam mu prelazila preko lica pokušavajući dodirnuti što više njega. Izgledao je tako spontano i mirno. Bilo je divota gledati ga kako spava, kako mu se grudni koš ravnomjerno podiže i spušta. Svi drugi pored njega zaista su bili smješni. Sve druge ljubavi, te noći su utihnule i ostao je samo ON. Božanski lijep i moj.