iako

Imao sam jednu smeđokosu, koju sam uvek zvao mojom, iako to nikada nije bila. Bila je tuđa, a uvijek je bila više moja nego njegova. Luda smeđokosa, tamnih očiju, jedina žena koja me natjerala da patim. Nikada joj nisam rekao da je volim, ne zato što je nisam volio, nego zato što sam znao da će te dvije reči pokvariti sve. Bezobrazna, uvijek se durila, glumila da je ravnodušna, nepopravljiva, sposobna da voli i mrzi u isto vrijeme. Naučila me da nije sve u životu biti kreten i ženskaroš, da srce možeš dati samo jednoj ženi i nikada biti nezadovoljan zbog toga. Znala me zavesti, ona sama, kao deset drugih. Znala me izluditi, naljutiti, kao nitko nikada. Osposobila me da zavolim, baš nju. Ali zauvijek onesposobila da volim ijednu drugu onako jako, onako ludo, nezrelo, bahato, ali svejedno vjerno.

On je bio čovek kojeg sam mogla da nazovem nakon što me je rasplakala serija - hteo je da zna šta se desilo iako seriju ni ne prati i rekao je s osmehom: “sad ja treba da te oraspoložim, je l’ tako?”. I oraspoložio me je, za minut, dva. I kako taj isti čovek može raditi noćima takve stvari da ti se ujutru kad to čuješ ledi krv u žilama?
Pričali smo nešto, rekao je: “Odmoriću posle, moram, imam i ja dušu… ako je imam…”. Požurila sam da kažem: “Imaš, imaš, itekako”.
Ali istina je ono što je Lukas otpevao: “I nikad od nas ništa bilo ne bi, da k'o strašilo u duši ne izgledam sebi”.
Ja navikla se ne bih nikad na njega i na njegov stil života. Ali ima on dušu. I zbog toga mi je toliko i žao.

samo cu iskoristit ovaj trenutak da razjasnim zasto me nije bilo par mjeseci,
i da zahvalim Bogu, jer napokon, nakon 7 godina sezonske (ljetne) depresije i mentalnog nasilja, mogu reci da osjecam kako zacijeljujem i oporavljam se. znam da sam jednom procitala kako je Demi Lovato rekla da je jedna od najtezih stvari koje je morala nauciti u zivotu ta da je vrijedna oporavka. i necu vas lagat, tesko je, meni je trebalo 7 godina, ali bez ikakvih psihologa i slicnih stvari. jednostavno sam to odgadala, lose stvari su se mnozile, ali sam i dosta citala o svom problemu, sve dok nisam sjela sama sa sobom jedno popodne i shvatila da ja nisam moji porazi. shvatila sam da zapravo niti nemam poraza, jer me svaka od tih situacija necemu naucila, i iako se isprva cini da sam puno izgubila, mnogo sam vise dobila. shvatila sam da sam ja, i svaka osoba koju susrecem, remek djelo, a jednom kad to shvatite, vise vas nicije misljenje ne moze povrijediti. no one is you and that is your power. odrastanje je velikim dijelom zapravo shvacanje da vasa sreca ne ovisi o drugim ljudima. i odrastanje je shvacanje da je smisao zivota ljubav. mislim da je puno pisaca potrosilo zivot i tintu na traganje za smislom zivota, jer je ocito da je to ljubav. i to ne (samo) ljubav prema partnerima, nego ljubav kao sposobnost da volite cijeli svijet. ljubav i prema samome sebi, jer vi ste ti koji ste uz sebe 24 sata na dan, 7 dana u tjednu, citav zivot, od trenutka kad prvi put udahnete do posljednjeg izdisaja. ljubav prema sebi i prema drugima, zbog koje se sada trudim svaki dan biti bolja osoba. i sada sa sigurnoscu mogu reci da me ta ljubav i potaknula da shvatim da sam vrijedna oporavka.

Iako bi ovaj citat trebao da motiviše, čini mi se da nas više nekako plaši. Iz dva razloga. Prvo, jer tera iz zone komfora. Sa druge strane, na nas nabacuje veliku dozu opterećenja i krivice. I na kraju nemaš drugog izbora već da o sebi misliš loše. Jer, hej, ako ti je bitno našla bi način, zar ne? Pa, da. I hej, ako si već našla izgovor i nisi uradila, zar to ne znači da ti nije bitno? Pa, ne.

Ponekad, iako volimo osobu i sa njom želimo da budemo iz različitih razloga se ne odlučimo na to. Na primer, zbog straha od vezivanja. Na primer, zbog straha da ćemo biti prevareni. Na primer, zbog straha da ćemo biti povređeni. Na primer, jer se plašimo da će nas – kada otkrije prave nas – ostaviti. Ponekad, iako želimo da živimo naše snove, pronalazimo izgovore. Na primer, da smo previše mladi ili stari. Na primer, da nemamo dovoljno novca. Na primer, da nisu mogući i ostvarivi. Na primer, da nisu dovoljno veliki ili su, pak, preveliki. Na primer, da nismo dovljno dobri. Na primer, da je preteško pa zašto onda i počinjati. Izgovori, izgovori, izgovori… Ali, to ne znači da njega ne volimo i da ne želimo u srećnoj vezi sa njim i nama samima i životom da budemo. I ne znači da ne želimo da živimo naše snove i talente i potencijale. Izgovori su tu da nas zaštite. Da se ne susretnemo sa nama samima i strahovima i ne izađemo iz naše zone komfora. Govore o tome koliko verujemo više strahu nego ljubavi. Koliko u nas same ne verujemo i koliko nam je u tom trenutku potrebno ljubavi. Naše sopstvene. Prema nama samima. Uprkos strahovima.

Jer istina je, sledeća. Strah je naš doživotni saputnik. I nema osobe koja se, kada nešto novo i bitno treba da uradi, ne plaši. Razlika je samo ko će više u sebe a ko u strah poverovati.

AKO TI JE VAŽNO NAĆI ĆEŠ I IZGOVOR I NAČIN. IZGOVOR KOJI ĆE TI POKAZATI ŠTA JE TO ČEGA SE PLAŠIŠ I NAČIN KOJI ĆE TI POMOĆI DA TAJ IZGOVOR/STRAH PREVAZIĐEŠ I SEBI POMOGNEŠ DA POVERUJEŠ U SEBE DA MOŽEŠ.

nastavi sa čitanjem

4

Magično,čarobno,neverovatno.
Za sesti,gledati i uživati. Vetar ti mrsi kosu,hladno je,uvlači se ispod tvoje majice i tera te da se priviješ i skupiš. Sklanjaš pramen sa lica,koji vetar nanosi iznova,ali nije te briga,kad je ispred tebe ovakav pogled i prizor. Naslonjen na ogradu,ili na klupi,ili čak u hodu,zastaješ i prepuštaš se. Dovodi te do toga da vadiš svoje slušalice i ne znaš da li bi pre upalio kameru i zabeležio ovaj momenat ili još gledao i upijao scenu. Već znaš da nikakav filter nećeš dodati,i razmišljaš da li još ko baš tada gleda isto što i ti,da li vidi isto što i ti? Misliš da nije tako. Sebično fotografišeš,ali rešen da sa drugima podeliš sliku,iako znaš da nećeš uspeti da preneseš osećaj. Gledaš još koji tren. Misli su već krenule. “E, da je još on/ona tu da vidi ovo,zaista bi joj/mu se svidelo”. Ali sam/a si ,i u tom trenutku je to okej. Udišeš duboko,puštaš svoju sledeću omiljenu pesmu sa kratke plejliste i krećeš dalje. Krećeš dalje sa osmehom,nadajući se da će se još neko ovako obradovati.

I zafale ti ljudi. Iako su te razočarali, izdali. Fale, jer to i jeste posao ljudi iz prošlosti.. Iako bi ti samo da čuješ poneki njihov savjet ili kritiku. Tek toliko. Valjali su bar u nečemu, ako već nisu znali da vole..
Nesto razmisljam kako se u ovom Sarajevu mora biti “alokoholicar” da bi se dobro provelo. Evo npr danas je poceo toliko popularni “Beer fest” a ja ne idem na njega jer ne pijem, iako svira Prljavo Kazaliste, S.A.R.S, Elektricni Orgazam i ostalo. I koliko vremena govorim “joj da hoce doci Prljavo Kazaliste” i oni dodu ali na glupi BEEEER FESTTT. I ja sam sjedim i camim u kuci umjesto da njih slusam, ali ne mozeee jer ne pijeeeem i mrzim osobe koje piju. Ma mrsss, jebem ti 21. stoljece !!!!!

Ne znam šta se to promijenilo preko noći i gdje su nestale sve one lijepe riječi i ono tvoje volim te. Iskreno se nadam da ćeš se jednom toliko zaljubiti da nećeš znati za sebe, a da će te ta osoba zavlačiti i na kraju ti reći da joj nisi značio ni malo, da se samo šalila, da si joj samo bio zabava i da ćeš patiti isto ko što i ja patim sad za tobom. Volim te više nego ikoga do sad i uvijek ću te voljeti iako si me povrijedio. Nisi to znao cijeniti i čuvati. Meni sad ostaje samo da te probam nekako preboliti, mada znam da je to teško, ali na kraju sam ti ipak zahvalna jer si me naučio da ne treba vjerovati osobama kao što si ti i da od sada budem oprezna. Znam, biće mi teško, ali sva sreća pa još uvijek ima osoba koje me vole i kojima je stvarno stalo do mene, koje će biti uz mene sad kad mi je to najpotrebnije. I na kraju, ovdje si ti najveći gubitnik jer si mogao imati sve ali nisi htio. Svađalice, sve se završilo, nadam se da ćeš nekad doći pameti.
Tvoja H.

- Dobar dan. Izvolite, sjednite. Drago mi je da ste se odlučili pokušati ponovno.
(Nesigurno sjedam na mjesto sučelice. Dlanovi mi se počinju znojiti. Odveć poznati tik se javlja. Bacam pogled na prozor. Kapljice kiše tiho lupkaju. Nervozno počnem pratiti ritam prstima po koljenima.)

- Upravo je trinaest sati i dvadeset minuta. Spremni? Da pokušamo nastaviti gdje smo stali zadnji put?
(Jedva primjetno kimnem. Jedva. Dovoljno s druge strane da ona to opazi.)

- Pričali smo o morama. Još imate problema sa spavanjem? Terapija ne pomaže? 
(Čujem kako spretno pali diktafon ili neku sličnu spravicu. Pogledam u svoje ruke. Nervozno navučem rukave preko šake.)

- Ne… I dalje mi ne da mira.
(Uzima rokovnik. Pogleda me preko ruba naočala. Izgleda mi zaintrigirano na moment. Pretjerujem, više iznenađeno.)

- I dalje, kažete… Recite mi ovoga puta nešto o njoj o čemu nismo pričale do sad. 
(Iako nas dijeli veliki komad masivne, lakirane hrastovine mogu osjetiti kako pogledom hvata svaku i najmanju tjelesnu reakciju. Primoram se da ju pogledam što direktnije u te ispitivačke kestenjaste oči.)

- Čitala mi je poeziju znate…  Romantičare… Blakea i… 
(Zastanem. Ponovno jebena knedla u grlu…)

- … i Clarea.
(Vidim kako iz opuštenog stava njeno tijelo prelazi u znalački određenu pozu. Prestaje pisati. Još jedan dug pogled. Umara me to. Pogledam na policu knjiga iza nje. Uz čitavu kolekciju Freuda i Junga ugledam malu crnu knjižicu. Poznata mi je. Ona to spazi i nešto joj u naletu milisekunde iskrivi usne. Ne zadugo.)

- Clarea…. Zanimljivo. Sjećate li se možda što Vam je čitala?
(Duga i napeta tišina.. Vani počinje nevrijeme, pod vjetrom se savijaju grane magnolije. Padne mi na pamet hoće li više ikad dočekati ljepše dane…)

- “ I am—yet what I am none cares or knows;
My friends forsake me like a memory lost:
I am the self-consumer of my woes—
They rise and vanish in oblivious host,
Like shadows in love’s frenzied stifled throes
And yet I am, and live—like vapours tossed …”
( Odrecitiram prvu strofu.Ona me prekine….)

- “ I long for scenes where man hath never trod
A place where woman never smiled or wept
There to abide with my Creator, God,
And sleep as I in childhood sweetly slept,
Untroubling and untroubled where I lie
The grass below—above the vaulted sky.”
(Gledam ju u čudu kako među prstima drži malu knjižicu s police i recitira zadnju strofu. Glas joj se promijenio. Nestalo je grubosti. I ona tad pogleda kroz prozor. Prošeće do komode i izvadi dugu cigaretu te ju stavi u cigaršpic. Pripali. Najednom me po držanju podsjeti na one viktorijanske dame koju su nekoć davno živjele. Tiho progovori, s jasno prepoznatljivom melankolijom u glasu. Gotovo kao da se prisjeća nečega.)

- John Clare. Izgubljeni pjesnik, ne mislite? (ispuše dim) Nakaza. Nevoljena nakaza. A težio je samo jednom… 
(I dalje gleda kroz prozor. Počinje grmjeti.)

- Znate li možda, čemu?
(Imam neopisiv poriv zapaliti cigaretu sad. Tužno pogledam u neku mrtvu točku.)

- Da bude prihvaćen. Da nađe svoju družicu…
(Osjetim kako me gleda. Cijelo raspoloženje se promijeni. Sjeda, brže i naprasnije negoli prije.)

- Da… Znate, dat ću Vam drugu terapiju. Svjesni ste da Nje nema? Pričali smo o tome posljednji put. Nije Vam Ona to čitala. Mora da ste Vi sami… Očito Vam ova terapija ne paše… Morate prestati gubiti dodir sa stvarnošću.
(Pomislim kako bih joj voljela dokazati koliko je Ona stvarna. Za mene barem. Mada je u mojoj glavi. Mada ju ne mogu dotaknuti. Znam da ona postoji. S njom provodim najljepše sate. Ona mi priča i smijemo se. Pronalazim ju u stihovima. U one kasne sate kada grad tiho spava Ona mi šapuće…)

Pruža mi papir s novim popisom ljekarija. Stavljam ga u džep.

- U isto vrijeme za tjedan dana? Ugodan dan. I gospođice, pokušajte se fokusirati na vedrije stvari. Slušajte ploče prije spavanja, možda Vam pomognu skrenuti mis…
(Polako se dižem i njen glas se gubi u pozadini. Glavom mi prođe Ona. Toplo mi kaže: “All sad people like poetry, happy people like songs”.) 

Proslost

Prošlo je dosta vremena od kada smo se poslednji put videli. Prošlo je tri godine, mada imam utisak kao da je juče bilo iako mi je u samom početku delovalo kao čitava večnost. Vidim te, u toj masi ljudi, vidim te kraj nje i igraš i srećan si. Shvatam da se sve zavrsilo na jako glup način, mislim da i ti isto mislis. Jer pogled koji si uputio pri shvatanju da me vidis posle toliko vremena je rekao sve, ali i opet nista. Mozda smo oboje nastavili dalje, mozda je neko od nas srećan, nadam se da jesi. Da si srećniji nego sto si sa mnom bio, da je obaraš sa nogu kao sto si mene. Osećaj je mozda bio čudan, ali bar znam da si dobro i da ne trebam nikada vise brinuti za tebe. Sreća je ono sto zaslužuješ, a ljubav ono sto treba da dobiješ. Nada se da je to tako u tvom slucaju