i prva

Muvanje danas:

Obavezno dečko djevojku mora da zeza da je debela iako nije, jer je neoriginalan i ne zna šta da radi, pa se stapa sa gomilom pošto je video da svi to rade. I to je danas postalo neko redovno muvanje, nemaju o čemu da pričaju, a i to šprdanje na neki način opušta atmosferu i onda se tako 99% parova muva na taj fazon… Debela si, nisam debela, jesi, nisaaam, jeeesii, nisaaaam i tako u krug jedno dvije hiljade puta dok napokon ne izbleje i ne smuvaju se. Početak veze- Tu već počinje lajkovanje i komentarisanje objava iz 2010, takođe nešto što svi parovi rade. Taguju se da zajedno gledaju Sunđer Boba. Obavezno Instagram ubaci sliku neka 2 profi kolača koja je našla na netu i stavi opis “doručak sa najdražim”. Ako prosječan par ne uradi nešto od ovoga nakon što su se smuvali, onda se ni ne konta da su zajedno.. Početak veze 2. deo- Ovo je već neka druga nedelja veze, za nas normalne je i dalje početak, ali s obzirom na to koliko su današnje generacije inteligentne i napredne, dvije nedjelje veze je jedan ozbiljan period, tu već kreće ljubav. Lajkovanje starih objava je odavno prevaziđeno, sad smo veliki i u ozbiljnoj vezi. Sada ide slika gde se ljube i u opisu neki stih Leksington benda ili nekog trenutnog hita.. Broj srca u komentaru jednak je broju zvezda u univerzumu, jer tako je to danas, što više srca staviš, to se više volite, zar ne? A i kako da se ne volite kad ste već cele dve nedelje zajedno? Ljubav cveta na sve strane, njene drugarice ushićeno komentarišu slike “IJAOOO SRCA MOJA, JA SAM KUMAAA,POHVALE FOTOGRAFU, NAJLEPŠI STE”. Sa druge strane, njegove ortake boli uvo, sa vremena na vreme ga pitaju je l’ perverzna, i to je to. Prva svađa- Ista ona drugarica koja je bila kuma sada stavlja pesmu “jedno đubre obično” i označava bivšu mladu, koja komentariše “TO SESTROOO JAKA SAM KO PREEEEEEE”, dok njegovi ortaci pitaju i dalje isto iako su raskinuli, je l’ je bar lepo izvatao… Razlog svađe je neka sitnica, ali kako da se ne posvađaju dvoje dece koje ni sami ne znaju šta rade, glume ljubav iako jedno drugo uopšte ne poznaju… Naravno kad padne pomirenje nas na fejsu zadesi opšta eksplozija i erupcija ljubavi i nedostajanja, sad su zajedno jaki ko pre i vole se više nego ikad… Konačni raskid- Neizbježno je brate. Ili njemu naiđe neka što je laka, ili njoj neki lijepi fudbaler, ili jednostavno ne ide, ne može to tako, velika ljubav je nestala, žar se ugasio.

Odavno ne tražim nešto puno od života, a ne očekujem ni tako puno od ljudi.. Ali, molim te, ne dozvoli da završimo kao moji roditelji.
Ako ti se smučim nekada ili ako nikako ne prestajem da ti zvocam, čak i oko banalnih stvari, poput toga što si tanjir stavio na pogrešno mesto, molim te otiđi. Ako ikad poželiš da me više ne grliš, ne ljubiš, ne dodiruješ, ostavi me, molim te. Ako prestanemo da pričamo i krenemo da se deremo jedno na drugo, jer samo tako možemo da se čujemo ili dođemo do toga da jedno od nas krene da priča sam sa sobom, molim te, napusti me. Ako ti treba svakodnevni beg od mene, pa počneš samog sebe da ubijaš ili ukoliko više nemamo zajedničkih planova, a svoje odavno ne želiš ni da mi pomeneš, odšetaj molim te. Ako zaboraviš šta volim, kako da me nasmeješ, čemu se najviše radujem, molim te nestani. Ako prestaneš da se sećaš zvuka moga smeha, jer ga tako dugo nisi čuo ili ti iz sećanja nestane ukus mojih usana, jer se odavno nisu nalazile na tvojima, idi negde drugde, molim te.
Verujem da će me tvoj odlazak pakleno boleti, ali bolje je da odeš pre nego što postanemo gnevni jedno na drugo. Ne želim da te pogledam jednog dana i pitam se zašto sam izabrala da svoj život provodim kraj tebe, niti da mi prva i poslednja misao budu kako samo želim da odem odavde.. Zato, molim te, ako ikad prestaneš da me voliš, okreni se i ne vraćaj se više nikada.

Sjećam se noći kada mi je rekla da nismo jedno za drugo, prije svih onih prvih stvari koje se nisu desile, a mogle su.
Tek što smo započeli nešto, tek što se pojavila nada i mogućnost, ona unutrašnja potreba i strast, prva glad za njom, prava.
Jedne noći je samo presjekla, gotovo uvredljivo, kao da se brani od mene, ili čuva sebe.
Nije me zaboljelo što nismo zajedno, nego što me ne zna, ništa moje, i što se uplašila.
To je kao da odustaneš od puta pred polazak tek što si spakovao stvari, a još nisi ni vidio čari svih onih prostranstava koja te čekaju.
Nije me pustila u svoj život, svijet, sobu, krevet.
Otišla je u najgorem mogućem trenutku, kao kada gladnom izvučeš komad hrane iz usta taman kad je zagrizao.
Tako je bilo i sa njom.
Da je otišla ranije manje bi boljelo, ili da se uopšte nije pojavila ne bih ni znao da postoji.
Da smo doživjeli bar nešto, imao bih čega da se sjećam.
Ovako, otišla je prije onog najljepšeg, prije svega onog što je moglo da se desi, a nije.
Ne možeš da se ljutiš na onu koja te neće, ali kada te neko toliko traži i želi, a onda nestane tu pred tobom, pretvori se u nešto sasvim drugo kao da ništa nije ni bilo, nikada, nijedna emocija, to boli.
Boli još dosta toga, a najviše što dugo nisam osjetio tako nešto, strasno i snažno.
I kada je bilo najljepše, odjednom, kraj.
Gotovo, nema više.
Da je bar srećna, razumio bih.
Da bar ima nekog pravog pored sebe, bilo bi mi još jasnije.
Ovako mi ništa nije jasno, a ni ja, sam sebi.

Mrzim čekanja. Prokleti letovi kao da u inat kasne. Mrzim cekanja, to je valjda tako poslije nje. Samo sam nju čekao i to čekanje sam jedino volio. I opet o njoj razmišljam i sjećam je se čekajući let…

Jednom ću da obiđem sva posebna mjesta na svijetu o kojima ljudi pričaju. - Tiho je rekla dok je ležala na mojim grudima.
I ti ćeš, sa mnom. Skupa cemo. Ponovila je radujući se nekoj zamišljenoj budućnosti…
- Dobro. Odgovorih.
Slikacemo se na svakom mjestu. Ti i Ja. Za uspomenu. Za sjećanje…
Nasmijao sam se.
-Veliki su to planovi malena. Pusti …
I pustila je. Prešutila je skupila se uz mene i zaspala.
Bili smo mladi za takvo nešto. Za maštanja, planiranja. Meni je već problem bio da je sutra izvedem u grad, a kamoli da idemo u obilazak svijeta.
Mladost želi, a ne pita koliko boli neostvareno, nemoguće i to prokleto čekanje.
Bili smo jedan od onih parova što su skupa provodili svaki tren što su mogli. Mrzili smo svaku obavezu, svaki razlog što nas je razdvajao.
Odgađali smo svako putovanje jedno bez drugog čak i obilaske nekih daljnih rođaka, ne želeći da se razdvojimo niti jedan dan.
Prvi ples, prvi poljubac. Prve suze i osmijeh. Prvo vođenje ljubavi…
Prva žena u mojoj postelji, duši i srcu. Bila je prva i jedina koje sam se sjećao svakim danom sve vise i vise.
Moj ponos, njen inat. Moja tvrdoglavost, njena upornost doveli su do toga da se razdvojimo.
Ona je otišla kilometrima daleko na jednu stranu svijeta da ostvari snove, napravi karijeru, ja sam otišao na drugu bježeći sto dalje od nje uspomena i svega što je imalo veze s njom. Godinama se nismo čuli,vidjeli, a ja nisam prestao da mislim na nju. Ne bježi se od onog što nosiš u sebi.
Često sam se nadao da ću je sresti negdje na nekom od svjetski aerodroma kako čeka let il’ u liftu nekih hotela… na hodnicima nekih šoping centara il’ uz pokretne stepenice dok se mimoilazimo.
Često sam se i plašio da je ne bih prepoznao. Previše je prošlo, čovjek prestane da broji dane mjesece i godine. Previse… Siguran sam da smo često mimoišli nebom…
Svi ti silni uspjesi, sve pare sve je uzalud. Sva mjesta viđena, obiđena, ništa nije moglo da popuni prazninu u meni.
Rijetko sam i kuci odlazio, jednom godišnje. Bio sam od onih zaljubljenih u posao, bez stalne adrese. Žene u mome životu kao da i nije bilo. Sve neki promašaji i usputne stanice… poslije svake ona kao podsjetnik da ću čitav život nju voljeti.
U Januaru odlučio sam da se vratim kući. Čekajući let držeći kartu u rukama razgledao sam okolo. Decembar je. Praznici. Možda se i ona vraća… Možda, ali ipak ne. Ni traga ni glasa…

Let je trajao par sati. Svake minute sam mislio na nju. Sletio sam na aerodrom, nikome ne govoreći da dolazim. Uzeo taksi i otišao ispred njenog solitera, na klupu gdje sam je čekao kad bi mi sa osmijehom sa trećeg sprata nagovještavala da će brzo…
Kao nekad čujem zvuk njenih koraka dok mi žuri…
Ispušio sam cigaru, rukom prešao preko urezanih naših imena na klupi.
Kuci sam već stigao negdje pred zoru. Šetao sam se gradom, ulicama. Njen gromoglasni smijeh još je odzvanjao…
Sve što sam ostavio, dočekalo me je. Majka mi se promijenila. Stidno, sam oborio glavu znajući da sam većinu bora na njenom licu ja iscrtao.
Ne pita ništa, napravila kafu i šutimo gledamo jedno u drugo, smijemo se i plačemo istovremeno.
Lijepo moje dijete, lijepi moj… Ponos.
Ne pita ništa, ustaje i donosi neki pomanji paket. Ovo sine stiglo ima par mjeseci na tvoje ime…
Otvaram, slike svjetskih gradova, nižu su destinacije, na svakoj slici ona…
Na dnu paketa ispod hrpe slika avionska karta za Beč, dočeg nove godine…. uz poruku.
- Obišla sam sva mjesta o kojima sam maštala na tvojim grudima u tvome zagrljaju, samo da ti kažem obična su posebna su bila jer si ti bio dio njih. Poseban je bio tvoj zagrljaj… Posebno je s tobom.
- Ako nisi našao sreću ja znam put do sreće, do zvijezda, čekam te… prepoznat ćeš me. Ako se ne pojaviš, nek si makar ti sretan…
Još uvijek možemo osvojiti svijet pobijediti kilometre i uspjeti.

Govore mi da se mnogo ljutim. Ne poričem to, ali oni se nikad ne zapitaju zašto. Možda zato što me boli to da sam ja spremna da uradim sve za njih, samo da bi oni bili srećni a oni nisu ni pola toga spremni da urade za mene.
—  I.M.
Kako zaustaviti krvarenje

Tada smo živjeli u kući očevog prijatelja. Otišao je u Njemačku sa porodicom i pošto nismo imali gdje da ostanemo, on je mom ocu ustupio svoju kuću „na čuvanje“. Život ima običaj da poput dobrog filma drži napetost do posljednjeg trena i onda kad čovjek pomisli da se nikako ne može izvući, ponudi rješenje kojeg nikad ne bi očekivali. Tako je bilo i sa našom poslijeratnom pričom. Kuća, novac, uspomene… sve je izgorjelo. Valjalo je početi ponovo.

Imao sam osam godina kad smo tu doselili. Kuća je bila blizu autobuske stanice, odmah pored ceste sa nešto malo zemlje na zapadnoj strani. Tu je mati sadila krompir, luk i još neke sitnice. S druge strane ulice bila je kuća u izgradnji. Kažu da je neki Talijan kupio to zemljište, napravio četiri sprata i baš kad je trebalo da radi krov, nestalo mu je novca. Zato je stajala tu, nedovršena. Garaža te kuće nije imala vrata, pa je bila idealna da posluži kao gol u našim popodnevnim igrama nogometa.

Kad smo tek doselili, na spratu ispod nije bilo nikog. Godinu dana kasnije doselila je još jedna porodica. Oni su bili rođaci tog očevog prijatelja i imali životnu priču dosta sličnu našoj.

Zvala se Alisa, ta djevojčica. Imala je isto godina kao ja, živjela u istoj kući kao ja i sada je, eto, išla u istu školu kao ja. Naši roditelji su se vrlo brzo sprijateljili. Skoro svaki dan bi naše majke pile popodnevne kafe zajedno, a navečer bi se sjedilo ili kod njih ili kod nas i skoro do spavanja vodili dugi razgovori. Za moje roditelje život je nakon dugo vremena postao ugodan.

Alisa i ja se nismo najbolje slagali, ma koliko naši roditelji insistirali da se družimo. Nismo se zajedno vraćali iz škole, nismo se skupa igrali a pogotovo nije dolazilo u obzir da je pustim u moju sobu ili ona mene u njenu. Oboje smo se pravili važni.

Ona je često radila zadaću u malenom dvorištu ispred njihovog ulaza. Njena mama je postavila plastični stol i stolice i mala Alisa bi tu izašla sa tri stotine šarenih flomastera i crtala nešto u sveščicu. Za to vrijeme bih ja sa bratom na ulici igrao nogomet. Nije me posebno interesovalo učenje, ne zato što sam bio potpuno okrenut sportu već zato što mi je škola išla od ruke. Nikad nisam morao nešto posebno da učim ili čitam kako bih dobio dobre ocjene.

Doduše, često sam bio kažnjavan jer ne radim zadaće ali kad bi bilo vrijeme testova ili usmenih odgovora, bio bih besprijekoran. Alisi je ta moja lijenost strašno išlo na živce, možda se zato nije htjela družiti sa mnom.

……………………………………………………………………..

Helem, nekih godinu dana nakon što su doselili, desilo se nešto zanimljivo. Ja sam bio sam kući – mama je otišla negdje u komšiluk skupa sa Alisinom mamom, mislim da je nekoj od komšinica umro otac pa su otišle na žalost. Očevi su nam bili na poslu, a moj brat i njena sestra u školi.Mati mi je rekla da ni slučajno nigdje ne idem i da će se brzo vratiti. 

Dan sam odlučio provesti u izradi makete. To je bio jedini dio škole koji me je interesovao – praktični rad. Dobili smo zadatak da napravimo maketu nekog dijela grada i ja sam odabrao Trebević. Mati je već uveliko otišla kad sam nožem izrezivao maleni toranj od stiropora.

Alisa je, kako je to inače i bilo, ispred svojih vrata šarala neke riječi u svesku. Kasnije ću sazanti da je to bio spomenar.

Uglavnom, režem ja kojekakve oblike iz komada stiropora na terasi sprat iznad, i svako malo virim šta komšinica radi ispod. U tom duplom poslu, ne koncentrišem se kako treba na nož (koji je usput bio i prevelik i nikako namijenjen za taj posao), skliznem sa stiropora i pravo po prstu – CAP.

Krv krene teći, ja isprepadan zaplačem i paničarim. Nemam pojma šta trebam raditi, nikad se nisam tako duboko posjekao. Pokušavam majicom da stisnem oko rane ali krv nastavlja da protapa. U tom trenutku dotrči Alisa da vidi šta se sa mnom dešava.

Galamim na nju zašto mi ne pomogne a ona ledeno hladna gleda u mene desetak sekundi. Kad sam sklonio majicu i pokazao joj kako mi prst izgleda, klimnula je glavm i otišla niz stepenice. Nije normalna, pomislim. Pustit će me da umrem ovdje.

Nastavljam stezati prst majicom ali ne pomaže. Možda bih trebao zvati mamu ali kad joj kažem šta sam radio, samo ću dobiti batine. Dobit ću ih svakako, neću ovo lako moći sakriti ali u tom trenutku nisam razmišljao toliko daleko. Dumajući tako šta da radim, i ne primijetih da se Alisa vratila.

U ruci je nosila komadić hljeba, neki čudan list kojeg je ubrala u vrtu i komad zavoja. Jebote, ona zna šta radi? Moj dječiji mozak je bio impresioniran.

Potpuno mirna, rekla mi je da sjednem na stolicu. Ja sjednem i ćutim. Ona privuče drugu stolicu ispred mene, uzme mi ruku u krilo i komadić hljeba pritisne na ranu. Oko njega privije onaj čudni list kojem nisam znao imena, a zatim vještim pokretom zamota zavoj oko prsta. Kao da je to radila stotinu puta do sad.


-„Hvala ti“, jedva izustim u šoku. „Gdje si to naučila“?

-„Sestra me naučila, ona svašta zna. Nemoj da diraš to, ako budeš pomjerao još će da krvari.“

Klimnem glavom i otvorenih usta gledam u nju. Ona se kratko nasmiješi i jednako mirno kako je i došla, siđe niz stepenice i u svom malom svijetu nastavi raditi na spomenaru. Prilično sam siguran da sam se tog dana prvi put zaljubio.

……………………………………………………………………..

Odselili su ubrzo nakon toga. Njen otac je napravio kuću negdje baš daleko od nas i Alisa i ja se više nikad nismo vidjeli.

Prije par dana sam guleći kivi zakačio prst nekakvim golemim nožem. I naravno, sjetim se Alise i njenog travarskog lijeka za krvarenje. Gdje li je, čime se bavi?

Otvorim Facebook, ukucam njeno ime i prezime u pretraživač. Nema. Možda je jedna od onih buntovnih djevojaka kojima sve te društvene mreže idu na živce i ima svoj mali svijet u tajnosti – to mi totalno zvuči kao ona. Ili je možda pod nekim alijasom ili nadimkom ili…

Tako ja razmišljam, a onda pogledam sliku jedne od djevojaka koje mi je Facebook izbacio u rezultatima pretrage. Zove se Alisa ali nije njeno prezime. Otvorim profil i nađem strašno lijepu djevojku poznatih crta lica. To je ona, još kako. Te oči bih prepoznao u bilo koje doba. To je ona ali nosi nečije prezime. Udala se.

Prošlo je evo već par dana od tog saznanja i ja još uvijek ne mogu da taj osjećaj prolaznosti vremena otresem sa sebe. Osam godina smo imali, ta sjećanja tako živo kucaju u meni da je to nevjerovatno. Pamtim je bolje nego većinu stvari koje su mi se desile u osnovnoj, srednjoj a haman i fakultetu. Kad malo razmislim, mislim da je ona manje više i jedino konkretno sjećanje koje imam iz tih godina. Sve drugo je izblijedilo, kao da je svrstano u jedan folder zajedničkog naziva „stuff“, i tako skuplja prašinu negdje u mojoj prošlosti.

Ona je, međutim, tu. Moj prvi susret sa čudnom netrepeljivošću koju dječak osjeti prema djevojčici, moja prva impresioniranost i simpatija. Nečija žena.

Jebote, počinjem stariti.

Zaviri u moje misli

Tmurno jutro, budim se.Već u glavi pravim pregled dana koji me čeka. Pitaju danas. Sve. Već mi je loše. Ne ide mi se, ali znam da moram. Njega već dugo nisam vidjela, pomislih neću ni danas.

Obukoh se standardno, klošarski, i preko neku bratovu jaknu. Hladno je, morala sam. U busu sam prespavala, znam da ću se probuditi na vrijeme.

Nisam ovaj put, prespavala sam dvije stanice, pa se vratih trolom do škole. Nije tako uobičajeno za mene. Izbjegavam taj prevoz i ljude. Jednostavno ih mrzim, i podsjećaju me, znate, na njega. Buka, galama, i u stvarnosti i u mislima me izluđuje. Ne mogu više. Ne ide mi se u školu. Znam da će biti isto:“Nisam spremna” i kec u dnevnik. Ne treba mi to, odličan sam učenik.

Izlazeći iz trole biram broj. Zvoni.

Odogovor sa druge strane. Poznat glas, nimalo drag.

“E brate, ja sam. Je li imaš, hitno je?”

“Hej, pa gdje si ti? Znaš mene, toga nikad ne nestaje. Šta je bilo?”

“Nije za priče, zna..”

“Uvijek ista priča kod tebe. Ma nebitno, poželio sam te, znaš.”- prekinuo me i već počeo da nervira.

“E, stvarno mi je hitno, a znaš da ne volim ovo odugovlačenje. Ako imaš, standardno ponesi, čekat ću te na starom mjestu. Stižeš za 10?” već agresivno sam počela davati odgovor.

“Oke,oke. Smiri se. Važi.”

Prekid.

Čekam u parku. Prolaze ljudi. Čudno me gledaju. Shvatih i zašto; jedina sjedim. Prilazi mi već poznata figura. On. Koliko se već nismo vidjeli? Koliko je prošlo od zadnjeg puta? Nebitno, i dalje, na svaki pogled, počinjem da se ježim. Ne podnosim ga, ali treba mi.

“Evo, moja djevojčice.”

“Koliko ti puta moram reći da nisam tvoja niti sam bila. I hvala, evo p…”

“Neka, ja častim. Red je. Samo, čuvaj se.”

Zagrljaj. Nisam se odupirala ovaj put, trebalo mi je.

Odlazi.

Pogledam kesicu. Ima dovoljno za tri. Sve je stavio.

Svraćam u obližnji market, poznatu policu. Votka. Ma može. Uzmem i čips. Na kasi ugledam i cigare, uzmem i njih.

Kontam, odakle mi ovolike pare. Nevažno.

Krenem put škole, svejedno, u nadi da ću i njega sresti. Nastava mu ubrzo počinje, znam.

Nema ga. Skrećem. Tu je obrušena zgrada. Ulazim. Prazno i hladno. Sjedam na prozor, naslonjena na stub. Stavljam slušalice, motam prvi i odvrćem flašu. Ne mogu, moram prvo cigaru. Bajagina tišina svira. Prvi dim, sklapam oči. On u mislima. Ne mogu. Previše mi je. Naginjem. Već prvim gutljajem ispila sam trećinu boce. Boli me, znači.

Gasim cigaru, palim džoint. Premotavam film na dan kada sam ga srela.

Sjećam se, plašila sam se tog mišićavog dječaka. “Ufuran” mi je bila prva pomisao. Iz dana u dan, počeo me taj misteriozni lik interesovati. Omaklo mi se. Jebiga. Prva suza i drugi gutljaj, manji. Peče me u grlu. Muti mi se u glavi. Misli su jače, brže.

Primjetih da sam ispušila. Vidim da je drugi već smotan. Palim. Počinjem da se smijem našem upoznavanju. Nije to onaj smijeh kada ti je nešto smiješto. Više je bio onaj nostalgičan. Ne mogu. Volim ga. Ne voli me. Boli me. Ne mogu drugim riječima da opišem. Plačem. Vrištim. Jecam.

Ozbiljno počinjem misliti da skočim. Nož. Sjetih se da imam nož u ruksaku. Vadim ga ispijajući posljednji gutljaj votke. Tresu mi se ruke. Čujem glasove u pozadini, i onaj jedan, dobro poznat, meni mnogo drag. Haluciniram. Ok. “Koji sam ja idiot”-zavraćam rukav i krećem prema veni. Magla. Ne vidim ništa.

“NEEE!!!” čujem vrisak i korake. Neko mi otima nož i privlači me k sebi. Suze. Zatvaram oči. Naša priča mi pred očima. Jecaj. Čujem žamor. Osjetim zagrljaj i dobro poznat parfem. Otvaram oči. On. Haluciniram, pomislih.

“Što ti je to trebalo? Niko nije vrijedan tvojih suza, kamo li krvi.”

Pokušavam sakriti pogled, suze, i uputiti osmijeh. Blagi, onaj što pati. Ličio je na onaj njegov.

Prislanja me na svoje grudi, jače grli. Srce me steže. Čujem mu, polusvjesna, otkucaje srca. Shvatih da me smiruju. Zažmirih i prestadoh da se sjećam, pamteći trenutak.

Ne sjećam se dalje, mada se i ovoga sjećam kroz maglu.

Prošlo je sedam dana. Strašnih sedam dana.

Posjetila sam od tog dana i ljekare i psihologe i socijalne radnike i terapeute, mada, meni je to isto. Razgovor i ništa više. Tada sam se najviše osjaćala usamljeno. Bez ikoga.

Niko da me se sjeti. Nadala sam da će bar on, i ko je već s njim bio.

Ništa.

Sve iznova.

Ulazim ovaj put sramežljivo u hol škole. Graja. Buka. Ne smetaju mi više. Trgnu me iz misli, sjećanja. Dobro dođu.

Čudni pogledi me prate.

Znaju. Pretpostavljam.

Ja nisam nikome rekla, znam. Nisu ni moji.

On.

Tražim ga. Ovaj put sam ljuta. Ispunjena mržnjom. Vidim leđa, hod. On je. Znam ga predobro. Stavljam mu ruku na rame.Trže se.

“A, to si ti. Kako si?” - tiho me upita, sramežljivo spuštajući glavu.

“Nebitno je to. Kome si rekao? Svi znaju, vidim kako gledaju.” - raja se okreće. Shvatih da vičem.

“Izvini, ajde ovamo, gdje nema raje.” rekoh poluglasno i sklonusmo se.

Uvidjeh da ga je strah.

“Vidi, nisam nikome rekao ništa. Znaš da čuvam tajne. Onu tvoju i dalje cuvam, iako mi je nisi rekla.” i uzdah. Nakratko me pogleda i spusti pogled.

“Znam zbog čega je bilo, izvini. Mogao sam dosta učiniti, ali nisam znao kako. Ni sada ne znam. Nikome nisam o…”

“Za divno čudo da si shvatio šta se dešava. Ne možeš sada ništa. Gotovo je, svejedno. Samo.. zašto me gledaju ovako?”

“Blijeda si..” reče krečući rukom na moje obraze. Izmakla sam se.

“Izvini, ne mogu…” suze su mi navrle i otrčala sam u toalet.

Pogledah se u ogledalo. Zaista jesam blijeda, i čupava.

Nije rekao. Ok. Samo izgledam bolesno. To je sve.

“Smrt je zaista lahka” šapatom progovorih gledajući sebe u odrazu.

“Sreća pa nemam zbog koga umrijeti, a živim zbog sebe.”

Zaista, nisam se više obazirala na njega. Mnogi su došli poslije. Bila sam sretna. Sretna sam i sada.

Znate, on je znao dvije tajne.

Prvu, da ga volim. I drugu, o tom danu.

Čuvao ih je, onako kako se čuva neko do koga ti je stalo.

Time je dokazao sve, ali kasno.

Vratio se posle pet meseci i prva rečnica nakon što smo se pozdravili - Evo, do malopre sam bio nervozan i kako sad da budem kad je vidim ovakvu?
I posle se ljudi čude što mi je toliko nedostajao i što sam jedva čekala da dođe iz Amerike.

I am fucking pissed off because I know that none of you study as hard as we do in Bosnia. We study 10 times harder than any of you ever will. Trust me, but I’m pretty sure that none of this will ever pay off. Brits and Americans will always have better jobs,salaries,schools than we ever will,even though they pretty much don’t study but do more experiments. Yeah,Bosnia doesn’t even have enough money to do experiments in like chemistry or whatever. I’m pissed because I know all of my hard work will end up meaning nothing when some kids who don’t even try,don’t even study, will become something and someone with a good salary.