hubijar

Ti zbilja misliš da je tehnologija nekoga usrećila? Ja recimo sanjam da dobijem pismo. Obično pismo, može i u plavoj koverti, pisano rukom nekoga ko mi je drag. Sita sam mejlova, SMS-ova i tih sranja.

''Odrasli nas jednostavno ne kontaju. Mi smo zelje, mlada buranija, nemamo pojma s pojmom o zivotu i svemu sto on nosi. Koja tuga, samoca, prijateljstvo, ljubav, to su za nas samo misaone imenice. Dovoljno je da nas obuku, obuju, napoje, posalju u skolu, daju dzeparac, pa da se nadjemo u samom sredistu kruga u kojem je sve od radosti sazdano. Sve ruzno i mucno sto zivot nosi nalazi se daleko, daleko, u maglenim vidicima koje jos ni ne naslucujemo, kamoli vidimo ili cak osjecamo. Papani. Kao da nisu bili u mojim godinama, ili su to bili prije tristo godina pa su sasvim zaboravili. Ne pada im na pamet da su u meni i mojim vrsnjacima citavi svjetovi, da se znamo radovati ludo i nezaboravno, ali i patiti duboko i stvarno, da smo gladni ljubavi, prijateljstva, svega onog od cega se tkaju snovi, da su nam osjecaji iskreniji i cistiji nego njihovi. Ponekad pomislim da kroz ovaj period zbilja i nisu ni prosli, da su se rodili matori.''
Oduvijek sam znala da sreća bježi od mene, ali da će biti tako daleko, kao svjetlosna godina, nisam mogla ni naslutiti. Postoji li uopće sreća ili zavarava ljude da ih negdje skrivena čeka, da će je jednom naći, doseći. Ne, sreća je samo riječ, i ljubav je samo riječ. Ništa više. Nepotrebno je tu bilo kakvo tumačenje.
—  Nura Bazdulj Hubijar - Smrt je došla prekasno