goni se

Odlazak - posljednji dio

-Voliš li me?

-Nije toliko jednostavno dovraga, znaš da nije.

-Ne budi pička jednom u životu molim te. Pogledaj me u oči i reci da me ne voliš.

-Ne mogu ti to reći, ne radi to. I kako smo uopšte došli do ovog, do prije pet minuta je sve bilo uredu??

-Šta je kog vraga bilo uredu? Došla sam ti pred vrata kao kakva luđakinja, servirala ti se u ruke a ti me kao veliki brat pokrivaš dekama i tješiš. Jebi se i ti i tvoj finjak, znaš. Nisi u stanju ni ostaviti me kao muško, niti me iskoristiti i šutnuti. Sve je bolje od ove jebene glume i pretvaranja da ti je stalo do mog prijateljstva. Nema prijateljstva budalo, nije ga nikad ni bilo. Ti si se samo pravio da ne znaš koliko plačem zbog tebe i puštao me da se patim jer si obična kukavica. I sad mi glumiš velikog kavaljera i tretiraš me kao dijete. Goni se u jebenu Aljasku ako hoćeš, ali raščisti stvari prije nego odeš. Ne ostavljaj me da te čekam k'o kakva jadnica, zaslužujem više od toga. Volim te jebote, jel’ to hoćeš da čuješ? Hoćeš da me gledaš kako plačem i histerišem jer ne mogu više da držim suze u sebi? I šta ćeš da uradiš? Ništa, jer se bojiš. Jebi se i ti i tvoj posao i pare i sve što misliš da te čeka na drugom kraju svijeta!

————————————————————————————————-

Ćutala je par minuta tako zadihana i gledala u mene širom otvorenih očiju. Istresla je sve što je imala tamo unutra, svaki gram emocije koji je ćutala sve ove godine. I sada je čekala neku riječ, gest, bilo šta. 

Iz mene ništa nije izašlo.

Nasmijala se, oborila pogled i krenula iz sobe bijesnim korakom kao da iza sebe ostavlja bojno polje kojem se nikada neće vratiti. Zalupila je vrata i zatresla stan i sve u meni. Ćutao sam i stajao kao ukopan. Ako je pustim da izađe, nikada je više neću vidjeti. Znao sam to. A ako krenem za njom, jedini način da popravim stvari je da kažem da je volim. A ne volim je. Bar ne onako kako bi htjela.

Odabrao sam biti kukavica i ostao stajati tu kao mumija vezana vlastitim paranojama. Svaka riječ koja je izašla iz njenih usta ostala je urezana u meni. Svaka suza, svaka grimasa koju je napravila dok mi je vikala u lice i udarala šakama u grudi… sve je vječno. Znao sam to odmah, u tom trenu. Vječno ću nositi njen bol kao žig na čelu, kao odbojan miris koji će otjerati svaku koja priđe dovoljno blizu. Napokon mogu da budem sam.

Par sati kasnije pakovao sam kofere. Bio sam miran. Prvi put nakon dugo vremena, u meni nije bilo tupog odjeka niti one prokleto čudne vibracije što zagrmi svaki put kada pomislim na nas dvoje. Napokon svjestan da je sve gotovo, mogao sam razmišljati. U kofere sam stavljao samo stvari koje sam lično kupio ili stvorio. Njeni pokloni, posuđene knjige, fotografije, moju odjeću koju je oblačila, sve što makar na tren podsjeća na nju ne ide sa mnom. Nakon svega, najbolje je krenuti ispočetka. I njoj i meni.

Odlučio sam da nikada neću pisati… bilo bi suvišno. Vjerovatno bih svojim riječima otvarao stare rane, ili ih čak nikada ne bi ni čitala. Kako god, najbolje je pustiti da zaboravi da sam postojao. Vrteći sve te misli, jedna te ista mi je stalno zvonila u pozadini razuma: kako to da sam ovako prokleto miran? Jesam li to stvarno osjetio olakšanje što više nemam tereta njene ljubavi na leđima?

————————————————————————————————-

U avionu sam imao sjedište do prozora. Letio sam preko Njemačke i Baltičkog mora ali niti na tren nisam pogledao preko oblaka. Negdje iznad Danske su me stigle njene suze i, iako to tada nisam znao, jedan dio mene je predosjećao: moj život bez nje bit će prazan gdje god da odem. I bilo mi je drago, na neki čudan mazohističan način. Kao da sam uvijek želio da imam nekog za kim ću patiti. U tome skoro da ima neke romantike.

Mogu postati pisac, dobar pisac. Možda čak i pjesnik. A ona će nakon nekog vremena zaboraviti i pronaći ljubav vrijednu odricanja. Kada prođe dovoljno vremena, šetat će sa svojom kćerkicom ulicama Sarajeva i u izlogu knjižare vidjet će moj lik na koricama knjige. Zadrhtat će, ući unutra i uzeti je pod prste. Na prvoj stranići će pronaći svoje ime i, nadam se, biti sretna što je nakon svih tih godina nisam zaboravio. Niz lice će krenuti par suza, hladnih kao decembar u Norveškoj. Djevojčica će je pitati šta nije uredu i zašto je tužna… a ona će kao sve majke slagati neku vještu laž i pomilovati je po kosi.

Možda će kupiti knjigu, a možda je samo spustiti na policu i vodeći svoju curicu za ruku, vratiti se svom životu. Kako god da odluči, ići će kroz život znajući da je tamo negdje, neko napisao knjigu o njoj. 

Možda je nisam umio voljeti, ali jednog dana ću je učiniti vječnom.