firenca

Amerikanac

Svakog jutra ista priča. Probudim se raščupan, spremim kafu u svoju omiljenu „Hug Mug“ šolju i takav nikakav u potkošulji čitam članke i blogove. Obično krenem od Jergovića, provjerim da li je pisao nešto novo a onda razvučem dalje redom – sve što se nađe.

Jutros u tom nasumičnom lutanju naletim na tekst nekog Amera iz Pensilvanije. Stariji tekst, pisan nekad početkom Novembra. Helem, taj tip je mnogo putovao ili samo blefira pa pravi listu na osnovu nekih samo njemu svojstvenih podataka… kako god, on je napravio listu od deset najljepših gradova na svijetu. Ni prva ni posljednja takva lista, već znam šta da očekujem.

Prvi grad na listi iznenađenje, ni manje ni više nego Zanzibar. Tu on mene zainteresuje pa nastavim da čitam. Kasnije su tu Prag, Firenca, Njujork, Pariz i svi ti gradovi koji bi se i očekivali na listi jednog prosječnog Amerikanca. Eh sad, samo on zna na koji način je do tog došlo ali drugi grad na njegovoj listi: moje Sarajevo.

Začudim se, iskren da budem. Hem što je Amerikanac, hem što sam ubijeđen da niko van Istočne Evrope i ne zna da postojimo. Na slici predio karakterističan za stari dio grada: rijeka se probija kroz stijene obrasle u zelen, a na vrhovima stijena tradicionalne bosanske kuće i osmanlijska džamija. Tu je i nekih pet-šest redova teksta. Spomene on kulturološku različitost, autentičnost i Miljacku – ostatak teksta je priča o ratu.

Sarajevo, kaže taj Staford, treba posjetiti jer je grad jedinstven po tome što su na njemu još uvijek vidljivi tragovi rata. Tu se, veli, mogu vidjeti ruševine i krateri na mjestima gdje su padale granate. Taj Amerikanac koji, sada sam već siguran nije ni prismrdio Sarajevu, smatra da su ono što moj grad čini lijepim – tragovi rata. Ni riječi o stotinu drugih jedinstvenih stvari koje bih mu mogao pokazati kada bi se kojim slučajem ovdje pojavio.

Zatvorim laptop iz revolta i natakarim se uz prozor. Srčem svoju kafu, malo kašljucam jer me klima ubila prije koji dan i sve se nešto mislim: možda ni ja nisam ništa drugačiji. Kad mi spomenete Jevreje – pomislim na logore i ubijanja u vrijeme nacista, uz Siriju vežem sva stradanja koja danas pustoše te ljude a kad kažete Indijanci, odmah se sjetim kako su im ti isti Amerikanci pokrali zemlju i doveli haman do istrebljenja.

To je možda i jednostavna istina čitavog čovječanstva – patnja obilježi narod i poput ožiljka na sred prelijepog lica, prva privlači pažnju. 

http://www.huffingtonpost.com/college-tourist/10-of-the-worlds-most-bea_b_8507448.html