fakultet-dramskih-umetnosti

Kako izgleda odlazak studenta na fakultet u drugi grad: Brojiš dane da konačno odeš, jer ti je sve dosadilo; i grad, i ljudi, i stalno zapitkivanje u kući- gdje, šta, kako, s kim. Želiš malo slobode i samoće. Noć prije sve zapakuješ, skakučeš po kući, dogovaraš se sa prijateljima kako ćete, gdje ćete, šta ćete sve raditi. Svo to vrijeme ne obraćaš pažnju na mamu koja provjerava da što god ne zaboraviš i uopšte ne vidiš suze koje krije u očima. Tata koji inače ne priča puno, tu noć je posebno šutljiv,bori se sa nekakvim mislima i tu i tamo te nešto pita. Svane novi dan… Isprazniš sobu, pospremiš krevet, torbu na rame, vučeš kofer za sobom i opet ne shvataš kako to nije samo pražnjenje sobe. Dok… ne siđeš niz stepenice i ugledaš mamu na vratima kuće kako ti u suzama govori da se čuvaš, javljaš i da ti je spakovala tvoju najdražu hranu.Tu je negdje ubacila i nešto para ( da otac ne zna), malo sa strane da ti se nađe. Tek tad te stegne u grlu i shvataš da to nije samo odlazak na par mjeseci, godinu. Ti, odlaziš, sam, u nepoznato - koliko god ti se poznato činilo. Od tog momenta stalni odlasci i vraćanja dio su tvog života. Izlaziš, pokušavaš skriti suze koje bi mogle da teku kao voda iz česme, ali mamin pogled, zagrljaj i osmijeh umotan u suze…To je nešto što svako može zamisliti kada pomisli na svoju mamu. Jedinstveno i neopisivo. Odlaziš i u glavi ti je samo jedna slika: tvoja mama na pragu kuće, maše, uplakana, ali i nasmijana - da te opet nekako pokuša utješiti. Konačno si otišao. Lijepo je. Ne fali ti ništa.Sve su ti pružili i pružili bi ti više da tražiš. Samo ti sad ponekad zafali ono majčino zapitkivanje. Poželiš da te neko pita šta ima i kako si, da te neko dočeka kad se vratiš sa fakulteta ili samo da neko pospremi onaj sto nakon ručka. Uhvati te nostalgija noću pa gledaš slike dvorišta, psa, mačke. Prisjetiš se onih noći kad ste pili kafu i smijali se više od djece u vrtiću koja nemaju pojma zašto se smiju, ali sreća je očigledna. Sjetiš se svog grada i ulica koje poznaju tvoje korake. Lijepo je, ali teško. Na početku.Navikneš, jer kažem - lijepo je, ali studenta koji dolazi iz drugog grada nikad ne pitajte zašto živi za određeni petak i zašto mrzi riječ nedjelja.

Želim da svog budućeg dečka ne analiziram sa drugaricama, da drugi ne znaju ništa o nama, već da nas dvoje imamo naš mali svet, nešto što bi retko ko i mogao da razume. Želim da mi i nije potrebno tuđe razumevanje ili odobravanje zato što sam jednostavno... srećna sa njim. Da se prijatelji više ne iznenađuju kada im kažem da me boli glava jer smo se sinoć napili iz čistog mira u njegovom stanu slušajući Tomu Zdravkovića. I da ni ne pitaju ništa o nama sem o sledećoj destinaciji gde ćemo nestati nekog vikenda, pred najveće obaveze na faksu. Naš mali svet. Naša pravila. Naša ljubav. Naša sreća.