evrop

3

Albanian has been written with various alphabet since the 15th century. Originally the Tosk dialect was written with the Greek alphabet, while the Gheg dialect was written with the Latin alphabet. They have both also been written with the Turkish version of the Arabic alphabet. The Latin alphabet for Albanian was standardised in 1909, and a unified literary version of Albanian, based on the Tosk dialect, was established in 1972.

Albanian has also been written with a number of other alphabets, including Beitha Kukju, Elbasan and Todhri, local inventions which appeared during the 18th and 19th centuries but were not widely used.

  1. Beitha Kukju: The Beitha Kukju or Buthakukye alphabet was created between 1825 and 1845 by Naum Veqilharxhi (1797-1854) a lawyer and scholar from Vithkuq, a village in the Korçë region in southern Albania. The name of the alphabet is a corruption of the name Vithkuq. This alphabet was part of Veqilharxhi’s promotion of the Albanian National Awakening movement, and he saw it as a way to avoid the religious associations and divisions of the Latin, Greek and Arabic alphabets. Details of this alphabet first appeared in Evëtori Shqip Fort i Shkurtër (The most Useful and Concise Albanian Alphabet), a primer published by Veqilharxhi in 1844-5. This was distributed in the Korçë region, later in Berat, and proved popular. Veqilharxhi also produced a number of other books in his alphabet, but few survive. It’s written from left to right.
  2. Elbasan:  The Elbasan alphabet was invented around the middle of the 18th century and named after the city of Elbasan in central Albania. It was used mainly in a document called the Elbasan Gospel Manuscript, or Anonimi i Elbasanit (The Anonymous of Elbasan) in Albanian, which was created at St Jovan Vladimir’s Church, published in 1761, and can now be found in the National Archives of Albania in Tiranë. It’s written left to right,
  3. Todhri: The Todhri alphabet is thought to have been invented by Theodor or Todhri Haxhifilipi (1730-1805) of Elbasan in Central Albania, although it is not known when it was invented or what alphabet(s) it was modelled on or derived from. The alphabet featured in a number of scholarly works, including those by Johann Georg von Hahn (1811-1869), the Austrian consul in Janina, who discovered it and referred to it as ‘the original’ Albanian alphabet in his 1854 work, Albanesische Studien. He thought it had developed from the Phoenician alphabet, while Leopold Geitler (1847-1885) thought it was based on Roman cursive.The Todhri alphabet was used to a limited extent in the Elbasan area from the late 18th century. It is not ideally suited to writing the Albanian language. It’s written left to right.
Amerikanac

Svakog jutra ista priča. Probudim se raščupan, spremim kafu u svoju omiljenu „Hug Mug“ šolju i takav nikakav u potkošulji čitam članke i blogove. Obično krenem od Jergovića, provjerim da li je pisao nešto novo a onda razvučem dalje redom – sve što se nađe.

Jutros u tom nasumičnom lutanju naletim na tekst nekog Amera iz Pensilvanije. Stariji tekst, pisan nekad početkom Novembra. Helem, taj tip je mnogo putovao ili samo blefira pa pravi listu na osnovu nekih samo njemu svojstvenih podataka… kako god, on je napravio listu od deset najljepših gradova na svijetu. Ni prva ni posljednja takva lista, već znam šta da očekujem.

Prvi grad na listi iznenađenje, ni manje ni više nego Zanzibar. Tu on mene zainteresuje pa nastavim da čitam. Kasnije su tu Prag, Firenca, Njujork, Pariz i svi ti gradovi koji bi se i očekivali na listi jednog prosječnog Amerikanca. Eh sad, samo on zna na koji način je do tog došlo ali drugi grad na njegovoj listi: moje Sarajevo.

Začudim se, iskren da budem. Hem što je Amerikanac, hem što sam ubijeđen da niko van Istočne Evrope i ne zna da postojimo. Na slici predio karakterističan za stari dio grada: rijeka se probija kroz stijene obrasle u zelen, a na vrhovima stijena tradicionalne bosanske kuće i osmanlijska džamija. Tu je i nekih pet-šest redova teksta. Spomene on kulturološku različitost, autentičnost i Miljacku – ostatak teksta je priča o ratu.

Sarajevo, kaže taj Staford, treba posjetiti jer je grad jedinstven po tome što su na njemu još uvijek vidljivi tragovi rata. Tu se, veli, mogu vidjeti ruševine i krateri na mjestima gdje su padale granate. Taj Amerikanac koji, sada sam već siguran nije ni prismrdio Sarajevu, smatra da su ono što moj grad čini lijepim – tragovi rata. Ni riječi o stotinu drugih jedinstvenih stvari koje bih mu mogao pokazati kada bi se kojim slučajem ovdje pojavio.

Zatvorim laptop iz revolta i natakarim se uz prozor. Srčem svoju kafu, malo kašljucam jer me klima ubila prije koji dan i sve se nešto mislim: možda ni ja nisam ništa drugačiji. Kad mi spomenete Jevreje – pomislim na logore i ubijanja u vrijeme nacista, uz Siriju vežem sva stradanja koja danas pustoše te ljude a kad kažete Indijanci, odmah se sjetim kako su im ti isti Amerikanci pokrali zemlju i doveli haman do istrebljenja.

To je možda i jednostavna istina čitavog čovječanstva – patnja obilježi narod i poput ožiljka na sred prelijepog lica, prva privlači pažnju. 

http://www.huffingtonpost.com/college-tourist/10-of-the-worlds-most-bea_b_8507448.html

Povratak - dio prvi

Oslo i nije toliko hladno koliko sam mislio. Vjerovatno bi bilo za nekog ko tamo dođe iz Lisabona sa svojom karamel kožom i vjetrom Azurne obale u kosi, ali mene su sarajevske zime koliko – toliko pripremile. Na snijeg sam kući navikao ali na oštar morski vjetar pomiješan sa kišom nikako nisam. Zato me u Norveškoj rijetko viđaju bez debelog šala.

Živim u kvartu koji se zove Aker Brygge. Prozor u dnevnoj sobi gleda na luku u kojoj su usidreni ribarski čamci i manji privatni brodovi. Spavaća soba gleda na neku čudno oblikovanu sivu zgradu gdje nikada niko ne izlazi na balkon. Bilo bi lijepo zamijeniti ta dva pogleda pa se buditi s očima uprtim u morske talase ali dobro, Džeger bi mi rekao da ne mogu uvijek dobiti ono što želim. Stan je dovoljno komotan za više ljudi ali živim sam već tri godine. Uredan je, skromno namješten i to je uglavnom sve što treba znati. Mom ukusu su bitni jedino tišina i mjesta u koja ću sa prozora uprti pogled dok pišem i/ili pijem.

Radim na razvoju programa za upravljanje napajanja bolnica, fabrika i bilo kojeg hitnog potrošača kojem je ključno da nikad ne nestane struje. U kancelariji sam sa pet Norvežana, jednom Njemicom i jednom Srpkinjom. Čovjek imena Agmund je moj poslovni kolega, najbolji prijatelj i komšija. On mi je i sredio taj savršeni stan nakon što je njegova kolegica, čije sam i radno mjesto popunio, otišla negdje u svijet. Sve što znam o Norveškoj sam naučio od njega.

Djevojka iz Beograda imena Aleksandra je moja jedina dodirna tačka sa dobrim starim Balkanom. Radi za stolom do mog, tokom radnog vremena mi krišom baca osmijehe a navečer gužva postelju mog kreveta. Hvala Bogu da smo u Norveškoj, kod kuće bi bilo previše nacionalista i svih ostalih budala koje bi se protivile našim poljupcima. Ovako, na drugom kraju Evrope imamo tu sreću da zarađujemo dovoljno za skoro idealan život, a uz to imamo jedno drugo za te osjećaje koje samo „naši“ ljudi mogu razumjeti.

Potpuno je sigurna u sebe, voli svoje tijelo i uvijek je sređena. Ima držanje dame i duboke zelene oči. Nikad ne pričamo o poslu. U trenucima kada nam tijela i uzdasi nisu pomiješani, ležimo na podu mog stana i slušamo stari jugoslovenski rok. Ljubimo se uz balade, ustanemo i skačemo po sobi i krevetu uz one brze stvari, a uz EKV vodimo ljubav. Mislim da nismo zaljubljeni jedno u drugo, čak sam siguran da se u Sarajevu ili Beogradu nikad ne bi smuvali ali ovdje smo premija jedno za drugo. 

Ponekad samo leži na mojim grudima i svako malo duboko udahne. Nikada je ne pitam šta nije uredu, prećutim i milujem joj kosu. Ona je previše jaka žena da bi otvarala dušu nekom s kim dijeli jedino noći a ja prevelik romantik da shvatim njen svijet. Nikad ne prespava kod mene. Čim ugasi cigaretu, navuče haljinu i ode. Neće čak ni da se tušira u mom stanu a sve to mi savršeno odgovara. Tako izbjegavamo bilo kakve emocije koje bi zakomplikovale sve što smo postigli, a kako smo oboje sigurni da nemamo budućnosti zajedno, emocije bi samo nanijele štetu.

U ponedeljak ujutro sam uzeo dvije sedmice odmora, u četvrtak se trebalo ukrcati na avion za Sarajevo. Jedini problem je bila činjenica da se prethodna četiri dana nisam trijeznio, tuširao niti izlazio iz stana. Unutra sam zaključan, ne odgovaram na pozive niti puštam ikoga unutra. I Agmund i Aleksandra su zvali, slali poruke, dolazili i raspitivali se za mene ali nisu saznali ništa. Na vratima su našli stiker sa porukom “neće me biti neko vrijeme : )“ pa se vjerovatno suludo zabrinuti.. Nije me bilo briga.

„Hej stranče, kako su stvari na drugom kraju svijeta? Pitala bih te mnogo toga ali možda je bolje da sve to ostavim za slučaj da se vidimo. Voljela bih da dođeš u Sarajevo za dvije sedmice, u subotu pogotovo. Ja se udajem i ne znam, nekako bih voljela da budeš tu… Javi mi se ako stigneš, pozivnica na tvoje ime je već spremna. Poslala bih ti je poštom i ali ne znam adresu, izvini što ti ovako javljam. Nadam se da si dobro.“

Čitam osamdeset šesti put taj isti mejl, memorišem svaku riječ dok ispijam neko strano pivo i slušam odvratnu patetičnu muziku. Tinejdžer u tijelu muškarca. Na vratima Aleksandra, uz lupanje šakom o vrata govori kako zna da sam unutra i neće otići dok joj ne pustim. A ja ne želim da vidim nikog osim žene čiji su prsti krojili memorisane riječi.

Svi ti kilometri, godine i vrijeme potrošeno na potpune strance. Novac, skupa odjeća, stan kao iz holivudskih serija, posao iz snova, lak seks… imam sve što muškarac može poželjeti. Sve osim djevojke koja mi je jedne jeseni u Sarajevu otvorila srce. Sve osim djevojke koja mi mejlom javlja da uskoro postaje nečija žena.

Zašto sam mislio da će me čekati? I zašto mi je, odjednom, slomljeno srce?

Writing Europe as “Evrope/Evropa” will never stop being the lamest nerd shit ever and if you do it unironically then legit I hope the scary swole muslamic immigrants and JIDF give you a wedgie and shove you in a locker for being a fuckboy