erku

“Poslije rata jako teško živim. Lopovi su mi oteli stan i sada bukvalno živim u podrumu. Ovo danas je sve sami bandit, čast izuzecima kojih je malo, ali ih hvala Bogu ima. Da me moji roditelji vide sada, od muke bi zaplakali, ali šta ću, snalazim se. Muž mi je poginuo još prije rata, a kćerku su mi ubili za vrijeme opsade Sarajeva, na pisti. Bio je to bolan i težak period, ali ono što je najbitnije nakon svega što sam preživjela ostala sam čovjek i uvijek sam svakom spremna pomoći.”

“Since the war ended, I’ve been living a cruel life. Thiefs took away my flat and now I literally live in a basement. Nowadays everyone’s being bad, and even though there might be a small number there are exceptions. If my parents saw me now, they’d cry, but what can I do? I somehow get by. My husband died before the war, my daughter was killed at the airport at the time of the seige. It was a tough and painful period but what matters is that I kept being a human and I’ve always been there to help out to everyone.

Sarajevo,BiH

Mujina cerka

Dopratio mladić Mujinu ćerku do zgrade i stali pred vrata da još malo prodivane. Stoje oni tako i mladić se nasloni na zgradu, pa reče:
- Ajde ga malo popuši, stare ti…
- Š'a ti je, jes’ normalan, more neko naić’ -kaže cura.
- Ma, brzo ćemo. Znam ja da ti voliš da ga malo popušiš!
- Ma volim. Nego. naić’ će neko od komšija pa će vidit pa će reć’ babi. Bruka!
- Ma, jooj. Haj’ stare ti, očas ću, za sekundu - opet će on.
- Ma, nemoj! Rekla sam ti da neću sada - ne da se cura. U tom trenutku se otvaraju vrata zgrade i Mujina mlađa ćerka, sva raščupana, u spavaćici kaže:
- Rek'o je babo-ja l’ da mu ga ti popušiš, ja l’ da mu ga ja popušim, ja l’ mati da dođe da mu ga popuši, samo nek’ skine ruku više s interfona.