edit:pr

“Verujem da ti dugujem izvinjenje”, kažem, “ili više njih”, dodajem nakon njegovog podsmeha.
“Šta će to pomoći? Misliš da će biti kao pre?”
“Ne… Znam da neće… Samo ne želim da me pamtiš takvu, kao nešto što nisam. Samo sam… Ne znam… Bila izgubljena i uplašena i povredila te.”
Ćuti.
“Plašila sam se da zavolim, da pripadam… Znaš, koliko god se fizički menjao, čovek nikad ne zaboravi sve nesigurnosti koje je vukao sa sobom godinama. Tu su sve. Strah od odbijanja, strah da ću biti ona koja više voli, više sebe da - pa bude uništena na kraju, strah da će neko probiti moju fasadu i shvatiti da nisam takva kao što se predstavljam, da je sve to tirada… Strah da nisam dovoljna, da nisi srećan, da zaslužuješ više od mene…”
“Tirade. Ponovo”, jedino je što kaže.
“Zato što više nije bitno”, pokušavam da zvučim jako.
“Zato što je trebalo ranije da kažeš, da. Pomogao bih.”
Osmehujem se. “Znam da bi. Tu je i problem.”
“Ne razumem te…”
“Ni ja sebe”, prekidam ga jer me strah šta bih čula dalje, “Ali se nadam da ću uskoro odrasti dovoljno, da ću se srediti i umeti da te volim kako zaslužuješ. Nadam se da ćeš biti tu…”
“I ja se nadam”, govori jedva čujno, a ja na momenat prekidam svoj monolog dok se ne saberem, “A ako ne… Želim ti sve najlepše, iskreno, zaslužuješ to.”
Klima glavom. “Zbog mali. Čuvaj se i srećno.”
“Zbogom. Čuvaj se i ti” - za mene mislim, ali ne izgovaram.
Nekad odeš i odande gde si poželjan zato što se bojiš da će doći vreme kad ne budeš, da neće shvatiti, da ćeš uništiti nekoga koga voliš.. Hiljadu verzija, a svaka gora od prethodne. Izvini što odlazim.

ثم يضعك القدر في نفس موقف من انتقدت وكرهت، حتى يُريك ضعفك.. فيتواضع قلبك، وتلتمس لغيرك ألف عذر
—  Unknown

Thank god someone 1) wanted to make a diverse blockbuster superhero movie, 2) understood how to be properly diverse, 3) understood the importance of diversity, and 4) wanted to make sure kids felt represented. EDIT: Kimberly’s actress, Naomi Scott, is actually biracial. Her mother is of Gujarati Indian descent—the second article I screenshot’d didn’t realize this, nor did I, or else I would have clarified that. Apologies!

Please watch Breakfast Club w/ super powers. I can honestly say I really enjoyed it! It had its fair share of flaws, but overall a very fun time and I would probably watch it 3 more times. The actors pulled through and made the relationship between the team very believable, which I think was the highlight of the film. The actual Power Rangers aspect was just icing on the cake for me.

OKAY HEAR ME OUT, I WASN’T REALLY PAYING MUCH MIND TO ZACK’S “ARE WE GONNA BE FAMOUS?” OR “WE FOUND THESE ARE THEY WORTH SOMETHING?” SHTICK, BUT CONSIDERING HOW HE LIVES IN A TRAILER PARK WITH HIS SICK MOM, I’M SURE PART OF THE REASON HE’S ASKING THESE QUESTIONS IS BECAUSE HE WANTS TO AFFORD BETTER MEDICINE AND A BETTER LIFE FOR HER.

I need a moment–

y'all I got some real thoughts about the callbacks to Lincoln and Lexa this episode

pray tell why is it that the writers can acknowledge that lexas lasting impact is that an alliance between clans and the end of picking your own people over others

but then tell us that lincolns legacy is the fact that pike shot him???

why didn’t Kane talk Octavia down by finally telling her that Lincoln would never act the way she is and she is actively disgracing his memory by doing her gross murder thing

Lincoln was the first character who rejected violence and apparently everyone has forgotten???

Ne znaš ti ništa o danima koje sam provela budna, jer koliko god umorna bila - nisam mogla da zaspim.
Ne znaš ti koliko sam plakala svaki put kada bih dočekala novo jutro.
Ne znaš ti kako se nekad namerno budim kad zaspim, jer je i nesanica bolja od mojih snova.
Ne znaš ti koliko puta sam se probudila preznojena i preplašena.
Ne znaš ti koliko mi sve teže postaje spavati.
Ponovo.
Ne znaš ti ništa o snovima u kojima vrištim i samo čekam da me neko čuje i dođe, ali nema nikoga.
Niko ne dolazi.
Jer ne vrištim ja.
Ne stvarno u svakom slučaju.
Ne da bilo ko čuje.
Ne da bilo ko zna.

Sanjam sinoć kako mi šalje: “A je l’ ti planiraš da ostaneš sa mnom do proleća?”
“Pa.. da. Volela bih.”, odgovaram.
“Onda bismo nas dvoje konačno mogli da postanemo mi?”
I san je. Znam da je san. Ali čak i tu mi srce lupa nenormalno i dobijam napad panike dok drugi deo mene viče “Želiš! Naravno da želiš!”
Zato je trebalo pobeći od mene.
Želim da budem nečija. Ne, ne nečija - tvoja. Želim da budem tvoja, a ne mogu
Previše sam prestrašena pripadanja, al’ veruj mi, na svetu trenutno ne postoji osoba sa kojom bih radije bila nego sa tobom. Samo ne smem..