dvije

Nemam vise nista s’ njom.
A imao sam.
Imao sam jedan januar i prvi snijeg.
Nepoznat grad 23:00h i cekanje u tom gradu.
Prvi poljubac i prvi zagrljaj.
Imao sam ludilo u grudima kada mi se osmijehne.
Imao sam tu srecu da je drzim za ruku.
Prvo dijeljenje zajednickog jastuka, grijanje ispod dekice i drhtanje u glasu kada sam prvi put rekao da je volim.
Imao sam povratnu autobusku kartu, a tako mi se nije vracalo od nje.
Imao sam prste u njenoj kosi i tragove njenih usana po mom vratu.
Imao sam kafu na stolu koja se ohladila, koju je ona spremila iako to najbolje i ne umije..
Imao sam noci pune tisine koju smo kvarili poljupcima.
Imali smo planove da ostarimo zajedno, a sada starimo na dvije strane svijeta.
Sada je ova zima glupa i ruzna, mnogo je hladnije zbog nje.
Hladno je oko mene, a jos hladnije ispod mog kaputa.
I sada ce je neko drugi da ceka u zavijanom parku, ispisivat ce njeno ime u snijegu i setati sa njom duboko u noci. Nece se plasiti nicega sa njim i moci ce sve.
Sada okrecemo glavu jedno od drugog, sada zelimo da se ne znamo i imamo ovaj januar jedno bez drugog.
Sada, sada nas dvoje nemamo vise nista.
—  Jedan januar.

Ne pamtim koliko je dana prošlo od našeg zadnjeg susreta. Težinu brojeva teže bih podnio, zbog toga ne pamtim datume.  Ali pamtim ono što je, možda, i bitnije od svega. Pamtim koliko sam bio voljen. Još uvijek pamtim naš posljednji zagrljaj, koji me svakim danom boli, sve više i više. Da sam barem znao, da je zaista posljednji. Duže bih te grlio. Zapravo razum zna, da sam znao da je posljednji, nikada te iz njega ne bih pustio. Zauvijek bih stajao na uglu ulice grleći tebe. Sve svoje sam ostavio na uglu te ulice. Znaš, ponekad u bujici mojih misli naletim na pitanje  šta ako te sretnem jednog dana? Ne, nećeš probuditi sve one osjećaje, jer ne možeš probuditi ono što nije nikada zaspalo, zar ne? Pitam se da li bi mi dozvolila da te zagrlim, i da li bi ti zagrlila mene? Da li bih znao ponovo da uzmem cijeli svoj svijet u ove dvije ruke? Da li bih imao hrabrosti tada da ti priznam, sve ono o čemu danima šutim? Da li bi u tvojim očima ponovo pronašao svoj lik? Plašim se dana u kojem ću te sresti. Plašim se da ću ostati skamenjen, kao onda na uglu ulice, kada si odlazila. Ne bih mogao da podnesem, da ti budem stranac uspomena.

Hvala svima koji su popunili moju 2016.godinu.
Hvala onima koji su dosli u moj zivot.
Hvala onima koji su otisli iz mog zivota.
Hvala crnokosom decku koji mi je pokazao kako ljubav ima dvije strane:sretnu i tuznu.
Hvala onima koji su ostali uz mene.
Hvala onima koji su me ucinili jacom.
Hvala onima koji su bili tu za mene.
Hvala onima koji su me voljeli kada ni ja samu sebe nisam.
Hvala onima koji su me trpili kada ni ja samu sebe nisam mogla.
Hvala mojoj majci na svakom danom savjetu.
Hvala mom tati na svakoj danoj lekciji.
Hvala mojoj najboljoj prijateljici koja je tu za mene i u 3 ujutro.
Hvala mom najboljem prijatelju koji mi je pokazao i drugu musku stranu.
Hvala vama koji ste otisli iz mog zivota.
Hvala vam svima,bez vas moja 2016.godina imala bi drugacije znacenje.

Kao i svake subote u dva popodne, kafe Tito i ja dijelimo nostalgiju za boljim vremenima. Za istim stolom već deset godina, gledao sam kako se vremena mijenjaju i pratio odrastanje moje generacije.

Pamtim dvije hiljade desetu, devet sati, jutro nakon maturske večeri. Ulazim na vrata u odijelu, razvezezane kravate i osmijeha, trijezan. Vjerovatno jedini maturant u gradu koji ne smrdi na alkohol i sa sobom nosi džepnog Hemingveja, sjedam za svoj omiljeni stol i naručujem produženu kafu. Palim cigaretu, otvaram zbirku kratkih Ernestovih i kao lik iz filmova sedamdesetih, činim taj prazan kafić prizorom za naslovnicu. Nešto kasnije, u kafić ulazi starac u mantilu. Na glavi šešir star koliko i on, među usnama lula ručnog rada i pod miškom Jutarnji list. Starac sjeda za stol pored mog i uredno odlaže šešir i mantil. Otvara svoje novine, naručuje kafu. Konobar mu donosi piće i pepeljaru, a starac sugeriše da želi da plati i moj račun. Tako i biva, dok nam se pogledi zbunjeno susreću u prostoru među stolovima, starac klima glavom i ja ne moram ništa pitati. Tog sam se jutra prvi put pitao koliko godina zapravo imam.

Ovih subota, samo sedam godina kasnije, sakupljam poglede stranaca koji me smatraju budalom jer zurim u papir a ne u ekran. Postalo je čudno željeti dva sata za sebe u vremenu u kojem uvijek moraš biti dostupan. Umjesto starca koji ćutanjem govori više nego sve riječi moje generacije zajedno, pored mene sjede robovi svojih uređaja, po pet ljudi zajedno za stolom razmijene isto toliko riječi za isto toliko sati. Kako vrijeme prolazi, vječito zvocam o istim stvarima i postajem dosadan sebi samom.. baš kao da sam i ja postao star, baš kao moj deda koji nikada nije prestao pričati o Jugoslaviji. Polako shvatam Titov sjetni pogled sa zidova i pomislim: da li ću za sedam godina žaliti za ovim vremenom, kao što sada žalim za ranim dvijehiljaditim?

A možda je svako vrijeme isto, možda samo treba umjeti živjeti.

Odlučio sam se na život bez nje. Upustio sam se u to, nadajući se da će mi samo početak bez nje, biti težak. Ni slutio nisam, da ću odlukom da živim bez nje, zakoračiti u deveti krug pakla. Samom pomisli da živim bez nje, jednom nogom sam bio tamo. Kada je odluka pala, čvrsto sam stajao sa dvije noge na ulazu pakla. Iskren da budem, nadao sam se da će me ta ljubav proći. Jer sve u životu bude i prođe. Ali nije bilo tako. Rijetko šta u životu zaista prođe. Nikada nisam imao želju da prestanem da je volim, samo sam htio da naučim živjeti bez nje. Zaista nisam mogao. Sve ono što sam postigao u životu posvetio sam njoj. Jer upravo ona je bila zaslužna što sam postao bolji čovjek. Njen lik sam pamtio. Njen glas mi je bio vodilja u životu. Svaki put kada nisam znao kako dalje, njen glas mi je govorio. Zaista sam je volio. Ponekad me ta ljubav toliko boljela, da sam htio da umrem. Ali ona mi je bila razlog da živim. Iako je bila daleko od mene, postojala je šansa da je opet nekada možda vidim. I to je bio dovoljan razlog da nastavim da živim. Svaki svoj dan završavao sam rečenicom „sutra ćeš da je vidiš“, iako svjestan da sam sebe lažem, bio sam sretan. Tih par trenutaka imao sam onaj blesavi osmijeh, kao onda kada je ona bila pored mene. Nadao sam se da će moje sutra, jednog dana, zaista osvanuti. Živio sam za to sutra. Znam da, kada bih je sreo, ne bih mogao govoriti. Samo bih je zagrlio snažno.  Znam sebe, zaplakao bih. Suze bi me odale, da mi je još uvijek stalo. Znam da ni ona ne bi bila ravnodušna. To me možda od svega boli najviše. Znam da je i njoj još uvijek stalo. Ali ovaj sat otkucava protiv nas. I pomislim, možda nekada…opet za nas.

Znaš li što bih ja? Da kuhamo. Svašta nešto. Navečer. Kada dođemo s posla, oboje mrtvi umorni. Ali sretni. Dvije sretne budale. Ti bi bila moja budala. “Budalica” bih te zvao. Ne bih, zapravo, jer mi to zvuči pregrubo, ti si mi nešto mnogo slađe od toga, zaslužuješ slađe nadimke. Zvao bih te “Ej ti” jer šta je slađe od tebe? Ništa. Je l’ da? Ti bi se nasmijala kao potvrdan odgovor uz silnu količinu snage uložene da ne pukneš od smijeha dok me gledaš kako ti ovo pričam, lice u lice. Zapravo ti ne bih gledao samo u lice, ali nema to veze. Tebi bi se svidjelo kuda idu moje oči. Tako se obožava žena, zar ne? Pitao bih te jer šta ja znam. I to bi mi morala pojasniti, možda i nacrtati, uglavnom morala bi mi potvrditi. Idemo dalje. Šta bi mi kuhali crtica spremali? Ne znam pojma. Vjerovatno bi ti morala donijeti i tu konačnu odluku, jer ja bez tebe ne bih ništa znao, kad jednom zvanično ti i ja postanemo mi. A meni smo mi oduvijek mi i bili. Ali nema to veze sada. Vratimo se na kuhanje, naše spremanje. Znači, mjesto radnje: kuhinja. Protagonisti: Ti i ja. Mi. Ne bi mi ništa skuhali, da se odmah razumijemo. Ja bih te gledao, ljubio povremeno, zapravo neprestano, pauza samo dok te grlim. Umornu glavu bih odmarao na tvom ramenu. Onda bih se trznuo odlučno, jer nećemo ovako ništa spremiti. Ti bi se uozbiljila, kao. Pronašla recept mog omiljenog kolača, jer moram to znati napraviti. Eto, to ćemo. Sad ćeš me naučiti. Fokusirali bi se. Spremili sve namirnice. I ja bih bio odlučan da sad dalje sve sam uradim. Onda bi ti u nekom trenutku gurnula svoj nosić gdje ne treba i dobacila nešto kao “što ne razbiješ jaja u onu malu posudicu, jer…(bla, bla)” i BOOM. Ja bih se naljutio. Kako se usuđuješ ti mene da učiš! Posle bi se mazili dok me ne odljutiš. Dosađivala bi mi. A ja bih svakih par minutica dobacio jedno oštro, autoritativno “Ej ti!”, koje bi postepeno izgubilo oštrinu, i završilo negdje na tvojim usnama. Umorni od poljubaca i maženja, krenuli bi u krevet, jer sutra treba i na posao. Otišli bi u kupatilo, da operemo zube, i ti da piškiš jer imaš minijaturan mjehur. Rugao bih ti se zbog toga jer si me oraspoložila. A onda, na putu do sobice naše bi vidjeli kuhinju i užasan nered. Pa ništa nismo napravili, i sve si ti kriva. Kaznio bih te. Samo bih te 15-20 puta poljubio pre nego ugasimo svjetla. Ne više! I dodao bih da sutra moraš da me naučiš kako da spremim taj moj kolač, duguješ mi. Malo bih ti zvocao, gunđao, i utonuo u san gunđajući. Ti bi šutjela i slušala poslušno. A onda, čim zaspim, poljubila bi me još jednom. Da tvoja bude zadnja, bezobraznice.

Da li je svakome ovako? Da li svako glumi sreću, da li svako ima osjećaj posebnosti, a istovremeno osjećaj da je najjadnija osoba na svijetu? Imate li prave prijatelje? Možete li vjerovati u potpunosti nekome s kim niste u srodstvu? Volite li nekoga? Mislim da je ovo samo fikcija. Fikcija zvana život. Mislim da samo živimo onako kako nam je dato, a uvijek imamo izbor. Nešto razmišljam… Šta bi bilo da nisam prije dvije godine rekla ‘najboljoj prijateljici’ da je ne želim više u svom životu? Da li bi i dalje bila jadno, patetično dijete kojem je ukradeno srce prerano i koje misli da ima jednu jedinu osobu na koju se može osloniti i ta je osoba istovremeno uništava, namjerno? Šta bi bilo da nisam odlučila da ću ostaviti to ukradeno srce, kod koga već da je i da ću nastaviti dalje? Šta bi bilo da nisam uradila taj prvi trening, koji je bio užasno naporan, ali sam istrajala i učinila da ljudi koji su ismijavali moj način života, sada me pitaju za savjet? Šta bi bilo da sam nastavila patiti za osobom zbog koje sam istovremeno plakala i smijala se iskreno kao dijete? Šta bi bilo da sam pustila da me ta ljubav uništi? Hoću da kažem da se život sastoji iz niza tih trenutaka i odluka koje ga mijenjaju i čine nas osobom koja odrasta i mijenja se. Ali da li je to dobro? Da li je odrastanje dobro? Samo previše razmišljamo, unišavamo se neprospavanim noćima, alkoholom, cigaretama i patimo u tišini jer se nemamo kome obratiti. Jer u ovom svijetu više nemamo kome vjerovati. A i kad pomislimo da imamo, život nas ošamari i dokaže da niko nije vrijedan borbe. 'Da li je iko vrijedan borbe?’ -pitam se evo danima. Možda jeste, a možda i nije. Ja nisam imala snage da se borim za onog koga volim, jer nikad nisam bila dovoljno sigurna u sebe da ću uspjeti. I tu je ostalo moje srce, jedini iskreni osmijeh koji sam imala. Ostalo je u toj nesigurnosti. Sve poslije toga, sve što sam poželjela bilo je sigurno. Jer poslije krajnje nesigurnosti, ostaje samo krajnja sigurnost u sebe i svoj uspjeh. I sada kad pomislim na to osjetim tu bol i želju u sebi da se borim za sve, ali nisam. Patila sam u tišini i svom bolu. Uništila sam sve iskreno u sebi što sam imala i ostavila to sa strane. Jer, jednostavno, nisu mi dali da te volim.
— 

nekad davno napisano

t r a n s m u n d a n e d

Nisam je vidio tri godine. Nije bila moja velika ljubav, nismo se ludo voljeli niti smo patili jedno za drugim. Bili smo tek sema koja je posluzila svrsi - da oboje zaboravimo tamo nekoga ko nas je povrijedio.

Prekinuli smo tiho i dostojanstveno - nakon tri mjeseca. Veza nam je bila kratka i jednostavna, kao poslovna saradnja dvoje profesionalaca. Iz nje smo ponijeli par lijepih uspomena pa krenuli svako svojim putem. Grad je naravno dovoljno mali da smo se nakon prekida sretali i svaki put se uljudno ispricali i pozdravili. Bez teskih emocija, bez zamjeranja.

Nakon nje sam imao dvije duge i teske veze, obje pune svadja i velikih emocija. Jednu od njih jos uvijek prebolijevam. Da skratim pricu: uhvatim se prosle noci kako mastam o njenom osmijehu i poljupcima… Pomislim Boze, ni jedna se nije ljubila kao ona.

Nasao sam neke nase stare slike i gledao ih skoro do svitanja. Da li je to bila ljubav? Mozda treba da bude tako jednostavna, bez velikih rijeci i ocekivanja. Mozda treba da budemo slobodni jedno s drugim, mozda se tako voli. Ne znam. Veceras su mi opet njene usne u mislima i prodao bih svoju vezu od dvije godine za jedan dugi poljubac s njom. Kako li se krila u meni sve ove godine bez da je primijetim?

Muvanje danas:

Obavezno dečko djevojku mora da zeza da je debela iako nije, jer je neoriginalan i ne zna šta da radi, pa se stapa sa gomilom pošto je video da svi to rade. I to je danas postalo neko redovno muvanje, nemaju o čemu da pričaju, a i to šprdanje na neki način opušta atmosferu i onda se tako 99% parova muva na taj fazon… Debela si, nisam debela, jesi, nisaaam, jeeesii, nisaaaam i tako u krug jedno dvije hiljade puta dok napokon ne izbleje i ne smuvaju se. Početak veze- Tu već počinje lajkovanje i komentarisanje objava iz 2010, takođe nešto što svi parovi rade. Taguju se da zajedno gledaju Sunđer Boba. Obavezno Instagram ubaci sliku neka 2 profi kolača koja je našla na netu i stavi opis “doručak sa najdražim”. Ako prosječan par ne uradi nešto od ovoga nakon što su se smuvali, onda se ni ne konta da su zajedno.. Početak veze 2. deo- Ovo je već neka druga nedelja veze, za nas normalne je i dalje početak, ali s obzirom na to koliko su današnje generacije inteligentne i napredne, dvije nedjelje veze je jedan ozbiljan period, tu već kreće ljubav. Lajkovanje starih objava je odavno prevaziđeno, sad smo veliki i u ozbiljnoj vezi. Sada ide slika gde se ljube i u opisu neki stih Leksington benda ili nekog trenutnog hita.. Broj srca u komentaru jednak je broju zvezda u univerzumu, jer tako je to danas, što više srca staviš, to se više volite, zar ne? A i kako da se ne volite kad ste već cele dve nedelje zajedno? Ljubav cveta na sve strane, njene drugarice ushićeno komentarišu slike “IJAOOO SRCA MOJA, JA SAM KUMAAA,POHVALE FOTOGRAFU, NAJLEPŠI STE”. Sa druge strane, njegove ortake boli uvo, sa vremena na vreme ga pitaju je l’ perverzna, i to je to. Prva svađa- Ista ona drugarica koja je bila kuma sada stavlja pesmu “jedno đubre obično” i označava bivšu mladu, koja komentariše “TO SESTROOO JAKA SAM KO PREEEEEEE”, dok njegovi ortaci pitaju i dalje isto iako su raskinuli, je l’ je bar lepo izvatao… Razlog svađe je neka sitnica, ali kako da se ne posvađaju dvoje dece koje ni sami ne znaju šta rade, glume ljubav iako jedno drugo uopšte ne poznaju… Naravno kad padne pomirenje nas na fejsu zadesi opšta eksplozija i erupcija ljubavi i nedostajanja, sad su zajedno jaki ko pre i vole se više nego ikad… Konačni raskid- Neizbježno je brate. Ili njemu naiđe neka što je laka, ili njoj neki lijepi fudbaler, ili jednostavno ne ide, ne može to tako, velika ljubav je nestala, žar se ugasio.

vrhunac samokontrole je kad si u pmsu i ne jedeš ništa slatkog + suzdržavaš se od napadanja lika koji ti je pogledao story na snapchatu, ali bi ga ubilo da ti se javi “jer ima ispite”

Volim te je najlakše izgovoriti,međutim, ‘volim te’ je teško osjećati.Izgovoriti “volim te” nosi sa sobom svašta. Najviše odlučnost i odgovornost. Ne možeš reći nekome da ga voliš ako te je uhvatila 'luda’ u tom trenutku. Kad kažeš volim te, to znači da si za tu osobu spreman uraditi sve bez ijednog trenutka razmišljanja. Ako treba skočiti u vatru,skačeš odmah. Ako treba biti protiv svih,moraš biti protiv svih. Za tu osobu radiš sve što trebaš bez promišljanja. To sve nose dvije riječi 'volim te.’ Zato razmisli o ovome i razmisli da li zaista voliš nekoga ili je to samo luda zaljubljenost ili ti je ta osoba draga. Razmisli prije nego izgovoriš pogrešnoj osobi 'volim te’,ljubi te brat.
—  Ulična Mačka
Voljeti tebe

Mila

Voljeti tebe

To je sve što sam imao

To je sve što ću pamtiti, 

To je moja opsesija, 

Moj san, 

Moj smisao, 

Moja istina zbog koje se vrijedilo rađati 

Na ovom kurcu od planete.

Voljeti tebe

Je najsvetija stvar koju sam mogao raditi, 

To je moja religija, 

Moj svemir 

I svaki prošli i budući život kojim sam nosio 

Ovo srce – tako puno tvog imena.

Voljeti tebe

To je vječnost i trenutak, 

To je moja kiša 

I sunce 

I svitanje u prvom i posljednjem jutru dočekanom 

U ovoj koži.

Ja ništa drugo nisam uradio kako treba, 

Nsam umio.

Svaka lijepa stvar koja je prošla kroz 

Moje ruke 

Završila je slomljeno, 

Nikad nisam znao ni imao, 

Nikad osjećao da nečemu trebam.

Voljeti tebe

To umijem, 

U tome sam dobar 

Kao što je kiša dobra u padanju, 

Kao što su ptice dobre u letu 

I ribe u plivanju

Voljeti tebe

Hej, 

Vrijedilo bi umrijeti sedam stotina puta u danu 

Samo radi prava da izgovorim te dvije riječi

I neka svjetovi ratuju, 

Neka jedni drugima iskopaju oči i

 Neka vrijeme zatrpa svaki trag njihovog postojanja 

Nije me briga

Ovaj svijet mi je dao jedino što sam od njega tražio

Hej

Oni nikad neće shvatiti 

Tri miliona ispisanih stranica 

I samo Bog zna koliko pjesama 

O tvom imenu

Hej

Oni nikad neće shvatiti

Voljeti tebe

Moja je umjetnost.