dvije

Kako mi nedostaje pocetak. Pocetak necega. Necega sto volim. Onaj osjecaj kad si srecan 24/7. Kad se samo smijes. Kad zracis stalno. Kad te ne uznemiravaju gluposti. Kad ne znas za nervozu. Kad ti nije potrebna sminka i lijepa odjeca da izgledas fino i da se dobro osjecas. Kad se osjecas posebno. Kad ti dvije kila viska ne smetaju. Kad je sve onako kako treba.
Mozda mi i nedostaje nas pocetak. Mozda. Mozda..

“Ej Sine… Došao je momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… I nije onakav kako sam ga zamišljao povremeno proteklu dvadeset i jednu godinu.

Ono kao sad trebam nešto pametno da ti kažem… A za sve ove godine sam ti ustvari pokušavao to isto reći…

Kad si ono u svojoj prvoj haljinici pala ispred zgrade i razbila koljena… Malo si zaplakala a ja sam te bodrio da ustaneš i ideš dalje… I kada sam ti obećao čokoladnu tortu na poklon ako uspiješ šutjeti dvije minute… A ti si onako ubjedljivo s razrogačenim očima nakon pola minute rekla da ne možeš da šutiš jer će ti oči iskočiti…

Kad su ti u vrtiću dali lutku da te uslikaju s njom, a ti si je onako nevješto i nesigurno držala, znao sam da ćeš jednog dana kad odrasteš ipak biti vješta za neke druge stvari…
I uspjelo nam je … i kad daješ injekcije, i kad slikaš selfie i kad voziš dizela ide ti odlično.. I koliko su me svi mrzili kad su vidjeli da tebe, svoju kćerku šesnaestogodišnjakinju častim velikim točenim …

A samo sam ti htio pokazati kako će te mangupi čekati u zasjedi sada kada si odrasla…

I načekali su se, znam, ali te nisu ulovili… Ćaćina škola…

A što smo se svađali… Svađali smo se povremeno svih ovih godina i nikad pobjednika u toj svađi nije bilo, jer nekako su i moj jezik i tvoj jezik isto lajavi došli… Pa bi nas onda čudno svi gledali kad bi sve te naše neriješene svađe smijehom završili shvativši da nismo isti, ali smo slični toliko da ponekad boli…

I sad nakon svega došao je onaj dan… Onaj momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… A ja ti do sada skoro sve pametno rekao što sam znao…

Odlaziš iz gnijezda u samostalni život… I nemam ti ništa novo reći što već nisam rekao ali mogu da ponovim neke stvari…

Kad sljedeći put padneš, možda neću biti blizu da ti pružim ruku ali stisni zube i ustani…

Kada ti nekad neko sljedeći put bude tražio da šutiš… Uzmi onu istu čokoladnu tortu, opali ga posred lica, podboči se rukama i reci mu tako glasno ‘NEĆU’ da ga zaboli…

Kad neki novi mangupi pokušaju da te u neku novu zasjedu uvuku, sjeti se kako ti je stari objašnjavao za što sve srednji prst na ruci može poslužiti…

I da znaš… mogu ti tamo neki govoriti da si nevješta i nestručna i nesposobna i ovakva i onakva… Pusti ljubomorne neka se pate u svom neznanju i zavisti, digni glavu i u mimohodu pod ruku sa svojim čovjekom prođi dalje… Ne daj da te dodirnu njihove tuge koje nose u sebi i ne znaju što će s njima…

I ne sijeci krivine..

Nikad ne sijeci krivine…

Znam reći ćeš da to nikad ne radiš… Ni nemoj… Stari će ti sada ponoviti jednu istinu… Nikad kraći put nije bio brži… I nikad ni neće biti…

I nemoj nikada ni radi koga stajati… I čekati…i gledati prema dolje… Uvijek gledaj i idi naprijed i gore… A ako radi toga trebaš ponovo postati lajava onako kako sam te nekada učio onda budi… Uvijek daj do znanja da postojiš…


A s čovjekom kojeg si izabrala… Znaš već što ću ti reći… Razgovaraj… Uvijek i stalno… O svemu… Nikada nemoj ušutjeti s njim jer tišina nije sastavni dio ljubavi… Tišina je sastavni dio tuge…

A ako nekad… Slučajno… Iz nekih nepoznatih razloga… Ponekad… Jednostavno ušutiš… Obavezno gledaj da šutite zajedno… I da kratko traje…


I znaš… Kada smo svih ovih godina putovali zajedno govorio sam ti da je najljepši dio putovanja ustvari povratak… Sada ćeš na bilo koju stranu imati povratak…Kada odeš dolje, dolazak da me obiđeš biće povratak kući… Kada dođeš ovdje, odlazak dolje će opet biti povratak kući… Uspjela si da jedan san pretvoriš u život…

Idi dalje, Sine…

I sjeti se Mame i Starog ponekad…

Pismo koje je jedan otac dao svojoj kćerki na dan njenog vjenčanja. ❤

Još uvijek kupim dvije čokoladice na trafici, dvije karte u pozorištu i spašavam slike glupih fora sa interneta kao da ću ti ih pokazati kad dođeš s posla. Još uvijek nosim košulje i nisu me natjerali da se obrijem. Još uvijek sam oprezan kad prelazim na crveno, čujem tvoj glas „ako već prelaziš, pogledaj dobro ima li auta molim te, brinem kad tako žuriš“ - i pogledam, uvijek. Čuvam se, više spavam i desni džep kaputa još uvijek držim ugrijanim, za svaki slučaj.

In case you ever wonder if you should learn Polish

remember this:

  • in English, Spanish and Dutch there is only one  form of word “two” (two, dos, twee)
  • in Portuguese - two form (dois/duas)
  • in Croatian - seven different forms (dva, dvije, dvoje, dvojica, dvojice, dvojici, dvojicu)
  • and in Polish there are SEVENTEEN forms of that word (dwa, dwie, dwoje, dwóch (or dwu), dwaj, dwiema, dwoma (or dwóm), dwoma, dwojga, dwojgu, dwojgiem, dwójka, dwójki, dwójkę, dwójką, dwójce, dwójko)
Nemam vise nista s’ njom.
A imao sam.
Imao sam jedan januar i prvi snijeg.
Nepoznat grad 23:00h i cekanje u tom gradu.
Prvi poljubac i prvi zagrljaj.
Imao sam ludilo u grudima kada mi se osmijehne.
Imao sam tu srecu da je drzim za ruku.
Prvo dijeljenje zajednickog jastuka, grijanje ispod dekice i drhtanje u glasu kada sam prvi put rekao da je volim.
Imao sam povratnu autobusku kartu, a tako mi se nije vracalo od nje.
Imao sam prste u njenoj kosi i tragove njenih usana po mom vratu.
Imao sam kafu na stolu koja se ohladila, koju je ona spremila iako to najbolje i ne umije..
Imao sam noci pune tisine koju smo kvarili poljupcima.
Imali smo planove da ostarimo zajedno, a sada starimo na dvije strane svijeta.
Sada je ova zima glupa i ruzna, mnogo je hladnije zbog nje.
Hladno je oko mene, a jos hladnije ispod mog kaputa.
I sada ce je neko drugi da ceka u zavijanom parku, ispisivat ce njeno ime u snijegu i setati sa njom duboko u noci. Nece se plasiti nicega sa njim i moci ce sve.
Sada okrecemo glavu jedno od drugog, sada zelimo da se ne znamo i imamo ovaj januar jedno bez drugog.
Sada, sada nas dvoje nemamo vise nista.
—  Jedan januar.
Kratka priča o ljubavi i prijateljstvu

-O čemu pišeš čitavu noć?

-O leptirima.

 -Ha? Leptirima? Saša, reci mi iskreno – jel to duhan ili trava među usnama?

 -Ma ko je to meni duhovit u pola noći?

 -Ne fakat, o čemu pišeš?

 -Fakat o leptirima, stomačnim. Šta je čudno?

 -Pa ništa, ono… Ne bi čovjek očekivao da elektroinženjeri baš pišu o leptirima. Doduše, ne bi očekivao da pišu ikako al’ ti si vazda bio priča za sebe.

 -Jel to kompliment ili mi se učinilo?

 -Kompliment je, i provokacija u isto vrijeme. Znaš mene, hihi.

 -Ako mi još kreneš dodirivati ruku, pomislit ću da flertuješ.

 -Pa šta i da flertujem?

 -Jel me zajebavaš ili smo ozbiljni? Čudna si večeras. Prvo nećeš da piješ sa rajom, drugo bježiš od roštilja i ćevapa kod mene na terasu i treće, najčudnije, zanima te moje pisanje. Šta se dešava?

 -Nemoj da zajebavaš, uvijek me zanimalo tvoje pisanje ali ti nikad nisi htio da mi daš da pročitam tvoje priče. Uvijek misteriozan, a tamo sakuplja curice po blogu na stare fore.

 -Okej, neka bude da te zanimalo pisanje. To i dalje ne mijenja činjenicu da si čudna večeras. Zašto nisi s njima vani, mislim da su već ispekli meso i igraju Uno za stolom. Za sve ove godine na vikendici, uvijek si bila najglasnija i nagladnija među nama. A večeras si sa mnom na terasi i kao zajebavamo se. Zanemarit ćemo činjenicu da si već dvije godine u vezi.

 -Bila.

 -Šta bila?

 -Bila dvije godine u vezi. Ostavio me.

 -Oke, sad ću da mu jebem mater. Drži svesku!

 -Stani budalo, šta ti je. Sjedi dole, hej. Pusti.

 -Šta pusti jebote, do jučer je srao o svadbi pred svima nama, koji mu je vrag? I što si došla uopšte večeras, kad si znala da je i on tu?

 -Raja nam je uvijek ista, već deset godina. Neću da dozvolim da me prekid  s njim udalji od ovog društva, previše vas volim. Pričali smo o tome i on je rekao da njemu ne smeta da se družimo svi skupa, kao i do sada, sve dok sam ja oke s tim.

 -I tu negdje ti slažeš da si oke s tim?

 -Recimo.

 -Hoćeš li da pričamo o tome ili?

 -Neću, hoću da čujem o leptirima.

 -Da čitaš ili da ti čitam?

 -Vidi vidi kako promijeni ploču, sad ti nije frka dati mi svoje riječi? Lako padaš na sentiment, morat ćeš poraditi na tome.

 -Ne seri, otjerat ću te s terase.

 -Ništa ti nećeš otjerati, čitaj!

Vikendica u sred šume, desetak kilometara od Sarajeva. Na spratu balkon/terasa, na njoj dvije pletene stolice jedna do druge i nas dvoje. Dobri prijatelji naslonjeni jedno na drugo, gledamo u čempres pa u zvijezde pa opet u čempres. Ona se pretvara da je jaka, kao što je i radila čitav svoj život. Ja se pretvaram da joj vjerujem. U dvorištu vikendice šest naših prijatelja. Za stolom igraju una, mačak se vrti oko roštilja ali ne smije ni da ponjuši vrele ćevape i piletinu. Jedan od tih šest prijatelja, njen bivši momak i moj dobar drug, galami o nekim djevojkama koje je sreo u Anderu prije par dana. Zbijaju se interne šale koje samo naša ekipa razumije i svima je dobro. Otkud ja na terasi? Ne znam, došlo mi. Nije prvi put a i oni su već navikli da imam epizode samoće. Otkud ona na terasi? Ne znam ni to, došla mi. Sjedio sam i pisao neke gluposti u sveščicu kad su vrata zaškripala i ona se pojavila s dva Paulanera. Sjela je tu pored i počela da čačka oko toga koji mi je vrag, zašto sam sam… i došli smo do teme mojih leptira. Mirisalo je na toplu noć, planirao sam dugo ostati na terasi i pisati ali eto, večeras ipak moram paziti na njeno slomljeno srce, iako to nikad neće priznati. Nema veze.

 -Oke, ovako. Moraš mi obećati da, nakon što ti ovo pročitam, nećeš ništa pitati.

 -Kako bolan neću ništa pitati, žensko sam.

 -Obećaj ili nema čitanja.

 -Oke jebote, al si težak. K'o da mi čitaš državne tajne a ne obične pričice.

 -Biće ti jasno na kraju. ‘vako, priča se zove „Debeli Leptir“ i ne govori o leptirima:

 

 Sjedio sam na balkonu vikendice koju je nekad krajem sedamdesetih sagradio moj deda. Obična starinska vikendica sa fasadom od sjećanja. U njoj smo proslavili gomilu pravih, i još toliko jednoglasno proglašenih praznika naše ekipe a danas je, eto, surovo prazna.  Velika rupa na sobnim vratima rođena je za novu godinu dvije hiljade i neke, kada je Sale mislio kako je pametno da igramo američkog fudbala sa keramičkom vazom za cvijeće a dole na prizemlju, crvenim ružem za usne na zidu ispisana poruka “Izvini za nered, jebiga“… ali ta priča je suviše duga da bih je sada pustio kroz sjećanje.

Na tom istom balkonu jedne hladne majske noći, dok se tamo u sobi pored šporeta na drva naše društvo pokušavalo sjetiti akorda za neku staru pjesmu od Pepersa, nas dvoje smo samovali. Pričali smo o njenom ocu i sjećanjima koja joj nedostaju. O tome kako bi voljela da mu barem pamti lik ili boju glasa, makar nešto za šta će se uhvatiti kada joj se svijet zatrese… i kako uvijek kada pogleda nebo u vedroj noći, nasumično povlači linije između zvijezda pokušavajući da oblikuje njegovo ime.

Ustala je do ruba balkona, naslonila se na ogradu i samo me gledala. “Ja ću te sad zagrliti“, rekao sam. “Nemoj me odgurnuti“. A ona je samo ćutala i gledala me. Bože, bili smo tako smotani, tako smiješno smotani… I danas me prođe jeza dlanovima kada se sjetim dodira njenih obraza pod njima. Zar je zaista prošlo toliko godina?

Bilo je već kasno kada je zazvonio telefon, nisam mu se nadao. Sa druge strane linije moj stariji brat.

-Gdje si, klošaru? Burazer je.

-Ej debeli, šta treba?

-Ništa, da vidim kako si. Nema te dugo u Sarajevu.

-Radim jebiga, znaš kako je. Sletim dole ovih dana da vidim starce, a kupio sam ti i neki duks. Malo je plav ali preživjet ćeš.

-Čekaju te roštilj i pivo, standardno. Nego vidi, ima još nešto..

-Pretpostavo sam. Pucaj.

-Ne znam da li trebaš ovo čuti od mene ali kako god, red je da saznaš. Ona tvoja se udaje za par dana.

-Dobro, i?

-I ništa, eto. Mislio sam da-

-Javim ti se kad stignem. Poljubi staru.

I prekinem kao da bježim od mobitela… kao da je s druge strane neka prodavačica sa telešopa što mi nudi poseban popust na pernate madrace, a ne moj rođeni brat. Oko vikendice surova tišina, jedino mi se svako malo javi ptica sa velikog oraha na kojeg smo se penjali kad smo bili mali, i lavež pasa lutalica tamo negdje oko željezničke stanice. Vratio sam se u sobu i uzeo zbirku poezije Bjenjkovskog, pa zastao na par stihova koje dugo nisam čitao:

“ Hteo bih, jer to ne zavisi od mene, da si mlada,

Da imaš oblik jedne od onih zvezda što su tako dugo izučavale tvoje lice “

Spustio sam knjigu, baš kao i telefon par trenutaka ranije. Dušu mi je pustošilo sjećanje na obrise njenog tijela koje sa ovog istog balkona gleda gore prema sazvježđu kojem ne znam imena… 

Bit će to svadba za pamćenje, pomislim. Vjerovatno će obući neku haljinu sa golim ramenima i vezati kosu da svima pokaže svoj vitki vrat. Nosit će tanku ogrlicu od bijelog zlata, sa osmijehom kojem nedostaje par grama sreće. Pokušat će pronaći spokoj dok korača prema čovjeku svog života i pružiti mu ruku i sebe.. A kada par sati poslije ponoći u sobi nekog od svjetskih hotela ostanu sami, ona će izaći na balkon i pogledati u vedro zvjezdano nebo. Gore među zvijezdama, baš kao one noći kada mi je maskarom i suzama prošarala džemper, pronaći će onu istu prazninu od sjećanja i zamoliti nebo da joj se otac smiješi sa jedne od njih. I počet će njen život.



Ućutao sam. Galama našeg društva gušila je tišinu ali nisam mogao da razaznam njihove riječi. Ustao sam, spustio svesku na pletenu stolicu i izašao sa terase. Ona je ostala nijemo sjediti. Sišao sam niz stepenice i pridružio se društvu. Napravio sam dva improvizovana sendviča od ćevapa, kečapa i piletine, uzeo još dva piva i krenuo nazad na balkon.

 -Može li se?, dobacio je njen bivši momak uz osmijeh. Nije mislio ništa loše, jednostavno je takav.

Pogledali smo se i ja sam progutao jedno „mrš u pičku materinu“, pa se popeo uz sepenice nazad na terasu. Na istom mjestu na kojem sam je i ostavio, sjedila je i listala neke stare priče. Trebao sam je upozoriti da to ne radi. Svaka je pisana o njoj.

Znaš li što bih ja? Da kuhamo. Svašta nešto. Navečer. Kada dođemo s posla, oboje mrtvi umorni. Ali sretni. Dvije sretne budale. Ti bi bila moja budala. “Budalica” bih te zvao. Ne bih, zapravo, jer mi to zvuči pregrubo, ti si mi nešto mnogo slađe od toga, zaslužuješ slađe nadimke. Zvao bih te “Ej ti” jer šta je slađe od tebe? Ništa. Je l’ da? Ti bi se nasmijala kao potvrdan odgovor uz silnu količinu snage uložene da ne pukneš od smijeha dok me gledaš kako ti ovo pričam, lice u lice. Zapravo ti ne bih gledao samo u lice, ali nema to veze. Tebi bi se svidjelo kuda idu moje oči. Tako se obožava žena, zar ne? Pitao bih te jer šta ja znam. I to bi mi morala pojasniti, možda i nacrtati, uglavnom morala bi mi potvrditi. Idemo dalje. Šta bi mi kuhali crtica spremali? Ne znam pojma. Vjerovatno bi ti morala donijeti i tu konačnu odluku, jer ja bez tebe ne bih ništa znao, kad jednom zvanično ti i ja postanemo mi. A meni smo mi oduvijek mi i bili. Ali nema to veze sada. Vratimo se na kuhanje, naše spremanje. Znači, mjesto radnje: kuhinja. Protagonisti: Ti i ja. Mi. Ne bi mi ništa skuhali, da se odmah razumijemo. Ja bih te gledao, ljubio povremeno, zapravo neprestano, pauza samo dok te grlim. Umornu glavu bih odmarao na tvom ramenu. Onda bih se trznuo odlučno, jer nećemo ovako ništa spremiti. Ti bi se uozbiljila, kao. Pronašla recept mog omiljenog kolača, jer moram to znati napraviti. Eto, to ćemo. Sad ćeš me naučiti. Fokusirali bi se. Spremili sve namirnice. I ja bih bio odlučan da sad dalje sve sam uradim. Onda bi ti u nekom trenutku gurnula svoj nosić gdje ne treba i dobacila nešto kao “što ne razbiješ jaja u onu malu posudicu, jer…(bla, bla)” i BOOM. Ja bih se naljutio. Kako se usuđuješ ti mene da učiš! Posle bi se mazili dok me ne odljutiš. Dosađivala bi mi. A ja bih svakih par minutica dobacio jedno oštro, autoritativno “Ej ti!”, koje bi postepeno izgubilo oštrinu, i završilo negdje na tvojim usnama. Umorni od poljubaca i maženja, krenuli bi u krevet, jer sutra treba i na posao. Otišli bi u kupatilo, da operemo zube, i ti da piškiš jer imaš minijaturan mjehur. Rugao bih ti se zbog toga jer si me oraspoložila. A onda, na putu do sobice naše bi vidjeli kuhinju i užasan nered. Pa ništa nismo napravili, i sve si ti kriva. Kaznio bih te. Samo bih te 15-20 puta poljubio pre nego ugasimo svjetla. Ne više! I dodao bih da sutra moraš da me naučiš kako da spremim taj moj kolač, duguješ mi. Malo bih ti zvocao, gunđao, i utonuo u san gunđajući. Ti bi šutjela i slušala poslušno. A onda, čim zaspim, poljubila bi me još jednom. Da tvoja bude zadnja, bezobraznice.

Muvanje danas:

Obavezno dečko djevojku mora da zeza da je debela iako nije, jer je neoriginalan i ne zna šta da radi, pa se stapa sa gomilom pošto je video da svi to rade. I to je danas postalo neko redovno muvanje, nemaju o čemu da pričaju, a i to šprdanje na neki način opušta atmosferu i onda se tako 99% parova muva na taj fazon… Debela si, nisam debela, jesi, nisaaam, jeeesii, nisaaaam i tako u krug jedno dvije hiljade puta dok napokon ne izbleje i ne smuvaju se. Početak veze- Tu već počinje lajkovanje i komentarisanje objava iz 2010, takođe nešto što svi parovi rade. Taguju se da zajedno gledaju Sunđer Boba. Obavezno Instagram ubaci sliku neka 2 profi kolača koja je našla na netu i stavi opis “doručak sa najdražim”. Ako prosječan par ne uradi nešto od ovoga nakon što su se smuvali, onda se ni ne konta da su zajedno.. Početak veze 2. deo- Ovo je već neka druga nedelja veze, za nas normalne je i dalje početak, ali s obzirom na to koliko su današnje generacije inteligentne i napredne, dvije nedjelje veze je jedan ozbiljan period, tu već kreće ljubav. Lajkovanje starih objava je odavno prevaziđeno, sad smo veliki i u ozbiljnoj vezi. Sada ide slika gde se ljube i u opisu neki stih Leksington benda ili nekog trenutnog hita.. Broj srca u komentaru jednak je broju zvezda u univerzumu, jer tako je to danas, što više srca staviš, to se više volite, zar ne? A i kako da se ne volite kad ste već cele dve nedelje zajedno? Ljubav cveta na sve strane, njene drugarice ushićeno komentarišu slike “IJAOOO SRCA MOJA, JA SAM KUMAAA,POHVALE FOTOGRAFU, NAJLEPŠI STE”. Sa druge strane, njegove ortake boli uvo, sa vremena na vreme ga pitaju je l’ perverzna, i to je to. Prva svađa- Ista ona drugarica koja je bila kuma sada stavlja pesmu “jedno đubre obično” i označava bivšu mladu, koja komentariše “TO SESTROOO JAKA SAM KO PREEEEEEE”, dok njegovi ortaci pitaju i dalje isto iako su raskinuli, je l’ je bar lepo izvatao… Razlog svađe je neka sitnica, ali kako da se ne posvađaju dvoje dece koje ni sami ne znaju šta rade, glume ljubav iako jedno drugo uopšte ne poznaju… Naravno kad padne pomirenje nas na fejsu zadesi opšta eksplozija i erupcija ljubavi i nedostajanja, sad su zajedno jaki ko pre i vole se više nego ikad… Konačni raskid- Neizbježno je brate. Ili njemu naiđe neka što je laka, ili njoj neki lijepi fudbaler, ili jednostavno ne ide, ne može to tako, velika ljubav je nestala, žar se ugasio.

Ćao. Ne znam da li je ovo još uvijek tvoj broj… Htjela bi da znam Kako si i Gdje si. Možda si me zaboravio a možda ne. Ako poželiš javi se … “
- Poruka na telefonu i broj dobro poznat bez imena, a nekad je pisalo "Život moj”
Došao sam kući …preskočio onih par stepenica koje su mogle glave da me koštaju kad sam prije žurio kući da pročitam njene poruke …
Napravio sam kafu i dugo tržao telefon u ruci. A onda nazvao…
- Halo, ja sam.
Mislila sam da nećeš nazvati …
- Mislio sam i ja si me već odavno zaboravila.
Teško ide, vrijeme ne briše… samo urezuje još dublje u sjećanje.
Kako si i gdje si?
-Dobro sam, mnogo putujem. Ne drzi me ni vrijeme ni grad.
A neka osoba?
- Ni osoba….
Nit ono za šta si nekad živio?
- Ni ljubav me ne drži… il nisu dovoljno jake, il ja premalo zavolim.
- A ti ? Šta je s tobom … Ne čujem ništa o tebi, ne pitam. Ne dolazim već odavno tamo gdje si ti …
Ja… Dobro sam. Znaš već kako ide…
-Ne znam. Kako ide?
Dan ti brzo proleti. Djeca, obaveze…
- A tako, vjerujem da je lijepo i ako ne znam kako je…
- Jesi naučila konačno da kuhaš? Valjda se više ne boje kao nekad da ih potruješ?
Gade, sjećaš se …
- Ne zaboravljam, nisam taj tip čovjeka.
Ne znam kakav si postao, ali se sjećam kakav si bio.
- Tu i tamo, isti. Poneka prosjeda vlas, ništa pametniji.
- Kakav je taj tvoj …
Dobar i sve je osim moj…
-Ne ide?
Ne zalim se, gura se nekako. Brakovi ko brakovi. Nikad nije kako zamišljaš.
- Tvoj izbor je bio…
Nisi se baš ni borio drugačije da bude…
- Šta drugo da uradiš nego da ljude prepustiš njihovom izboru.
- Voliš li ga?
Djecu sam mu rodila.
- Nit prva ni zadnja što je rodila onom koga nije voljela …
Pusti mene, a ti ? Pričaj da li stvarno si sam il’ ipak ima neka… Ti nikad nisi bio bez žena, s njima si umjeo odlično.
-Ja s njima da, al ne i ona sa mnom… Oduvijek su pravile iste greške. Mjenjale kralja za pijuna, ajd i da je pijun, već na kraju konj bude.
Ne provaljuj, uozbilji se bolan. Stariš a još si vrag…
- Sam sam, ne znam ni ja zašto. Ne snalazim se, nešto mi se ne da. Kaže mater da su godine, valjda neki rok promašio. Ne čudi me, ja sam uvijek naopak bio… i uvijek bi kasnio.
Šta da ti kažem, godine ti idu. Zaboravi šta je bilo, vrijeme je da se krene naprijed.
- Da te zaboravim? Teško…
- A trudio sam se … Nisam te zaboravio i ako je prošlo mnogo vremena. Sjetim te se cesto, zanimalo me je uvijek da li si sretna il’ se kaješ … Ne zovem, jer nemam šta da ti kažem. Strah me da poziv iz prošlosti ne pokvari budućnost…
Dugo sam se lagao da si kao ostale, a nisi. I ako si uradila gore nego što je ijedna. Sličnu ti nisam trazio, ne bi ja podnjeo još jedno razočarenje kad bi saznao da si neponovljiva…
Volio bi da si ostala… Smiješno je znaš…
- Šta?
Da si ostala, nijedna ti ne bi bila prijetna da te prevarim. Ovako, ti si svakoj prijetnja. Tebe nikad nisam mogao ni sa jednom, a svaku bi s tobom…
-Budalo…
Znaš još uvijek te …
I onda taj zvuk prekinute linije … Tišina.
“Obećani nastavak, na brzinu je napisano tako da ne zamjerite”
Nazvao sam je opet…
Još uvijek te volim, znaš. Volim …
- I šta ja imam od toga? Šta imaš ti od toga?
Ništa. Ja nemam, nemaš ni ti, Osim nekog ko se za tebe moli… i uzalud te voli.
-Trebao si da me voliš djelima i da se boriš. I ne bi se sad molio…
-Ti se ne bi molio, ja se ne bi proklinjala.
Mogli smo baš sve… znaš.
- Mogli? Ti nisi mogao preko ponosa da pređeš… a spominješ to sve.
- Nisi se borio, nisi…
- Sjećaš se, jednom da sam ti rekla. Nemoj da pretjeruješ, da tjeraš inat jer ja cu jednom i to biće dovoljno za oboje.
Pa si mu rekla Da …
- Ne odmah, znaš. Dugo sam čekala poziv, praznu poruku bilo šta, bilo koji znak da ti oprostim, da nastavim da te volim i da ljubim te kao prvi put da mi je.
- Niti poziva, a ni poruke. Tišina i samoća, nadanje i vjerovanje u čuda koja su me upropastila. Sve su to bili znakovi, al znakovi da krenem dalje.
- I kad sam mu izgovorila Da, nadala sam se.
Nadala se…
Čemu?
-Tebi
Bio bi znak da moja ljubav nije uzalud …
Pobjegla bi?
- Pobjegla bi…
- I ne ne volim ga i nisam nikad. Desio se kad je trebao. Poštivao, ušivao gdje si ti rezao. Platio za sve tvoje greške, ali je ostao.
- Ponekad znaš treba isključiti emocije. Treba čovjek da ode onom ko ga zaslužuje, ne onom koga voli.
A ovaj poziv?
- Šta s njim?
Šta znači?
- On se morao desiti, dugo me je gušio. Dugo je srce tražilo, da te čuje da vidi gdje si i kako si. Ubijalo je što ne znaš gdje je i kako je onaj zbog koga si nekad disao.
- Ti još uvijek mene kriviš? Još sam za sve kriva… Kriva sam bila uz tebe, kriva kad sam otišla od tebe.
- Misliš lako je bilo? Skupiti se iz ničeg i otići. Ti ne znaš koliko ljubav mora biti jaka da odeš i poželiš sreću onom koga voliš uz nekog drugog….
- Ti ne znaš kako je od dječaka praviti muškarca, ne znaš kako je se tješiti noćima da si voljen. Kako je umišljati da si voljen. Ne znaš ti to… jer ti si bio voljen a neko je bio zapostavljen. Taj neko sam ja… Za
Zar sam bio toliko loš?
- Bio si mlad.
Zar sam bio toliko loš.
- Bio si moj. MOJ. I najgori bio si MOJ. I do neba loš, voljela sam te.
Zašto si otišla?
- Da bi preživjela…
Reci mi zašto si otišla?
- Jer sam sebe zavoljela… a mrzila sam se zbog tebe. Što nisam rođena kao ti, da mi ljubav s neba padne, da me vole i kad ne zaslužujem. Da me vole koliko ih bolim.
I šta sad?
- Ništa. Zadnji put, zadnji poziv…
Da se kao čovjek oprostiš?
- Kao čovjek…
Znaš, doći ću… u taj grad. Godinama nisam bio, ali doći ću.
Preboljeću te ili ću naučit da odglumim da jesam…
- Ne znam šta si čekao do sad, dođi. Griješio si, pogriješila sam za oboje. Dođi i naplati mi da i ja krenem kao svi ljudi normalno živjeti…
- Ti ćeš uvijek reći da te nisam voljela. Ne dao Bog da saznaš koliko jako moraš voljeti nekoga da bi za njegovo dobro otišao…
- Uvijek će biti jedna istina, a dvije priče. Neka svako svoju izmisli da mu bude lakše… Moja je da se nisi borio, tvoja je da te nisam voljela.
Doći ću…
I želio bi da te sretnem.
Na istoj strani ulice… da ne možeš pobjeći, da ne možeš preći na drugu stranu.
I sve što želim da ti kažem jednog dana kad te sretnem biće
Vidiš li sad…
Oči pune, a duša prazna…
— 

Mikail Mihajlov (MiKail)

jedan od najboljih tekstova ikad!

transmundaned

Stalo mi je. I upravo zbog toga, dugujem ti izvinjenje. Izvini, jer znam da te nikada neću napustiti. Od takvih kao što si ti, ne dižu se ruke. Takvi se uzmu u naručje i čuvaju kao posljednja sreća poslije koje nema ni bezvoljnog životarenja. A kamoli života. Možeš li mi oprostiti, jer ću zauvijek biti pored tebe? Znaš, rušit će nas godine. Ponekad ćemo uživati. Ponekad tugovati. Ali čak i kada padnemo na dno, ne brini. Ti ćeš uvijek imati nekoga da te uzme za ruku i kaže koliko sijaš, poput najljepše zvijezde na nedokučivom nebu. Nemoj se ljutiti na mene jer ću te često doživljavati kao čudo. Doista, mene ne zanimaju piramide. Kipovi. Kojekakvi hramovi. Ništa me ne može očarati kao dvije tvoje rečenice sklopljene u jednu blesavu i iznenadnu poruku. Nipošto se nemoj iznervirati pa reći da smo isti kao ostali. Jer meni je stalo i kad misliš da nije. Ja samo ponekad odglumim hladnoću. Ali srce… ono je uvijek na tvojoj strani.
—  Magic Whisperer
Sanjar

Šta ako ti kažem

Da satima biram košulju koju ću obući u grad samo zato što bi me ti mogla vidjeti

Ja koji znam jedino za majice sa mrljama od dezodoransa i hrane nepoznatog porijekla

Postao sam sređen i prestao smrditi na introvertnost.

Šta ako ti kažem

Da sam upisao kurs gitare samo da bih naučio svirati pjesmu koju si jednom pjevušila na tramvajskoj

Da sam počeo slušati narodnjake i izlaziti na sva ta mjesta gdje se okupljaju oni

Kojima nikad ne bi palo na pamet da razmišljaju o potrebi našeg postojanja u savršeno uređenom ekosistemu,

Šta ako ti kažem da sam na trenutke postajao opsjednut tvojim trepavicama

Šta ako ti kažem da sam već odabrao mjesto i vrijeme našeg vjenčanja i da sam

Duboko i posvećeno bio zabrinut da bi taj dan mogla pasti kiša i ukvasiti ti haljinu dok mi prilaziš

Šta ako ti kažem

Da sam našao čovjeka koji će me naučiti plesati

Mene koji imam dvije lijeve noge, obje polomljene na mjestima gdje bi trebao biti osjećaj za ritam,

Šta ako ti kažem da svaki put kad te sretnem, zurim u tvoje prste i zamišljam kako sviraš klavir

A onda pogledom mjerim njihovu debljinu ne bi li znao odabrati odgovarajući prsten?

Šta ako ti kažem da naši sinovi i naše kćer već imaju imena a nisu ni došle godine u kojima se trebaju roditi?

Sagradio sam im kuću i ljuljašku i ljutim se jer ne vole moju poeziju a ti misliš da sam pomahnitao

Šta ako ti kažem da smo sretni i da postojimo

Baš ovakvi kakvi jesmo?

Naše su čudne duše preživjele dušmanski svijet i inate se kad god čuju šapate u pozadini

Šta ako ti kažem

Da postoje bar tri psihijatra i još toliko klinika koje me smatraju zrelim za terapiju

Šta ako ti kažem da si predmet mojih opsesija, da nema ničeg normalnog u načinu na koji te maštam

Šta ako ti kažem

Da svaku večer umirem i ne žalim za godinama potrošenim na obožavanje tvojih koljena

Da se svako jutro ponovo rađam i tijelo mi trni za tvojim tijelom i sve bih da vičem tvoje ime sa krovova ali

Svijet neće razumjeti i one će bolnice ponovo pozvati moje ime.

Šta ako ti kažem

Da vjerujem u Boga samo zato što nema drugog objašnjenja za tvoju ljepotu, šta ako ti kažem

Da se bojim da nećeš živjeti vječno

Šta ako sam čitao knjige o reinkarnaciji i tražio dokaze da sam te već volio u svakom od prošlih života?

Šta ako ti kažem

Da sam tvoj svime što imam, šta ako me nije briga

Što život prolazi a ja stojim u redu muškaraca koji samo maštaju o tebi, šta ako

Nema ničeg posebnog u ovom što osjećam, šta ako

Nikad nećeš pročitati ni jednu pjesmu o tebi a toliko ih je da bi od njih mogao napraviti vatru

Dovoljno veliku da u njoj izgorim i postanem pepeo

Kojeg ćeš u januarsko jutro prosuti po ledu i njime gaziti?

Šta ako se i dalje nadam, šta ako sve ovo postoji

Samo za nas?

Da se ona pita, sad biste ležali u mraku, smijali se uspomenama, pa biste dugo ćutali..
I negdje između isprepletenih prstiju i srca, provukle bi se one dvije male riječi koje bi sve popravile. Ti bi se okrenuo prema njoj, privukao je sebi i poklonio joj najnježniji poljubac na svijetu.
Ali, ne pita se. Izabrali ste daljine.

Sreo sam te juče…
Koliko je prošlo od našeg poslednjeg susreta više ne može ni da se izračuna.
Nisam znao sta osjećam, ali bio sam nervozan.
Bilo mi je drago što sam te sreo.
Jer, znaš, već dugo vremena nemam kome da se obradujem,
onako dječije, nevino.
Od svih pomješanih osjećaja, straha, nervoze, tuge, nedostajanja…sreća je bila ta koja je najviše bila prisutna.
Kada si mi se nasmijala, imao sam osjećaj da sam najsrećniji čovjek na svijetu.
Bio je to onaj osmijeh koji si čuvala samo za mene, onaj najljepši, poseban.
Bože, činilo se kao da sam u raju,
ništa mi više nije trebalo.
Nisam znao šta da ti kažem, ali sam bio srećan.
Prišla si mi i pozdravili smo se.
Pitanja kako si, šta ima, šta radiš, nisu bila potrebna.
Znali smo oboje kako je ovome drugom u životu.
Počela si da pričaš o nečemu sva srećna,
nisam te prekidao, daleko od toga,
dok god mi pričaš sa osmijehom na licu ja cu samo da ćutim i da te slušam.
Zezala si me, opet za moj lančić,
koji si obožavala da nosiš oko svog vrata.
Pokušala si da ga uzmeš opet.
Kada si mi rukom dotakla vrat,
nisam znao ništa,
samo sam pokušao da se izmigoljim
jer znaš da se naježim.
Međutim, imao sam osmijeh na licu,
ne znam zašto ali jesam.
Bio sam srećan.
Kako čovjeku malo treba da bude srećan.
Samo jedan dodir ili iskren osmijeh.
Pitala si me zašto ćutim,
nisam znao šta da ti odgovorim.
Samo sam te gledao sa osmijehom na licu.
Ućutali smo i samo se gledali.
U sledećem momentu si me povukla u stranu,
vjerovatno da nas ne vide, zagrlila me
i stavila svoju glavu na moje rame,
sa lijeve strane, bliže srcu.
Srcu koje je lupalo od sreće,
ali i od straha.
Zagrlio sam te jako,
kao da mi od toga život zavisi,
nisam htio da pustim.
Suza mi se kotrljala niz obraze,
ali nisi vidjela, nisam htio da vidiš.
Znam da bi te to još više povrijedilo,
a ja sam ti dovoljno bola prouzrokovao.
Mazio sam te po kosi i po leđima.
Cijeli moj svijet je stao u taj jedan zagrljaj.
Šapnuo sam ti tiho da me pustiš,
znaš šta se priča o meni po gradu,
šta će se tek pričati ako te vide sa mnom opet.
Neću da proživljavaš to još jednom zbog mene.
Znam da ti nikad nije bilo bitno šta će ko reći,
ali ja nisam htio da se priča o tebi,
nisam mogao da podnesem to.
Ali, nisi htjela.
Samo si odmahnula glavom i stegla me još više.
Kao da će ti nestati vazduha ako me pustiš.
Nisam ni ja htio tebe da pustim ali morao sam.
Prije nego što sam te pustio
pomirisao sam ti kosu još jednom
i pomilovao te po glavi.
Rekao sam ti pusti, nemoj, vidjeće nas neko,
ali nisi htjela.
Još uvijek si tvdoglava, kao i ja.
Znam da me još voliš, iako su prošle dvije godine,
volim i ja tebe, to se nije promijenilo,
ali ne možemo više da se vraćamo na staro.
Bog zna koliko bih htio da smo zajedno,
da opet budeš moja, kao što sam ja tvoj.
Bio i ostao.
Okrenula si lice prema meni,
pogledala me svojim očima
u kojima sam vidio milion različitih osjećaja.
Nasmijala si mi se, onako kako ja volim,
poljubila me i rekla mi vidimo se opet nekad.
A ja…
Ja sam te gledao kako odaziš
i dobacio-vidimo se, čuvaj se.
Ostao sam još dugo na tom mjestu
gledajući u tvom pravcu.
Znam da ćemo se opet sresti, kad tad.


- M.M.

“Putnici u prolazu” eto to smo mi.
Ništa više i ništa manje.
Samo dvije hodajuće sjene,
Što u sebi nose zajedničke uspomene.
Uspomene na zalaske sunca u kolovozu,
Na prve rujanske kišne kapi,
Na poljupce na mjestima bližim nebu,
Na hladnim noćima u novembru.
I još nekoliko mjeseci uspomena.
Zatim dolazi onaj kojeg se oboje najviše sjećamo,
Mjesec u kojem smo postali sve što smo danas.
Dvojac s uspomenama na prve dane proljeća.
Obični ljudi u vrtlogu života, koji su se jednom davno sreli.
—  Pricam ti o njemu