drsko

Priče stvorene od omiljenih pitanja iz inboxa - pitanje prvo

Kakva je bila tvoja prva velika ljubav, pamtiš li je po nečemu ili bi radije zaboravio?


Sve nešto mislim zvučat ću hladno, možda čak drsko ili bezobrazno ali držat ću se istine: Sve moje ljubavi su bile iste – voljele su me obične smrtnice onako kako obične smrtnice vole, tražeći u ljubavi vlastitu korist i nikad ne dajući više od onog što mogu preboljeti. Sve moje ljubavi bile su male i tiho nestajale nakon par mjeseci… poput filma koji se dugo najavljuje i reklamira, filma u kojeg se uloži mnogo a na kraju bude prekratak i toliko običan da ga se nakon sedam dana niko ne sjeća. Sve moje ljubavi sam ljubio sa dvadeset posto srca, za svaku od njih sam morao da usporim i prilagodim se. Nijedna me nije oduvala i natjerala da ubacim u brzinu više pa se slupam o zidine romanse poput sportskog automobila bez kočnica. Sve moje ljubavi bile su djevojke željne pažnje i reklamiranja, djevojke koje su u meni vidjele društvo za put do destinacije a nikad samu destinaciju. Sve moje ljubavi su pričale o tome kako ljubav ne treba da bude svrha života već samo desna ruka u potjeri za vlastitim snovima. Jebeš takve ljubavi. Sve moje ljubavi su trebale nekog sa manje srca, nekog ambicioznog ko na život gleda kao na švedski stol sa kojeg treba uzeti što više. Ja nisam taj. Ja bih sa tog stola uzeo samo jednu stvar, onu koja mi najviše godi i izašao iz sve te galame na svoj mali balkon sa pogledom na Sarajevo. Sve moje ljubavi su tražile mnogo od života. Ja od života trebam jedino ljubav.

Sve moje ljubavi i danas misle da patim za njima. Čitaju moje priče ili pjesme, nađu dio koji podsjeća na njih i budu ponosne na trag kojeg su ostavile u meni. Sve moje ljubavi ne znaju da sam sa svakom od njih želio više i morao da maštam kada bih trebao živjeti. 

Dakle, da li se sjećam svoje prve velike ljubavi? Ne sjećam se jer je nisam imao ali jednom kada je nađem, cijeli svijet će je pamtiti po riječima koje za nju stvorim.

Nisam smeo da je taknem te prve noći. Samo sam je gledao. Bila je previše, previše vredna. Činila mi se krhkom, lomljivom, zato i pomalo zabranjenom… najposebnijom od svih. Ali sledećeg dana nisam mogao da izdržim. Uzeo sam je u naručje divlje, životinjski drsko, ali u isto vreme i nežno. Kakvo li je to ščepavanje bilo, jedva da se može opisati! I onda… vodili smo ljubav satima i satima. Ceo komšiluk nas je čuo, ali niko se nije požalio. Mislim da su uživali i oni. Jer bio sam spreman za nju — zato to nije moglo izaći na rđavo. Znao sam: sve prethodne bile su samo proba. Postojale su samo zato da sa njom budem ovakav. Najbolji. Godinama sam se spremao da budem najbolji za nju. I znao sam da uvek može još bolje, drugačije, posebnije. Bio sam željan tog izazova — to je jedino što sam iskreno želeo od života: da je slušam dok vodimo ljubav, dok je pod mojim prstima, dok se osećamo. Celog tog dana nismo prestali da vodimo ljubav.

*odbije lika ponovo, sasvim razumno*

lik: deluješ drsko sada. to što mi se dopadaš ne znači da ću da tolerišem ovako ponašanje. želim da se upoznamo i možda zavolimo jel mnogo tražim? mrzim što si uživo fina a preko poruka loša. mislim da je normalno da ovako lep i pametan dečko poput mene bude sa devojkom kao što si ti.

ja ponovo: stvarno nisam zainteresovana, nema potrebe ni za čim

lik: ako se povučem patiću

………

…….

lik: ne želim da smetam.

….

lik: a volim te



Ok HAHAHAHAHHAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHHAHAHAHAHAHAHAHAHAHHA

Dopustite mi da Vam kažem da sam ja prijatelj nesreće i to njen veoma iskren prijatelj, jer ona zaslužuje osjećaje prisnosti i prijateljstva. Ona nas čini boljima i to je jedna velika usluga koju nam čini. To je prava, prijateljska usluga koja se, ako hoćemo da budemo pošteni, mora uzvratiti. Nesreća je pomalo namrgođen ali tim pošteniji prijatelj našeg života. Bilo bi poprilično drsko i nečasno od nas da to zanemarimo. U prvom trenutku mi nesreću nikad ne razumijemo, zato ju i mrzimo onog časa kada se pojavi. Ona je jedan tako fini, tihi drugar koji nas uvijek iznenađuje kao sa smo same budale koje je uvijek lako iznenaditi.
—  Djeca Tannerovih, Robert Walser
Pričaj mi …
O čemu …Da ti pričam.- Upitao sam je…
O ljubavi…
Nema tu šta da se priča. -Drsko sam odgovorio…
Nemoj da si takav mrgud, sigurno si nekad volio. - Blago razočarana upitala je…
Ne, nisam….odgovorio sam dižući ljevu obrvu kao znak mrštenja.
Čudno…izgledaš mi kao neko…
Neko ko ipak ispod tog hladnog oklopa ima veliko…
Prokletstvo. Prekinuo sam je…
Ne želim o tome!
Srce. Povišenim tonom rekla je…izgledaš i kao neko ko zna da voli. Imaš taj osmijeh… osmijeh čovjeka koji bi mogao jednoj ženi da popravi svijet osmijehom, a kamoli tek dan.
Mene ćeš da voliš…uz blesavi osmijeh je rekla… Mene ćeš da grliš, ljubiš da maziš. I biću ti sve…znaš li to..? Znaš li …
Razvukao sam taj blagi grč na licu, nešto nalik osmijehu… i prešutio.
A onda, je takvu i zavoliš, i ako ti se cinilo nemogućim.
Poželiš da ostaneš.
…al’ ipak odeš.
Oduzmeš joj volju da ona ikad više voli… a sebi oduzmeš pravo da ikad više na ljubav pomisliš, a kamoli tek da je živiš.
I bila mi je sve najbolje moje, a ja njoj sve najgore….njeno. Njeno!
Poslije mene kao da je imala kvar na srcu, nalik onaj sa starim uličnim rasvjetama u parkovima koje bi na tren prekidale da svijetle u noći… dok ne bi dobile spoj i zauvijek prestale da svijetle…
Iz nekih starih razloga, prije mene njeno srce je počelo da prekida samo ja…ja sam bio taj spoj…. poslije kojeg više nikad nije…zavoljela… i zauvijek ostala takva.
—  MiKail
Prva noć u Beogradu

- šta si to kupio?

- ma ništa, knjiga neka. I par bukmarka na poklon.


Jeste da ih nemam kome pokloniti al’ dobro. Nek’ stoje za slučaj da se pojavi neko. Ne mora ni sve znati.


- a koja je knjiga, nešto dobro?

- aha. Tomaševa poezija, hoćeš da pogledaš?

- a de zezaš da čitaš poeziju? Fakat?

- Tu i tamo, šta znam. Poezija mi je iskrenija od romana.

- Ti baš neki čudan lik, ha?

Ja baš neki čudan lik. Jebeš ga ako razumijem šta je čudno u tom’ što kupim knjigu na svom prvom dolasku u Beograd. Oke, možda bi bilo normalno da smo prvo otišli na ta neka turistička mjesta koja se moraju vidjeti a ne da insistiram da svratimo do šopinga na Ušću jer moram u Vulkan da uzmem knjigu… ali nije ni najgora moguća stvar za uraditi kad se tek dođe?

- ma uzeo prvu s reda, da imam šta raditi večeras u hotelskoj sobi.

- pa imaš tv i internet, a vjerovatno će raja negdje u kafanu večeras. Nije valjda da ne ideš s nama?

- idem naravno, ali ne ostajem dugo. Ipak treba u šest ustati, došli smo da radimo.

- uvijek preozbiljno shvataš posao, opusti se.

- radoholičar jebiga.

Zaustavljam taksi. Otvorim joj vrata, ona uđe, uđem i ja za njom. Do hotela imamo desetak minuta vožnje. Čim smo sjeli ona nastavlja.

-i šta, radije bi čitao pjesmice nego s nama na provod ha?

Taksista odbi pogled od retrovizor pravo prema meni, isti onaj pogled kao njen. Znam, zvučalo je fakat loše kako je to rekla.

-kad to tako kažeš, i zvuči čudno ali nije baš tako. Doći ću, rekao sam ti već, ali oko jedanest idem nazad u hotel. Trebam spremiti izvještaje za sutra tako da ću to da odradim a poslije se pružim uz knjigu dok me san ne uhvati. 

-baš si bezveze, pa i mi radimo sutra isto kao ti a opet možemo u provod.

-E slušaj, fakat mi nije do objašnjavanja oke?


Taksista začuđeno podiže obrvu. Nasmija se onako penzionerski i širom otvori uho.

- a ja tebe, odmah se ljutiš. Nisam ništa loše rekla. Izvini eto, neću riječ progovoriti.

Taksista presretan nastalom tišinom, jedino je sa radija svirala neka Bajagina, Ona na jednom kraju zadnjeg sjedišta zuri kroz prozor, ja na drugom slažem neke rečenice u glavi. Kao dvoje nadurene djece, nismo se primjećivali.

-Petsko četrdeset, reče taksista. Stigli smo. 

Platim taksi i dok čekam kusur, ona izađe iz auta. Dobro.

- zadrži kusur majstore, vozi dalje.

- gdje ćemo – upita taksista kao da se ništa nije desilo.

- negdje pored rijeke, nije važno. Moram da zapalim.

- daleko je Miljacka prijatelju, hoće li Dunav poslužiti?

- samo vozi.

Taksista nagazi na gas a moja nova radna kolegica ostade na trotoaru začuđena. Mogu se kladiti da mi je nešto opsovala.

- Jel tebi sve ovo zvučalo kretenski s moje strane?

- Kome, meni? – upita taksista nesigurno.

- Tebi prijatelju, tebi.

- Šta znam jebiga. Nisi neki poseban kavalir.

Vjerovatno je u pravu, mogao sam ovo mirnije riješiti. Jebiga sad. 

Bajaga je završio, sad svira neka čudna klasična muzika i nas dvojica ćutimo. Sarajevski taksista bi mi do sad sedam puta rekao „što je bolan ne odvede u sobu da joj šatro čitaš poeziju“ ili makar ono drsko „e jesi papak jarane“.

Ovaj beogradski umije da ćuti.

Auto pređe preko neke kaldrme, haman iste kao na čaršiji. Zavuče se kroz dvije-tri uske ulice i stade na trotoaru.

- Zemun nije na nekom posebnom glasu u Beogradu, pogotovo kod turista. Ne znam, meni je lepo. Tamo levo su ti restorani gde dolaze sve neki bitni tipovi, nemoj tu da ideš. Prođi iza ove ograde, ima jedna dobra klupa kraj reke. Tu možeš zapaliti i čitati koliko ti volja.

- Hvala ti. Koliko sam dužan?

- Ništa prijatelju, samo se čuvaj.

Čudan tip. Klimnu mi glavom u retrovizoru, klimnem i ja njemu i izađem. Taksi nestane u daljini.

Prođem do klupe, zapalim cigaretu i izjadam se Dunavu. 

Dobrih par sati sam tu sjedio. Pročitao Tomaša, ispušio posljednju kutiju Lakija i naravno ignorisao sve pozive i poruke na telefonu. Imao sam dovoljno novca za taksi nazad do hotela, ništa drugo mi nije bilo bitno.

Oko pola dva pozovem taksi. Nadao sam se onom istom čovjeku koji me i dovezao tu ali šanse za to su premale.

Došao neki Crnogorac u sivom Pežou. Kad sam mu rekao da sam iz Sarajeva, ispričao mi je čitavu historiju svoje porodice - sin mu tamo studira, hoće da ženi neku Selmu.  Pola ga nisam slušao.

Platim čovjeka, izađem iz taksija i u hotel. Šteta što ne rade knjižare, otišao bih još po nešto. Ovako, legnem i ponovo počnem Tomaša.

Poezija je čudna stvar. Ovisno o tome gdje je čitate i u kakvom raspoloženju, svaki put je ista knjiga – drugačija.

U dva sata legnem da spavam. Sutra je dug dan.

”Volim te.” Govori mi njeznim glasom, gledajuci me prodorno svojim crnim ocima, milujuci mi lice jednom rukom, a drugom drzeci me za ruku. Gledam ga. Gledam ga njezno i drsko u isto vrijeme, dok mi srce radi 100. na sat. ”Pa reci nesto..” Govori mi i njezno se nasmije. Kako samo volim taj osmijeh. Osmijeh zbog koga vrijedi ustajati svaki dan. Pa cak i onim kisnim danima. ”I ja tebe.” Odgovaram mu nekako tiho, strasljivo. Stezem mu onu ruku koja drzi moju i preplicem prste s njegovim. Jos jedan osmijeh. A onda, onda se njegovo lice pocinje priblizavati ka mom. Njegov pogled. Pogled pun ceznje za mojim usnama. Svaki put kada me poljubi, cini mi se kao da cu prokljucati. Svaki put kao da je prvi. Osjecaj je vanzemaljski.”

“U nekom paralelnom univerzumu mi bismo sigurno uspeli”, ponavljam sebi po ko zna koji put. Tešim se, valjda, ili barem pokušavam.
“Stvarno tako misliš?”, dodaje neki drugi glasić.
“Naravno da mislim!”, drsko odgovaram, “U nekom drugom univerzumu ljudi malo manje gledaju tuđa posla, a više svoja. Tamo nema straha, paranoje i mi nismo slomljeni toliko. Zapravo, nismo slomljeni uopšte, ako je već sve paralelno.. Celi smo, srećni..”
“I ne volite se”, prekida me glasić, “ako je već sve paralelno, verovatno tamo nema ni mrve ljubavi u vama..”
“Ona prkosi svemu”, nesigurno odgovaram, “čak iako je tamo negde sve drugačije, mi se i dalje volimo i održavamo i sve je kako treba…”, tiho dodajem. “Zar ne?”
“Zar je uopšte bitno?”, nežno pita glasić, “Nijedno od vas ne živi u tom drugom univerzumu. Ovde ste i niste uspeli. Džaba stvaraš te sulude scenarije u glavi ne bi li se još malo držala za nešto što je prošlo. Iznova i iznova ponavljaš istu grešku stvarajući nove, izmišljene delove nekim starim, gotovim pričama. Nekad se brinem da se nikada nećeš naučiti..”
“Ali.. teško je…”, mrljmljam kroz jecaje, “bilo je…. i….. ne znam….. ne mogu.”
“Bilo je i biće. Uvek bude nešto novo. Ne kao staro, nikada kao staro, ali u tome je i čar. U nekom drugom univerzumu možda ne patiš. Smeješ se na sav glas i nemaš nijedan ožiljak na telu i duši, ali u tom drugom univerzumu verovatno nikada nisi stvarno osećala. Prazna si i lažno srećna, pa ti vidi ko bi radije bila.”
Udara glasić tamo gde zna da boli; gde ona ljuštura samo čeka svoju priliku da izađe na površinu i zarobi mi smeh i suze.. Pa da ponovo hodam prazna.
“Nema to veze sa univerzumima”, kaže ponovo, “nešto nigde nije suđeno, a nešto se svuda desi.”

“Nikad nikog nisam voleo, rekao sam joj.
Mene hoćeš, drsko je rekla, gledajući me pravo u oči.
I tad sam znao, da već počinjem…”
Kolekcija priča o godinama s Anjom – PORODIČNA VEČERA

U košulji neudobno zakopčanoj do grla, u nekim hlačama na peglu i kaišem kojeg sam jedino na svadbama nosio, nesigurnim se korakom penjem uz stepenice. Cipele se presijavaju i lupkaju u polumraku o betonske stepenike, disanje mi je nemirno a u ruci šuška vrećica sa bombonjerom, sokom i nekom nasumično odabranom belgijskom čokoladom. Nisam skratio bradu, nisam začešljao jednu od onih pederskih frizurica na stranu kako bih se dopao njenoj mami ali jesam se, jebiga, picn'o k'o da idem na svadbu.

Trebalo je uzeti lift, pomislim zastajkujući na četvrtom krugu stepenica. Otpuštam ono posljednje dugme košulje, uz prozor što gleda na Željin stadion hvatam dah i nasumično skrolam neki članak na dnevnom portalu samo da nečim drugim okupiram misli. Vuče me neodoljiva želja da zapalim ali to vjerovatno nije pametna ideja. Njen otac, bivši vojni komadant a sada vlasnik zaštitarske agencije i trener jedne od onih istočnjačkih borilačkih vještina, sigurno ima neku zen moć da namiriše nikotin, drogu ili alkohol na dvadeset kilometara udaljenosti. A opet, ni sam ne znam otkud ovolika potreba da ostavim dobar utisak. Ni prvi ni posljednji put da sjedim sa roditeljima neke moje djevojke, kod nekih se imalo o čemu pričati, kod nekih se samo gospodarilo neugodnim tišinama ali na kraju dana, izlazio sam iz tih stanova rasterećen i bez ijedne brige na svijetu. Ta moja nonšalantnost je nekad donosila rezultate, nekad nije, ali poenta je bila u tome da me nije bilo briga.

Ko ga jebe – pomislim, i uz onaj na kant otvoren prozor što sa haustora gleda na stadion, zapalim cigaretu i odmjerim misli. Dole u uglu parkinga u hladu ispod topole gledam svoj auto. Uredno parkiran pored nečijeg Mercedesa, prašnjav, neopran, žalio mi se kako ga je golub posrao samo što sam ga ostavio dole. Trebalo bi ga oprati jednog od ovih dana. Iz nekog razloga su me te jednostavne aktivnosti uvijek zabilazile, niti sam imao volju za njima niti su mi nešto posebno smetale. Auto prljav, stan neuredan, pepeljara pretrpana, knjige na polici nabacane, neke pročitane do pola, neke nikad počete, a skoro sve ukapane pepelom i kafom… i vječito pretrpane misli. Jedino je na papiru sve složeno kako treba.

Pred kraj cigarete mi zazvoni telefon, njena slika na ekranu. Javim se, povačim dim, bacam pikavac kroz prozor i kažem joj da stižem. Prikopčam ono posljednje dugme jer, eto, iz nekog razloga misli da to tako treba, da odajem utisak profesionalnosti i otmjenosti, iako te dvije osobine nikako ne bi smjele i istu košaru sa mnom ali ‘ajde, ne smeta mi toliko pa ga zakopčam. Ubacim dvije žvake i polako do šestog.

Sa stubišta krećem izduženim hodnikom prema njenim vratima, već razmišljam ko će da otvori i opet, koji je pravi način da se pozdravim ali Anja mi olakšava situaciju, stoji u bijeloj haljini prošaranoj ružinim cvjetovima tu na pragu, širom otvorenih očiju, nasmijana, očigledno zadovoljna košuljom koju sam odabrao, ali i dalje nemirno lomi prste jer, hiljadu puta mi je to do sada ponovila, ubijeđena je kako se njen otac i ja nećemo slagati.

Nagnem se da je poljubim u čelo, njena se ruka spusti na moju podlakticu, nježna kao i uvijek, primakne se u blag zagrljaj, nečiji tuđi, nije jedan od naših, valjda iz poštovanja prema prisustvu svojih roditelja ili iz straha da jedno do njih ne krene prema hodniku i ne nađe nas zagrljene na pragu… pa me pogleda škiljeći kao vjeverica, nagne glavu u stranu kao da hoće pitati „jesi li to pušio“, ali prešuti, nasmije se i za ruku me povede unutra.

Kroz široki hodnik ofarban u blještavo bijelu, vodi me u dnevnu sobu gdje sjede njeni roditelji. Čvrst stisak vojnog lica, probadajući pogled i jaka vilica dočekaše me na sred sobe, prije nego sam stigao riječ da izgovorim. „Dakle ti si Saša“, reče promuklim glasom, i ostade na tome. „Ja sam“, rekoh.

Njena se mati pojavila iz kuhinje par minuta kasnije, nervozna, užurbana, sva smušena u vlastitom koraku, ide prema meni i grli me kao što majka grli vlastito dijete. „Dobro nam došao sine“, izgovara sred zagrljaja a ja k'o stablo breze, povijam se lijevo desno prateći njene pokrete u zagrljaju, pokušavam se zahvaliti al’ mi nekako neugodno pa tek kad me pustila, stižem da kažem par riječi, da se zahvalim na pozivu i naglasim kako im dom divno izgleda. Mati se postidi, krene lomiti prste baš onako kako to Anja radi i izvinu se jer mora nazad u kuhinju da meso ne prigori.

Večera bješe bogata, sa nekoliko različitih jela, raskošna u bojama i ukusima. Anjina je mama fantastična kuharica a par puta je, uz Anjino negodovanje, naglasila da je i kćerku podučila svim tajnama zanata, smješkajući se mislima koje joj prolaze kroz glavu. Ja nisam mnogo govorio - niti sam posebno vješt sa srećnim porodicama, niti se umijem opušteno ponašati na takvim večerama. Trudio sam se da uljudno odgovorim na svako pitanje, da jedem umjereno i pristojno i da se kojim slučajem ne ukapam po košulji – ne bi mi bilo prvi put.

Nešto kasnije, Anju je mati odvela u kuhinju da joj pomogne sa pospremanjem posuđa, pa smo za stolom ostali njen otac i ja. Iz staklenog pretinca ormara u kojem su uglavnom stajale slike, ukrasi, par vojnih odlikovanja i nekoliko knjiga, izvukao je flašu viskija pa ponio dvije čaše s ledom prema stolu. Nisam ih tražio, neću ih ni odbiti. Natočio nam je piće, iz unutrašnjeg džepa svog prsluka izvukao tabekeru, ponudio me a ja nisam znao da li me testira ili je već vidio kroz svaki sloj moje večerašnje nepušačke maske pa odbijem, ne previše iznenađeno niti drsko, tražeći onu nonšalantnost koju sam nekoć nosio na ovakva okupljanja. On podigne obrve pa slegne očima, vrati tabakeru u džep i popije gutljaj.

-   „Dakle, inžinjer? Nije ti to loše.“

-   „Ne mogu se požaliti.“

-   „Radiš?“

-   „Radim.“

-   „Gdje radiš?“ – kažem mu.

-   „Solidna firma, solidna. Jednom su za mene nešto radili i prijatno me iznenadili.“ Povlači dim, otpija piće i nastavlja. „Stranci su to, jebiga, nema tu prostora za zajebavanje.“

-   „Dobro je za sad, vidjećemo.“

-   „Nego da te pitam.“

-   „Pitajte.“ Već mi smrducka kuda ovo ide.

-   „Tvoje ime, Saša.“

-   „Šta s njim?“ Postajem defanzivan.

-   „Je'l to nešto skraćeno ili..?“

-   „Ništa skraćeno, na ličnoj piše Saša. Dobio sam ime po čovjeku koji je spasio život mom ocu.“

-   „Dakle ti si…“

-   „Pitate me za naciju, religiju ili oboje?“

-   „Pitam te ako bude svadbe, hoće li ona biti šerijatska ili crkvena.“

-   „Nisam religiozan, neće biti crkvi ni džamija.“

Stari otpija piće do kraja, spušta čašu na stol i skenira me pogledom. Ja kao da toga nisam svjestan, gledam po zidovima njegove slike u svečanim generalskim uniformama, oružje uramljeno iznad komode sa TV-om, ordene okačene tik iznad fotografije na kojoj drži svoju kćer u naručju, gledam vjerske knjige na policama i u onoj istoj komodi iz koje je izvadio viski, gledam veliku sliku ispred Begove džamije, sliku na kojoj su on i njegova supruga, ona pokrivena maramom, on u ruci drži svetu knjigu, oboje nasmijani i mladi kao što smo Anja i ja danas.

Vraćam pogled na njega, ježi me njegova grimasa pa iz džepa vadim kutiju i palim cigaretu. Anja ulazi u sobu, zastaje, vidim na perfieriji svog pogleda kojeg držim na licu njenog oca kako me gleda, kako oklijevajući korača prema nama i spušta na stol šoljice kafe, pa žurnim korakom bježi iz dnevne sobe da se kojim slučajem ne zadesi tu kad krenu riječi. Njen otac mijenja izraz lica, nije to više nadmoćna vojnička staloženost, spušta obrve, ugao usana mu se izvlači na jednu stranu i gleda me jednim od onih osmijeha kojima se gleda neprijatelj pred borbu. Ja otkopčavam ono dugme koje me neopisivo guši, stresem sa sebe prašinu smušenosti i stida, ispravim ramena i zauzmem stav muškarca. Sve ili ništa, ovaj put.

Bez ikakve maske na licu, bez straha ili želje da mu se dopadnem, srkao sam svoju kafu i uživao u ćutanju. Ljudi često kažu kako su im te tišine neprijatne, a ja u njima nalazim mir i tek tad mogu jasno fokusirati misli na vlastiti svijet. Ispušili smo svoje cigarete, popili svoja pića i više ni riječ nismo rekli. Stari je ustao, sa rukama na leđima zaobišao stol kao što vojni general obilazi oko vojnika koji je nešto skrivio, stao par koraka od mene i čekao da i ja  ustanem.

Kada sam to uradio, on je pružio ruku. Ja sam pružio svoju, rukovali smo se. Sve što je rekao bilo je: „sad možeš ići.“ Pogledao sam prema vratima koja su vodila u kuhinju, odmjerio ga pogledom čekajući da mi dozvoli da se pozdravim sa Anjom i njegovom suprugom ali je njegov ledeni izraz lica ostao isti.

Napustio sam stan ne pokazavši ni gram potrešenosti, ne okrenuvši se za zalupljenim vratima, ne misleći na Anju i njenu savršenu porodicu u njihovom savršenom domu. Sišao sam niz stepenice najbrže što sam mogao, upalio auto i odvezao ga u jednu od onih samouslužnih autopraonica. Zavrnuo sam rukave košulje, uzeo crijevo u ruke i prao auto dobrih pola sata. Otvorio sam sva četiri vrata i gepek, prebrisao svaki centimetar iznutra, zatvorio vrata, suhom krpom ga posušio a zatim otišao do benzinske pumpe, natočio pun rezervoar goriva, kupio dva-tri mirisa za auto, jedan okačio sa unutrašnjeg ogledala a drugo ubacio u pretinac, pustio muziku i obišao krug Sarajevom.

Bilo je već jedanaest kada sam klizio prema Principovom mostu, neki me vrag nažuljao pa skrenuo desno, ostavio auto tamo na parkingu iza At Mejdana, prošetao i pješke prešao Principov most. Ušao sam u čaršiju kao u vlastiti dom, osjetio poznate pločnike pod stopalima i kroz gužvu i buku sve većeg broja turista, probio se do Begove džamije.

Stajao sam u haremu kraj česme, gledao gore u munaru i razmišljao o tome kako ljudima život lako udari u glavu. Gledao sam vjernike posvećene svojoj molitvi pa iz džepa opet izvukao cigaretu i zapalio. Pomjerio sam se u sami ćošak harema, naslonio leđa na kameni zid i makar pola sata posmatrao te ljude. Misli me nisu umarale, nisam pokušavao razumjeti ni Anjinog oca, ni mog oca, niti bilo kojeg drugog čovjeka kojem su ratne godine prošle kroz krv. Nije me bilo briga za njihove žrtve niti za godine koje su ostavili u rovovima boreći se jedni protiv drugih, ni sami ne znajući za šta – u tome nisam vidio ništa sveto. Moja je svetinja bila ljubav, Anjin osmijeh, godine koje smo jedno drugom obećali i godine koje nam žele oduzeti – i vječito pitanje, mogu li oni to razumjeti?

Vraćao sam se prema autu, bila je ponoć. Nije bilo propuštenih poziva, nije bilo poruka niti tragova da me Anja pokušala pronaći. A opet, ni ja nisam nazvao nju. Sklonio sam se u park At Mejdana, sjeo na klupu i pozvao njen broj bez jedne jedine ideje šta ću reći ako se javi. Zvonilo je tridesetak sekundi bez odgovora, veza se zatim prekinula. Nisam pokušavao ponovo. Postalo je hladno, gurnuo sam telefon u džep i upalio auto. Spustio sam se Sarajevom slušajući neki stari jazz i došao u svoju mahalu. Pred zgradom me čekalo moje parking mjesto.

Parkirao sam, krenuo prema ulaznim vratima kada sam čuo zvuk padanja ptičijeg govna na haubu auta.