crtanje

Ne idi jer si jedino vrijedno i lijepo što imam u životu. Ostani jer se za tebe želim boriti svakog dana… Ostani jer te trebam, trebam te za sve one rupe koje su ostale u meni, trebam te za sva prošla i buduća sjećanja. Želim da ostaneš zbog svih onih zimskih, proljetnih, ljetnih i jesenjih noći. Trebam te za snove, trebam te za jutra. Želim te zbog tvojih predivnih usana kojih, ne znam, nikada dosta, anđele. Želim tvoju dobrotu, zlobu, želim tvoju tugu i sreću. Želim te za odlaske i za dolaske. Želim nekoga jedva čekati. Dovraga, želim samo tebe jedva čekati. Želim te čvrsto zagrliti i učiniti da osjetiš ono što nikada u životu nisi osjetio. Želim slušati o tome koliko ti je faks dosadan i kako te brat živcira. Želim biti ponosna na svaki tvoj uspjeh, svaki bod kojeg postigneš na fakultetu. Želim, jako želim, jer si prva osoba koja je ovog “vuka samotnjaka” učinila osobom koja bi mogla cijeli život provesti u nečijim rukama. A da ne pričam o tome koliko jutara želim dočekati s tobom. Ne mogu ti opisati koliko mi trebaju tvoje ruke i ono crtanje i pisanje po mojim leđima. Želim da mi govoriš kako imam suhu i odvratnu kosu, ali svejedno ne želiš da ju peglam samo zato da bude zdrava. Želim da gasiš moje jutarnje cigare i da mi pripremaš frapee umjesto kave, da u smeće baciš tablete za sve bolove i ne daš da odem u ljekarnu po njih. Želim te tu kraj sebe. Neizmjerno te trebam i znam da ti mene trebaš. Trebaš me onoliko koliko i ja tebe. Spasili smo jedno drugo. Zašto smo spasili jedno drugo da bismo nakon nečega ovako čistog, samo odustali? Imamo snage, nenormalno smo jaki. Volimo se. Poštujemo se. Vjerujemo. Možemo. Zato ostani. Sebično me voli. Ostani. Ostani, nebo moje dobro… Nebo moje dobro…