crno bijela

Sjećanje u boji

Prolazim sinoć u jeku subotnje večeri Ferhadijom. Prijatelj i ja samo izašli na razgovorušu, kovali kojekakve poslovne planove koji vjerovatno nikad neće zaživjeti a onda u smiraj večeri na ugodnih 16 stepeni, obišli krug od Sebilja do Vječne vatre i nazad.

Prije pet stotina godina je ta mahala, ako me sjećanje sa časova historije dobro služi, dobila ime po Ferhad-begu, pošto se širila oko džamije koju je on sagradio. Nakon drugog svjetskog, Ferhadija je preimenovana u ulicu Vase Miskina. Tih je godina sarajevska raja djevojkama pjevala „Za koga noćas čuvaš dukat oko vrata“, a onda je u jeku još jednog rata oko devedeset treće, Vasa preimenovan nazad u Ferhad bega. Tad nekad sam i ja došao u Sarajevo.

Tek kad sam malo porastao, kad je gradom napokon prestala odjekivati sirena pred granate, stari me provodao Ferhadijom i prstom upirao u mjesta na koja je kao momak dolazio. Prošli smo i Saračima a onda uz Kovače, do mezarja gdje su do prije par godina klanjane dženaze njegovim drugovima. Tu smo proučili Fatihu i ja sam nastavio da meljem o pločanoj ulici i tome kako mi se kližu patike koje sam dobio od humanitarne a stari je ćutao. Lomio je prste na ruci koju je skrivao u džepu, vjerovatno se pitajući zašto baš on tog popodneva vodi svog sina kroz Sarajevo, dok njegovi drugovi u nijemim nišanima ostavljaju sinove da rastu bez oca.

Krzo Kovače do Vratnika i nazad, koračao sam držeći ga za ruku. Gledao sam u krovove i prozore, zapitkivao ga za svaku sitnicu kojoj nisam znao imena i sa svakom novom ulicom rastao u momka. U povratku smo svratili na Tabiju, mjesto koje će kasnije obilježiti čitavu moju mladost i odrastanje. Odatle mi je stari pokazivao gdje tačno dođe kuća u kojoj smo tada bili podstanari, a ja nisam mogao da se načudim koliko mala izgleda u daljini. Ispod nas kraj Miljacke nekakva spaljena zgradurina oko koje obilaze tramvaji.

Šta je ono onako čađavo, pitao sam ga a on se nasmijao puštajući grumen zraka kroz nos. Vijećnica sine, rekao je držeći mi rame rukom nažuljanom od teškog rada. Dječija iskrenost zna zaboljeti odrasle.

Spustili smo se nazad do Sebilja, ja sam želio na ćevape ali me bilo sramota tražiti jer mi je stari jutros kupio dva lizala, pa sam čutao.

Sitnim korakom od Begove do tadašnje Sarajke, jedan je dječak sa svojih nepunih šest godina gladan i umoran od silnog penjanja uz Kovače, širom otvorenih očiju gledao u djevojke lepršavih kosa. Sva moja sjećanja iz djetinjstva su crno bijela. Ne znam da li je za to kriv rat ili činjenica da smo nakon njega morali da podižemo život iz ničega, nekad se pitajući da li će ostati nešto za sutra… ili je to stvar mog karaktera i činjenice da i danas sve pamtim kroz sivilo vlastitog pogleda.

Sva moja sjećanja su crno bijela, osim tog popodneva kroz Ferhadiju sa starim. Jasno se sjećam svih tih djevojaka za metar viših od mene. Zurio sam im u kose i teksas jakne i čudio se kako to da je jedina crna stvar na njima – starke. Svaku od njih jasno pamtim i kad god prođem Ferhadijom, razgledam ne bi li ih sreo. Nema ih više.

Sinoć baš govorim Mukiju kako Ferhadiju opet treba preimenovati u nešto drugo, drugačijom je pamtim. Nije da mi smeta amerikanizacija svega i svačega, nije da nema fine raje i normalnih momaka i djevojaka ali žulja me kad u Štrosmaherovoj grmi šund muzika iz lokala iz kojeg izlaze gole djevojke i krajnje sumljivi muškarci.

Dobih žuljeve na srcu, rekoh mu u šali. Nedostaje mi Sarajevo.


https://www.youtube.com/watch?v=3Jjqki9vYUQ

Drugačija

Rekla je da se osjeća poput životinje pobjegle iz zatočeništva

U kojem je bila uredno hranjena i držana na lijekovima

Daleko od svega čemu pripada.

Bježeći sa tog mjesta stigla je u neki tuđi svijet

I sada je tu, tako. Čeka da prođe vrijeme i sve završi

Kao polarni medvjed u Sahari

Kao kengur na sjevernom polu.


Rekla je da su je slagali

Oteli joj sve što s pravom treba imati i dali to drugom

Rekla je da su njeni snovi na čekanju i da svakog jutra

Ustaje kao zahrđala mašina, satima

Povlači se po stanu i ćuti sa svojom prošlosti

Zureći kroz prozor pije prvu jutarnju kafu

I svaki je dan crno bijela kopija prethodnog.

Sama u kavezu bez rešetaka.


Rekla je da se osjeća kao glumac nakon završenog filma

U kojem je bila glavni junak i živjela neku drugu stvarnost

Drugačiju od svega što danas postoji.

Snimivši posljednji kadar stigla je u neki tuđi svijet

U kojem se mjesecima ništa ne dešava.

I sada je tu, tako. Čeka da prođe vrijeme i da se napokon nešto desi

Kao zamrznut kadar u sred najgore scene

Kao san iz kojeg će se probuditi nazad u svoj film.


Rekla je da se osjeća kao kap ulja na površini vode

U koju ja bačena na prepad, preko noći

I sada pluta nijemo na površini beskrajnosti.

Ne gubi svoj oblik, zna tačno šta je i od čega je napravljena

Ali od vode se ne može pobjeći

I sada je tu, tako. Čeka da da se negdje u daljini pojavi horizont

Kao utopljenik nakon brodoloma

Kao izgubljeni putnik u pustinjskoj oluji.


Rekla je da nikada neću razumjeti njeno ćutanje

Da je uzalud sva moja poezija i dječački snovi

Rekla je da sam običan čovjek što mašta o običnim stvarima

Da ne razumijem strah

I da moje riječi uopšte nisu toliko posebne.


Otišla je nazad u bijeli mrak

Tihim korakom, kroz sarajevsku mećavu nestala pred očima

Da tamo negdje ponovo potraži mjesto koje će zvati svojim.

A ja sam ostao sjediti i gledati kako dogorijeva cigareta.

I bio sam tu, tako. Prvi put bez teksta, prvi put zadivljen

Kao dijete što otvorenih usta zuri u vatroment na nebu

Kao vječiti šampion prvi put poražen.