crno bijela

Sjećanje u boji

Mladoženja bez prstena

Bez cvijeća i svatova

Čekah je,

Mladu u starkama

Sa ruksakom na leđima,

U njemu nekim pjesmama.


Budućnost je ličila na

Francuske filmove

Kao crno bijela sjećanja

Što tek treba da se dese.

U njoj se za ruke vode

S tobom do kraja svijeta

I sva druga obećanja.


Obučeni u naivnost

Mladi a opet

Stariji od vremena i nas u njemu

Bili smo djeca.

Bješe davno ali pamtim

Prvu ranjivost

Manju od zrna prašine

Kako se trese zagrljena u mene.


Ta djevojka

To dijete što ni danas ne umije da odraste

Moje je jedino sjećanje u boji.

Objasnjavam ja njemu osjecaje i kazem: “Evo zamisli da je svijet u dvije boje: crnoj i bijeloj. Ja se osjecam kao da sam sivo. Moram odabrati izmedu crnog i bijelog jer ne smijem biti siva. Sivo nije dobro. Al nisam dovoljno crna da bih bila crno i nisam dovoljno bijela da bih bila bijelo. I tako stojim sama sa strane jer ne smijem biti siva, a ne mogu biti nesto drugo. Sama sam jer nitko nije siv.”
A on samo upita:“ Sto ako sam ja siv?”

Sjećanje u boji

Prolazim sinoć u jeku subotnje večeri Ferhadijom. Prijatelj i ja samo izašli na razgovorušu, kovali kojekakve poslovne planove koji vjerovatno nikad neće zaživjeti a onda u smiraj večeri na ugodnih 16 stepeni, obišli krug od Sebilja do Vječne vatre i nazad.

Prije pet stotina godina je ta mahala, ako me sjećanje sa časova historije dobro služi, dobila ime po Ferhad-begu, pošto se širila oko džamije koju je on sagradio. Nakon drugog svjetskog, Ferhadija je preimenovana u ulicu Vase Miskina. Tih je godina sarajevska raja djevojkama pjevala „Za koga noćas čuvaš dukat oko vrata“, a onda je u jeku još jednog rata oko devedeset treće, Vasa preimenovan nazad u Ferhad bega. Tad nekad sam i ja došao u Sarajevo.

Tek kad sam malo porastao, kad je gradom napokon prestala odjekivati sirena pred granate, stari me provodao Ferhadijom i prstom upirao u mjesta na koja je kao momak dolazio. Prošli smo i Saračima a onda uz Kovače, do mezarja gdje su do prije par godina klanjane dženaze njegovim drugovima. Tu smo proučili Fatihu i ja sam nastavio da meljem o pločanoj ulici i tome kako mi se kližu patike koje sam dobio od humanitarne a stari je ćutao. Lomio je prste na ruci koju je skrivao u džepu, vjerovatno se pitajući zašto baš on tog popodneva vodi svog sina kroz Sarajevo, dok njegovi drugovi u nijemim nišanima ostavljaju sinove da rastu bez oca.

Krzo Kovače do Vratnika i nazad, koračao sam držeći ga za ruku. Gledao sam u krovove i prozore, zapitkivao ga za svaku sitnicu kojoj nisam znao imena i sa svakom novom ulicom rastao u momka. U povratku smo svratili na Tabiju, mjesto koje će kasnije obilježiti čitavu moju mladost i odrastanje. Odatle mi je stari pokazivao gdje tačno dođe kuća u kojoj smo tada bili podstanari, a ja nisam mogao da se načudim koliko mala izgleda u daljini. Ispod nas kraj Miljacke nekakva spaljena zgradurina oko koje obilaze tramvaji.

Šta je ono onako čađavo, pitao sam ga a on se nasmijao puštajući grumen zraka kroz nos. Vijećnica sine, rekao je držeći mi rame rukom nažuljanom od teškog rada. Dječija iskrenost zna zaboljeti odrasle.

Spustili smo se nazad do Sebilja, ja sam želio na ćevape ali me bilo sramota tražiti jer mi je stari jutros kupio dva lizala, pa sam čutao.

Sitnim korakom od Begove do tadašnje Sarajke, jedan je dječak sa svojih nepunih šest godina gladan i umoran od silnog penjanja uz Kovače, širom otvorenih očiju gledao u djevojke lepršavih kosa. Sva moja sjećanja iz djetinjstva su crno bijela. Ne znam da li je za to kriv rat ili činjenica da smo nakon njega morali da podižemo život iz ničega, nekad se pitajući da li će ostati nešto za sutra… ili je to stvar mog karaktera i činjenice da i danas sve pamtim kroz sivilo vlastitog pogleda.

Sva moja sjećanja su crno bijela, osim tog popodneva kroz Ferhadiju sa starim. Jasno se sjećam svih tih djevojaka za metar viših od mene. Zurio sam im u kose i teksas jakne i čudio se kako to da je jedina crna stvar na njima – starke. Svaku od njih jasno pamtim i kad god prođem Ferhadijom, razgledam ne bi li ih sreo. Nema ih više.

Sinoć baš govorim Mukiju kako Ferhadiju opet treba preimenovati u nešto drugo, drugačijom je pamtim. Nije da mi smeta amerikanizacija svega i svačega, nije da nema fine raje i normalnih momaka i djevojaka ali žulja me kad u Štrosmaherovoj grmi šund muzika iz lokala iz kojeg izlaze gole djevojke i krajnje sumljivi muškarci.

Dobih žuljeve na srcu, rekoh mu u šali. Nedostaje mi Sarajevo.


https://www.youtube.com/watch?v=3Jjqki9vYUQ