bosn

10

Pictures of the most impressive city - Sarajevo.
I’ve been to many places so far but I have to say that Sarajevo left its mark on my heart. The magnificent buildings and the narrow streets create an unique, spiritual atmosphere. More pictures will follow!!

“Sarajevo, divno mjesto
lijepo, gizdavo
u tebi su i kad nisu
tvoji sinovi i kceri, Bogami” - Dino Merlin

Djevojčice i dječaštvo

Bio sam mršav, povisok, ramena savijenih naprijed, uvijek zabadao nos u knjige ili stripove, u ušima nosao slušalice i vrtio Peperse po cijeli dan, oblačio skejterke i farmerke za broj veće od mog, krio se od derneka i uglavnom odbijao pozive društva na mjesta gdje se točio alkohol ili plesalo sa djevojkama. Ako ćemo iskreno, siguran sam da ne bi ni pristala da prošeta sa mnom da nije bilo naše zajedničke drugarice sa kojom sam išao u osnovnu školu. Ona je, eto, bila sigurna da sam baš ja pravi čovjek za ulogu njenog prvog momka i da ću, šta god da se desi, sigurno ostaviti koliko-toliko dobar utisak i njena pretjerano emotivna i stidljiva drugarica neće imati loše sjećanje na prve izlaske. Nakon dugog ubjeđivanja sam pristao, nekako nonšalantno, glumeći pred njom da mi kvari raspored ali da ću, iako mi je mrsko, radi nje i našeg prijateljstva izaći s njenom drugaricom. Unutra sam naravno kuhao od nervoze.

Čini mi se da je bio petak, sunčan da sunčaniji ne može biti. Obukao sam bijelu košulju, jednu od onih što se nose sa svečanim odijelima, sa rukavima koji su imali duplu manžetnu a ja pojma nisam imao šta je to, pa mi je bilo čudno zašto ta košulja nema dugmad na rukavu ali je srećom bilo ljeto pa sam ih podvrnuo do lakata, košulju utrpao u nove farmerke, ošišao se, kosu sredio nekakvom kremom koju mi je preporučio neki tip iz prodavnice i čak se obrijao, prvi put, iako nije bilo Bog zna šta da se brije. Amira i ja smo se trebali naći popodne nakon škole, ispred katedrale, prošetati gradom a zatim negdje na kafu ili kolače, što je značilo da tako sređen moram doći u školu.

Preživio sam nekako i zadirkivanja i smjehuljenja i sve što jedan prosječan klinjo može da očekuje od one kul raje kojoj je nezamislivo da jedan od nas, čudaka i knjiških moljaca, pokušava da se ugua u njihov svijet. Ignorisao sam dobacivanja, držao glavu visoko i znao da je tako bolje, da nema potrebe da se svađam ili tučem – u razredu nije bilo nikog ko bi me branio kada bi njih pet-šest krenulo na mene. Dan se provukao u nestrpljivosti, zazvonilo posljednje zvono i ja trk pred katedralu.

Čekala me u bijeloj lanenoj haljini, plava kosa je nervozno igrala valcer po ramenima, osmijeha zasljepljujuće bijelog na sarajevskom suncu, sa crvenom trakom ili maramom ili koji je već modni naziv za to čudo vezano oko struka, stajala je i gledala ravno u mene… a ja koračao, uplašen stotinu puta više nego što sam čitavo to jutro bio pred mahalskim mangupima, rastresen, razbacan mislima u sve načine na koje ovo može da krene naopako, zabrinut i uvjeren da bi bilo bolje da se odmah sada vratim kući - ali sam koračao.

Pozdravismo se negdje između poljupca i zagrljaja, na pola puta, ne znajući kako treba, i brže bolje krenusmo cestom gledajući strogo pred sebe. Koračali smo Ferhadijom jedno kraj drugog, polako pričali o školi i nekim sigurnim temama poput kontrolnog kod Suade ili one priredbe prije koje su klinci iz prvog B saznali da je jednom davno Loša iz Plavog Orkestra bio zaljubljen u tu istu Suadu i njoj posvetio onu pjesmu, pa je spremili, odsvirali i otpjevali, a ona plakala, čisto i otvoreno, kao da nikog u sali nema osim nje i Loše, plakala kao što je sigurno plakala i kada je tu istu pjesmu prvi put čula.

Amira se samo smješkala, svako malo obarala pogled na stopala i sandalama izbjegavala neravnine na pločnicima a ja ohrabren njenim osmijesima pričao dalje, dublje, o svemu što volim, o svemu što radim iza kulisa onog klinca kojeg je možda sretala na hodnicima a nije znala ništa o njemu, ohrabrih se toliko da joj u toj šetnji kao slučajno dodirnuh ruku a ona s njom pobježe i stegnu je uz grudi kao da je boljelo, pa se zacrveni i nasmija, a ja promijenih temu i počeh o tome kako sam gledao neki pravo čudan film, Donie Darko ili neki tome sličan, i dan ponovo nastavi da teče pored nas.

Proveli smo par sati zajedno, ispratio sam je na autobusku stanicu i poželio da je poljubim ali… ne znam ni sam, sve je to ispalo nervozno i neudobno, nešto slično kao i naš prvi pozdrav, između obraza i usne, na kratko, kao da želimo da što prije završimo s tim. Kasnije saznah da klinci to zovu blic i da nije toliko strašno ali u tom trenutku, tada, za mene to bješe vrhunac mog djetinjstva i početak odrastanja, smisao za koji ću se uhvatiti sljedećih par mjeseci i početi da se otimam iz svijeta vječite osamljenosti, da jurim za tim crvenilom obraza u tajnom dodiru ruke i odrastem što je prije moguće.

Amiru više nisam vidio. Nije se javljala iako smo razmijenili brojeve, nije odgovarala na poruke a u školi je više nisam sretao. Kasnije mi rekoše da je odselila, da je njen stari stalno bio na putu između Slovenije i Bosne jer tamo ima neki kul posao ali u neka doba više nije mogao da živi u putu i eto, to bješe to, njegovom se odlukom prekide moja prva zaljubljenost – u to sam odabrao da vjerujem.

Otkud mi ova priča nakon svih ovih godina, dok nosim tovar neuspjelih ljubavi i još toliko osvojenih djevojaka u gepeku prošlosti? Dođe mi, eto, k'o nekakav flešbek, k'o vizija sred napada posttraumatskog stresa… - jučer prođoh kraj stubišta jedne zgrade na Pofalićima, tu blizu je i sportsko igralište pa se često dešava da klinci sjede na tim stepenicama i zure u telefone, smiju se i druže kao što smo i mi jednom radili. Tu vidjeh njih troje, dvije djevojčice i dječaka. Nemaju više od osam godina, ako i toliko. I njih troje tu sjede, dječak steže pertle na patikama a jedna od djevojčica mu govori kako tablice na autu njegovog oca počinju sa J69 i kikoće se na sav glas jer, eto, taj dječak ne zna šta znači 69, pogotovo ispred jednog tako škakljivog slova kao što je J. Djevojčice se ne crvene, dječaci pojma nemaju šta se dešava.

Otud ove misli i sjećanja a otud i nostalgija za vremenom koje je poznavalo stid. Amire se više ne rađaju u Sarajevu.

Ko me poznaje, zna koliko sam protiv braka i današnjih, uglavnom lažnih ljubavi. Koliko nikad nisam maštala o romantičnom venčanju, sebi kao ženi koja će sedeti mirno kod kuće i voditi računa o porodici. Primeri brakova koje sam imala oko sebe, nimalo nisu bili savršeni. Nije li logično onda što razmišljam ovako?
Ali, uvek to ali. Moji baba i deda, osobe koji su više od pola veka proveli zajedno. Koje, apsolutno ništa, nisu radile jedno bez drugog, bili su idealni za mene. Imali su ljubav kakvu sam želela, i kakvu i dalje želim, ali ne verujem da ću je doživeti.
Pa, hej, njih su svi voleli! Oni su obrazovali i izveli na pravi put toliko ljudi. Sedamdesetih godina su se zalagali za pretvaranje četvorogodišnje škole u osmogodišnju u jednom selu u Bosni i uspeli u tome, a mislim da svi znaju da u mnogim selima i dan danas nema osmogodišnjih škola. Otišli su iz Bosne, ostavivši sređenu kuću tamo, izgubili su mnogo toga u inflaciji devedesetih i opet su uspeli da izgrade mnogo toga ovde. Ni od čega su napravili nešto na čemu nam mnogi zavide. Hiljadu puta su im komšije rekle da su sigurno mutnim poslovima došli do svega što imaju, a oni su im i posle svih uvreda pomagali. Deda se, spletom okolnosti, odrekao svega iz svoje domovine, pa čak i familije, a ona je uzela mizeran deo i opet su, i tamo, napravili dovoljno toga za život. Nikome se nisu zamerili. Živeli su mirno, savest im je bila čista, imali su nas i što je najbitnije, voleli su se. Sa sedamdeset godina šetali su gradom držeći se za ruke. Onako slabi, pomagali su jedno drugome onako kako su najbolje mogli.
I onda kraj. Njegova tvrdoglavost, nespretnost doktora, sahrana i ona je postala biljka. Sedi, gleda u prazno, svakodnevno odlazi do njega, po hladnići, kiši, snegu i svom nevremenu koje Užice zna da priredi. Molila ga je da se okrene i pogleda je još jednom, jer nikako nije mogla da se pomiri sa tim da ga više nema. Vrištala je, plakala, tražila da se vrati.. i ništa se nije desilo.
Tužno je što ja njih nikada nisam mogla da zamislim jedno bez drugog. Očekivala sam uvek da će otići zajedno.. Samo, sve se desilo prebrzo i apsolutno nisam bila pripremljena za njegov odlazak. Sad gledam nju, kako polako vene, potpuno nemoćna da uradim bilo šta, sem da sačekam da je joj taj Bog, u kog toliko veruje, usliši molitve i poštedi je patnje.
Oni su bili potpuno suprotnosti. Ona veruje u Boga, crkvu dok je on bio okoreli ateista koji je bežao od popova kako ih ugleda. Ona je bila vezana za svoju porodicu, on ih se odrekao. On je bio jak karakter i nije dao na sebe, ona je bila razumna, gledala je njegov najbolji interes i radila je protiv njegove volje samo onda kad je mislila da je to dobro za njega. Ali, ni to ih nije sprečilo da budu zajedno i da se vole.
I živim za tako nekog mog. Nije li to, na kraju, sve što nam je potrebno i sve za čim, većinski, bezuspešno tragamo čitavog života?

Plakat ću
U sebi
Sutra kada krenem
I ostavim roditelje
Tetku
I najbolje prijatelje.

Sve je već ovdje
A ja odlazim.
Ostavljam te.
Ne možeš da
Pođeš. Da.
Znam.

Plakat ću
U sebi
Sutra kada krenem
Jer te ostavljam
Da učiš anatomiju
Da pored kostiju
Proučavaš i vrijeme
I da brojiš
Koliko još
Da se ponovo vidimo.

Plakat ću
Za nekoliko dana
Tamo
Negdje gdje je bolje
Nego ovdje
Pod nebom naše Bosne.

Plakat ću
Za sedam dana
Kada sjednem na bicikl
I odem negdje u prirodu
Da odmorim
Ali, ne
Neću odmarati
Otići ću da zapalim posljednji cigar
Da sjednem na klupu
Posmatram prolaznost svijeta
Oko sebe
I da u narandžasti notes
Zapisujem
Sve o čemu mislim
Sve što osjećam
Pisat ću
Šta sam novo vidio
Šta sam fotografisao
I gdje ću jednom
Da te vodim.
Jednom, svaki dan
Zorom ili
Pred zalazak sunca.

Plakat ću.

Some historical mentions of Bosnian language:

  • In the work Skazanie izjavljenno o pismeneh that was written between 1423 and 1426, the Bulgarian chronicler Constantine the Philosopher, in parallel with the Bulgarian, Serbian, Slovenian, Czech and Croatian, he also mentions the Bosnian language.
  • The notary book of the town of Kotor from July 3 in 1436 recounts a duke buying a girl that is described as a: “Bosnian woman, heretic and in the Bosnian language called Djevena”.
  • The work Thesaurus Polyglottus, published in Frankfurt am Main in 1603 by the German historian and linguist Hieronymus Megiser, mentions the Bosnian dialect alongside the Dalmatian, Croatian and Serbian one.
  • The Bosnian Franciscan Matija Divković, regarded as the founder of the modern literature of Bosnia and Herzegovina, asserts in his work “Nauk krstjanski za narod slovinski” (“The Christian doctrine for the Slavic peoples”) from 1611 his “translation from Latin to the real and true Bosnian language” (“A privideh iz dijačkog u pravi i istinit jezik bosanski”)
  • Bosniak poet and Aljamiado writer Muhamed Hevaji Uskufi Bosnevi who refers to the language of his 1632 dictionary Magbuli-arif as Bosnian.
  • One of the first grammarians, the Jesuit clergyman Bartolomeo Cassio calls the language used in his work from 1640 Ritual rimski (Roman Rite) as naški (“our language”) or bosanski (“Bosnian”). He used the term “Bosnian” even though he was born in a Chakavian region: instead he decided to adopt a “common language” (lingua communis) based on a version of Shtokavian Ikavian.
  • The Italian linguist Jacobus Micalia (1601–1654) who states in his dictionary Blagu jezika slovinskoga (Thesaurus lingue Illyricae) from 1649 that he wants to include “the most beautiful words” adding that “of all Illyrian languages the Bosnian is the most beautiful”, and that all Illyrian writers should try to write in that language.
  • 18th century Bosniak chronicler Mula Mustafa Bašeskija who argues in his yearbook of collected Bosnian poems that the “Bosnian language” is much richer than the Arabic, because there are 45 words for the verb “to go” in Bosnian.
  • The Venetian writer, naturalist and cartographer Alberto Fortis (1741–1803) calls in his work Viaggio in Dalmazia (Travels into Dalmatia) the language of Morlachs as Illyrian, Morlach and Bosnian.
  • The Croatian writer and lexicographer Matija Petar Katančić published six volumes of biblical translations in 1831 described as being “transferred from Slavo-Illyrian to the pronunciation of the Bosnian language”.
  • Croatian writer Matija Mažuranić refers in the work Pogled u Bosnu (1842) to the language of Bosnians as Illyrian (a 19th century synonym to South Slavic languages) mixed with Turkish words, with a further statement that they are the speakers of the Bosniak language.
  • The Bosnian Franciscan Ivan Franjo Jukić states in his work Zemljopis i Poviestnica Bosne (1851) that the Bosnia was the only Turkish land (i.e. under the control of the Ottoman Empire) that remained entirely pure without Turkish speakers, both in the villages and so on the highlands. Further he states “[…] a language other than the Bosnian is not spoken [in Bosnia], the greatest Turkish [i.e. Muslim] gentlemen only speak Turkish when they are at the Vizier”.
  • Ivan Kukuljević Sakcinski, a 19th century Croatian writer and historian, stated in his work Putovanje po Bosni (Travels into Bosnia) from 1858, how the ‘Turkish’ (i.e. Muslim) Bosniaks, despite of converting to the Muslim faith, preserved their traditions and the Slavic mood, and that they still today speaks the purest variant of the Bosnian language, only when they refuse to mix the vocabulary with the Turkish words.

Source