bojati

“Razumijem te. Ne želiš obavezu. Vi ste samo prijatelji s povlasticama… Ali niste. S njene strane niste. Ovo nije prijateljska ljubav sto ona osjeća, ne. Ovo je mnogo jace.Njena želja da budeš njen je neopisiva. Koliko želi te, toliko nema te. Onaj osjećaj sto dobije u stomaku kad te vidi i kad joj se nasmiješ.Onaj osjećaj kad izgovoriš njeno ime i zagrliš je jako. Onaj osjećaj kada zna da bi učinila sve da te vidi. Onaj osjećaj kad te voli toliko, a ne bi trebala. Da, to je najgori osjećaj. Još gori je onaj kada želi da znaš da si joj sve, ali jednostavno ne može da ti kaže. Zašto? Zato što si takav. Nisi stvoren za ljubav, ne mozeš je razumijeti. Tebi bi to bilo smiješno. Ali situacija je takva, koliko god loša bila ona ne želi da te izgubi. Ne želi da izgubi to ”prijateljstvo” iako je ubija. Zašto uopće postoji takvo prijateljstvo? To je neka vrsta lažne nade. Uvijek neko nastrada. Ne znam zašto želiš da bude tako. Možda želiš da pati, možda joj se svetiš zbog nekog neopravdanog razloga. Možda misliš da nije dorasla tome. Možda ne znaš dalje, dalje od prijateljstva. Misliš ako ste prijatelji s povlasticama da je dovoljno. Možda se i ti bojiš da ne završi loše. Možda. Ovo su samo nagađanja. Jedino ti znaš zašto si takav. Mogu ti samo reci ovo. Voli te. Koliko god ti smiješno bilo, tako je. Voli te - ponavljam još jednom. Trudit će se i pokušavat će da je zavoliš. Ali ako ti nastaviš tako, da je zoveš jedino kad ti treba, prestat će. Prestat će se truditi. Nećete biti vise prijatelji s povlasticama. Izbjegavat će te, da te preboli iako nikad ustvari nisi bio njen. Što ti ovo treba? Da li stvarno želiš da je otjeraš od sebe? Razmisli malo.”

Pismo

Sa prozora vidjeh poštara kako maše rukom i signalizira da izađem. Sredina mjeseca – dakle nisu računi, šta on hoće u ova doba? Izađem, pozdravim ga i pitam za porodicu. Dobro su svi kaže, nikad bolje. Kćerkica raste, supruga zvoca. Standardno.

 -„ Nego evo neko pisamce za tebe, ako želiš.“, reče uz oklijevanje. „Nema ni imena ni adrese pošiljaoca ali kontam da ćeš provaliti od koga je po rukopisu. Evo vidi, tvoje ime i adresa su baš neobično napisani. A ima i nekakav leptir nacrtan na dnu koverte.“

Grlo mi se u trenu osušilo kad sam na koverti prepoznao vlastiti rukopis, do u detalj tačan. „Hvala ti“, rekoh zamuckujući. Kako je to moguće, moje tekstove i bilješke niko nije čitao godinama… a oni koji jesu, davno su nestali i do sada sigurno zaboravili nešto tako sitno. Poštar je počeo detektovati paranoje na mom licu, pa se oprezno udaljio i rekao da žuri za poslom. Pozdravio me mahanjem i otišao niz mahalu, a ja i dalje nijemo zurio u kovertu. Šta kog đavola ovo treba da znači?

Oprezno otvorih kovertu, kao da je unutra dinamit a ne običan presavijeni komad papira, i izvadih pismo. Nema dileme, to pismo sam morao napisati – ja. Zapetljan u nestvarnoj stvarnosti koja me snašla, sjeo sam na fotelju i otpočeo čitati.

„Morat ćeš usporiti, tako ne ide. Vjerovatno misliš da znaš šta radiš ali jednom kad budeš mrtav i shvatiš besmislenost svega, bit će kasno da počneš živjeti. Zato me slušaj, mi pokojni znamo šta pričamo.

Nećeš umrijeti, ne brini. Bar ne mlad, ali biti prazan i ćutljiv je gore od smrti. Uzmi svoje priče i pjesme pa ih spali. Uzmi tekstove, romane i svaku riječ koju si ikad napisao i - pogađaš, i to spali. Pišeš o sretnim i tužnim ljubavima, a trebao bi ih živjeti. Zabavljaš druge ljude a trebao bi sebe. Jel ti kapiraš da vrijeme prolazi? Pogledaj koliko godina imaš. A sad se sjeti kako je brzo proletilo prethodnih pet i razmisli koliko brzo će proći ove koje dolaze? Stvarno misliš da imaš toliko slobodnog vremena da ga trošiš na stvari kojih se sutra nećeš sjećati?

Reci mi, koliko uspomena imaš iz posljednjih mjesec dana? Nabrojat ćeš mi neke stvari svakodnevnice, sjećam se kako smo živjeli. Skoro ni jedna od uspomena koje imaš nije trajna. Dani ti prolaze ili na đavolijem internetu (kunem ti se, najgenijalniji izum kojeg je napravio. Sve nas je uzeo na tu foru.), ili ti prolaze s papirom i knjigom u ruci. Dakle, ili gubiš vrijeme za ekranom ili ga gubiš čitajući o tuđim životima. Nemoj me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv poneke knjige tu i tamo, niti protiv tog sranja koje zoveš poezijom… ali daj malo odvadi majku mu. Upiši kurs indijske kuhinje, nauči plesati neki ples sa Tahitija, skoči padobranom, posjeti nova mjesta. Pomjeri se iz svoje kože, nema ničeg zanimljivog u tuđim životima. Nisi samo ti budala, ima vas još. Umjesto da živite, vama rogonja prodao način za uhođenje pa sjedite i komentarišete druge ljude. I Bog i đavo vam se smiju, da znaš.

I kad smo kod Boga, ko Boga te molim da prestaneš srati o ljubavi. Molim te evo, mi gore te ne možemo slušati više. Prije par noći smo organizovali igru u nebeskoj kafani – svako mora eksirati piće svaki put kad na papiru pomeneš ljubav. I uzmemo ti mi čitati neku tvoju kvazi pjesmicu – moja budalo, napili smo se već na trećoj stranici. Izađi i voli, slomi srca, pusti nekog da slomi tvoje… nije bitno. Samo molim te prestani da kukaš o nečemu o čemu ne znaš ništa. Ako sve bude po planu, biće ljubavi za koju godinu i tek tad će ti biti jasno kakva si budala sve ove godine. Ali ne smijem ti o tome pričati, gore mi rekoše da ću poremetit’ nekakav tok u prostoru i vremenu. I ovo pismo bi moglo bit’ problematično ali života mi te ne mogu više gledati tako, morao sam nešto uraditi. 

Još samo jedna stvar: gore sam saznao da svaki čovjek u sebi ima ugrađen detektor sudbine. Ne zajebavam se, slušaj. Dakle, fora ti je ovo: kad je nešto dobro za tebe, budeš savršeno miran jednom kad to nešto nađeš – bilo da je to ljubav, posao, drugari, ili najbanalnija stvar tipa omiljeni sladoled. Ali fora je da i đavo ima taj isti detektor pa ti, čim nađeš nešto takvo, plasira nervozu i strahove kako ti ne bi prepoznao svoju sudbinu. Nauči ugasiti strah, to je jedina lekcija koju te mogu naučiti. Poslije toga, život postane toliko smiješno jednostavan da ćeš se cerekati po cijeli dan. Vidjet ćeš par takvih ljudi u gradu, nasmijani i kad im se dešavaju loše stvari. Oni su već provalili ovu foru, zato ti misliš da su ludi. Nisu, ti si taj koji je lud.

Toliko od nas gore za sad, sretan ti život i ovo pismo će se samouništiti za deset sekundi - šalim se, Tom Kruz fazon. Kad se probudiš, neće biti tragova mog dolaska. Vjerovatno se ni pisma naćeš sjećati, ali tvoja podsvijest će ovo zapamtiti i više se nećeš bojati. Znam, znam, nema na čemu. Čuvaj mi se, svi navijamo za tebe.

P.S. I neće se zvati Anja, ali blizu si bio.”

 Februarsko jutro, ni manje ni više nego dan zaljubljenih. Nikad nisam volio taj praznik, ne zato što ne vjerujem u ljubav već mi nekako malo da samo jedan dan u godini bude dan zaljubljenih… trebalo bi ih biti bar tristo šezdeset ali dobro, sunčano jutro je uvijek dobar afrodizijak za raspoloženje. Neka čudna toplina mi je punila pluća, kao da sam noć proveo u paralalenom univerzumu, sunčajući se na plažama južne Amerike. Još jedan prazan dan ali jutro miriše na prilike. Sretan dan zaljubljenih svima koji vole sebe, pomislim gledajući Sarajevo s prozora. Sve druge ljubavi će doći jednom kada zavolimo najvažniju osobu u našim životima.

Ne smeš se bojati neprijatelja koji te kunu u lice, već onih koji ti se osmehuju kada gledaš, a oštre noževe za čas čim im okreneš leđa.
—  Ples sa zmajevima; Dž. R. R. Martin
Ispovijest #1 - Za šta ste svi vi zaslužni

Evo, neki bi rekli: “Pa Dino, zašto ne šalješ često radove na konkurse, gdje su ti diplome, priznanja, nagrade?”. Doduše, imam jednu. I to drugo mjesto na konkursu pisaca tuzlanske regije ili, kako se ovdje zove, Tuzlanskog kantona/županije. Ali i tada to nije bila nagrada, bez obzira što sam izabran između više od tri stotine ljudi, koliko to što sam na dodjeli upoznao nju. Reći ću samo inicijale i kratko o njoj. Zove se E.M. i jedna je od najtalentiranijih spisateljica koje sam upoznao. To je bila moja jedina prava i iskrena ljubav na prvi pogled. Zaljubio sam se, do ušiju i preko. Volio sam ju, a prave gluposti su nas razdvojile. Nekad mi se čini da je još uvijek i volim. Tako sam, pored te novčane nagrade, zapamtio samo njenu plavu kosu i dva sjajna oka. Pa ipak, činilo mi se onda da je divno imati mnogo laskavih titula oko sebe, makar to bio i običan list papira. Želio sam ih osvojiti što više, ispuniti svoju sobu od figura i igračaka i tim nekim “dokazima da sam nešto postigao”. A zapravo nisam ništa.
Čudno je kako godine mijenjaju ljude. Nije ni mene mimoišla ta promjena i najednom mi je sinulo. Promijenio sam se, mislim, na bolje i što je najbitnije, zahvaljujući VAMA, shvatio da na moj zid trebam stavljati prije vaše slike nego bilo kakve uokvirene plakete. Ne vjerujem da bih to ikada bez vas i shvatio. Valjda je bila i sudbina. Rado bih kupio neki veliki ormar i poredao sva ona vaša srca u kojima sam ispisao moje riječi. Ona, za razliku od nagrada koje se osvajaju na “konkursima”, ne bi skupljala prašinu. Zato, baš u svojem srcu, i imam takvo jedno mjesto gdje čuvam sve vas. Moja prednost je što ih ja ne moram ostavljati kod kuće i bojati se da će ih neko slomiti. Uvijek su sa mnom. Čuvam ih i čuvaju mene. Živim sa njima i umirem.
Ja sam zato mnogo nagrađen pisac, kad imam vas. Sada znate za šta ste zaslužni i niko od vas nije ništa više ili manje važan. I zaista, volim vas. Puno, puno, puno. Svako je od vas zaslužio po jedan vječni zagrljaj.

Ja se bojim svega.
-Sa mnom se ne moras bojati ničega.


Ah, da vi se muškaraci ne bojite ničega.

-Nije istina, mi samo naucimo pobijediti strahove jer se od nas sve očekuje . Ili ih jednostavno naucimo sakriti. Ti si na primjer moj najveći strah.

Ja? Zašto? Toliko sam ružna hahaha?

-Strah me da te ne izgubim. .Jer znam da cu ja sjebati kad tad .Takav sam. I još neceg me strah. Strah me da cu nakon dugo vremena vidjeti najljepšu djevojku ikad .Djevojku koju nikad nisam vidio.


I prevariti me s njom?


-Ajme, pusti me da pričam. Ne kvari romantiku.Strah me da cu u masi ljudi vidjeti najljepsu djevojku ikad. I svi ce gledati u nju. I ja. Jer nikada nismo vidjeli tako lijepu djevojku. I kad prođe taj jedan trenutak shvatit cu da si to ti.I gledat cu u tebe, a ti ces me pogledati blijedo .Znas onaj tvoj pogled kad nesto sjebem. I onda ces se nasmijesiti. Ali ne meni i ne drugima. Vec sebi. Jer ces znati isto sto i ja. Vidjet cu kako si jos ljepsa , a ja sam bio preslijep da to vidim. Da shvatim na vrijeme koga imam pored sebe. I onda cu se sjetiti svega. Mirisa tvoje kose koja je često zavrsavala u mojim ustima. Tvoga osmijeha kad bi prešao rukom po tvojim golim leđima. Tvojih djetinjastih pitanja i tvojih vrckastih odgovara na moja pitanja. Sjetit cu se tvog golog tijela u mraku u kojem su sjali tvoji zubi. Sjetit cu se svega. Svakog dodira, svakog oblaka dima, svakog osmijeha. I to ce me ubiti.

—  A. G.
Ti vrijediš, ovo vrijedi, mi vrijedimo… I iako se bojim, ostajem ovdje. Neću se bojati patnje, neću se bojati hladnoće. Ostajem, jer vrijediš… Jer, znaš sve.