bojati

Kada si tužna

• Zapamti

1. Plači. Ni slučajno ne slušaj savete poput ,,Plakanje je slabost’’, ,,Jača si ako suzdržiš suze’’ itd. Plakanje nije slabost, plakanje je ispoljavanje svojih emocija, plakanje je dah tvog bola. Plači, ne suzdržavaj se nikako, jer će plakanje jednom prestati. Veruj mi, hoće. A suzdržavanje emocija će te pratiti čitav život i jednom će te spotaći.
2. Sama si. I možeš 5h pričati sa najboljom drugaricom i plakati joj u naručju, možeš upropastiti dečku duks suzama, ali na kraju svih krajeva si sama. Ležeš u svoj krevet sa bolom koji te obuzima i sama se moraš izboriti sa njim. Što pre prihvatiš da si sama, to bolje. Možeš deliti svoju bol, može neko mrzeti tvoje suze više od tebe, ali niko drugi ti ne može pomoći sem sebe same.
3. Život je veličanstven. Samo to što dišeš je zapravo magija. Plači i suočavaj se sama sa svojim demonima, ali ne zaboravi da si živa. HEJ Ž I V A SI! Gubitak će te pratiti čitavog života, bol će te za koju godinu opet sresti, samo nemoj nemoj nemoj NEMOJ da se zbog toga plašiš sreće. Ne želiš jednog dana da se probudiš i mrziš sebe jer si sama bila jedina prepreka svojoj iskrenoj sreći. Veruj mi, ne želiš.

Plači sama u svom kupatilu dok imaš na umu to koliko je život veličanstven. Nemoj da prestaješ da plačeš, ne stidi se, ne pokušavaj da se suzdržiš. Budi iskrena, prihvati svoje suze, zagrli ih, kaži im da ih voliš i da će biti u redu. Jer će biti. Biće sve u redu. Posle nekoliko miliona sati razgovora sa najboljom drugaricom, posle bezbroj zagrljaja, posle čitavog veka tužnih pesama, posle ko zna koliko besanih noći, jednog dana ćeš shvatiti da se smeješ. Da se smeješ jer si srećna. Ne boj se.
Iz bola nauči, dobro nauči. Ali nemoj se bojati da opet rizikuješ. Nemoj se zatvoriti u sigurnu kutiju. To nije život. Smej se ponovo, voli ponovo, veruj ponovo, ne misli o tome kako ti to može biti oduzeto. Ne želiš da se jednog dana probudiš i shvatiš kako imaš samo godine, kako nisi živela. Kako se nisi smejala, a želela si. Kako nisi volela, a želela si. Kako nisi verovala, a želela si. Strah paralizuje, znam. I možda sada misliš da suze nikada neće prestati i da ne umeš sama i da je život sranje.. ali biće u redu. Zagrli sebe.
-Sanja Mitrović, instagram; @obecao_si

Gledala sam stare slike i sjetila sam ga se. Bože, kako sam samo voljela tog čovjeka. Da sam morala birati između života i njega, odmah bi odabrala njega, nije bilo stvari koju ne bih napravila za njega. Ustajala sam se i vraćala u krevet sa osmijehom zbog njega. Samo pogled u njegove oči mi je bio dovoljan da nestanem iz stvanosti, da pobjegnem u neki drugi svijet, da budem hrabrija nego ikad prije. Nisu me više opterečivale nesavršenosti i mane na meni, njemu sam bila savršena i to mi je bilo dovoljno da se zaljubim u samu sebe. Da sam znala da takva ljubav može prestati… ništa nebi bilo drugačije. Birala bih njega ponovno, ponovno i ponovno sve dok ne shvatim da uz takvog čovjeka nema za mene sudbine. Nudio mi je samo laži, i ja sam vjerovala toliko slijepo da mi se sve to činilo kao stvarnost. Vjerovala sam da me voli najviše na cijelom svijetu i da sam mu jedina. Dala bi sve što sam imala za njega u onim trenucima kad sam bila sa njim. Sada, nakon toliko vremena iskreno se nadam da to nije definicija ljubavi. Nadam se da ljubav ne znači da jedna osoba umire za tobom, a ti samo tako lagano otiđeš u onom trenu kad shvatiš da te netko drugi želi. Nadam se da ljubav znači voljeti nekog do srži, kosti i još više, ali i da druga osoba voli isto toliko tebe. I iskreno se nadam da ću to jednom u životu doživjeti, filmsku, pravu ljubav, i da ću se prestati bojati voljeti druge zato što me jedna osoba slomila. Nadam se….

Pismo

Sa prozora vidjeh poštara kako maše rukom i signalizira da izađem. Sredina mjeseca – dakle nisu računi, šta on hoće u ova doba? Izađem, pozdravim ga i pitam za porodicu. Dobro su svi kaže, nikad bolje. Kćerkica raste, supruga zvoca. Standardno.

 -„ Nego evo neko pisamce za tebe, ako želiš.“, reče uz oklijevanje. „Nema ni imena ni adrese pošiljaoca ali kontam da ćeš provaliti od koga je po rukopisu. Evo vidi, tvoje ime i adresa su baš neobično napisani. A ima i nekakav leptir nacrtan na dnu koverte.“

Grlo mi se u trenu osušilo kad sam na koverti prepoznao vlastiti rukopis, do u detalj tačan. „Hvala ti“, rekoh zamuckujući. Kako je to moguće, moje tekstove i bilješke niko nije čitao godinama… a oni koji jesu, davno su nestali i do sada sigurno zaboravili nešto tako sitno. Poštar je počeo detektovati paranoje na mom licu, pa se oprezno udaljio i rekao da žuri za poslom. Pozdravio me mahanjem i otišao niz mahalu, a ja i dalje nijemo zurio u kovertu. Šta kog đavola ovo treba da znači?

Oprezno otvorih kovertu, kao da je unutra dinamit a ne običan presavijeni komad papira, i izvadih pismo. Nema dileme, to pismo sam morao napisati – ja. Zapetljan u nestvarnoj stvarnosti koja me snašla, sjeo sam na fotelju i otpočeo čitati.

„Morat ćeš usporiti, tako ne ide. Vjerovatno misliš da znaš šta radiš ali jednom kad budeš mrtav i shvatiš besmislenost svega, bit će kasno da počneš živjeti. Zato me slušaj, mi pokojni znamo šta pričamo.

Nećeš umrijeti, ne brini. Bar ne mlad, ali biti prazan i ćutljiv je gore od smrti. Uzmi svoje priče i pjesme pa ih spali. Uzmi tekstove, romane i svaku riječ koju si ikad napisao i - pogađaš, i to spali. Pišeš o sretnim i tužnim ljubavima, a trebao bi ih živjeti. Zabavljaš druge ljude a trebao bi sebe. Jel ti kapiraš da vrijeme prolazi? Pogledaj koliko godina imaš. A sad se sjeti kako je brzo proletilo prethodnih pet i razmisli koliko brzo će proći ove koje dolaze? Stvarno misliš da imaš toliko slobodnog vremena da ga trošiš na stvari kojih se sutra nećeš sjećati?

Reci mi, koliko uspomena imaš iz posljednjih mjesec dana? Nabrojat ćeš mi neke stvari svakodnevnice, sjećam se kako smo živjeli. Skoro ni jedna od uspomena koje imaš nije trajna. Dani ti prolaze ili na đavolijem internetu (kunem ti se, najgenijalniji izum kojeg je napravio. Sve nas je uzeo na tu foru.), ili ti prolaze s papirom i knjigom u ruci. Dakle, ili gubiš vrijeme za ekranom ili ga gubiš čitajući o tuđim životima. Nemoj me pogrešno shvatiti, nemam ja ništa protiv poneke knjige tu i tamo, niti protiv tog sranja koje zoveš poezijom… ali daj malo odvadi majku mu. Upiši kurs indijske kuhinje, nauči plesati neki ples sa Tahitija, skoči padobranom, posjeti nova mjesta. Pomjeri se iz svoje kože, nema ničeg zanimljivog u tuđim životima. Nisi samo ti budala, ima vas još. Umjesto da živite, vama rogonja prodao način za uhođenje pa sjedite i komentarišete druge ljude. I Bog i đavo vam se smiju, da znaš.

I kad smo kod Boga, ko Boga te molim da prestaneš srati o ljubavi. Molim te evo, mi gore te ne možemo slušati više. Prije par noći smo organizovali igru u nebeskoj kafani – svako mora eksirati piće svaki put kad na papiru pomeneš ljubav. I uzmemo ti mi čitati neku tvoju kvazi pjesmicu – moja budalo, napili smo se već na trećoj stranici. Izađi i voli, slomi srca, pusti nekog da slomi tvoje… nije bitno. Samo molim te prestani da kukaš o nečemu o čemu ne znaš ništa. Ako sve bude po planu, biće ljubavi za koju godinu i tek tad će ti biti jasno kakva si budala sve ove godine. Ali ne smijem ti o tome pričati, gore mi rekoše da ću poremetit’ nekakav tok u prostoru i vremenu. I ovo pismo bi moglo bit’ problematično ali života mi te ne mogu više gledati tako, morao sam nešto uraditi. 

Još samo jedna stvar: gore sam saznao da svaki čovjek u sebi ima ugrađen detektor sudbine. Ne zajebavam se, slušaj. Dakle, fora ti je ovo: kad je nešto dobro za tebe, budeš savršeno miran jednom kad to nešto nađeš – bilo da je to ljubav, posao, drugari, ili najbanalnija stvar tipa omiljeni sladoled. Ali fora je da i đavo ima taj isti detektor pa ti, čim nađeš nešto takvo, plasira nervozu i strahove kako ti ne bi prepoznao svoju sudbinu. Nauči ugasiti strah, to je jedina lekcija koju te mogu naučiti. Poslije toga, život postane toliko smiješno jednostavan da ćeš se cerekati po cijeli dan. Vidjet ćeš par takvih ljudi u gradu, nasmijani i kad im se dešavaju loše stvari. Oni su već provalili ovu foru, zato ti misliš da su ludi. Nisu, ti si taj koji je lud.

Toliko od nas gore za sad, sretan ti život i ovo pismo će se samouništiti za deset sekundi - šalim se, Tom Kruz fazon. Kad se probudiš, neće biti tragova mog dolaska. Vjerovatno se ni pisma naćeš sjećati, ali tvoja podsvijest će ovo zapamtiti i više se nećeš bojati. Znam, znam, nema na čemu. Čuvaj mi se, svi navijamo za tebe.

P.S. I neće se zvati Anja, ali blizu si bio.”

 Februarsko jutro, ni manje ni više nego dan zaljubljenih. Nikad nisam volio taj praznik, ne zato što ne vjerujem u ljubav već mi nekako malo da samo jedan dan u godini bude dan zaljubljenih… trebalo bi ih biti bar tristo šezdeset ali dobro, sunčano jutro je uvijek dobar afrodizijak za raspoloženje. Neka čudna toplina mi je punila pluća, kao da sam noć proveo u paralalenom univerzumu, sunčajući se na plažama južne Amerike. Još jedan prazan dan ali jutro miriše na prilike. Sretan dan zaljubljenih svima koji vole sebe, pomislim gledajući Sarajevo s prozora. Sve druge ljubavi će doći jednom kada zavolimo najvažniju osobu u našim životima.

Ljubav ne mora biti zapovijed, vjera niti naređenje. Ja sam vlastiti bog. Ovdje nismo da bi učili zakone Crkve, države i našeg obrazovnog sustava. Ovdje smo da bismo pili pivo. Ovdje smo da ubijemo rat. Ovdje smo da se smijemo nadmoćnostima i živimo svoje živote, toliko dobro da će se smrt bojati uzeti nas.
—  Charles Bukowski
Bojim se

Bojim se.
Da ću se nekada sjetiti nas
U vremenu
U kojem
Isti
Sada toliko različiti mi
Više nećemo postojati.
Sjećat ću se tvojih navika
Tvoga jutarnjeg izgleda
Tvoje divne
Crvene kose koja se
Nakon tuširanja uvije
I pusti malim loknama na volju
Da skakuću po nježnim ramenima
Da nehajno padaju na tvoje čelo
I smetaju ti dok čitaš
Da ih sklanjaš svaku petu sekundu iza uha
Jer Bog zna
Sigurno si i sama svjesna
Koliko to ustvari
Ženstveno činiš.
Bojim se.
Da ću se jedno jutro probuditi.
Otrgnut.
Od tebe.
Nenamjerno.
Sasvim slučajno.
A opet toliko kriv.
Poznajem ti navike.
Suviše dobro.
Plašim se, da sam zaboravio svoje
Jer je,
Moj mozak,
Preokupiran tobom.
Sa sobom uvijek nosiš šumeće bombone.
Od maline.
Maleni blok i plavu olovku.
Tanku olovku plave tinte koju kupuješ
Već tri godine za redom.
Ta i nijedna druga.
Voliš vino.
Izlaske u kino.
Kafe.
Duge šetnje uz rijeku.
Zalaske sunca.
Voliš čitati novine.
Dala si glagolu voljeti,
Neko sasvim
Novo,
Drugačije značenje.
Tek sada shvatam,
Koliko,
Prije tebe,
Nisam umio voljeti
Draga djevojko.
Pa te onda čak i zamrzim,
Ali samo na sekundu dvije
Jer,
Duža mržnja je prosto nemoguća.
Ustvari
Čak ni to nije mržnja
Nego samo hir.
Hir ostavljenog dječaka koji voli do srži i pita se,
Kako?
Preuzela si kontrolu.
Sasvim nenamjerno.
Slučajno.
Zavolio sam te do srži.
Moje kosti osjete tvoj nikada zaboravljeni prvi dodir.
Moja se bedra ukoče
I vilica zadrhti na sjećanje
Naše prve noći.
Ponekad me neko djevojče
Izgubljeno u noći zaintrigira
Pa pomislim da si ti.
No ustvari,
Samo će imati isti parfem.
Ili će mi se,
Čak i to učiniti,
Jer,
Prosto ću te svuda vidjeti,
Čuti
Osjetiti.
Onaj prokleti perfem kojeg i sada ima
U svakom kutku moga stana gdje je tvoja noga ikada kročila.
Na svakom komadu moje odjeće kojeg je tvoja ruka ikada dotaknula.
Na jastuku
Gdje je tvoja
Predivna kosa
Bila položena
I lice
Koje je primalo moje strastevene poljupce.
U sitne sate.
Bojim se.
Da ću u jutarnjim  nečasnim odlascima,
Neke sasvim druge djevojke
I njenom hodu
Na vrhovima prstiju,
Na trenutak,
Jedan jedini
Ugledati tebe.
Kako uz neku
Bluz muziku plešeš,
Provlačeći ruke kroz kosu
U mojoj košulji,
Koju si već odavno prisvojila.
Bojim se da će tapkanje od spavaće sobe
Do kuhinje
Na prstima nepoznate djevojke
Biti suviše glasno
Suviše glasno da bih mogao
Da čujem
Spokojne korake tvojih stopala
Koji se
Izvlače iz postelje
I spuštaju na stranu kreveta
Zatim se opet podižu
I sjediš
U svom neobičnom položaju
Diraš kosu.
Trenutak poslije,
Postaje
Manje razbarušena.
Miris iste dolazi do mojih nosnica.
Piješ času vode
Koja uvijek stoji na noćnom ormariću kraj kreveta.
I pališ cigaretu
Jutarnju.
Bože,
Koliko je samo divna,
Mislim
I ne usuđujem se
Tada
Ni dotaknuti te.
Pokvarit ću idilu jutarnjeg prizora.
Bojim se.
Nijedna,
Više nikada,
Neće u onoj mjeri
Obožavati djecu.
Pa ću morati
Racionalno računati
U besanoj noći
Koliko će ta druga,
Potencijalna,
Biti dobra majka
I već tada,
Sebi prebaciti dio obaveza za koje znam
Sa činjeničkom potkovicom
Da ih neće znati
Uraditi ispravno.
Ili bar
Optimalno dobro.
U njoj ću vidjeti tebe.
U našem djetetu ću vidjeti nju,
Tvojih pokreta
I pitati se
Kakvim bi
Ovaj put,
Slatkim komplimentima
Krasila moje dijete
Koje nije raslo u tebi
Devet mjeseci
Da ga vidiš.
Bojim se
Da ću te sresti
U gradskoj knjižnici samu.
Kraj uvijek iste
Tvoje
Omiljene police
Sa knjigom
Koju čitaš
Već deveti put.
I da ćeš mi dati nadu
Da si još uvijek sama.
Da imam vremena.
Da odbacim
Baterijsku ljubav
Prisvojim dijete
I dođem tebi.
Na kraju krajeva,
Bit će da sam
Samo još jedan
Prokleti muškarac.
Jer će mi,
Upravo tu večer,
Supruga napraviti
Romantičnu večeru
I ja ću
Nakon
Tri čaše crnog vina
Koje toliko voliš
Otkopčati njenu haljinu.
I ljubiti je
Po ramenima,
Vratu,
Leđima,
Ljubit ću njene usne,
Pramenovi njene kose
Će se prelamati kroz moje prste
Čut će se
Tu i tamo
Pokoji uzdah.
Osjetit ću pritisak u bedrima
Mišići će se zgrčiti od boli
Iz nepoznatog razloga.
Ruke će mi klonuti
I više neće moći držati
Njen uvijeni struk.
Zaboljet će me spoznaja
Da njene usne,
Nisu tvoje.
Da me ljube grubo,
Formalno,
Nestrastveno,
I da se
Na kraju ovog čina
Neće skrvčiti uz mene
Ili mi leći na prsa
A zatim zapiliti cigaretu
Sat poslije.
Samo će se
Umotati u posteljinu
I nekoliko časova poslije otići.
Sa onim
Što je bilo moje
Ranije.
A nije
Jer,
Takvu pripadnost
Ne osjećam.
Bojim se da ću ujutro
Iz muškog ponosa
I same muškosti
Zaboraviti na čitavu stvar sa tobom
I progutati je.
Zajedno sa  onom knedlom uz doručak
I da ću te
Nakon samo dvije sedmice
Vidjeti.
Ne u knjižnici.
Zadubljenu u vlastite misli, ne
Ne samu.
Nimalo izgubljenu.
Bit ćeš sa drugim čovjekom.
Smijat ćeš se.
Praznine tvojih prstiju
Popunjavat će njegovi
I vidjet će se.
Pripadaš mu.
Baš kao što si meni nekada pripadala
Tvoje tijelo,
Tvoje beskrajno divne oči,
Tvoj glas.
Tvoj simpatični smijeh
Ti…
Bit ćeš njegova.
A ja ću,
Sasvim nenamjerno
Slučajno
Postati njen
Dok sam
Svo vrijeme
Bio samo svoj.
Djevojčica će odrasti.
Imat će mamine oči, nos
Moje usne,
Jagodice,
Njeno tijelo,
Moj duh,
A glas.
Bit će toliko sličan tvome,
Da će mi se
Koža
Svako jutro ježiti uz doručak kada moja kćerka
Od 17 godina
Bude prepričavala školske zgode.
Zaboljet će me.
Još jedan doručak u nizu.
Ti.
Ona.
Nekada postojani mi.
Bojat ću se.
Sve do jedne noći
Kada će se
Moj strah
Pretvoriti u javu.
Moja kćerka
Će doći
U suton ljetne večere
Ruku pod ruku
Sa tvojim sinom
ispod prozora njene sobe.
Podijelit će,
Najljepši poljubac za laku noć
I ući će.
Tiho,
Na prstima,
U svoju sobu.
Ushićeno zatvorivši  vrata.
Svečano postavši žena.
A ja ću se bojati.
Da li će
I njihova priča
Imati naš kraj?


Samra A.

Ne smeš se bojati neprijatelja koji te kunu u lice, već onih koji ti se osmehuju kada gledaš, a oštre noževe za čas čim im okreneš leđa.
—  Ples sa zmajevima; Dž. R. R. Martin
Ispovijest #1 - Za šta ste svi vi zaslužni

Evo, neki bi rekli: “Pa Dino, zašto ne šalješ često radove na konkurse, gdje su ti diplome, priznanja, nagrade?”. Doduše, imam jednu. I to drugo mjesto na konkursu pisaca tuzlanske regije ili, kako se ovdje zove, Tuzlanskog kantona/županije. Ali i tada to nije bila nagrada, bez obzira što sam izabran između više od tri stotine ljudi, koliko to što sam na dodjeli upoznao nju. Reći ću samo inicijale i kratko o njoj. Zove se E.M. i jedna je od najtalentiranijih spisateljica koje sam upoznao. To je bila moja jedina prava i iskrena ljubav na prvi pogled. Zaljubio sam se, do ušiju i preko. Volio sam ju, a prave gluposti su nas razdvojile. Nekad mi se čini da je još uvijek i volim. Tako sam, pored te novčane nagrade, zapamtio samo njenu plavu kosu i dva sjajna oka. Pa ipak, činilo mi se onda da je divno imati mnogo laskavih titula oko sebe, makar to bio i običan list papira. Želio sam ih osvojiti što više, ispuniti svoju sobu od figura i igračaka i tim nekim “dokazima da sam nešto postigao”. A zapravo nisam ništa.
Čudno je kako godine mijenjaju ljude. Nije ni mene mimoišla ta promjena i najednom mi je sinulo. Promijenio sam se, mislim, na bolje i što je najbitnije, zahvaljujući VAMA, shvatio da na moj zid trebam stavljati prije vaše slike nego bilo kakve uokvirene plakete. Ne vjerujem da bih to ikada bez vas i shvatio. Valjda je bila i sudbina. Rado bih kupio neki veliki ormar i poredao sva ona vaša srca u kojima sam ispisao moje riječi. Ona, za razliku od nagrada koje se osvajaju na “konkursima”, ne bi skupljala prašinu. Zato, baš u svojem srcu, i imam takvo jedno mjesto gdje čuvam sve vas. Moja prednost je što ih ja ne moram ostavljati kod kuće i bojati se da će ih neko slomiti. Uvijek su sa mnom. Čuvam ih i čuvaju mene. Živim sa njima i umirem.
Ja sam zato mnogo nagrađen pisac, kad imam vas. Sada znate za šta ste zaslužni i niko od vas nije ništa više ili manje važan. I zaista, volim vas. Puno, puno, puno. Svako je od vas zaslužio po jedan vječni zagrljaj.

Ja se bojim svega.
-Sa mnom se ne moras bojati ničega.


Ah, da vi se muškaraci ne bojite ničega.

-Nije istina, mi samo naucimo pobijediti strahove jer se od nas sve očekuje . Ili ih jednostavno naucimo sakriti. Ti si na primjer moj najveći strah.

Ja? Zašto? Toliko sam ružna hahaha?

-Strah me da te ne izgubim. .Jer znam da cu ja sjebati kad tad .Takav sam. I još neceg me strah. Strah me da cu nakon dugo vremena vidjeti najljepšu djevojku ikad .Djevojku koju nikad nisam vidio.


I prevariti me s njom?


-Ajme, pusti me da pričam. Ne kvari romantiku.Strah me da cu u masi ljudi vidjeti najljepsu djevojku ikad. I svi ce gledati u nju. I ja. Jer nikada nismo vidjeli tako lijepu djevojku. I kad prođe taj jedan trenutak shvatit cu da si to ti.I gledat cu u tebe, a ti ces me pogledati blijedo .Znas onaj tvoj pogled kad nesto sjebem. I onda ces se nasmijesiti. Ali ne meni i ne drugima. Vec sebi. Jer ces znati isto sto i ja. Vidjet cu kako si jos ljepsa , a ja sam bio preslijep da to vidim. Da shvatim na vrijeme koga imam pored sebe. I onda cu se sjetiti svega. Mirisa tvoje kose koja je često zavrsavala u mojim ustima. Tvoga osmijeha kad bi prešao rukom po tvojim golim leđima. Tvojih djetinjastih pitanja i tvojih vrckastih odgovara na moja pitanja. Sjetit cu se tvog golog tijela u mraku u kojem su sjali tvoji zubi. Sjetit cu se svega. Svakog dodira, svakog oblaka dima, svakog osmijeha. I to ce me ubiti.

—  A. G.