bacanje

Teorija pogrešne ljubavi

Prečesto se desi, đavo zna iz kojih razoga, da se zavole dvoje ljudi koji nikako nisu jedno za drugo. Vrijeme prolazi i stvari se poklope tako da traju i polako počnu razmišljati o životu zajedno… iako jedan dio njih osjeća da nešto fali. Nisu sigurni šta tačno nedostaje ali taj osjećaj je tu, nepogrješiv i jasan, kao kad izađete iz kafića, preturate po džepovima i mogli bi se zakleti da ste nešto zaboravili. Nešto slično tome oni osjećaju dok hodaju ulicom vodeći se za ruke, ali ćute jer zašto bi kvarili nešto sasvim dobro zbog tako sitnog osjećaja?

Ali onda se desi. Jasno poput svitanja, pred očima jednog od njih dvoje pojavi se razlog zašto stalno nešto žulja u toj vezi. Ne mora to biti nešto veliko, ništa spektakularno niti napeto kao što bude u filmovima. Može to biti najmanja sitnica, poput tišine nakon telefonskog razgovora prije spavanja ili načina na koji skrate poljubac jer im se žuri kući. Kako god, ta sitnica se prije ili kasnije pojavi, praznina se polako otvara i odbrojavanje kreće. Udalje se jedno od drugog i napokon, jedno od njih dvoje izgovori te velike riječi. Gotovo je.

Ljudi ne znaju da je najteže preboljeti pogrešne ljubavi. Zašto? Zato što si, dok traje, ubijeđen da je prava. Pa se daješ, boriš se, mijenjaš svoje osobine koje se ne uklapaju u kalup te ljubavi i postaješ drugi čovjek samo da bi mogli graditi nešto veće, zajedno. I onda, onog jutra kad sve to propadne i pogledaš istini u oči, shvatiš da to ulaganje zapravo nije bilo ulaganje već bacanje. Džaba si krečio.

Najteže je preboljeti pogrešne ljubavi jer, kad se boriš za nešto što vrijedi i izgubiš, bar znaš da si se borio za pravu stvar i iz poraza izađeš kao bolji čovjek. Kad se boriš za pogrešan cilj i izgubiš, ne samo da si gubitnik već si za to vrijeme postao nešto što nikad nisi želio da budeš. 

Ja neću da se upoznajemo, ja hoću da se polupamo dušama, grudnim koševima I mislima dok ne postanemo jedan organizam koji diše istim plućima I kuca istim srcem. Ne, ja ne želim ljubav gde jedno od nas dvoje jednog dana neće postojati, ja želim savršen hibrid nas koji zajedno živi i zajedno umire. Ja ne umem te ljubavi u dvoje gde ruke služe da se drže u rukama ja umem samo one gde ruke služe da se istražujemo po telima. Zamisli samo to bacanje vremena na držanje za ruke kad možeš da držiš grudi, bokove, opipavaš mišiće I vilice uz vilice pred poljubac.

Viteška

Pakovala je riječi kao da nas neko prisluškuje, kao da mi mora između redova otkriti tajnu bez da tu tajnu izgovori. Priča o savršenom životu u kojem je skoro nemoguće pronaći mjesto bez razloga za osmijeh, radi ono što voli, obilazi svijet i ima novca na bacanje. Postala je ozbiljna, uspješna žena. Poštuju je gdje god se pojavi, njeno ime izgovaraju ispravljene kičme i podignutih brada ali negdje u tom uspjehu nešto nedostaje. Valjda je to ljubav, čitao sam među redovima, a ona pričala o nekom unutarnjem miru i smislu kojeg nikako da pronađe. Rekla je i to kako muškarci nikako da razumiju jake i uspješne žene, kako sve njene veze završavaju isto i kako više pojma nema na koji način da se postavi pa da neko napokon shvati da ona nije toliko jaka koliko izgleda. Razumio sam je ali nisam pokušao da objasnim. Kad me pitala o mojim problemima, nisam joj dao odgovor. Znala je da ih imam, kao što ih ima svaki čovjek koji hoda Zemljom, znala je da nosim svoje demone i jutrima ih pronalazim jače nego što sam ih sinoć ostavio ali se čudila zašto o tome ne želim govoriti. Kaže da joj ne dozvoljavam da me upozna, a ja sam srećan sa takvim mišljenjem. Nije mi se dalo objašnjavati da sam old school, da vjerujem da svaki muškarac, ma kakav život vodio, mora da bude stijena, da drži svoja sranja unutra i s njima se nosi stojički, da ne pokazuje ranjivost i životne slabosti pred licem svoje žene, da bude zid o kojeg se ruše svi mogući problemi i da ona u svakom trenutku bude sigurna da ga ništa ne može savladati. Rekla bi mi da živim u prošlom vijeku i da se tako dobija depresija, da se moram otvarati i razgovarati o problemima ali ja bih radije da budem tenk koji će pregaziti njene, da budem zagrljaj u kojem će se sakriti od suza, da budem utočište i njeno glavno oružje, da ne mora znati da li sam dobro ili nisam onda kad joj zatreba neko surovo snažan, da sa mnom ima pravo da bude slaba i emotivna, da ne mora uvijek biti jaka, da je uredu zatražiti pomoć i da je sigurna da joj nikad neće biti uskraćena… Ne bi shvatila zašto svoja sranja ostavljam na papiru i u dvorani za boks, nigdje drugo niko neće čuti za njih, ni prijatelji na kafi, ni porodica, ni ljubav -pogotovo ne ljubav. Ja sam vitez o kojeg se život odbija, ja sam rješenje svakog problema nje, žene koju volim, za mene ne postoji ranjivost i uvijek sam, bez izuzetka, na prvom frontu kad treba u rat za nju. Nazovite to kako hoćete, drugačije ne umijem. Muškarac nema pravo da bude slab.