aker-brygge

Povratak - dio prvi

Oslo i nije toliko hladno koliko sam mislio. Vjerovatno bi bilo za nekog ko tamo dođe iz Lisabona sa svojom karamel kožom i vjetrom Azurne obale u kosi, ali mene su sarajevske zime koliko – toliko pripremile. Na snijeg sam kući navikao ali na oštar morski vjetar pomiješan sa kišom nikako nisam. Zato me u Norveškoj rijetko viđaju bez debelog šala.

Živim u kvartu koji se zove Aker Brygge. Prozor u dnevnoj sobi gleda na luku u kojoj su usidreni ribarski čamci i manji privatni brodovi. Spavaća soba gleda na neku čudno oblikovanu sivu zgradu gdje nikada niko ne izlazi na balkon. Bilo bi lijepo zamijeniti ta dva pogleda pa se buditi s očima uprtim u morske talase ali dobro, Džeger bi mi rekao da ne mogu uvijek dobiti ono što želim. Stan je dovoljno komotan za više ljudi ali živim sam već tri godine. Uredan je, skromno namješten i to je uglavnom sve što treba znati. Mom ukusu su bitni jedino tišina i mjesta u koja ću sa prozora uprti pogled dok pišem i/ili pijem.

Radim na razvoju programa za upravljanje napajanja bolnica, fabrika i bilo kojeg hitnog potrošača kojem je ključno da nikad ne nestane struje. U kancelariji sam sa pet Norvežana, jednom Njemicom i jednom Srpkinjom. Čovjek imena Agmund je moj poslovni kolega, najbolji prijatelj i komšija. On mi je i sredio taj savršeni stan nakon što je njegova kolegica, čije sam i radno mjesto popunio, otišla negdje u svijet. Sve što znam o Norveškoj sam naučio od njega.

Djevojka iz Beograda imena Aleksandra je moja jedina dodirna tačka sa dobrim starim Balkanom. Radi za stolom do mog, tokom radnog vremena mi krišom baca osmijehe a navečer gužva postelju mog kreveta. Hvala Bogu da smo u Norveškoj, kod kuće bi bilo previše nacionalista i svih ostalih budala koje bi se protivile našim poljupcima. Ovako, na drugom kraju Evrope imamo tu sreću da zarađujemo dovoljno za skoro idealan život, a uz to imamo jedno drugo za te osjećaje koje samo „naši“ ljudi mogu razumjeti.

Potpuno je sigurna u sebe, voli svoje tijelo i uvijek je sređena. Ima držanje dame i duboke zelene oči. Nikad ne pričamo o poslu. U trenucima kada nam tijela i uzdasi nisu pomiješani, ležimo na podu mog stana i slušamo stari jugoslovenski rok. Ljubimo se uz balade, ustanemo i skačemo po sobi i krevetu uz one brze stvari, a uz EKV vodimo ljubav. Mislim da nismo zaljubljeni jedno u drugo, čak sam siguran da se u Sarajevu ili Beogradu nikad ne bi smuvali ali ovdje smo premija jedno za drugo. 

Ponekad samo leži na mojim grudima i svako malo duboko udahne. Nikada je ne pitam šta nije uredu, prećutim i milujem joj kosu. Ona je previše jaka žena da bi otvarala dušu nekom s kim dijeli jedino noći a ja prevelik romantik da shvatim njen svijet. Nikad ne prespava kod mene. Čim ugasi cigaretu, navuče haljinu i ode. Neće čak ni da se tušira u mom stanu a sve to mi savršeno odgovara. Tako izbjegavamo bilo kakve emocije koje bi zakomplikovale sve što smo postigli, a kako smo oboje sigurni da nemamo budućnosti zajedno, emocije bi samo nanijele štetu.

U ponedeljak ujutro sam uzeo dvije sedmice odmora, u četvrtak se trebalo ukrcati na avion za Sarajevo. Jedini problem je bila činjenica da se prethodna četiri dana nisam trijeznio, tuširao niti izlazio iz stana. Unutra sam zaključan, ne odgovaram na pozive niti puštam ikoga unutra. I Agmund i Aleksandra su zvali, slali poruke, dolazili i raspitivali se za mene ali nisu saznali ništa. Na vratima su našli stiker sa porukom “neće me biti neko vrijeme : )“ pa se vjerovatno suludo zabrinuti.. Nije me bilo briga.

„Hej stranče, kako su stvari na drugom kraju svijeta? Pitala bih te mnogo toga ali možda je bolje da sve to ostavim za slučaj da se vidimo. Voljela bih da dođeš u Sarajevo za dvije sedmice, u subotu pogotovo. Ja se udajem i ne znam, nekako bih voljela da budeš tu… Javi mi se ako stigneš, pozivnica na tvoje ime je već spremna. Poslala bih ti je poštom i ali ne znam adresu, izvini što ti ovako javljam. Nadam se da si dobro.“

Čitam osamdeset šesti put taj isti mejl, memorišem svaku riječ dok ispijam neko strano pivo i slušam odvratnu patetičnu muziku. Tinejdžer u tijelu muškarca. Na vratima Aleksandra, uz lupanje šakom o vrata govori kako zna da sam unutra i neće otići dok joj ne pustim. A ja ne želim da vidim nikog osim žene čiji su prsti krojili memorisane riječi.

Svi ti kilometri, godine i vrijeme potrošeno na potpune strance. Novac, skupa odjeća, stan kao iz holivudskih serija, posao iz snova, lak seks… imam sve što muškarac može poželjeti. Sve osim djevojke koja mi je jedne jeseni u Sarajevu otvorila srce. Sve osim djevojke koja mi mejlom javlja da uskoro postaje nečija žena.

Zašto sam mislio da će me čekati? I zašto mi je, odjednom, slomljeno srce?

flickr

Oslo, Norway