ajms

-Pa kakva je ta tvoja?
-Ona? Ona je jako posebna cura.
Zadivljuje je nebo, može u njega gledati satima, danju i noću. Voli sunce, i bijele oblake, voli zvijezde, a najviše mjesec. Mrzi kišu, i snijeg. Posebno snijeg. Kaže da je fenomen koji uvijek stane na zaleđenu lokvu i posklizne se. (Naravno samo kad je čitava škola vidi.) Nespretno moje.
Kad je naljutim, odgovara mi sa ‘pf’. Zna da to mrzim. A znam i ja da ona ne može biti ljuta nikako. Uvijek tjera inat, i tvrdoglava je užasno. Da kaže da je more ljubičasto, ja bi se s time morao složiti. Inače ne bi prestala.
Uvijek pjevuši, iako nema sluha. Al’ obožavam je slušat. Da mogu slušao bi njen glas neprestano.
Voli romantične komedije, ne voli horore, boji se mraka. Voli, čuj voli, OBOŽAVA knjige. Meni je to čudno sasvim, al’ ona je u svom svijetu dok čita.
Gleda crtiće, ne prođe subota da nije pogledala nindža kornjače. Eh i da, ona je Donatelo. Svaki video Mece Cazina smo pogledali, i svaki smo prokomentirali.
Smije se stalno, svemu i svačemu. Najčešće sama sebi. Stalno izvaljuje, obožavam je. Jako voli crni humor, i perverzna je, skroz. Sve shvaća dvosmisleno.
Najdraža boja joj je plava, kako ona kaže 'plava kao nebo’.
Obožava čokoladu, najviše onu s lješnjakom. Da mogu kupio bi joj tvornicu čokolade, samo da bude sretna.
Dobro skriva tugu od drugih, sve okreće na pozitivu. Rijetkima govori što joj smeta, ne smijem dopustit da je itko ikad povrijedi.
Pitaš me o njoj, mogu ti danima pričat. Ona, moja šefica. Ona, moja mala.
—  ne.mogu.prestat.ovo.čitat.