NOGE

flickr

やきとり居酒屋 by kazu saito
Via Flickr:
ここには若い頃通ったものです。

横浜市野毛

Sanjar

Šta ako ti kažem

Da satima biram košulju koju ću obući u grad samo zato što bi me ti mogla vidjeti

Ja koji znam jedino za majice sa mrljama od dezodoransa i hrane nepoznatog porijekla

Postao sam sređen i prestao smrditi na introvertnost.

Šta ako ti kažem

Da sam upisao kurs gitare samo da bih naučio svirati pjesmu koju si jednom pjevušila na tramvajskoj

Da sam počeo slušati narodnjake i izlaziti na sva ta mjesta gdje se okupljaju oni

Kojima nikad ne bi palo na pamet da razmišljaju o potrebi našeg postojanja u savršeno uređenom ekosistemu,

Šta ako ti kažem da sam na trenutke postajao opsjednut tvojim trepavicama

Šta ako ti kažem da sam već odabrao mjesto i vrijeme našeg vjenčanja i da sam

Duboko i posvećeno bio zabrinut da bi taj dan mogla pasti kiša i ukvasiti ti haljinu dok mi prilaziš

Šta ako ti kažem

Da sam našao čovjeka koji će me naučiti plesati

Mene koji imam dvije lijeve noge, obje polomljene na mjestima gdje bi trebao biti osjećaj za ritam,

Šta ako ti kažem da svaki put kad te sretnem, zurim u tvoje prste i zamišljam kako sviraš klavir

A onda pogledom mjerim njihovu debljinu ne bi li znao odabrati odgovarajući prsten?

Šta ako ti kažem da naši sinovi i naše kćer već imaju imena a nisu ni došle godine u kojima se trebaju roditi?

Sagradio sam im kuću i ljuljašku i ljutim se jer ne vole moju poeziju a ti misliš da sam pomahnitao

Šta ako ti kažem da smo sretni i da postojimo

Baš ovakvi kakvi jesmo?

Naše su čudne duše preživjele dušmanski svijet i inate se kad god čuju šapate u pozadini

Šta ako ti kažem

Da postoje bar tri psihijatra i još toliko klinika koje me smatraju zrelim za terapiju

Šta ako ti kažem da si predmet mojih opsesija, da nema ničeg normalnog u načinu na koji te maštam

Šta ako ti kažem

Da svaku večer umirem i ne žalim za godinama potrošenim na obožavanje tvojih koljena

Da se svako jutro ponovo rađam i tijelo mi trni za tvojim tijelom i sve bih da vičem tvoje ime sa krovova ali

Svijet neće razumjeti i one će bolnice ponovo pozvati moje ime.

Šta ako ti kažem

Da vjerujem u Boga samo zato što nema drugog objašnjenja za tvoju ljepotu, šta ako ti kažem

Da se bojim da nećeš živjeti vječno

Šta ako sam čitao knjige o reinkarnaciji i tražio dokaze da sam te već volio u svakom od prošlih života?

Šta ako ti kažem

Da sam tvoj svime što imam, šta ako me nije briga

Što život prolazi a ja stojim u redu muškaraca koji samo maštaju o tebi, šta ako

Nema ničeg posebnog u ovom što osjećam, šta ako

Nikad nećeš pročitati ni jednu pjesmu o tebi a toliko ih je da bi od njih mogao napraviti vatru

Dovoljno veliku da u njoj izgorim i postanem pepeo

Kojeg ćeš u januarsko jutro prosuti po ledu i njime gaziti?

Šta ako se i dalje nadam, šta ako sve ovo postoji

Samo za nas?

flickr

yokohama1709 by Kazushige Tanase
Via Flickr:
Noge Tabemono side street.

Napisala mi je sve o sebi.

Rekao sam joj sve šta bih sa njom. Ona je spas. Njoj sve flaše i sve čaše vina. Sa njom na more, sa njom u planinu. Sa njom mešati plavu i žutu temperu i ljubiti je u ruke, u butine, u njene dugačke noge, u zube, u oči, i prošlost.

Plakati sa njom. Smejati se sa njom. Pričati o tome da li se plaši kratkih spavanja i da li se plaši kada dugo ne sanja san dok spava. Pitati je šta je za nju zločin i pitati je da li veruje u more na kraju tunela. Pričati sa njom o njenoj odeći, o njenim prstima i njenim kolenima posle kojih se sanjaju ptice. Reći joj da je boginja i pokrivati je kada je zima.

Čitati joj pesme i čitati joj pesme koje su o njoj, koje su svi pre čitali osim nje. Voleti je kao jedino drvo na livadi. Napraviti joj ljuljašku. Voditi je na dobru muziku i piti pivo sa njom. Posle toga joj na ulici reći da si zaljubljen u nju jer si oduvek bio zaljubljen u nju. Sutradan joj opet reći isto, da ne pomisli da si stvarno bio baš pijan.

Putovati sa njom i čekati je na stanicama. Voleti njene kofere. Prepoznavati njene kofere. Znati njene pertle i čvorove napamet. Ljubiti je u narukvice koje mirišu na njen grad. Ljubiti je u kožu koja miriše na svemir.

Voleti je i pisati o njoj.

Voleti je jako dugo.

Čuvati je i slaviti, svaki dan.

Ćerkama, imam da kažem nekoliko važnih stvari za jednu ženu. Pokušajte da učite iz tuđih iskustava. Znam da me nećete poslušati i da ćete ići glavom kroz zid kao i ja, al moja je dužnost da vas na to upozorim. Pre nego što se udate, završite fakultet. Ako vas neko od njegove familije pita šta sve znate i umete, kažite: ništa! Sve što uradite nakon te izjave biće propraćeno aplauzom. Ja sam tu pogrešila. Ne brijte noge u petom razredu! Ne farbajte te plave kose u crno, preklinjem vas! Budite ženstvene u meri u kojoj vama to prija. Ne stavljajte silikonske sise. Hulahopke se ne oblače kao pantalone, pocepaćete ih. Na čarape ćete dati bogatstvo. Lepota boli. Kovrdžava kosa je lepa, ne ispravljajte je. Obrve su uvek različite koliko god se trudile da ih počupate isto. Stavljanje ajlajnera jeste veština. Savladajte je. Ako mislite da ćete đuskati celu noć u cipelama na štiklu, nema od toga ništa. Ravne cipele u gepeku od kola da imate, uvek. Vikleri se namotavaju na spolja. U dijete i tablete za mršavljenje ne verujte, to je glupost. Mrdni guzicu, smršaćeš. Muškarci su jednostavni. Ne smaraj, ne proganjaj, budi misteriozna i zanosna I bićeš najvoljenija. Ne uzimaj u ruke njegov telefon, ne preturaj mu po džepovima. Ne plači za muškarcima, nije vredno. Ne budi kučka, to niko ne voli, PMS nije izgovor. Nauči da kuvaš. Ljubav preko stomaka dolazi. Nikada, nikada nemojte prestati da se bavite umetnošću. Neka vam ona bude zvezda vodilja. Mene je odvela tamo gde je trebalo. U pekmez uvek stavite malo vanile. Ajvar je lepši u malim teglama i ne kvari se. Ako presolite supu, stavite dva pampura unutra da se kuvaju pet minuta, i rešen problem.

anonymous asked:

pls pls pls some good yoonkook smut.. top yoongi pls???

Ooh, good choice in pairing.

Concert Ecstasy by Sinstress [2k]

Fireflies and Waterfalls by SaltyAuntSuga [5.3k]

Slowly by cryinghobi [12.5k]

all i know is how to love you by softjoonie [6.2k]

Will You Stop Time? by njhft_mgc [4k]

Black Silk & Stitched Daisies by TheHalesNyx [2.5k]

A Fever You Can’t Sweat Out by wicked_lovely [45k]

Roses & Coffee by SleepyYoon [9.4k]

white lines, pretty baby by darkparadises (queenhinata) [6.69]

Cerulean and Malachite by TheHalesNyx [16k]

Cherry Lips, Angel Eyes (it’s the ultimate feeling) by silentterror [4.2k]

Noge Do Poda by MarionetteFtHJM [2.7k]

straight A’s by orphan_account [2.4k]

Tied Up by rosiex [11.9k]

Chapter 2: Pale (SugaKookie) [16k] + Chapter 8: Price (SugaKookie) [20.4k] by  Supermans_crib

what i am to you by numajiri [6.9k]

Enjoy!! ;)

-Admin Nana

Njeni koraci melju stvarnost
U fini prah kojeg udišem i tako opijen
Bacam godine pod njene noge
Da u njima ostavi tragove svojih stopala
Kao dokaz da je jednom prošla
Mojim životom.
Znači Mala Sirena je dala svoj glas koji je bio najlepši, svoj rep, trpela bol pri svakom koraku kao da joj se zabijaju noževi u stopala, odrekla se života sa celom svojom porodicom, pratila svugde svog kraljevića kojem je ona spasila život i dala mu sve, da bi on zavoleo drugu i oženio se njom a ona se pretvorila u vazdušnu vilu izgubivši tako i život u moru i život na zemlji?? E tako vam, ljudi moji, otprilike i izgleda kad ludo žensko nekog zavoli.
How to say ‘’You’re stupid’’ in Serbian -  a guide by me

Originally posted by xenaandjonesgiflibrary

Note: before we start I need to mention that these are not strictly used to say ‘’you’re stupid’’. Some of them may be used when someone’s simply talking shit. 

*Also, some people may take these as a joke, some may be offended. You never know. 

1. Лупаш као Максим по дивизији. (Lupaš kao Maksim po diviziji.)

  • Translation: You’re banging like Maxim on division. 
  • Explanation: There are two stories about the origin of this phrase. The first one’s stating that during WWI there was some guy named Maxim who was firing lots of shots but with little or no effect, therefore this phrase is used to describe a person who says a lot of stupid shit. The second (and more reasonable) story says that Maxim we’re talking about here is either Hiram Maxim, the inventor of the first portable, fully automatic machine gun, or the gun itself (called the Maxim gun). Either way, it’s about firing lots of words shots, often with no effect. 

2. Лупаш као отворен прозор. (Lupaš kao otvoren prozor.)

  • Translation: You’re banging like an open window. 
  • Explanation: Well, there’s not much to say about this one, but its meaning can be connected with famous promaja (draft / draught). The air that is flowing between two open windows (or doors) is making windows open and close constantly (it’s usually about the casement window) and they make the banging noise. So that’s it. 

3. Кад лупиш ни Дунав не може да те опере. (Kad lupiš ni Dunav ne može da te opere.) 

  • Translation: When you say something even the Danube can’t wash you up.
  • Explanation: I think this one’s pretty clear, the Danube is a huge river, you must have said lots of shit if even that amount of water can’t wash you up. 

4. Немој да једеш говна кад ти је бурек јефтинији. (Nemoj da jedeš govna kad ti je burek jeftiniji.)

  • Translation: Don’t eat shit when burek is cheaper. 
  • Explanation: The only thing that (maybe) needs to be explained here is burek. Burek is a pastry made from layers of dough, alternating with layers of other fillings in a circular baking pan and then topped with a last layer of dough (at least that’s how we make it in Serbia. It’s a bit different in other countries). 
  • Note: Burek was cheap at the time someone came up with this phrase. The price’s been increasing so now you actually have an excuse for eating shit instead of burek.

5. Јеси ти глуп(a) или ти ноге смрде? (Jesi ti glup(a) ili ti noge smrde?) 

  • Translation: Are you stupid or your feet smell? 
  • Explanation: Oh this is just you assuming that your interlocutor maybe isn’t really stupid (who are you to judge, right?), maybe it’s just smell of their feet clouding their mind
  • Note: This one is not that often heard nowadays, but it used to be really popular 3-4 years ago. It was worth mentioning tho. 
  • Note #2: The ‘a’ in the brackets indicates feminine gender, ‘’glup’’ is for a male person, ‘’glupa’’ for a female (there’s also neuter gender but you’ll rarely use that one when talking to someone) 

6. Глуп(а) си као точак. (Glup(a) si kao točak.) 

  • Translation: You’re as stupid as a wheel.
  • Explanation: I’m not quite sure about this one, but I believe it’s because a wheel can only perform one action, and even that does not depend on it, it’s just how the thing goes. 
  • Note: This phrase may be extended, so you’ll often hear someone say ‘’Глуп си као точак, да извине бицикл.’’ (Glup si kao točak, da izvine bicikl) - you’re as stupid as a wheel, my apologies to the bike
  • Note #2: Again the same thing for ‘’glup’’ and ‘’glupa’’.

7. Глуп(а) си као ноћ. (Glup(a) si kao noć.)

  • Translation: You’re as stupid as night. 
  • Explanation: Well there’s no logical explanation for this one except the fact that night used to be stupid and boring before the discovery of electricity. 

8. Јеси ти глуп(а) или ти дупе стоји накриво? (Jesi ti glup(a) ili ti dupe stoji nakrivo?) 

  • Translation: Are you stupid or your ass is askew? 
  • Explanation: I… really don’t know… 

9. Јесу теби чавке попиле мозак? (Jesu tebi čavke popile mozak?)

  • Translation: Did jackdaws drink your brain? 
  • Explanation: Not much to be explained tbh, the point is - your brain’s missing. 

10. Ти ниси баш у винклу. (Ti nisi baš u vinklu.)

  • Translation: You’re not in a vinkl. 
  • Explanation: I don’t know how I’d translate ‘’vinkl’’ but I can try to explain it. ‘’Vinkl’’ comes from german ‘’winkel’’ (angle). Vinkl is a term we use for angle ruler. So when you tell someone they’re not ‘’in a vinkl’’ that means they don’t equal  90°, or, to put it simply - they’re not normal. Wow, that was one hell of an explanation and you’re probably even more confused now. Sorry. Feel free to ask anything you want to know :) 

11. Јел је тебе бабица испустила на главу кад си био мали / кад си била мала? (Jel je tebe babica ispustila na glavu kad si bio mali / kad si bila mala?) 

  • Translation: Did a midwife drop you on your head when you were little? 
  • Explanation: I think this one’s pretty clear. You’re stupid. Period. 
  • Note: ‘’Kad si bio mali’’ - for a male person, ‘’Kad si bila mala’’ for a female

12. Јеси јео / јела бунике? (Jesi jeo / jela bunike?)

  • Translation: Did you eat henbane? 
  • Explanation: ‘’What on earth is making you act (or say something) like that?’’ Yea, that’s pretty much it. 
  • Note: ‘’jeo’’ - masculine; ‘’jela’’ - feminine

13. Ти си недограђен(a) као шапински дом. (Ti si nedograđen(a) kao šapinski dom.)

  • Translation: You’re unfinished like Šapine’s Cultural Center. 
  • Explanation: Oh boy, this needs a longer explanation. First of all, I have to say that this is not used everywhere in Serbia, it’s a regionalism. You can hear it only in my region. Šapine is a village (near my town, that’s why we’re using this phrase), and it’s kinda famous for its Cultural Center which has been being built for years, but it’s still half-done. So by saying this you’re practically saying that someone’s, well, retarded.
  • Note: Word ‘’nedograđen’’ has this ‘’građen’’(built) part which indicates that it’s about a building, while english ‘’unfinished’’ can be used for other things as well.
  • Note #2: ‘’Nedograđen’’ - masculine, ‘’nedograđena’’ - faminine 

14. Теби фали нека даска у глави. (Tebi fali neka daska u glavi.)

  • Translation: You’re missing a plank in your head
  • Explanation: Again used to point out that someone’s brain is not a whole it should be. 

15. Кад је бог делио памет и бистроумност ти си био / ти си била испод 55 јоргана. (Kad je bog delio pamet i bistroumnost ti si bio / ti si bila ispod 55 jorgana.) 

  • Translation: When God was giving away intelligence and wisdom you were (hiding) under 55 quilts. 
  • Explanation: You missed the giveaway bro. Sorry. It’s not your fault. 
  • Note: ‘’Ti si bio’’ - masculine, ‘’ti si bila’’ - feminine 

“Stvar je u tome što ne mogu više. Ne ovo. Ne ovako. Počinjem da se osećam loše, a ti bi trebalo da si pozitivni aspekt u mom životu.”
Piše, pokazuje aplikacija. Udišem i izdišem duboko, jer nema smisla plakati više.
“Možemo li bar da popričamo?”
“Upravo to radimo”, mahinalno odgovaram.
“Ne ovako. Uživo.”
“Možemo”, ispuštam izdah koji telefon ne može da prenese.
“Dođi.”
“Neću da dođem tu da pričamo. Ako želiš da izađemo negde - u redu, a ako ne… jebiga.”
“Dobro. Onda ću doći po tebe pa ćemo ići negde, je l’ to okej?”
“Jeste.”
“15?”
“Važi.”
Odlazim u kupatilo i samoj sebi ponavljam u ogledalu: “Jaka si. Nećeš plakati. Izdržaćeš. Nebitno je. Stvarno je nebitno.” Pokušavam da se našminkam, jer to je moja najbolja odbrana od suza. Krvave oči je lako opravdati, ali ne i tragove koji skidaju puder i rumenilo i ostavljaju crno oko očiju. Moj mehanizam odbrane gotovo pola života, a ljudi misle da da mnogo marim oko izgleda. Bacam još jedan pogled na sebe, klimam glavom - onako, nemam pojma što - i izlazim iz stana. Osvrćem se oko sebe, ali ga ne vidim nigde. Zapravo ni ne znam odakle će doći, a to me vraća nekih godinu dana unazad kada sam ga isto tako čekala i olrenula se na drugu stranu kad sam shvatila odakle dolazi. Strah, šta znam. Telefon ne zvoni, a ovaj put ja ne šaljem ništa.
Vrti se, ali kola ne gleda. I odjednom mi pada na pamet da nema pojma o kolima i da ne zna da su ovo moja. Trubim, na šta ne obraća pažnju. Isuviše je odlutala negde. Naposletku okrećem krug, stajem tačno ispred nje i otvaram suvozačeva vrata - Hajde. Jedva primetno se mršti i već očekujem odbijanje uz neke sulude teorije zašto neće ući, ali ipak izdiše duboko - onako bolno, ne onako kako volim - i ulazi unutra.
“Neću te ni taći”, obećavam, “Samo sam želeo nešto da ti pokažem.”
“Znam”, kaže, “Dobro. Nadam se da nije daleko.”
“Jedno 5 - 6 sati, ali šta je to za tebe..”
Ponovo uzdiše. Ponovo ne onako kako treba. Vozimo se ćutke, što je čudno, jer gotovo da nema trenutka kada ona ne priča, onako entuzijastično.. Kao da je sve moguće.

Nervozno vrtim narukvicu oko prstiju ne usuđujući se ni da ga pogledam, ni da mu kažem bilo šta, iako osećam da se on neprestano okreće i gleda u mene. Tišina nije neprijatna, samo čudna. Nikad pre nismo bili ovako tihi dok smo ćutali. Jedino što se čuje je njegovo povremeno tapkanje po volanu kad nas uhvati crveno.
“Još malo pa smo tu”, kaže, na šta ja podižem glavu i osmehujem se. Bože, koliko je lep. Ponekad mrzim sebe što ne mogu da prestanem da zurim u njega kada ga pogledam. Pa iznova i iznova proučavam njegov profil. Čvrsta vilica, pravilan nos, kosa tamna, gusta, uredno pošišana, kao i uvek i verovatno isto onako mirišljava i mekana kao svaki put do sada. Nije obrijan, zbog čega još više poželim da moje jagodice sada pročavaju njegovo lice. Ponovo. Sve dok ne zapamtim svaki pedalj, svaku neravninu..
Okreće se i kaže: “Stigli smo”, i osmeh mu se pojavljuje na licu kada shvati da me je trgao iz sanjarenja. Pogled mu postaje blaži, a na obrazima mu se formiraju jamice, koje bih isto tako dodirnula, a njega približila sebi..
“Pazi, znam da sam lep, ali mislim da će ti se više dopasti da pogledaš desno.” Okrećem glavu kao po komandi i vidim grad, ceo grad ispod nas!
“Ovde dolazim da mislim.. Izađi, još je lepše napolju. Poneo sam ćebe… Dva”, žurno dodaje kada ga pogledam. “Sedi na haubu.. Ili..”
“Nemoj”, kažem.
“Prerano?”
“Možda.”
Ali u pravu je. Prizor je divan. Ispod nas svetla grada, a iznad sjaj zvezda..
Dobro. Bar je progovorila. Pali cigaretu, iako je rekla da je prestala. Jebiga, valjda sam joj sad više nemir nego spokoj. Izdiše dim. Ponovo onako bolno.
“I?”, pitao, “Hteo si da pričamo?”
Skoro sam zaboravio što smo došli ovde. “Ti si ta kojoj nešto smeta. Mislim da je okej da ti budeš u napadu, a ja u ofanzivi.” Koluta očima, ali joj se uglovi usana malo izvijaju.
“Samo.. Ne osećam se okej. Nisi učinio ništa. Dobro, to verovatno i jeste srž problema. Kao da si nestao, a ja samo čekam i čekam i čekam..” Ćuti, ali ja ne progovaram ništa. Ako krenem prestaće. “Pomalo me plaši sve..”, nastavlja, “Jer se osećam tako slabom. I onda sve krene.. Da ti nisam dovoljna, nikako. Razumem da svima treba samoća. Menj prvoj.. Samo..”, glasić joj podrhtava, “Ja tebe nikad ne bih mogla da izolujem od sebe.” Pali cigaretu. Ovo je izgleda sve što ću dobiti večeras.

Ustaje sa haube, prilazi ivici i gleda grad. Čujem kako diše. Okreće se, dolazi do mene i povlači me za noge ka sebi. Naslanja čelo na moje i mrda glavu tako da nam se nosevi povremeno dodiruju.
“Ne želim da te izgubim”, kaže prigušeno, “Ne mogu… Ali bojim se da ti se neće svideti ono što budeš videla. Plašim se da te ne povredim”, stavlja šake oko mog vrata i odmačinje me. “I kakva je to priča da nisi dovoljna? Dovoljno šta? Jedina osoba kojoj nisi dovoljna si ti, razumeš?” Klimam glavom.
Ne prestaje da me gleda, a ja osećam kako mi se usne mahinalno puće i samo čekaju njegove.
Ponovo spušta glavu. “Nemaš pojma koliko bih to voleo da učinim. Šake mu prelaze preko mojih ramena, klize niz ruke i konačno hvataju moje. “Tako male, nežne, krhke.. A opet tako snažne.”, shvatam aluziju, a on ljubi jednu, pa drugu, pa svaki prst posebno, jer “Svaki deo tebe je bitan. Svaki”. Ponovo mi prelazi uz ruke i zaustavlja se na vratu. Ljubi slepoočnice, čelo, nos, obraze.. Izaziva me.
“Je l’ sve u redu?”
“Ne želim da se kriješ”, kažem mu.
“Dobro. Nema bežanja više. Ni mog, ni tvog. Tu sml. Okej?”
“Okej.”
Odmačinje mi glavu kako krenem ka njemu i govori mi da otvorim oči: “Jebeno lepa”, smeje se i počinje da me ljubi.
U redu je. Tu sam. Gde treba da budem. Gde želim da budem. Sa kim hoću da budem.

Tvoj momak

Zamisli tijesnu sobu bijelih zidova. Soba je toliko mala da ima balkonska vrata ali su blokirana krevetom koji se mora pomjeriti da bi se ta vrata mogla otvarati… nije mogao stati nigdje drugo. Mrziš je ali je dovoljno jeftina da je možeš priuštiti. Krevet je najveći komad namještaja u toj sobi. Bijeli madrac, jastuk i pokrivač sa cvijetnim motivima. Pokrivač je pogužvan a na krevetu je par knjiga, bilježnica i mobitel spojen na kabel za punjenje koji je uključen u utičnicu pored.

Smeđa zavjesa preko balkonskih vrata, na sredini svezana u mašnu i povučena tako da se iz kreveta vidi Sarajevo. Vani pada kiša, jak proljetni pljusak bez vjetra. Prošla je ponoć.

Ispod kreveta viri jedan par cipela, još jedan u otvorenoj kutiji i neki komadi odjeće sumljivog porijekla. Nema tepiha, parket je blijedo smeđ i uredno prebrisan. Na podu je i gomila pogužvanih papira, tvoja košulja i torba koju nosiš na faks. 

Na zidu kraj balkonskih vrata polijepljena je gomila fotografija, razglednica i svih drugih sitnica koje su ti tokom godina nešto značile. Tu je i par pjesama koje sam ti pisao dok sam još bio brucoš, ono pismo iz Austrije, privjesak iz Italije i jedan jedini selfi kojeg smo napravili: rugamo se jedno drugom u lice na vrhu Bjelašnice. Nosiš kapu sa zečijim ušima a ja kapuljaču dovoljno veliku za najvećeg glavonju u gradu.

Ispod tog svetilišta stoji mali noćni ormarić. Na njemu tegla sa božićnim svjetlima natrpanim unutra. Također poklon od mene, na času elektronike sam uspio da izvedem baterijsko napajanje i sve to strpam u staklenu teglu jer sam mislio da bi bilo kul da imaš to čudo koje svijetli u mraku umjesto lampe. Znam, blesava ideja.

Iznad kreveta slika, neki blijedi pokušaj imitacije Vinsenta i onaj tvoj poster Pepersa. Jedina si punoljetna djevojka u gradu sa posterom na zidu i niko te ne može natjerati da ga skloniš.

Na zidu preko puta kreveta čudo kojeg si nazvala poličar. Ormar sleš regal kojeg si nacrtala na komadu papira i pokazala mi one kišne noći… pa sam sutradan otišao sa starim kod njegovog prijatelja stolara, skrpio pare i platio da mi izreže sve potrebne dijelove za to čudo i onda ga sastavljao u tvojoj sobi dok si bila na predavanju. Posjekao sam se na ekser jer sam smotan i još uvijek stoji krvavi otisak mog prsta na ćošku tog čuda… Malo je morbidno što mi nikad nisi dala da to obrišem.

Na vratima s unutrašnje strane napisani prvi stihovi koje sam ikad izgovorio. Ne rimuju se, naravno, uvijek mi se gadila poezija sa rimama – kao da je previše izvještačena i nikako da prenese stvarne emocije koje ljudi osjećaju dok govore jer jebiga, nikad niko ne govori u rimama. Skrenuh s teme, vraćam se.

Na krevetu u toj sobi ležiš na stomaku. Lice si zarila u jastuk i premorena od 15 sati učenja bez prestanka, proklinješ dan kad si upisala to smeće od fakulteta. Ulazim u sobu i nalazim te tako mamurnu od čitanja te šugave anatomije. Spuštam kesu sa čipsem, picom iz U2, onom Galeb čokoladom koju samo ti voliš i nekim zdravim sokom jer nikad nisi htjela gazirano. Izuvam čarape jer sam ugazio u lokvu na putu do tebe a tene mi propuštaju jer jebiga, stare su a previše ih volim da bih kupio nove… i legnem pored tebe dok vani kiša svira serenadu.

Zagrlim te k'o medvjed, desnom rukom preko leđa i desnom nogom preko tvoje noge i zapetljam se u tvoju kosu… toliko si umorna da samo pustiš jedan od onih tvojih uzdaha koji obično znače „budaletino jedna, nisam ti ja igračka“, ali vjerujem da ovaj put ipak znači nešto tipa „hajde da nikad ne izađemo iz ove sobe“.

Eto, tako zamišljam naš život kada bi samo htjela da budem - tvoj momak.

Lijepa si.
Lijepa si kakva god da si.
Lijepa si svaki dan.
Lijepa si svaku noc.
Lijepa si bez obzira na tijelo.
Lijepa si bez obzira na lice.
Lijepa si bez sminke.
Lijepa si bez obzira na noge,trbuh,ruke.
Lijepa si bez obzira na zube.
Lijepa si i bas zato ce te neko voljeti.
Zato sto si lijepa bez obzira na sve.
Zapamti: Lijepa si.
—  Idi-ako-hoces
One night stand s pjesnikom

Kaže da ne voli ovo vrijeme, da joj smeta to što je sve izvještačeno i što je ljubav posljednja rupa na svirali. Htjela bi nešto više. Mašta o posebnosti i čovjeku s kojim će moći imati sve. Šta je sve?

 Sve je – kaže ona meni – poštovanje. Da se bezuslovno vole i da, čak i kad stvari idu loše, budu tu jedno za drugo. Ima logike. Doduše, mogla je tu repliku pokupiti sa nekih patetika stranica tipa Sarajevski John Doe ili njemu sličnih zaljubljenika u zaljubljenost. To komotno može da bude blef.

 Ne izgleda mi kao neko ko bi trebao tako da razmišlja. S njenim šminkanjem, oblačenjem i pokretima svrstao bih je u lovce na muške glave. Znaš one, dugi nokti i ravna plava kosa sa previše laka. Pogled iskosa, taktički namješten dekolte i 2451 lajk po slici na instagramu. Prati je pet hiljada ljudi, ona prati sedam drugarica. Sjedeš na kafu s jednom takvom i naslušaš se događaja iz onih noktarnica gdje po tri sata sjede i izmišljaju nijase lakova. Onda ti priča o drugaricama, klubovima i tome kako je umorna od tipova koji je žele samo zbog njenog tijela.

 Eto, takav sam razgovor očekivao. Kad ono jok, duboka priča o ljubavi i smislu muškarca i žene. Kaže da njoj nije važno ništa osim duševne ljepote. Jest, aha. Pitam je da li bi isto tako izašla sa mnom da kojim slučajem imam previše kila, da se oblačim u grad isto kao i po kući i da, naprimjer, imam golemih problema sa samopouzdanjem jer su me zadirkivali u srednjoj. Kaže da je izašla sa mnom zbog toga kako pišem.

 Želi da upozna čovjeka iza tekstova i poezije, stvarnu osobu koja to piše. Stvarno? Kažem joj da to nije neko koga može upoznati. Blefiraš. Blefiram? Ne blefiram majke mi, meni da je ugodno javno pričati o svojim djelima, ne bih pravio anonimne stranice. Odmah bi se nafatao neke izdavačke kuće ili čega već, lupio svoje ime velikim slovima ispod svake pjesme i isprsio se na čitanju poezije.

 Ne razumijem, kaže. Nije važno. Hoću reći da je stvarna osoba iza svakog pjesnika ili pisca – neko sjeban. To svakako nije neko u koga se možeš zaljubiti. Tebi su privlačni simptomi a ne čovjek. Ili bar tvrdiš da su ti privlačni.

 Sad me već gleda čudnije nego kad smo tek sjeli. Počinje nazirati da baš nisam ono što je mislila da ću da budem.

 Vidi, kaže ona igrajući se s jednim pramenom kose. Danas muškarci razmišljaju znaš već čime. Daj samo da nešto povale i da imaju što bolje auto – i auto je tu, naravno, da pomogne u povaljivanju. Nisam još srela tipa koji razmišlja a stvarno sam umorna od ove prve grupe. Nemoj misliti da se hvalim ili da sam narcis što ću ovo reći ali je istina. Kad dobro izgledaš, prilaze ti samo isti likovi. Pametni momci se drže dalje od lijepih žena. Prije sam govorila da je to zato što ste kukavice, sad već mislim da je to zato što vam je mrsko truditi se da sačuvate takvu ženu čak i kad bi je imali.


-Ajmo kod mene u stan.

-Molim?

-Rekoh ajmo kod mene u stan. Pokažem ti moju kolekciju ploča, slušamo Vaughan-a i dam ti da pročitaš bilo šta od stvari koje sam pisao. Samo nemoj da mi tražiš da recitujem ili slična sranja, nisam od tog posla.

Sad već lomi prste. Vidi, postoji jedna prosta stvar koju trebaš znati o ženama. Nijedna ne želi da bude laka, ali ne želi da bude ni neosvojiva. Ova, međutim, ima nezgodnu dilemu. Izgleda i oblači se kao neko koga vodiš u krevet na prvom sastanku, a prodaje priču kako je umorna od glupih tipova koji bi samo da spavaju s njom. Međutim, sjedi s čovjekom koji je po svim insinuacijama romantičar i duša od čovjeka. Ne bi trebao biti neko kome je samo do seksa, bar moje riječi tako zvuče. A zovem je kod mene u stan. Čini se da će, šta god da uradi, ostaviti pogrešan utisak.

-Dakle?

-Dakle ne znam. Malo mi je glupo da idemo kod tebe, ne poznajemo se kako treba.

-Ne moraš objašnjavati, treba mi samo da ili ne.

-Može li da ti odgovorim na kraju večeri? Još uvijek nisam sigurna šta da mislim o tebi.

-Može, naravno.

Premotat ću dosadni dio priče. Dva sata kasnije, nas dvoje kod mene u stanu. Ona se zavalila na kauč, noga preko noge i lista neku moju staru svesku. Priče o Saši i Anji, priče o Iris i neke zbirke koje su bile po kojekakvim takmičenjima tu i tamo. Stare stvari, emotivne do zla Boga.

S druge strane sobe, muškarac u  bijeloj košulji – to jest ja, prebirem ploče iz malog regala krojenog namjenski za tu kolekciju. Nađem vinilku Vaughana iz osamdeset treće, Texas Flood. Spustim na stari gramofon kojeg sam našao na piku kod nekog dede iz Jablanice, namjestim iglu i zasvira pjesma „Lenny“.

Nema šanse da zna ovu muziku. Nema teoretske šanse. Rijetko pravim predrasude ali neko ko tako izgleda, sluša ove moderne stvari sa previše svjetla i basa.

Eh sad, stvari stoje ovako. Imaš djevojku koja izgleda za deset. Imaš muškarca koji se njoj dopada. I imaš dilemu: koliko daleko ići, kao žena koja ne želi da ostavi pogrešan dojam?

………………………………………………….

-Šta je bilo s Anjom?

-Anja ne postoji.

-Kako ne postoji?

-Pa tako, izmislio sam je. I nju i čitavu priču.

-Dakle ništa od toga nije iskreno?

-Iskreno je ali nije stvarno. Postoji razlika.

-Mislim da je bilo bolje da nisam dolazila.

-I ja to mislim.

-Šta ćemo onda?

-Šta god želiš. Ovaj stan ima izlazna vrata, a ima i spavaću sobu. Ima naravno i par stvari između ali mislim da ti nisi tip djevojke koju bi te stvari zanimale.

-Sviđa mi se pjesma.

-I meni je super.

-Hoćeš li mi napisati nešto?

-Teško.

-Zato što?

-Zato što nikad nikom nisam nešto napisao. Zato što time ovaj trenutak gubi posebnost.

-Baš naprotiv, time trenutak dobija posebnost.

-Dobija jedino patetiku. Prestajem biti interesantan jednom kad počnem igrati po tvojim pravilima.

-Ti Saša misliš da je ovo igra?

-Ni Saša ne postoji. I naravno da je ovo igra. Ideš ili ostaješ?

-Ostajem. Ali neću spavati s tobom.

-Onda nemoj ni ostajati.

-Molim?

-Kažem ne moraš ni ostajati.

-Opet se igraš sa mnom.

-Vidi, u jednom trenutku ćeš morati odlučiti koliko daleko si spremna da ideš. A jednom kad odlučiš, drži se toga bez obzira na to šta ti ja govorio. Dakle?

Šuti. Gleda me k'o da nisam normalan. Okej, more bit da sam pretjerao ali mi je i suviše interesantno gledati je kako se koprca između toga kakav utisak želi da ostavi i onog što na kraju večeri želi da dobije.

-Jel ti patiš za nekim?

-Svako na ovom svijetu pati za nekim.

-Za kim?

-Za sobom vjerovatno. Mislim da i ne postoji drugi tip patnje.

-Kako to misliš?

-Nikom ne fali neko drugi. Svakom fali on sam.

-Još uvijek te ne razumijem..

-Okej, da uprostim. Kad te neko ostavi, ne patiš za njim. Nedostaje ti osjećaj kojeg je budio u tebi – a ne on.

-Okej, onda da preformulišem pitanje. Jesi li ikad volio?

-Naravno.

-Voliš li i dalje?

-Prestani da kružiš, Anja ne postoji. Nijedna Anja nikad nije postojala. Ni moja, ni tvoja, ni bilo koja druga. To smo mi, projekcije naše usamljenosti, snova i očekivanja. To je sve što život nudi. Uzmi ili ostavi, nema posebnosti. Tu su samo tijela i noć. Ideš ili ostaješ?

 

Ostala je. Uvijek ostanu. Ne zato što su lake, zato što su usamljene. Zato što su iste kao ja. Zato što svaka žena i svaki čovjek na ovom svijetu želi samo jednu stvar – nekog ko će ih impresionirati. Ne radi se o seksu, ne radi se o ljubavi. Intriga je sve što nas pomjera.

Ujutro je nisam našao u krevetu. Nije bilo kliše ceduljice sa porukom, nije bilo nekog komada odjeće kojeg je ostavila za sobom. Ništa, kao da je nikad nije ni bilo.

Vaughan je odsvirao svoje, ploča je zaglavila. Želio sam čuti Riviera Paradise ali mi se nije ustajalo iz kreveta. Pogodnosti modernog vremena – youtube na mobitelu. Pustim pjesmu, zatvorim oči.

Da li je uvijek ovako hladno u aprilska jutra? Čudan je život. Sad kad bi me pitali da odaberem: ili provedi noć sa idealnom djevojkom, imajte najluđi seks ikad – ili se samo probudi kraj nje, bez ijednog jedinog dodira tokom noći, odabrao bih ovo drugo.

Surova su buđenja u pogužvanom krevetu, sam. Svi na kraju žele nekog u čijim će se rukama buditi. Sve drugo je potrošno, sve drugo traje tačno određen dio vremena. Jutra su vječna.

Vrtim prethodnu noć u glavi. Nekad oko dva sata, prije nego je čitavu priču pokvario naš prvi poljubac, zagrebali smo nešto veliko.

-Glumiš li?

-Misliš pisanje i to? Glumim, naravno.

-Dakle sve je ovo farsa samo da odvedeš žene u krevet?

-Šta ako ti kažem da jeste? Hoće li to srušiti tvoju malu kulu od karata koju si sagradila oko mene?

-Sad ti kružiš. Odgovori na pitanje.

-Farsa je sve ovo što vidiš pred sobom večeras. Ovo je moja uloga.

-Ovo je i moja uloga. Zašto misliš da si ti jedini koji umije da se skriva?

-Kad ljudi glume, obično glume nešto bolje od onog što jesu.

-Ti onda misliš da je ova uloga macho lika koji može bilo koju odvesti u krevet – bolje od onog što jesi? Ti glumiš muškarca koji može imati svaku, ja glumim ženu koja može imati svakog. U čemu se to nas dvoje uopšte razlikujemo?

-U tome što ti znaš šta je s druge strane moje uloge. Ja tvog glumca ne znam.

-Jedino tako ćeš mi napisati pjesmu.

 

Dobila je ono što je htjela. Pjesmu. Doduše, vjerovatno je nikad neće pročitati niti saznati da postoji ali sve nešto mislim – zna ona. 

Vaughan Rivieru privodu kraju a mene ponovo hvata san. U borbi sa ženama, nikad nećemo pobijediti. Igra je namještena.