Bio je dvadeset šesti novembar tog kišnog jutra u Sarajevu, kada je Selma sjedila sa svojih trideset osam godina na podu kuhinje i plakala u ruke kao kišna godina. Za to vrijeme, negdje u zabiti otvorene ceste što vodi putnike prema Austriji, na zaustavnoj traci parkiran automobil sa sva četiri žmigavca upaljena, i jedan muškarac tik ispred njega, skače kao mahnit u razbacan krug i radnosno maše telefonom u nebo. Prolaze kamioni i auta bijesnim brzinama, trube mu i pozdravljaju ga bradati šoferi šlepera i autobusa, a Saša u bunilu hormona sreće kezi svoj osmijeh od šestice do šestice i šalje rukama poljupce svakom od njih.
„Biću ćale jebote, ej, biću ćalee!“, prolama se nebesima iznad te nedođije kroz koju se provlači zmijolika cesta, a isti se taj glas čuje i s druge strane granice, sa zvučnika telefona što leži tik uz nogu uplakane Selme u Sarajevu.
Da je Bog kojim slučajem ljudskoj vrsti dao sposobnost da se odvoji od tla i gordo poleti u nebeski svod, Sašine bi se ruke u toj sekundi razrasle u golema krila i podigle ga u siva nebesa, pa ga okrenule u suprotnom smjeru i lansirale mu tijelo prema Sarajevu. Vinulo bi se nasmijano i uplakano lice četrdesetogodišnjeg muškarca, srce bi mu se u grudima raširilo za dva broja i on bi se spustio preko obronaka Trebevića i pred sobom ugledao razastrt grad. Prejezdio bi počasni krug gledajući svoje sitne mahale, tokom pratio Miljacku i pogurene mostove a zatim ubrao jorgovan u parku Hastahane pa obrisao svoje uplakane oči, uljudio lice u manire muškarca i naglim okretom promijenio smjer, pa krenuo da Selmi pokuca na vrata. Tako je, eto, izgledao taj proćelavi bradati muškarac što na autocesti skakuće u mjestu – kao da nevješto pokušava da poleti. I malo mu je falilo.
