Misli su otežale.
Cigarete ne djeluju kao što su prije
i sve se nekako vuče u meni
kao stari lovački ker
po ograđenom dvorištu
obješenih ušiju,
neupotrebljiv.
Jednom sam htio nešto
sa ovim životom.
Sada se već toga ne sjećam
ali sam siguran:
nekada je nešto u meni
znalo kuda idemo.
Sreća je…? Sreća je set ključeva kojeg tražimo po cijelom stanu i frustriramo se jer ga nikako ne nalazimo, a zapravo nam je u džepu sve vrijeme.
Šta ako ti kažem
Da satima biram košulju koju ću obući u grad samo zato što bi me ti mogla vidjeti
Ja koji znam jedino za majice sa mrljama od dezodoransa i hrane nepoznatog porijekla
Postao sam sređen i prestao smrditi na introvertnost.
Šta ako ti kažem
Da sam upisao kurs gitare samo da bih naučio svirati pjesmu koju si jednom pjevušila na tramvajskoj
Da sam počeo slušati narodnjake i izlaziti na sva ta mjesta gdje se okupljaju oni
Kojima nikad ne bi palo na pamet da razmišljaju o potrebi našeg postojanja u savršeno uređenom ekosistemu,
Šta ako ti kažem da sam na trenutke postajao opsjednut tvojim trepavicama
Šta ako ti kažem da sam već odabrao mjesto i vrijeme našeg vjenčanja i da sam
Duboko i posvećeno bio zabrinut da bi taj dan mogla pasti kiša i ukvasiti ti haljinu dok mi prilaziš
Šta ako ti kažem
Da sam našao čovjeka koji će me naučiti plesati
Mene koji imam dvije lijeve noge, obje polomljene na mjestima gdje bi trebao biti osjećaj za ritam,
Šta ako ti kažem da svaki put kad te sretnem, zurim u tvoje prste i zamišljam kako sviraš klavir
A onda pogledom mjerim njihovu debljinu ne bi li znao odabrati odgovarajući prsten?
Šta ako ti kažem da naši sinovi i naše kćer već imaju imena a nisu ni došle godine u kojima se trebaju roditi?
Sagradio sam im kuću i ljuljašku i ljutim se jer ne vole moju poeziju a ti misliš da sam pomahnitao
Šta ako ti kažem da smo sretni i da postojimo
Baš ovakvi kakvi jesmo?
Naše su čudne duše preživjele dušmanski svijet i inate se kad god čuju šapate u pozadini
Šta ako ti kažem
Da postoje bar tri psihijatra i još toliko klinika koje me smatraju zrelim za terapiju
Šta ako ti kažem da si predmet mojih opsesija, da nema ničeg normalnog u načinu na koji te maštam
Šta ako ti kažem
Da svaku večer umirem i ne žalim za godinama potrošenim na obožavanje tvojih koljena
Da se svako jutro ponovo rađam i tijelo mi trni za tvojim tijelom i sve bih da vičem tvoje ime sa krovova ali
Svijet neće razumjeti i one će bolnice ponovo pozvati moje ime.
Šta ako ti kažem
Da vjerujem u Boga samo zato što nema drugog objašnjenja za tvoju ljepotu, šta ako ti kažem
Da se bojim da nećeš živjeti vječno
Šta ako sam čitao knjige o reinkarnaciji i tražio dokaze da sam te već volio u svakom od prošlih života?
Šta ako ti kažem
Da sam tvoj svime što imam, šta ako me nije briga
Što život prolazi a ja stojim u redu muškaraca koji samo maštaju o tebi, šta ako
Nema ničeg posebnog u ovom što osjećam, šta ako
Nikad nećeš pročitati ni jednu pjesmu o tebi a toliko ih je da bi od njih mogao napraviti vatru
Dovoljno veliku da u njoj izgorim i postanem pepeo
Kojeg ćeš u januarsko jutro prosuti po ledu i njime gaziti?
Šta ako se i dalje nadam, šta ako sve ovo postoji
Samo za nas?
imam fejzbuk profil
dva instagrama
sve četove
i tinder akaunt
na slikama mi možete
prebrojati zube
a listu prijatelja
skrolati par sati
i opet niste
ni blizu kraja
a ipak
ne sjećam se
kada me neko
posljednji put
pitao -
kako sam.
The Addams Family (1991) dir. Barry Sonnenfeld
Kada ti kažem da te volim
ja to govorim ustima,
razumom
i srcem.
Volim te jednako prosto kao što dišem ili otvaram
i zatvaram oči.
Kada ti kažem da te volim
ja to govorim zato što je
to istina.
Volim te kao da je to oduvijek dio mene,
kao krvotok ili ton
vlastitih misli.
Kada ti kažem da te volim
sve drugo u meni je
podređeno tome.
Sve drugo u meni
radi toga
postoji.
Kada ti kažem da te volim
u tome nema ni gram
moje sebičnosti.
Zauzvrat ne očekujem ništa
pa i kada bi u svom srcu
zauvijek zagasila tragove
mog postojanja
ono bi se nastavilo u daljinama
u tišinama mojih misli,
bez tvog znanja ili odobravanja
zauvijek radi tebe,
zauvijek, kao molitva
u tvoje ime.
Meša Selimović, Tvrđava (via perspektivno)
Kaže ona ,,Ja sam devojčica" dok se smeje i pokušava što tiše da uzdiše Čita Getea i tako često mi udari šamar nekom rečenicom pa se zapitam jesam li je vredan? Jednom se napila i govorila je o svom detinjstvu plakala je, nije mi dala da je grlim ,,Ja sam jaka" vikala je znam nikad joj nisam trebao Čini mi se odmah sam postao zavisnik od njenih ruku i voleo sam njene ludosti više nego ona mene celog Donosila mi je sunce i tada sam već znao najebao sam Nosila je tanke haljine vrištala, okupana mesečinom i nije je bilo briga baš ni za koga Ispod pupka je imala mladež i smejala se kada sam joj rekao da sam to zapamtio ,,Ti mene volis" kikotala se a hteo sam da joj kažem kako mislim da je volim čitavog svog života Pitao sam je da li ona mene voli a ona mi je rekla da ćutim ,,To se ne govori, glupane" Pila je pivo a nije se bunila ni vinu znao sam oduvek da je ona rođena takva za sve i ništa Neprestano me je štipala i nijedan njen dodir nije mi smetao a ona je znala da skloni moje prste i kaže ,,Ne sada" a ja sam je želeo uvek Padala je u tišine noćima bi samo postojala čak i tada, govorila je sve znao sam da bih umro da ona nestane Čuvao sam je od mnogih radoznalih očiju i mnoge noseve sam polupao zbog njenih oblina Kao da mi je došla iz sna potpuno nevina a opet grešna I blato joj je bilo zlatno nikada nije odbila čokoladice i nisam je video da je merila svoju težinu Bila je nesvesna svoje posebnosti i voleo sam njene obraze što su crveneli zbog mojih reči ,,Budalo!“ govorila bi i onda bežala ,,Ti vijaš” bila je dete i mudrac Nisam mogao da je se nagledam pio sam njene osmehe Telo sam joj milovao bojažljivo kao da će da nestane kao da ću da se probudim Trčala je po ivičnjacima i vukla me za sobom njen duh nekada nisam uspevao da ispratim Lutala je po drugim svetovima a ja sam je želeo samo za sebe Moje reči bi nastavljala pesmom pričala neke nepovezane stvari i davala smisao običnom dahu ,,Ne možeš mi ništa!“ smejala se cvetovima ponekad bih je i uhvatio stavio joj ruke iznad glave ,,Šta ćeš sad?” ,,Sve" odgovarala bi Znao sam oduvek sam znao njena će me nedra ubiti a nikada nisam prestao da žudim za njima -Sanja Mitrović
instagram; obecao_si; vozovi_koji_tumaraju
Nas dvoje tada nismo razmišljali
Zašto su nam ćutanja toliko ugodna
Pa nikad ne poželimo jezicima praviti
Bilo šta što liči na riječi.
Umjesto toga smo ih koristili
Izvinut ćete ako vam ovo zvuči suviše delikatno ali
Za tonove koji ne mogu stati u glas
Ili se čuti.
Pisali smo abecede vrhovima prstiju
Ja na njenim leđima a ona na mojim
Sljepočnicama
Stvorili smo čitavo novo pismo od dodira
I vježbali ga, kao u transu uz otvoren plamen
Topljenim voskom sa mirisne svijeće.
Vajali smo od naših tijela
Skulpture kojih bi se Mikelanđelo postidio
Koračali smo, preskakali
Brda oko Sarajeva
Spuštali se na zagrebačke trgove pa rijekama plovili
Velikom Beogradu i Jadaranskom moru.
Brojali smo, u noćima kad bi vjetar plesao kroz zavjese
Sjene drugih ljudi kako se
Izduženi i čudni vuku plafonom
A onda bi, tako to obično bude u ljetnim noćima
Dijelili cigaretu i slušali dok u savršenoj tišini
Šapatom dogorijeva sušeni duhan.
Zaspali bi dok mrak počinje da blijedi
I budili se prstiju zapetljanih u ljubav
A nikad za sve te dane nismo razumjeli
Kako smo lako postali
Veći od svemira.
jel ovo bješe
to što smo sanjali?
slobode i naši
srećni životi
poredani jedan iza drugih
na pokretnu traku
školskih klupa
fakulteta, biroa i
prvih privatnih poslova?
jel ovo bješe
svijet o kojem su nam pričali
lažovi
naših djetinjstava?
evo ježem se
pred vizijom vlastite budućnosti
koju mi predstavljaju
kao nešto
vrijedno divljenja.
evo se gadim nad njihovim
idejama i platama i
pretrpanim džepovima
u zamjenu za ovo malo duše
što mi je ostalo.
ako je ovo život
o kojem su nam pričali
ako je ovo
sve što su nam spremili
ja prvi
ne želim
ništa od toga.
Sve se nešto zagledam I k'o nešto nije uredu K'o da nisam ja A ja sam, ne more bit drukčije …
Pamtim kad su to jutro počele nicati Bore oko očiju i kako je Pogled Postao tup. Pamtim autocestu koja me tu donijela i Ljude Kako me grle i govore mi Ovdje je drugačiji Bog, ovdje je Život Nevjerovatnih boja a evo Meni sve ove godine Sivo pa sivo.
Sve se nešto, Sve se nešto zagledam I k'o nešto nije uredu Pa prstima prolazim kroz bradu Spuštam dlan na obraze, K'o da se Budim Daleko od onog što sam jednom Bio Onda, tamo, Gdje se raslo i postajalo A tamo me nema niti toga tamo ima u meni, pa me Pa me k'o hvata nekakav strah.. Zaboravljam majčino lice i sve k'o da crtu po crtu Zaboravljam svoje..
Sve se nešto zagledam I k'o nešto nije uredu Tupo mi udaraju grudi, sušim se A zdrav sam, Ništa me ne boli a opet.. Sve se nešto Zagledam Moj Bože, Je’l ja ovo umirem..?
Kako je bješe Izgledao dječak Čije sam lice zaturio bradom? Moj Bože, Šta sam mu to uradio?
A sleepy Benji
