Koga da zaokružim pitanje je sad?

Bliži nam se još jedan mjesec (hvala Bogu, možda samo jednom u 4 godine) kada će nas obasipati tvrdnjama kako će ovu zemlju voditi u bolju budućnost, kako će Hrvatska napokon izaći iz tunela na svijetlo uz njihovo vodstvo, kako će u te 4 godine udisati bolji zrak. Još samo čekamo da nas zabljesne reklama iz predizborne kamapnje: Pretvorit ćemo kamenje u zlato! Ili ćemo vjerovati Goebbelsu kad je rekao da političari i novinari trebaju lagati 1001 put, pa će se ta laž pretvorit u istinu. Mnogo kampanja će se bazirati na prošlosti ističući da se sve može promjeniti. Ali istina je da kampanje bazirane na prošlosti ne donose budućnost. I naravno sve te izborne promidžbe treba financirati. A tko to financira? U Zakonu o financiranju političkih aktivnosti i izborne promidžbe između ostalog stoji i ovo: ”Političke stranke, kandidati i nezavisne liste iz stavka 1. ovoga članka imaju pravo na naknadu troškova izborne promidžbe iz državnog proračuna, odnosno proračuna jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave na način i pod uvjetima utvrđenim ovim Zakonom.” Dakle, porezni obveznici  nabacite jedan smješak dok budete gledali  reklamne spotove bilo koje stranke jer njihov smješak je možda plaćen vašim novcem. Igrati na neku kartu domoljublja i spominjati velike uspjehe hrvatskih velikana je mazanje očiju. Neka se netko od tih velikih govornika koji će nam izvući zemlju iz živoga pijeska potrudi da njegovo ime bude sinonim za uspjeh, da se njegovo ime spominje na satovima povijesti kao ime hrvatskog junaka novijeg doba.  

S druge strane možda mi, građani, očekujemo prebrzu promjenu životnog standarda dok gospoda s Markova trga nije u mogućnosti provesti određene mjere u očekivanom vremenu, što nužno ne znači neprovođenje istih. Stanje u državni je trenutačno jako loše i većinom se kandidiraju samo oni koji znaju da imaju sposobnost promijeniti nešto na bolje. No koliko smo u ovakvom očajnom stanju spremni vjerovati da je ikakva promjena na bolje moguća. Pesimizam nam je postao hobi pa čak i navika. Možda smo mi oni koji se trebaju probuditi i reći da je vrijeme za temeljitu promjenu. No kao i obično uvalit ćemo se u fotlje i poglede usmjeriti prema malim ekranima čekajući da netko drugi nama promjeni živote na bolje.

Najmanje što mogu učiniti jest ispuniti svoju građansku dužnost i zaokružiti onaj izbor koji je po meni najbolji. Mnogi će reći da njihov glas neće odlučiti o izboru za mjesto premijera ili tople saborske fotelje pa onda ne vrijedi protegnuti noge do glasačkog mjesta. No je li doista tako? Bilo koji glas će omogućiti nekome da, ako  išta drugo, bar sjedne u Sabor i pošteno zaradi svoju plaću. Stoga, dragi građani prelijepe nam Republike Hrvatske, učinite ono najmanje što možete, priuštite nekome sa liste da živi normalnim životom uz svoje skromne plaće, i napravite kružni pokret olovkom na listi koja odlučuje o nečijoj budućnosti.

Alen Andraković