“misli dok pises ispit: ja: lagano, polako, sve znas don’t worry ja: auuuu sta je ovo ja: ja nista ne znam, glupa sam kao ku*ac ja: aaaa sad skontala, laganica ja: jbte ja sam genije ja: 2+2 je koliko? ja: joj sve pogresno stoko jedna ja: necu poloziti, ubicu se ja: kome zvoni sad telefon, kreten!!! ja: moram u wc! ja: jel gleda prof u mene?? sad cu izvaliti puskice ko ga jebe ja: joj nista ne pise na njima!! ja: da vidimo sto pise ova plavusa pored mene! aaa i ona nema pojma u zivotu! ja: moras u kafanu glupaco! bolje da si ucila pa sad bi polozila i mirna bi bila a ne ti si kreten pa skaces kao blesava po kafani ja: Dotak’o sam dno zivota i pakao i ponore… ja: joooj jos samo 10 minuta ja: nista ostala mi je samo jos jedna opcija: Udaja!!”
—m.a
Dvije, tri o meni
Nedjelja ide kraju. Konačno sam pokrenula blog - nešto o čemu već jako dugo sanjam. Volim pisat, doista. Moje područje studiranja (ekonomija) ne ostavlja puno mjesta kreativnosti, a moja se umjetnička duša mora nekako zadovoljit. Iako se otkako znam za sebe stalno bavim nekim piskaranjem - pisala sam dnevnik, a prije godinu dana započela sam pisat nešto kao knjigu/dnevnik, a odnedavno i poeziju. Osim toga, bavim se i web novinarstvom već 9 mjeseci. Radim za jedan prilično renomirani hrvatski poslovni portal, ali to ovdje nije toliko bitno. Uglavnom, upoznata sam s nekim stvarima, iako mi one jako malo znače.
Kako je već prilično kasno, vrijeme je da odem na spavanje jer preda mnom je doista naporan radni tjedan. Osim što se u utorak vraćam na posao (u redakciju, ovaj sam tjedan radila od doma), sutra počinje i faks. S obzirom na to da se radi o posljednjoj godini mog studiranja, a ujedno o prvoj godini diplomskog studija, stvari će biti malo drugačije nego su bile dosad na preddiplomskom, koji je trajao četiri godine. Doduše, te su četiri godine proletile brzinom munje pa znam da će i ovih par mjeseci (do travnja) koliko traje diplomski studij na EFZG-u (<3) proć još brže. I tako se moje studiranje približava kraju. Još sam jučer bila klinka, a sutra ću se već morati pozabaviti nekim životnim stvarima, a nije mi do toga ni najmanje. kvragu.
No u svakom slučaju, znam da će ovih par mjeseci biti zanimljivo, iako mi nije do povratka u Zagreb. Naime, cijelo sam ljeto provela na relaciji zg-doma (putovala sam svaki dan vlakom) zbog posla, al sad ću cijeli tjedan provodit u Zg-u pa me to baca u samo meni svojevrsnu depru. But no matter. Uostalom, ionak sam svaki (al doslovno svaki) vikend doma <3 Nostalgija mi je oduvijek stvarala probleme. No, ako sam preživjela ove četiri godine, onda ću i još tu jednu. Problem je što će biti nakon toga. Ali o tom nekom drugom prilikom. Uglavnom, imam jako puno ideja u glavi i sve bih htjela prenijet u obliku postova. Samo, s obzirom na to da počinje faks i da uz to i radim, imat ću jako malo vremena. Eventualno vikendom.
Morala sam ranije krenut s blogom. Al kad uvijek sve odgađam, ranije nisam bila takva. Tek odnedavno. Nekih godinu, dvije. Dosta se toga promijenilo i shvatila sam neke stvari, ali o tom isto nekom drugom zgodom. Sad mi je već zbilja vrijeme da krenem na spavanje.
Sretan vam novi radni tjedan, ne dajte da vas ponedjeljak baci u depru. Ima i gorih stvari od početka radnog tjedna. Uz hektolitre kave sve je lakše (100 posto djeluje, provjereno).
Za kraj, evo vam jedan od Andrićevih citata, za malo inspiracije :) Laka vam noć!
(Ivo Andrić, Foto: http://www.hkv.hr)
“Ponekad je svijet oko mene beskrajan, savršeno lijep a trajan, sav u skladu sa mojim snagama i mojim željama, ili mojim odsustvom želja. Samo postojanje po sebi znači sreću bez prekida. A ponekad se sav svijet ispreči preda mnom kao nedogledan, mračan tjesnac, ne širi od iglenih ušiju, kroz koji mi valja proći ili tu pred njim jadno propasti. A znam dobro da proći ne mogu, ali i da propasti ne smijem.”
(Ivo Andrić)
Izvori fotografija: Internet
Muškarci koji kuže ribolov i grafičke kartice
Krenula sam na faks sa 19 godina, odselila se iz kuće i grada i upala u neku posve novu priču. Na tom mom fakultetu, osjećala sam se kao Španjolka. Možda zbog svih onih sapunica što su bile popularne u to doba, ali stvarno se jesam tako osjećala. Posebno kraj , barem mi se tako tada činilo, oko nekoliko stotina plavih i plavooki kolega i kolegica, koji su se zvali Lana i Borna, od kojih je većina u vlasništvu imala konja, ili im barem sličila. Ili su išli na treninge klizanja, skijanje u Švicarsku, u Toscanu u proljeće….uffff….
Osjećala sam se ponekad, sva tako crnomanjasta i dlakava, kao Frida Kahlo u tajicama. Za mnoge ljude, koledž je vrijeme eksperimentiranja i otkrivanja, a ja nisam iznimka. Nakon niza neuspješnih eksperimenata s muškarcima geeky rase, otkrila sam da je ono što me stvarno zanima…pa, geeky muškarac. Volim da su visoki, ne mršavi, ali na tanjoj strani spektra, da imaju smeđe oči i smeđu kosu, ili smeđu kosu i plave oči. Da imaju svijetlu put, može i pjegice i starinske manire stare i neko, barem osnovno znanje o ribolovu. I još ako vole kuhati ako ne baš loviti ribu, i kuži se u grafičke kartice i ja padam kao kruška. Ovaj razrađeni plan bio je savršen za mene (tada na faksu), jer ono što svaki devetnaestogodišnji dečko želi je curu širokih bokova i kruškolike građe, sarkastičnu djevojku s kratkom kosom, koja je uvijena na vrhu glave? Što to kažete? Nitko od njih nije takvu htio? Da, vi ste u pravu. I tako sam provela par godina pokušavajući šarmirati nezainteresirane i čudne. (To je vjerojatno bila dobra praksa za moju buduću karijeru novinara i telemarketara) Nisam mogla nikako kako da to odigram. Ja se ne mogu natjecati sa djevojkama sa dugim plavi repovima i okruglim naušnicama. Pokušala sam zato pronaći nekakvog nazovi buntovnika,ali nisam bila dovoljno uzbudljiva jer se nisam baš razlikovala od zlatnog prosjeka. Shvatila sam svoje nevolje rano na prvoj godini.. Tijekom moje prve godine, bila sam zatreskana u pametnog, crnokosog dečka iz mog doma. To je zvučalo kao tipičana seksi scenarij za Playboyeve filmove. On bi me pitao barem jednom dnevno, da li sam ikada gledala filmove Full Metal Jacket, ili Heavy Metal ili Altered States ili neštp. Podsjetila bih ga da nisam.
On bi onda opisivao dijelove tih filmova posebno za mene.
Nakon nekoliko tjedana krivo shvaćajući ovo za flert, pokušala sam
ga poljubiti jednu noć ispred doma i on je doslovno pobjegao. Ne figurativno. Doslovno.
Jednom sam na nečiju brucošijadu otišla s razorno
zgodnim dečkom iz dobre,stare, ugledne zagrebačke obitelji. Mislim, taj tip, zvao se Goran, je izgledao kao Clark Kent, bez šale. On je pridržavao stolicu za mene i otvarao vrata. On je bio uglađen i pažljiv. Postojao je samo jedan
problem. Evo kako smo točno pričali kako me pozvao na brucošijadu. Ja sjedim na stepenicama ispred zgrade doma i štrebam za školu vožnje, Goran dolazi.
Ja: Hej, Gorane, ti si gej, zar ne?
Goran : (van sebe) Što? Ne. Ja dođoh ovamo da te pitam, da li možda želiš ići na brucošijadu sa mnom ove subote. Ja:Oh. Naravno.
Bila sam u pravu, usput budi rečeno. On voli dečke.
Filoloski fakultet Univerziteta u Beogradu/D
onlywire.comPoštovane kolege, dobrodošli na podforum Katedre za italijanistiku. Prilikom registracije na forum, bili ste u obavezi da procitate
