sjeti

AJDIN KADRIĆ !
— 

Kad sam postala srednjoškolac upoznala sam njega, momka koji je bio ono najsavršenije za mene, onog koji mi je ukrao snove i srce. Nisam pričala drugima o tome koliko ga volim, znam niko ne bi razumio to. Bila sam mlada, previše nezrela i nespremna na bilo kakvu ljubav, posebnu na ovu najveću koju sam dobila kao dar sa neba. Utopila sam se u te oči boje crnog mora već prvi put kada me je pogledao i u meni probudio onaj najljepši osjećaj zaljubljenosti i pripadanja jedne žene, osvojio me već tada, a kasnije je sve samo raslo do nebeskih granica. Čak i da čitav život nastavim pisati roman o nama, nikada ne bih uspjela napisati sve najdirljivije trenutke koje smo proveli zajedno. Ali neke od njih moram spomenuti uvijek, kada si me povukao na kišu i poljubio najstrastvenije , stavio svoje ruke oko moga struka i nazvao me svojom, samo svojom. Kada sam upoznala tvoje roditelje i gledala ih već kao ljude koji će mi u budućnosti biti kao što su mi moj otac i majka. Nova godina u tvome zagrljaju, osmi mart pod punim mjesecom i ona scena iz filma „Dear John“. Svaki dan poslije škole naše neumorne šetnje i razgovori do 3 ujutro. Kada smo zajedno pravili tortu i kad sam ti kuhala ručak. Kad sam se naljutila i kad si me bacio u snijeg.

Toliko toga sam doživjela sa svojih mladih 17, samo zbog tebe. Jedino što mi se nije ispunilo je da odemo na utakmicu voljenoga kluba i da tamo na tribinama stojim sa tobom, da me poljubiš tu gdje ne postoji niko i ništa što nas dijeli. Svaki lijep, ali i težak period u kojem smo bili tu jedno za drugo, baš kao da se znamo najmanje tri života. Sve je bilo tako sa njim, kao da me poznaje oduvijek, čak i kad sam šutjela, znao je gdje me boli. Voljeli smo se tako prelijepih 15 mjeseci, za mene je to bilo previše kratko za tako veliku ljubav. Nikada neće proći dovoljno vremena da shvatim kako je sve završilo i da on više nije neko koga mogu zvati svojim.

Nikada neće proći dovoljno vremena da shvatim zašto je pogazio svaku našu riječ i svako obećanje, odbacio ljubav i samo nestao iz moga života. Zar neko kome sam toliko pripadala, uz koga sam bila svaki težak period i pružala mu ruku da se digne sa dna, poljubila ga kad uspije i zaplakala sa njim kad ga zaboli, zar taj neko jednostavno može ostaviti sve i otići? Zaboraviti svu ljubav koju sam pružala samo njemu, samo njega voljela i samo za njega i na kraj svijeta otišla, da uvijek bude dobro i da uvijek bude nasmijan. Poslije njega je bilo teško i sada je, ne postoji granica boli kojom se definiše moj život. Toliko je boljelo da se više jednostavno i ne osjećam. I još uvijek je tu, ona ista najveća ljubav za njega, ja i ovo ludo srce u dijelovima, slomljeno, ali ipak kuca, opet za njega. Bez obzira na sve što je uništio, bez obzira na to što me ubio i promijenio, opet ga volim i uvijek ću. Još uvijek smo pod istim nebom, u istom gradu i još uvijek ga sretnem slučajno dok šetam nekom od onih ulica gdje sam šetala sa njim. I sada je dosta toga kao kad smo bili zajedno, ljubav je tu, uspomene su tu, samo njega više nema. Možda, možda ko zna, opet ga sretnem u nekoj od ovih ulica, dok bude pun mjesec kao nekada i možda sve bude kao prije, ako prođe moja bol, možda nekada shvati koliko sam ga voljela i koliko je on uvijek volio mene. Ali sada nema nas i nema njega, samo sam ja tu. I nedostaje mi, svaki mjesec, svaki dan i svaku minutu. Nema tog perioda kad mi ne nedostaje. Dolaze i prve pahulje , a nema ga. Proći će i ova zima bez nas. Dolazi i moj rođendan, a nema ga, zar će ovako dovijeka, da nema ga. Možda mi dođeš, a možda sve prođe i bez nas. Kako god da odlučiš, nije prestalo i nikad neće prestati. Čak i ako čitav život pored tebe budem prolazila kao najveći stranac, neka ona šutnja među nama kaže sve. Da sam te uvijek i da ću uvijek, ostalo znaš..

I samo se sjeti obećanja, nadam se da ono još uvijek vrijedi. 02.06.2018.god. Dokaži bar tada da je vrijedilo sve i ne dozvoli da od nas ostane samo tvoje ime koje će nositi moj sin ako se naši putevi u ljubavi više nikada ne spoje.

Ako nekom želite reći da ga volite i da ne možete bez njega, učinite to svake sekunde, nemojte čekati. Jer sutra ko zna, gdje ćete biti i za čije ime će biti vezana slova vašeg imena. Ne dozvolite da za neke stvari bude prekasno i da u vama bude zakopana neka daleka priča i ljubav dok drugom izgovarate vječnu zakletvu.
                                                                   - Amila Fatić

I svaki me decembar sjeti na nju. Jedina do koje mi je bilo stalo, a koju sam pustio onako kako se ne puštaju oni u čijim očima vidiš svoje nebo. Bio sam joj prvi kojem je sjedila u krilu, a meni ona prva misao pred spavanje, još uvijek. Eto, opet je decembar, samo što ga se još samo ja sjećam.

Eto druze,prodje godina.Godina sa tobom a i bez tebe.Godina moje prve prave ljubavi.Jedine koje nikad necu zaboraviti sa datumom kojeg cu uvijek pamtiti.Dan kad sam ugledala te smedje okice koje nocima poslije sanjam. Okice koje su me gledale citavu godinu.Tebi posvecujem sve,ovaj tumblr,ovaj tekst,ove suze koje nikada neces vidjeti i ovu ljubav koju je nemoguce uzvratiti.Hvala ti,stvarno,iskreno,za ovo.Bilo je prelijepo ali evo sada se rastajemo.Sedmog decembra se upoznali,kada si mi smetao sa crvenim balonom,nasim zastitnim znakom,tog dana sam mislila da si jedna obicna simpatija ali zapravo je to bilo nesto vise.Oluja mog zivota.Od prvog pogleda,do prvih razmijenjenih rijeci,prvog osmijeha,prvog volim te do zadnjeg zagrljaja i smrtonosnog pogleda.Nikad se necu pokajati za ovo,nikad.Ne znam da li ikad pomislis na nas,na sve te stvari koje su obiljezile nasu ljubav.Da li se barem sjetis nasih rijeci? Da li pomislis na mene kada ti mrak udje u srce? Da li ti fali ono vrijeme kad smo bili zajedno,kad smo bili sami i kad nas nije bilo briga za druge? Zabole li te sve teske rijeci koje si mi izgovorio i stvari koje si uradio? Znaj da se ja sjetim,svakog dana mi prodjes kroz misli.I u najboljim trenutcima kada sam sretna pomislim na tebe,zazelim da si tu.Da ti ponovo priznam se,da pogazim ponos i da ti kazem da te volim k’o nikog.Da si moj svijet,i razlog mog osmijeha.Nikad nisi znao koliko su moje oci suza za tobom prolile,koliko je moje srce puta osjetilo jaku bol za tvojim osmijehom. Koliko sam noci lezala na krevetu,i samo plakala slusajuci nasu pjesmu.Eh,Boze koliko sam ja tebe voljela.Volim i dalje.Drugima pricam da te polako zaboravljam i brisem iz glave,ali lazem.Lazem svaki put.Ne smijem nikome ni priznati koliko mi falis i koliko te volim,prepali bi se,prepali i pobjegli. Da si barem tu jedino moje,da si barem tu noci ove.Sta bi ja sad dala samo za jednu sekundu,da vidim to lice jos jednom,samo na trenutak.Pa da se opet sjetim svega i da me jeza prodje kao prvog puta.Ne volim ja tebe kao od prvog dana,ja te volim vise.Jer sto vise upoznas osobu,vise se zaljubis. Nisam zaljubljena u ljepotu,ne,zaljubljena sam u tvoju tvrdoglavost i svu tvoju nesavrsenost.Zaljubljena sam u sve tvoje mane koje su me nocima izludjivale,u tvoju nesigurnost i nevini pogled.A ljepota,prolazna,ali karakter to je ono sto ostaje i jedino sto vrijedi. Evo neka ovo bude znak da jos nije prestalo i da nikad nece prestati.Nocas cu pustiti 365 suza,za svaki dan kada si bio sa mnom i kada sam bila bez tebe.Nek ovo bude nas kraj, kraj ove epske ljubavne price.Neka tajne svih noci ostanu sa nama.Ljubavi moja,neostvarena,mozda cemo se sresti nekada poslije,mozda sudbina ima drugi plan ali sada moram reci zbogom i voljet cu te.Voljet ce te tvoja mala nonja,sa sirokim osmijehom.Pamti me,k’o sto cu i ja tebe.

Za njega.

Decembar je.. jedan od najsretnijih mjeseci u godini - ne znam, ali tako kažu.

Za mene je to mjesec koji se vuče 31 dan.. A dan ko dan, svaki isti, svaki prazan, svaki bezvezan bez tebe. A već 310 ih je kako tebe nemam.
Osjećam se tako debilno, tako jadno što brojim te proklete dane ali od našeg raskida vrijeme mi se i svodi samo na brojanje dana i ničega više.
Dobro, nije baš ničega više, uspomene su ono što me tu i tamo malo prodrma. Pa čovječe, ja još uvijek živim u prošlosti, živim u trenucima provedenim s tobom.. Kako nastaviti dalje, s kim, gdje? Uporno ih sve odbacujem od sebe u nadi da ćeš se ti vratiti ali ti se ne vraćaš, tebi je očigledno lijepo bez mene dok ja.. Ja umirem, bol me kida, nostalgija ubija.

Zanima me samo sjetiš li se ti nekad svega, ukoliko i sjetiš, da li te pogode naša sjećanja, naši trenuci koje znam da ne mogu imati ni sa kim drugim..Pomisliš li ti ovako pred spavanje, barem nekad, na mene? Muči li tebe razmišljanje o tome šta bi bilo da ti nisi prekinuo ono što smo imali? Tražiš li me očima gdje god izađeš? Gledaš li makar preko oka u mene kada smo blizu?
Znaš, mene pogodi sve, s tobom u mislima liježem i budim se, muči me pomisao da je sve moglo biti tako lijepo a ti si na sve pokušao staviti tačku.. Kažem pokušao, jer očigledno je da nisi uspio.
I kada se sređujem za izlazak, nadam se da ću tebe vidjeti, i onda kad te ne vidim budem ljuta sama na sebe što te nisam vidjela.

Postaješ mi opsesija čovječe. Ne mogu da se zamislim ni sa kim drugim, srce više nikom blizu ne da. I sam si rekao “tužan kraj”. E pa, ja ne želim prihvatiti da je kraj zbog tvojih hirova i nezrelih postupaka. Sjeti se, bio si uz mene kad niko nije, i molim te dozvoli da i ja ostanem s tobom sad kad je i tebi i meni teško.. Jer zapamti, sve ovo nije ni iz sažaljenja ni iz bilo čeg drugog, sve je ovo samo zato što te volim.

Sjetiš li se nekada nas, sestrice moja ? Falis mi, ne mozes ni zamisliti koliko. Fale mi oni stari dani kad smo bile bitne samo nas dvije. Fale mi oni nasi dugi razgovori. Fali mi tvoj zagrljaj, tvoja rijec, tvoj pogled..  Falis mi ti.
I evo posljednji put, volim te sestrice, nadam se da si sretna sa drugim nekim. ..

Svakidašnja jadikovka


Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam, 
i biti star a biti mlad!

I biti slab i nemoćan
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.

I gaziti po cestama
i biti gažen u blatu, bez sjaja zvijezde na nebu.
….


O Bože, Bože, sjeti se

I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
potrnju i kamenju

………..

Mozda ce nam se nekada opet prsti isprepletati. Mozda se nekada spojimo ponovo. Mozda opet budes moj osmijeh. Mozda prestanes da se ponasas kao stranac. Mozda se sjetis da cu uvijek biti samo tvoja. Mozda…
Taman kad pomislim da sam ga zaboravila, kao da zna da nestaje u dubinama mojih misli, on me se sjeti. Poziv, poruka, zna da je dovoljna sitnica da se opet probudi u meni, i onda sve opet iznova kreće. Koliko ga volim toliko ga i mrzim.
—  Ermina Tarahija 

Bližila se Nova godina,a njih dvoje morali su je odvojeno slaviti. Na uho tiho mu je
šapnula: ” Dok u ponoć budeš ljubio neku drugu,sjeti se mene,bar na tren.
Sjeti se da ću ja u tom trenutku ispijati zadnje kapi alkohola iz boce,zbog tebe.
Sjeti se,dok si s drugom da sam ja sama i da mislim na tebe.”
Bližila se ponoć,oko 23:55h. On je gledao druge djevojke,one lijepe i one lake,znao je da može imati svaku,ali u tom trenutku sjetio se njenih riječi i pomislio: ”
Zajebi ti to prijatelju,ona je vrijednija od njih,od svake bar duplo. Zašto bi onu koja me voli mjenjao za neku koju više nikad neću vidjeti? Ne želim to..” !

0dustajem, ne zato što te ne volim, naprotiv. Volim te više od sebe, ali boli me to što ne možes da me razumiješ.Voleću ja tebe još..to znam.A ti uživaj, sjeti me se ponekad..tek onako..sjeti….
—  by me 

Tako bih voljela da mi ono ‘inbox 1’ u tri ujutro bude poruka od tebe, pa da posaljes samo tacku ili zarez ili neku pijanu rijec koju ne mogu ni da rastumacim. Samo onako da znam da se i ti mene sjetis u to toba.

Sjeti se koncerta Galije, kad si se prepala i kad sam te držao da se ne bojiš. E, to želim sad, i taj momenat.
— 

V. S.

Uvijek postoji jedna osoba koja tačno zna kako da vas ubije u pojam.

I svaki me decembar sjeti na nju. Jedina do koje mi je bilo stalo, a koju sam pustio onako kako se ne puštaju oni u čijim očima vidiš svoje nebo. Bio sam joj prvi kojem je sjedila u krilu, a meni ona prva misao pred spavanje, još uvijek. Eto, opet je decembar, samo što ga se još samo ja sjećam.